Blogovi

User's Tags

D Boyanna 's Entries

24 blogs
  • 16 Nov 2017
    Dok ovog trenutka bezbrižno sedite u svojoj stolici i skrolujete sadržaj na svom pametnom telefonu, ležite u krevetu sa laptopom u krilu, ili sedite ispred svog kompjutera praveći pauzu između obaveza, jako zanimljive ali i šokantne stvari se dešavaju oko vas.   Od kako ste počeli da čitate ovaj blog, supermarketi u Nemačkoj su odbacili 3,7 tona jestive hrane; 12 automobila je prodato na celom svetu; u okeanima je pronađeno 9,98 tona smeća; nestao je gotovo hektar (10.000m2) tropskih šuma; rođena je 21 beba, a umrlo 9 ljudi; Amerikanci su konzumirali 75.000 flaša vode; Amerikanci su potrošili 60.000 plastičnih kesa; jedno dete je umrlo od gladi; Od kako ste počeli da čitate ovu rečenicu ljudi su bacili oko 1,3 tone plastičnog otpada.   Ove nedelje sam prisustvovala ''Green fest''-u koji se održavao u Domu omladine na kome se svake godine (već 8 godina unazad) puštaju kratkometražni i dugometražni filmovi koji za cilj imaju osvešćivanje zajednice o tome kako naše svakodnevne odluke utiču na pogoršanje/poboljšanje životne sredine. Dugo sam razmišljala kako da započnem ovaj blog i o čemu konkretno da pišem, jer ako pogledate malo bolje, negde oko 30% blogova i članaka na internetu je vezano za očuvanje životne sredine (hvala bogu nije napisano na papiru), ali eto, desilo se to da ja živim u zemlji Srbiji u kojoj ta tema nije čak ni među top 50 tema o kojima ljudi mogu da razmišljaju i urade nešto po pitanju promene na bolje. Isto tako se desilo da je sled okolonosti koji su vezani za mene kao individualca vodio ka tome da ću jednog dana postati mali borac za zdravu životnu sredinu. Ako želite da definišem reč 'borac' malo bolje, neću vam reći da sam išla da protestujem, da mašem nekim transparentom, spavam ispred kabineta 'onog ko je odgovoran za divlje deponije' ili budem deo organizacija kojima je primarni cilj da zarade pare i budu poznate po imenu dok u drugom planu čiste i menjaju nešto po pitanju životne sredine – ne, rećiću vam da sam odlučila da promenim nešto u svom životu, životu moje porodice, jer sve kreće od nas.   Malo edukacije: Mi živimo na planeti Zemlji. Ne postoji ni jedna druga planeta na koju trenutno možemo da se preselimo i nastavimo da živimo, nakon što ovu uništimo. Ni mi, a ni naša deca. Oko planete Zemlje se nalazi tanak, jako tanak omotač koji se zove Atmosfera - koji nas štiti od toplote Sunca tj sprečava prodiranje njegovih štetnih ultra - ljubičastih zraka  do našeg tla i time održava temperaturu naše Zemlje takvom da je ona plodna i zelena. Kada bi nestala Atmosfera, život na Zemlji bi se ugasio: na svetu bi nastala suša; ne bi bilo vode koja predstavlja osnovni uslov za život svim organizmima, ne bi bilo hrane i ne bi bilo nas.   Dakle Atmosfero, evo kako mi (barem ljudi u Srbiji) tebi zahvaljujemo na tome što si nam omogućila da sedimo u svojim kućama, stanovima i skrolujemo sadržaj na pametnom telefonu, buljimo u ekrane laptopova, gledamo filmove, učimo, treniramo, sanjamo, volimo i igramo se: Siromašna smo zemlja, pa nam je i cena zemljišta veoma niska i mi prodajemo tu zemlju na kojoj se svake godine otvaraju novi Shopping centri. Kao da želimo da završimo u Ginisovoj knjizi rekorda kao zemlja koja ima najveći broj Shopping centara. Onda u tim centrima kupujemo novu odeću, jer moramo da pratimo trend (od koga neko zaradjuje). Moramo da kupimo novu obuću (od koje neko zarađuje). Moramo da ažuriramo sistem na pametnom telefonu ali to ne možemo bez novog telefona, pa onda kupujemo novi telefon (od čega će neko zaraditi). Stalno pratimo napredak tehnologije, pa su tu i novi televizor, rerna, frižider, kompjuter, mikrotalasna, itd (od svega toga neko će zaraditi). Onda moramo da smestimo svoju iskrivljenu kičmu od gledanja u smartfon na neki udoban dušek koji zahteva i moderan krevet, pored koga ćemo da stavimo mali noćni stočić, pored koga ćemo da stavimo novi orman kako nam se ta nova odeća ne bi gužvala, pored koga ćemo da stavimo nov pisaći sto, jer stari nam se nije slagao sa svim ostalim nameštajem (i pogodite šta, od svega toga će neko zaraditi). Zatim moramo da držimo liniju, što nam i nije tako teško, ovde u Srbiji, ali ipak ponekad platimo sebi neki skupi tretman, radije nego trening, jer je praktičnije, dugoročnije i ne toliko skupo kad pogledaš koliko na godišnjem nivou košta trenirati neki sport. Na posao ćemo ići kolima koja smo jedva platili, verovatno uzeli polovna koja idu ili na dizel ili na benzin, jer nema šanse da se guramo u smrdljivom GSP-u (iako na svetskom tržištu postoje automobili koji sada idu na struju ili pola pola i rešili su pitanje emisije štetnih gasova u atmosferu). I na kraju dana i vi i ja, nakon što završimo sa čitanjem/pisanjem ovog bloga, lećićemo bezbrižni u svoj novi topli krevet, pored noćnog stočića, ormana i pisaćeg stola, u sobi u kojoj nas štiti PVC stolarija od promaje, ne razmišljajući o tome gde je otišlo sve ono što smo zamenili, ne razmišljajući o tome šta će biti sutra kad se probudimo.   Dozvolite da predstavim sliku onoga što će biti sutra. Sutra ćemo odlučiti da pravimo decu, jer kao i sve bakterije moramo da se razmnožavamo i nastavljamo ono što smo započeli. Ta deca će videti možda samo delić onoga što se može nazvati ekosistemom. Kad porastu i shvate šta je to bila Atmosfera, a šta je danas u njihovom vremenu, kriviće nas što nismo ništa uradili po pitanju promene, što smo bukvalno plaćali kako bi je uništili. Što smo bili sebični i nismo kapirali da recikliranje nije opterećenje, ono je olakšanje. Što nismo ništa u radili da ih zaštitimo od ogromnih nemira koji će nas zadesiti kao planetu kada nestane voda za piće. Pentagon bi rekao da Globalno zagrevanje nije pitanje poljoprivrednog sistema, već pitanje nacionalne bezbednosti. Već je 2017ta godina. Mi smo i dalje zavisni od fosilnih goriva. Mi i dalje palimo plastične kese dok smo tinejdžeri i počinjemo da pušimo, jer nam je dosadno. Mi i dalje pušimo cigarete, masovno. Mi i dalje kupujemo robu i trpamo je u plastične kese. Mi i dalje ne recikliramo. Mi i dalje kupujemo brzu hranu, zapakovanu u najgoru plastiku. Mi i dalje bacamo đubre u plastičnim kesama. Mi i dalje ne razmišljamo o tome šta će biti sutra. -        1 molekul metana koji se otpušta paljenjem bilo koje plastične ambalaže ima istu dozu štetnosti kao 23 molekula ugljendioksida koji se otpušta svaki put kada bilo šta zapalite. Sve to je kancerogeno i mi to udišemo. -        U severnom Pacifičkom okeanu postoji oko 6 puta više plastike nego planktona, što je direktan uzrok smrti ogromnog broja životinja – ptica i riba, koji ih greškom koriste kao hranu. Zamislite pticu koja polako umire u mukama zbog toga što joj je stomak prepun plastike. Zamislite da vi umirete zbog toga što vam je stomak prepun plastike i nikoga nije briga. -        Globalno zagrevanje je uzrok izbeljivanja korala širom sveta. Za slučaj da niste čuli za izbeljivanje korala, kada pobele to znači da oni više nisu živi i umiru. Korali su takođe životinje. Oni imaju sposobnost da se šire i prave sopstvenu infrastrukturu, što predstavlja utočište ogromnim količinama riba. Korali se izbeljuju kada prestanu da vrše svoju funkciju usled zagrevanja vode u kojoj žive. 25% Velikog koralnog grebena u Australiji je izumrlo. -        Šume i biljke oko nas upijaju ugljendioksid i talože ga kroz slojeve i slojeve svoje biologije. Kada dođe do šumskih požara taj ugljendioksid direktno ide u atmosferu. -        Jednom plastičnom deliću je potrebno 500-1000 godina da se razgradi, a to znači da od kako su ljudi otkrili magičnu hemijsku formulu za razne vrste plastike – ni jedan plastični deo nije uspeo da stigne da se razgradi. -        Kada isti taj plastični delić upadne u okean, sunce, slana voda i talasi ga izjedu i on postane nevidlljiv golim okom. Milioni i milioni morskih životinja zavise od te jedne kapiljice koja sadrži u sebi više plastike nego vode. -        Svakog trenutka kada upalimo auto, zapalimo cigaretu, zapalimo šporet na selu i u njega ubacimo sve što smatramo đubretom mi oštećujemo atmosferu i time naša planeta postaje sve toplija i toplija.   Ako se osećaš barem malo zabrinuto posle ovih nekoliko činjenica, neću te utešiti, postoji još mali milion činjenica na internetu koje mogu da te navedu da se rasplačeš od muke, kao što sam ja plakala dok sam pisala ovaj blog, postajući svesna znanja koje imam, ali to što se osećaš zabrinuto je sjajno! Zabrinutost vodi ka brizi, briga vodi ka PROMENI. Ti možeš da promeniš nešto. Ti, da, baš ti! Kreni od sebe i ne gledaj druge. Drugi će u tebe. Biraj papir, ne plastiku. Recikliraj.   Atmosfero, izvini.  
    3191 Objavio/la D Boyanna
  • Dok ovog trenutka bezbrižno sedite u svojoj stolici i skrolujete sadržaj na svom pametnom telefonu, ležite u krevetu sa laptopom u krilu, ili sedite ispred svog kompjutera praveći pauzu između obaveza, jako zanimljive ali i šokantne stvari se dešavaju oko vas.   Od kako ste počeli da čitate ovaj blog, supermarketi u Nemačkoj su odbacili 3,7 tona jestive hrane; 12 automobila je prodato na celom svetu; u okeanima je pronađeno 9,98 tona smeća; nestao je gotovo hektar (10.000m2) tropskih šuma; rođena je 21 beba, a umrlo 9 ljudi; Amerikanci su konzumirali 75.000 flaša vode; Amerikanci su potrošili 60.000 plastičnih kesa; jedno dete je umrlo od gladi; Od kako ste počeli da čitate ovu rečenicu ljudi su bacili oko 1,3 tone plastičnog otpada.   Ove nedelje sam prisustvovala ''Green fest''-u koji se održavao u Domu omladine na kome se svake godine (već 8 godina unazad) puštaju kratkometražni i dugometražni filmovi koji za cilj imaju osvešćivanje zajednice o tome kako naše svakodnevne odluke utiču na pogoršanje/poboljšanje životne sredine. Dugo sam razmišljala kako da započnem ovaj blog i o čemu konkretno da pišem, jer ako pogledate malo bolje, negde oko 30% blogova i članaka na internetu je vezano za očuvanje životne sredine (hvala bogu nije napisano na papiru), ali eto, desilo se to da ja živim u zemlji Srbiji u kojoj ta tema nije čak ni među top 50 tema o kojima ljudi mogu da razmišljaju i urade nešto po pitanju promene na bolje. Isto tako se desilo da je sled okolonosti koji su vezani za mene kao individualca vodio ka tome da ću jednog dana postati mali borac za zdravu životnu sredinu. Ako želite da definišem reč 'borac' malo bolje, neću vam reći da sam išla da protestujem, da mašem nekim transparentom, spavam ispred kabineta 'onog ko je odgovoran za divlje deponije' ili budem deo organizacija kojima je primarni cilj da zarade pare i budu poznate po imenu dok u drugom planu čiste i menjaju nešto po pitanju životne sredine – ne, rećiću vam da sam odlučila da promenim nešto u svom životu, životu moje porodice, jer sve kreće od nas.   Malo edukacije: Mi živimo na planeti Zemlji. Ne postoji ni jedna druga planeta na koju trenutno možemo da se preselimo i nastavimo da živimo, nakon što ovu uništimo. Ni mi, a ni naša deca. Oko planete Zemlje se nalazi tanak, jako tanak omotač koji se zove Atmosfera - koji nas štiti od toplote Sunca tj sprečava prodiranje njegovih štetnih ultra - ljubičastih zraka  do našeg tla i time održava temperaturu naše Zemlje takvom da je ona plodna i zelena. Kada bi nestala Atmosfera, život na Zemlji bi se ugasio: na svetu bi nastala suša; ne bi bilo vode koja predstavlja osnovni uslov za život svim organizmima, ne bi bilo hrane i ne bi bilo nas.   Dakle Atmosfero, evo kako mi (barem ljudi u Srbiji) tebi zahvaljujemo na tome što si nam omogućila da sedimo u svojim kućama, stanovima i skrolujemo sadržaj na pametnom telefonu, buljimo u ekrane laptopova, gledamo filmove, učimo, treniramo, sanjamo, volimo i igramo se: Siromašna smo zemlja, pa nam je i cena zemljišta veoma niska i mi prodajemo tu zemlju na kojoj se svake godine otvaraju novi Shopping centri. Kao da želimo da završimo u Ginisovoj knjizi rekorda kao zemlja koja ima najveći broj Shopping centara. Onda u tim centrima kupujemo novu odeću, jer moramo da pratimo trend (od koga neko zaradjuje). Moramo da kupimo novu obuću (od koje neko zarađuje). Moramo da ažuriramo sistem na pametnom telefonu ali to ne možemo bez novog telefona, pa onda kupujemo novi telefon (od čega će neko zaraditi). Stalno pratimo napredak tehnologije, pa su tu i novi televizor, rerna, frižider, kompjuter, mikrotalasna, itd (od svega toga neko će zaraditi). Onda moramo da smestimo svoju iskrivljenu kičmu od gledanja u smartfon na neki udoban dušek koji zahteva i moderan krevet, pored koga ćemo da stavimo mali noćni stočić, pored koga ćemo da stavimo novi orman kako nam se ta nova odeća ne bi gužvala, pored koga ćemo da stavimo nov pisaći sto, jer stari nam se nije slagao sa svim ostalim nameštajem (i pogodite šta, od svega toga će neko zaraditi). Zatim moramo da držimo liniju, što nam i nije tako teško, ovde u Srbiji, ali ipak ponekad platimo sebi neki skupi tretman, radije nego trening, jer je praktičnije, dugoročnije i ne toliko skupo kad pogledaš koliko na godišnjem nivou košta trenirati neki sport. Na posao ćemo ići kolima koja smo jedva platili, verovatno uzeli polovna koja idu ili na dizel ili na benzin, jer nema šanse da se guramo u smrdljivom GSP-u (iako na svetskom tržištu postoje automobili koji sada idu na struju ili pola pola i rešili su pitanje emisije štetnih gasova u atmosferu). I na kraju dana i vi i ja, nakon što završimo sa čitanjem/pisanjem ovog bloga, lećićemo bezbrižni u svoj novi topli krevet, pored noćnog stočića, ormana i pisaćeg stola, u sobi u kojoj nas štiti PVC stolarija od promaje, ne razmišljajući o tome gde je otišlo sve ono što smo zamenili, ne razmišljajući o tome šta će biti sutra kad se probudimo.   Dozvolite da predstavim sliku onoga što će biti sutra. Sutra ćemo odlučiti da pravimo decu, jer kao i sve bakterije moramo da se razmnožavamo i nastavljamo ono što smo započeli. Ta deca će videti možda samo delić onoga što se može nazvati ekosistemom. Kad porastu i shvate šta je to bila Atmosfera, a šta je danas u njihovom vremenu, kriviće nas što nismo ništa uradili po pitanju promene, što smo bukvalno plaćali kako bi je uništili. Što smo bili sebični i nismo kapirali da recikliranje nije opterećenje, ono je olakšanje. Što nismo ništa u radili da ih zaštitimo od ogromnih nemira koji će nas zadesiti kao planetu kada nestane voda za piće. Pentagon bi rekao da Globalno zagrevanje nije pitanje poljoprivrednog sistema, već pitanje nacionalne bezbednosti. Već je 2017ta godina. Mi smo i dalje zavisni od fosilnih goriva. Mi i dalje palimo plastične kese dok smo tinejdžeri i počinjemo da pušimo, jer nam je dosadno. Mi i dalje pušimo cigarete, masovno. Mi i dalje kupujemo robu i trpamo je u plastične kese. Mi i dalje ne recikliramo. Mi i dalje kupujemo brzu hranu, zapakovanu u najgoru plastiku. Mi i dalje bacamo đubre u plastičnim kesama. Mi i dalje ne razmišljamo o tome šta će biti sutra. -        1 molekul metana koji se otpušta paljenjem bilo koje plastične ambalaže ima istu dozu štetnosti kao 23 molekula ugljendioksida koji se otpušta svaki put kada bilo šta zapalite. Sve to je kancerogeno i mi to udišemo. -        U severnom Pacifičkom okeanu postoji oko 6 puta više plastike nego planktona, što je direktan uzrok smrti ogromnog broja životinja – ptica i riba, koji ih greškom koriste kao hranu. Zamislite pticu koja polako umire u mukama zbog toga što joj je stomak prepun plastike. Zamislite da vi umirete zbog toga što vam je stomak prepun plastike i nikoga nije briga. -        Globalno zagrevanje je uzrok izbeljivanja korala širom sveta. Za slučaj da niste čuli za izbeljivanje korala, kada pobele to znači da oni više nisu živi i umiru. Korali su takođe životinje. Oni imaju sposobnost da se šire i prave sopstvenu infrastrukturu, što predstavlja utočište ogromnim količinama riba. Korali se izbeljuju kada prestanu da vrše svoju funkciju usled zagrevanja vode u kojoj žive. 25% Velikog koralnog grebena u Australiji je izumrlo. -        Šume i biljke oko nas upijaju ugljendioksid i talože ga kroz slojeve i slojeve svoje biologije. Kada dođe do šumskih požara taj ugljendioksid direktno ide u atmosferu. -        Jednom plastičnom deliću je potrebno 500-1000 godina da se razgradi, a to znači da od kako su ljudi otkrili magičnu hemijsku formulu za razne vrste plastike – ni jedan plastični deo nije uspeo da stigne da se razgradi. -        Kada isti taj plastični delić upadne u okean, sunce, slana voda i talasi ga izjedu i on postane nevidlljiv golim okom. Milioni i milioni morskih životinja zavise od te jedne kapiljice koja sadrži u sebi više plastike nego vode. -        Svakog trenutka kada upalimo auto, zapalimo cigaretu, zapalimo šporet na selu i u njega ubacimo sve što smatramo đubretom mi oštećujemo atmosferu i time naša planeta postaje sve toplija i toplija.   Ako se osećaš barem malo zabrinuto posle ovih nekoliko činjenica, neću te utešiti, postoji još mali milion činjenica na internetu koje mogu da te navedu da se rasplačeš od muke, kao što sam ja plakala dok sam pisala ovaj blog, postajući svesna znanja koje imam, ali to što se osećaš zabrinuto je sjajno! Zabrinutost vodi ka brizi, briga vodi ka PROMENI. Ti možeš da promeniš nešto. Ti, da, baš ti! Kreni od sebe i ne gledaj druge. Drugi će u tebe. Biraj papir, ne plastiku. Recikliraj.   Atmosfero, izvini.  
    Nov 16, 2017 3191
  • 25 Jul 2013
    Ovo je pricha o jednom Nikoli.Sve je pochelo kada je Nikola imao 4 godine. Do svoje chetvrte godine Nikola nikada nije uspeo da stane na noge, chak ni uz pomoc njegovih roditelja on nikada ne bi bio dovoljno jak da napravi jedan korak. Kada je Nikola vec imao 4 godine, njegovi roditelji su hitno morali da izadju iz kuce, jer je Nikolinoj baki Dragici bilo jako loshe. Prvi put su ostavili Nikolu samog kod kuce. On se vec kretao slobodno, imao je slobodu da puzi svuda po kuci, jedino shto nije mogao da uradi jeste da otvori vrata, tako da su njegovi roditelji bezbrizhno mogli da izadju iz kuce. Koje su shanse da mali Nikola bash tog dana dok njih nema prohoda?Proshlo je 5 sati od kako su Nikolini roditelji bili van kuce. Nikola je bio jako gladan. Tada je nervozno plakao, vrishtao, sklupchan u coshku njihove velike dnevne sobe, ali ga niko nije chuo. Nakon 3 sata plakanja i dozivanja u pomoc bez ikakve nade da ce neko doci da mu pomogne, mali Nikola je pocheo da puzi svuda po kuci kako bi nashao neshto shto mu lichi na hranu. Kada je napravio 4 kruga po svojoj velikoj dnevnoj sobi, kuhinji, kupatilu, svojoj dechijoj sobi, Nikola je shvatio da mu nema pomoci. Onda se setio da kada god bi bilo vreme za jelo, njegova mama bi ishla do jednog coshka u kuci, napravljenog specijalno za odlaganje Nikoline hrane. Nikola je doshao do tog mesta, ali kada je podigao glavu da vidi gde je hrana, zatekao je samo dve drshke koje otvaraju velika drvena vrata.Onako gladan, uplakan, balav i krmeljiv od suza, odluchio je da po prvi put u svom zhivotu stane na noge i prezhivi.U Nikoli je proradio instikt da prezhivi, kada je imao samo 4 godine. I pogodite shta?! Nikola je uspeo, klimavo se popeo na noge i jako svojim malim bicepsima uspeo da otvori vrata od ostave i na prvoj polici nadje pahuljice koje je njegova mama chuvala samo za doruchak. Kada su se njegovi roditelji vratili, zatekli su Nikolu kako zadovoljno jede one pahuljice, dok su njegove ochi bile pune suza. Njegovi roditelji su ga uzeli u ruke, zagrlili i pocheli da mu se izvinjavaju shto su ga ostavili, objashnjavajuci da su morali neke stvari zajedno da zavrshe, misleci da ih Nikola razume i chuje, ali Nikola se sve vreme samo smejao sa i dalje punim ochima suza. Nikola je odrastao u lepog, jakog dechka. Vec je imao 18 godina, voleo je da slusha hip hop muziku, vozio je bicikl svaki dan, ponekad bi otishao i u skejt park, bio je sjajan zavisnik od adrenalina kada je bio tinejdzher. Sve dok jednog dana nije upoznao Unu koja je takodje volela lude stvari.Una i Nikola su pocheli da se druzhe, da izlaze zajedno, uvek su imali teme za razgovor i uvek im je bilo teshko da se razdvoje pa su razgovore nastavljali svako svojoj kuci za Skype-om. Njihovo prijateljstvo je trajalo godinama tako da su imali zajednichko drushtvo koje je stalno smishljalo nove ideje za nalet adrenalina. Nikola je tako u jednoj od egzibicija slomio nogu padom sa skejta, morao je da nosi gips sedam meseci. Prvih par meseci se nisu razdvajali, morali su da budu jedno sa drugim ali se Nikola se nikad nije usudio da prizna Uni da je voli, iako ju je voleo svim srcem. Jednog dana im je drushtvo predlozhilo da se zajedno u Markovom Golfu trojci, provozaju Majushkom ulicom, koja je poznata po tome shto ima dve oshtre krivine, za koje su prichali da su najsporije krivine zato shto nikad niko nije smeo da prodje tim putem brzhe od 10 na sat, da se nadju u 3h nocu 23. decembra dve ulice dalje i da se provozaju.Nikola se ponizno povukao i rekao drushtvu da ne rachuna na njega, ali je Una prihvatila da se nadje sa njima i tako su se Una i Nikola razishli.On to veche nije mogao da spava. Prevrtao se po krevetu obliven hladnim znojem, sa nekim chudnim jezivim osecajem u stomaku, pa je odluchio da prosheta da provezhba nogu koliko je mogao.Nikolina i Unina kuca se nije nalazila daleko od Plave chesme, koja je gledala na Majushku ulicu, pa je Nikola oko 2 sata nocu ustao iz kreveta i pocheo da sheta Shevskim bulevarom sve do Plave chesme. Napravio je 3 kruga i zastao kod Unine zgrade da vidi da li je kod kuce. Pogledao je gore u njen prozor i shvatio da je ipak izashla.Nastavio je da sheta kroz Lakojevu ulicu, preko Sopinog mosta i nazad. I dalje je imao jeziv osecaj u stomaku. Doshao je do Majushke ulice i odluchio da sacheka ispod velikog hrastovog drveta, sedeci na zemlji, da vidi da li ce Marko proci sa Unom i drushtvom u kolima, da im se javi. Pogledao je u nebo i video da je pun mesec, da je bela noc. Chekao je i chekao, oblivao ga je hladan znoj i kapci su pocheli da mu se sklapaju preko ochiju kada je u jednom trenutku chuo jezivu shkripu guma koja je kao vatra kada uhvati benzin, pochela da prolazi putem. Beli Golf je izleteo na put, udarajuci prednjim branikom od asfalt, dok su felne varnichile, ostavljajuci trag 10 metara unazad. Kako mu se auto priblizhavao tako je mogao da chuje paniku i vrisku koja je dolazila izuntar Markovih kola. Prestravio se, nije mogao da se pomeri kada je bio siguran da ce se njihov auto zabiti direktno u njega. Marko je pocheo da pritiska kochnicu kada je njegov auto udario u drugu uzbrdicu te krivine, dok je ishao oko 50 na sat, kada je auto legao udario u luk krivine i poleteo iznad Nikole zakucavajuci se u drvo dva metra iznad Nikoline glave. Auto je ostao zaglavljen izmedju grana zapaljen. Nije mogao da dishe u sekundi. Gume su se pushile dok niko iz kola nije davao znake zhivota. Tada je chuo Unu koja je plakala i dozivala Marka. Nikola je pocheo da urla iz sveg glasa da doziva Unu, kada je kao prva kap kishe na sushi Una proturila glavu iz kola. Vikao je da skochi, uhvatice je. Nije mogla. Zakucala se od straha. Kada je video da ne mozhe nishta da kazhe, odluchio je da pokusha da se popne, da je izvuche iz kola. Imao je gips na nozi! Prva grana hrasta je bila na metar iznad njega, morao je da se popne na prste na jednoj nozi i da skochi da bi se uhvatio za granu, pa za sledecu pa za josh jednu, shto je i uradio, dok je ochajnichki vukao svoju bezhivotnu nogu, kao da je nema. Prve kapi znoja su pochele da mu se spushtaju niz lice. Tada je Marko kao ni od kuda iskochio iz kola i pocheo da trchi koliko su ga noge nosile. Nikola i Una su ga dozivali u pomoc, ali se nije okretao. Dragan je bio bez svesti pa je Nikola morao da prihvati Dragana i da ga spusti. Vratio se po Unu, kada se kroshnja drveta iznad belog Golfa zapalila. Una i Nikola su se spustili na zemlju kada je Una vrisnula: ‘’Trchi!’’ Una je povukla Dragana i bacila ga dalje od drveta, dok je Nikola je pocheo da hramlje dolazeci do nje. Beli Golf je tada eksplodirao bacajuci varnichne svice nekih 50 metara u beskrajnost bele noci.Nikola je pao na zemlju! Nije verovao shta se desilo! Poshla mu je prva suza niz obraz stapajuci se sa znojem i prljavshtinom. Ubrzo je i policija doshla i dok su pregledali ostatke olupine nekada belog Golfa, Una je podigla Nikolinu glavu, pogledala ga u ochi i nezhno, plashljivo ga poljubila.Tada je zagrlio kao nikada do tad i odluchio da je ne pushta nikad vise!Svaki put kada bi proshetali tom ulicom, pogledali bi se i shvatili bi da je njihova ljubav toliko jaka, koliko i pun Mesec, koji se smeshio na nebu ponosno, osvetljujuci im put.
    2242 Objavio/la D Boyanna
  • Ovo je pricha o jednom Nikoli.Sve je pochelo kada je Nikola imao 4 godine. Do svoje chetvrte godine Nikola nikada nije uspeo da stane na noge, chak ni uz pomoc njegovih roditelja on nikada ne bi bio dovoljno jak da napravi jedan korak. Kada je Nikola vec imao 4 godine, njegovi roditelji su hitno morali da izadju iz kuce, jer je Nikolinoj baki Dragici bilo jako loshe. Prvi put su ostavili Nikolu samog kod kuce. On se vec kretao slobodno, imao je slobodu da puzi svuda po kuci, jedino shto nije mogao da uradi jeste da otvori vrata, tako da su njegovi roditelji bezbrizhno mogli da izadju iz kuce. Koje su shanse da mali Nikola bash tog dana dok njih nema prohoda?Proshlo je 5 sati od kako su Nikolini roditelji bili van kuce. Nikola je bio jako gladan. Tada je nervozno plakao, vrishtao, sklupchan u coshku njihove velike dnevne sobe, ali ga niko nije chuo. Nakon 3 sata plakanja i dozivanja u pomoc bez ikakve nade da ce neko doci da mu pomogne, mali Nikola je pocheo da puzi svuda po kuci kako bi nashao neshto shto mu lichi na hranu. Kada je napravio 4 kruga po svojoj velikoj dnevnoj sobi, kuhinji, kupatilu, svojoj dechijoj sobi, Nikola je shvatio da mu nema pomoci. Onda se setio da kada god bi bilo vreme za jelo, njegova mama bi ishla do jednog coshka u kuci, napravljenog specijalno za odlaganje Nikoline hrane. Nikola je doshao do tog mesta, ali kada je podigao glavu da vidi gde je hrana, zatekao je samo dve drshke koje otvaraju velika drvena vrata.Onako gladan, uplakan, balav i krmeljiv od suza, odluchio je da po prvi put u svom zhivotu stane na noge i prezhivi.U Nikoli je proradio instikt da prezhivi, kada je imao samo 4 godine. I pogodite shta?! Nikola je uspeo, klimavo se popeo na noge i jako svojim malim bicepsima uspeo da otvori vrata od ostave i na prvoj polici nadje pahuljice koje je njegova mama chuvala samo za doruchak. Kada su se njegovi roditelji vratili, zatekli su Nikolu kako zadovoljno jede one pahuljice, dok su njegove ochi bile pune suza. Njegovi roditelji su ga uzeli u ruke, zagrlili i pocheli da mu se izvinjavaju shto su ga ostavili, objashnjavajuci da su morali neke stvari zajedno da zavrshe, misleci da ih Nikola razume i chuje, ali Nikola se sve vreme samo smejao sa i dalje punim ochima suza. Nikola je odrastao u lepog, jakog dechka. Vec je imao 18 godina, voleo je da slusha hip hop muziku, vozio je bicikl svaki dan, ponekad bi otishao i u skejt park, bio je sjajan zavisnik od adrenalina kada je bio tinejdzher. Sve dok jednog dana nije upoznao Unu koja je takodje volela lude stvari.Una i Nikola su pocheli da se druzhe, da izlaze zajedno, uvek su imali teme za razgovor i uvek im je bilo teshko da se razdvoje pa su razgovore nastavljali svako svojoj kuci za Skype-om. Njihovo prijateljstvo je trajalo godinama tako da su imali zajednichko drushtvo koje je stalno smishljalo nove ideje za nalet adrenalina. Nikola je tako u jednoj od egzibicija slomio nogu padom sa skejta, morao je da nosi gips sedam meseci. Prvih par meseci se nisu razdvajali, morali su da budu jedno sa drugim ali se Nikola se nikad nije usudio da prizna Uni da je voli, iako ju je voleo svim srcem. Jednog dana im je drushtvo predlozhilo da se zajedno u Markovom Golfu trojci, provozaju Majushkom ulicom, koja je poznata po tome shto ima dve oshtre krivine, za koje su prichali da su najsporije krivine zato shto nikad niko nije smeo da prodje tim putem brzhe od 10 na sat, da se nadju u 3h nocu 23. decembra dve ulice dalje i da se provozaju.Nikola se ponizno povukao i rekao drushtvu da ne rachuna na njega, ali je Una prihvatila da se nadje sa njima i tako su se Una i Nikola razishli.On to veche nije mogao da spava. Prevrtao se po krevetu obliven hladnim znojem, sa nekim chudnim jezivim osecajem u stomaku, pa je odluchio da prosheta da provezhba nogu koliko je mogao.Nikolina i Unina kuca se nije nalazila daleko od Plave chesme, koja je gledala na Majushku ulicu, pa je Nikola oko 2 sata nocu ustao iz kreveta i pocheo da sheta Shevskim bulevarom sve do Plave chesme. Napravio je 3 kruga i zastao kod Unine zgrade da vidi da li je kod kuce. Pogledao je gore u njen prozor i shvatio da je ipak izashla.Nastavio je da sheta kroz Lakojevu ulicu, preko Sopinog mosta i nazad. I dalje je imao jeziv osecaj u stomaku. Doshao je do Majushke ulice i odluchio da sacheka ispod velikog hrastovog drveta, sedeci na zemlji, da vidi da li ce Marko proci sa Unom i drushtvom u kolima, da im se javi. Pogledao je u nebo i video da je pun mesec, da je bela noc. Chekao je i chekao, oblivao ga je hladan znoj i kapci su pocheli da mu se sklapaju preko ochiju kada je u jednom trenutku chuo jezivu shkripu guma koja je kao vatra kada uhvati benzin, pochela da prolazi putem. Beli Golf je izleteo na put, udarajuci prednjim branikom od asfalt, dok su felne varnichile, ostavljajuci trag 10 metara unazad. Kako mu se auto priblizhavao tako je mogao da chuje paniku i vrisku koja je dolazila izuntar Markovih kola. Prestravio se, nije mogao da se pomeri kada je bio siguran da ce se njihov auto zabiti direktno u njega. Marko je pocheo da pritiska kochnicu kada je njegov auto udario u drugu uzbrdicu te krivine, dok je ishao oko 50 na sat, kada je auto legao udario u luk krivine i poleteo iznad Nikole zakucavajuci se u drvo dva metra iznad Nikoline glave. Auto je ostao zaglavljen izmedju grana zapaljen. Nije mogao da dishe u sekundi. Gume su se pushile dok niko iz kola nije davao znake zhivota. Tada je chuo Unu koja je plakala i dozivala Marka. Nikola je pocheo da urla iz sveg glasa da doziva Unu, kada je kao prva kap kishe na sushi Una proturila glavu iz kola. Vikao je da skochi, uhvatice je. Nije mogla. Zakucala se od straha. Kada je video da ne mozhe nishta da kazhe, odluchio je da pokusha da se popne, da je izvuche iz kola. Imao je gips na nozi! Prva grana hrasta je bila na metar iznad njega, morao je da se popne na prste na jednoj nozi i da skochi da bi se uhvatio za granu, pa za sledecu pa za josh jednu, shto je i uradio, dok je ochajnichki vukao svoju bezhivotnu nogu, kao da je nema. Prve kapi znoja su pochele da mu se spushtaju niz lice. Tada je Marko kao ni od kuda iskochio iz kola i pocheo da trchi koliko su ga noge nosile. Nikola i Una su ga dozivali u pomoc, ali se nije okretao. Dragan je bio bez svesti pa je Nikola morao da prihvati Dragana i da ga spusti. Vratio se po Unu, kada se kroshnja drveta iznad belog Golfa zapalila. Una i Nikola su se spustili na zemlju kada je Una vrisnula: ‘’Trchi!’’ Una je povukla Dragana i bacila ga dalje od drveta, dok je Nikola je pocheo da hramlje dolazeci do nje. Beli Golf je tada eksplodirao bacajuci varnichne svice nekih 50 metara u beskrajnost bele noci.Nikola je pao na zemlju! Nije verovao shta se desilo! Poshla mu je prva suza niz obraz stapajuci se sa znojem i prljavshtinom. Ubrzo je i policija doshla i dok su pregledali ostatke olupine nekada belog Golfa, Una je podigla Nikolinu glavu, pogledala ga u ochi i nezhno, plashljivo ga poljubila.Tada je zagrlio kao nikada do tad i odluchio da je ne pushta nikad vise!Svaki put kada bi proshetali tom ulicom, pogledali bi se i shvatili bi da je njihova ljubav toliko jaka, koliko i pun Mesec, koji se smeshio na nebu ponosno, osvetljujuci im put.
    Jul 25, 2013 2242
  • 20 Jul 2013
    Bila sam jednom prilikom na Zlatiboru. Oporavak za najteže psihičke I fizičke stresove. Livade, šume, putići, prirodi nikad kraja. Onoliko zelenilo, prija očima, ne može da škodi.Jednog dana sam odlučila da ću da prošetam što više mogu, od jutra do zalaska sunca, dugo nisam šetala, nedostajalo mi je to pa sam svim ljudima rekla da cu da odem da prošetam, bez predumišljanja. Bio je lep dan, onako svež, taman nije ni vruće ni hladno. Obula sam patike I krenula u šetnju. Bila sam uzbuđena, nisam znala koliko se toga promenilo na nekim poznatim stazama, šta ću sve videti, koliko ću izdržati. Prvo sam išla ravnim putićem, koji nije ni malo naporan, baš mi je prijao, iako sam sve vreme sumnjala u svoju fizičku spremnost, uspešno sam ignorisala tu činjenicu i nastavila da pešačim. Onda sam polako nailazila na jednu krivinu, koja je poprilično rizična jer nikad ne znaš da li će neki auto da naleti tim putem. Uspela sam da je prođem i dalje sam verovala u sebe. Put je bio onako ispucan, skoro izliven ali nije kvalitetan pa se raspadao, no ni to nije bilo nešto što će me sprečiti da ostvarim svoj cilj. Došla sam do šume, ispred koje su se nalazili putokazi. Levo, desno i pravo. Da sam otišla levo otišla bih do izvorišta, koje je lepo gledati ali naporno slušati jer vodenica neprekidno radi i veoma je bučna. Da sam otišla desno, došla bih do mosta koji prelazi preko jednog šireg dela tog izvorišta ali znala sam da je taj most isuviše krhk i rizičan da bih ga prešla. I tako sam otišla pravo, da bih došla do polja, do livade, do pregledne čistine gde bih mogla da sednem i posmatram sa uživanjem lepe stvari koje se dešavaju okolo, bila bih mirna. Čim sam zakoračila tim putem, intuicija mi je govorila da će nešto da pođe naopako ali nisam marila, želela sam da ispunim svoj cilj. Tim putem sam videla ptice, raznih sorti, oblika, na raznim čudnim mestima, neke životinje, prirodu u raznim oblicima, čudnim i sasvim običnim, pa na nekih pola puta do cilja, kroz gusto lišće i isprepletane grane videla sam da se smrkava, ali mi nije bilo jasno zašto jer noć nije bila ni blizu. Tako sam i nastavila dalje, a onda kao grom iz vedrog neba, grom udari u tek koje drvo ispred mene! Shvatila sam da se tek koji minut pre spremalo nevreme, a sada je već i počelo. S obzirom da šuma nikako nije bila mesto gde bih mogla da se sakrijem od kiše počela sam da trčim nazad ka kući. Prepao me je grom. Trčala sam što su me brže noge nosile,kiša je padala sve jače i jače, opirala sam se, smetala mi je, slepila mi je kosu, odeću, noge su mi bile mokre, a onda… Onda sam počela da uživam u kiši. Izašla sam iz šume, znala sam da više ne može da mi naškodi, i sasvim čudno, umesto da se sakrijem od kiše, skrovište sam pronašla pod njom.Neverovatno kako vreme može da se promeni.
    3830 Objavio/la D Boyanna
  • Bila sam jednom prilikom na Zlatiboru. Oporavak za najteže psihičke I fizičke stresove. Livade, šume, putići, prirodi nikad kraja. Onoliko zelenilo, prija očima, ne može da škodi.Jednog dana sam odlučila da ću da prošetam što više mogu, od jutra do zalaska sunca, dugo nisam šetala, nedostajalo mi je to pa sam svim ljudima rekla da cu da odem da prošetam, bez predumišljanja. Bio je lep dan, onako svež, taman nije ni vruće ni hladno. Obula sam patike I krenula u šetnju. Bila sam uzbuđena, nisam znala koliko se toga promenilo na nekim poznatim stazama, šta ću sve videti, koliko ću izdržati. Prvo sam išla ravnim putićem, koji nije ni malo naporan, baš mi je prijao, iako sam sve vreme sumnjala u svoju fizičku spremnost, uspešno sam ignorisala tu činjenicu i nastavila da pešačim. Onda sam polako nailazila na jednu krivinu, koja je poprilično rizična jer nikad ne znaš da li će neki auto da naleti tim putem. Uspela sam da je prođem i dalje sam verovala u sebe. Put je bio onako ispucan, skoro izliven ali nije kvalitetan pa se raspadao, no ni to nije bilo nešto što će me sprečiti da ostvarim svoj cilj. Došla sam do šume, ispred koje su se nalazili putokazi. Levo, desno i pravo. Da sam otišla levo otišla bih do izvorišta, koje je lepo gledati ali naporno slušati jer vodenica neprekidno radi i veoma je bučna. Da sam otišla desno, došla bih do mosta koji prelazi preko jednog šireg dela tog izvorišta ali znala sam da je taj most isuviše krhk i rizičan da bih ga prešla. I tako sam otišla pravo, da bih došla do polja, do livade, do pregledne čistine gde bih mogla da sednem i posmatram sa uživanjem lepe stvari koje se dešavaju okolo, bila bih mirna. Čim sam zakoračila tim putem, intuicija mi je govorila da će nešto da pođe naopako ali nisam marila, želela sam da ispunim svoj cilj. Tim putem sam videla ptice, raznih sorti, oblika, na raznim čudnim mestima, neke životinje, prirodu u raznim oblicima, čudnim i sasvim običnim, pa na nekih pola puta do cilja, kroz gusto lišće i isprepletane grane videla sam da se smrkava, ali mi nije bilo jasno zašto jer noć nije bila ni blizu. Tako sam i nastavila dalje, a onda kao grom iz vedrog neba, grom udari u tek koje drvo ispred mene! Shvatila sam da se tek koji minut pre spremalo nevreme, a sada je već i počelo. S obzirom da šuma nikako nije bila mesto gde bih mogla da se sakrijem od kiše počela sam da trčim nazad ka kući. Prepao me je grom. Trčala sam što su me brže noge nosile,kiša je padala sve jače i jače, opirala sam se, smetala mi je, slepila mi je kosu, odeću, noge su mi bile mokre, a onda… Onda sam počela da uživam u kiši. Izašla sam iz šume, znala sam da više ne može da mi naškodi, i sasvim čudno, umesto da se sakrijem od kiše, skrovište sam pronašla pod njom.Neverovatno kako vreme može da se promeni.
    Jul 20, 2013 3830
  • 20 Jul 2013
    Trenutak u kome se sve preokrenulo ostaje mi nepoznat.Jedino shto znam jeste da je moje srce prestalo da govori I zatvorilo se u mrachno zacharano zvono. Muk. Nisam znala kako da osecam, kako da govorim, shta da govorim, shta u stvari trazhim. Jedino shto sam znala jeste da dani prolaze, svakog sledeceg shvatim da je onaj predhodni vec proshao… Tuga. Misli su pochele da skrecu na onaj put koji vodi u nedogled. Tek pre par sekundi su bile pored mene, a sada su vec otishle predaleko, toliko daleko, da ne mogu da ih vratim. Neka chudna, draguljima obasjana hladnoca je pochela da prozhima moje telo, pokushala je da izvuche svu toplinu iz njega I zarobi ga u vechan led. Konfuzija. Zbunjeno sam lutala onim mislima koje sam mogla da uvatim, ali su one I dalje nastavljale da bezhe od mene kako ne bih doshla do zakljuchka koji sam trazhila… Bol. Sama pomisao na zhivot bez ljubavi me je bolela jer onda nishta ne bi bilo lepo, obojeno, duboko, vec trulo, monotono, povrshno, jadno… Bes. Bila je potrebna samo jedna varnica, pa jos jedna, pa josh jedna...   Sve je pochelo onog trenutka… Ne znam! Ne znam! Ne znam!Eh, nekada sam I ja bila zaljubljena. Nekada sam I ja volela, onako kako niko nikada nije... Pa su to presekli! Kao grom ono jadno nevino drvo koje je raslo, razviijalo se godinama. Tada je sve potonulo. Utihnulo. Mir. NE MIR! Koma! Slomili su mi srce. Sve je stalo. Trebalo je pocheti ispochetka. Zhelela sam da vishe ne znam ono shto znam, ne osecam ono shto osecam, vrishtala sam, ali me niko nije chuo, urlala, ali nishta…Borila sam se za stvari do kojih mi je stalo. I dalje se borim.Posao bez ljubavi chini te robom.Zdravlje nemash bez ljubavi.Sreca… Ma koja sreca bez ljubavi? Zhivot bez ljubavi nema smisla!   Sticajem okolnosti, dok sam tonula u ljubavni ponor, doshla sam na mesto koje zblizhava ljude. Upisala sam se na fakultet. Tamo sam upoznala njega. Prva pomisao onda kada sam ga videla kako u petom redu u amfiteatru klima glavom bila je: Zashto su mi svi reperi slomili srce I ostavili prichu nedorechenu? Kao da sam uvek htela josh neshto da kazhem, ali su oni uveliko bili iza mene I vishe me nisu chuli… Bila sam klinka, nisam mnogo toga znala o zhivotu, pa ni o ljubavi, ali oni kao da su nauchili da hodaju podignute glave I kao da ih nishta ne pogadja… Plashila sam se svakog sledeceg susreta sa njima. Da cu ostati nema, jer sam znala shta treba da kazhem ali rechi nikako nisu izlazile iz mog grla. I onda bih im, onako hladnokrvno, samo mahnula rukom, klimnula I nastavila kao da nikog znachajnog nisam ugledala, nikog ko mi je zhivot znachio, ko me je nauchio da volim. Da, nauchio da kako se voli, ali u isto vreme kako je kada te boli I kada ponekad zaplachesh nocu iako znash da je proshlo vec chetiri, pet, dugachkih godina... Onda sam teshko udahnula.Zhivot ne prestaje da kuca, kao ni moje srce, koje I dalje boli I voli, ali pod oblacima. Tragovi voljenih, preboljenih, palih andjela I djavola mogu da se ugledaju na mojim stopama, ali niko ih nikada nece dozhiveti onako duboko kao shto sam ja, kao shto sam ja, kao shto sam ja.Onda sam opet teshko udahnula.Upoznala sam se sa njim. Bila sam opchinjena predrasudom. Bojana digni gard. Ne zhelish bol, ne zhelish oblake, ne zhelish gromove. Budi zatvorena, ledena dvorska luda, nakrivi glavu na stranu kao da te zanima njegova pricha. Ali ne. Bojana nishta od toga nije uradila. Pazhljivo sam slushala rech po rech, pazhljivo sam ih belezhila u svoj imaginarni, bezlichni notes, pokushavajuci da  otkrijem koja se to tajna krije iza zavesa. Dostojanstveno sam ga ukopavala, ponizno sam bila iznenadjena sushtinom, koja je bila mnogo drugachija od one koju sam na neki nachin zhelela da chujem. Ochekivala sam munju, dobila sam sunce. Zabolele su me ochi od iznenadjenja, ali ne od sjaja. Ne zhelim sjajnu, plitku bitku, zhelim da se suochim sa stvarima, zhelim da izvrishtim do kraja! Da ostanem bez daha I da onako krvnichki pokusham da uhvatim josh! On je harizmatichan, dubok, slichan meni, shto me je uplashilo na trenutak ali sam se osecala sigurnijom. Lepo je kraj njega. Ne plashim se da ga chvrsto uhvatim za ruku i suochim se sa svojom konfuzijom, sa njim, zajedno.Prichali smo, teshko sam disala, u neizvesnosti, u strpljivim trenucima ochaja. Doshla sam do najnizhe tachke gledishta. Pochela sam ispochetka. Bilo je lepo, dok je trajalo. Onda me je zhivot chvrsto vezao I katapultirao nazad gde sam bila tek koji trenutak pre. Gushila sam se. Uvidela sam mane, povrshne, glupe, jadne, bespotrebne mane! Htela sam da ih ne vidim, sahranjivala sam ih pod svoju ledenu kozhu, ali su one uvek nekako uspevale da  isplivaju nazad. Necu da vrishtim!Uhvatila sam ga chvrsto za ruku. Pogledao me je, a zatim je stisao josh jache. U tom trenutku spao je sav led, oluja je prestala, oblaci su se razishli I sunce je pochelo da sija sve jache i toplije.A onda sam sa neverovatnom lakocom udahnula I izdahnula.
    1295 Objavio/la D Boyanna
  • Trenutak u kome se sve preokrenulo ostaje mi nepoznat.Jedino shto znam jeste da je moje srce prestalo da govori I zatvorilo se u mrachno zacharano zvono. Muk. Nisam znala kako da osecam, kako da govorim, shta da govorim, shta u stvari trazhim. Jedino shto sam znala jeste da dani prolaze, svakog sledeceg shvatim da je onaj predhodni vec proshao… Tuga. Misli su pochele da skrecu na onaj put koji vodi u nedogled. Tek pre par sekundi su bile pored mene, a sada su vec otishle predaleko, toliko daleko, da ne mogu da ih vratim. Neka chudna, draguljima obasjana hladnoca je pochela da prozhima moje telo, pokushala je da izvuche svu toplinu iz njega I zarobi ga u vechan led. Konfuzija. Zbunjeno sam lutala onim mislima koje sam mogla da uvatim, ali su one I dalje nastavljale da bezhe od mene kako ne bih doshla do zakljuchka koji sam trazhila… Bol. Sama pomisao na zhivot bez ljubavi me je bolela jer onda nishta ne bi bilo lepo, obojeno, duboko, vec trulo, monotono, povrshno, jadno… Bes. Bila je potrebna samo jedna varnica, pa jos jedna, pa josh jedna...   Sve je pochelo onog trenutka… Ne znam! Ne znam! Ne znam!Eh, nekada sam I ja bila zaljubljena. Nekada sam I ja volela, onako kako niko nikada nije... Pa su to presekli! Kao grom ono jadno nevino drvo koje je raslo, razviijalo se godinama. Tada je sve potonulo. Utihnulo. Mir. NE MIR! Koma! Slomili su mi srce. Sve je stalo. Trebalo je pocheti ispochetka. Zhelela sam da vishe ne znam ono shto znam, ne osecam ono shto osecam, vrishtala sam, ali me niko nije chuo, urlala, ali nishta…Borila sam se za stvari do kojih mi je stalo. I dalje se borim.Posao bez ljubavi chini te robom.Zdravlje nemash bez ljubavi.Sreca… Ma koja sreca bez ljubavi? Zhivot bez ljubavi nema smisla!   Sticajem okolnosti, dok sam tonula u ljubavni ponor, doshla sam na mesto koje zblizhava ljude. Upisala sam se na fakultet. Tamo sam upoznala njega. Prva pomisao onda kada sam ga videla kako u petom redu u amfiteatru klima glavom bila je: Zashto su mi svi reperi slomili srce I ostavili prichu nedorechenu? Kao da sam uvek htela josh neshto da kazhem, ali su oni uveliko bili iza mene I vishe me nisu chuli… Bila sam klinka, nisam mnogo toga znala o zhivotu, pa ni o ljubavi, ali oni kao da su nauchili da hodaju podignute glave I kao da ih nishta ne pogadja… Plashila sam se svakog sledeceg susreta sa njima. Da cu ostati nema, jer sam znala shta treba da kazhem ali rechi nikako nisu izlazile iz mog grla. I onda bih im, onako hladnokrvno, samo mahnula rukom, klimnula I nastavila kao da nikog znachajnog nisam ugledala, nikog ko mi je zhivot znachio, ko me je nauchio da volim. Da, nauchio da kako se voli, ali u isto vreme kako je kada te boli I kada ponekad zaplachesh nocu iako znash da je proshlo vec chetiri, pet, dugachkih godina... Onda sam teshko udahnula.Zhivot ne prestaje da kuca, kao ni moje srce, koje I dalje boli I voli, ali pod oblacima. Tragovi voljenih, preboljenih, palih andjela I djavola mogu da se ugledaju na mojim stopama, ali niko ih nikada nece dozhiveti onako duboko kao shto sam ja, kao shto sam ja, kao shto sam ja.Onda sam opet teshko udahnula.Upoznala sam se sa njim. Bila sam opchinjena predrasudom. Bojana digni gard. Ne zhelish bol, ne zhelish oblake, ne zhelish gromove. Budi zatvorena, ledena dvorska luda, nakrivi glavu na stranu kao da te zanima njegova pricha. Ali ne. Bojana nishta od toga nije uradila. Pazhljivo sam slushala rech po rech, pazhljivo sam ih belezhila u svoj imaginarni, bezlichni notes, pokushavajuci da  otkrijem koja se to tajna krije iza zavesa. Dostojanstveno sam ga ukopavala, ponizno sam bila iznenadjena sushtinom, koja je bila mnogo drugachija od one koju sam na neki nachin zhelela da chujem. Ochekivala sam munju, dobila sam sunce. Zabolele su me ochi od iznenadjenja, ali ne od sjaja. Ne zhelim sjajnu, plitku bitku, zhelim da se suochim sa stvarima, zhelim da izvrishtim do kraja! Da ostanem bez daha I da onako krvnichki pokusham da uhvatim josh! On je harizmatichan, dubok, slichan meni, shto me je uplashilo na trenutak ali sam se osecala sigurnijom. Lepo je kraj njega. Ne plashim se da ga chvrsto uhvatim za ruku i suochim se sa svojom konfuzijom, sa njim, zajedno.Prichali smo, teshko sam disala, u neizvesnosti, u strpljivim trenucima ochaja. Doshla sam do najnizhe tachke gledishta. Pochela sam ispochetka. Bilo je lepo, dok je trajalo. Onda me je zhivot chvrsto vezao I katapultirao nazad gde sam bila tek koji trenutak pre. Gushila sam se. Uvidela sam mane, povrshne, glupe, jadne, bespotrebne mane! Htela sam da ih ne vidim, sahranjivala sam ih pod svoju ledenu kozhu, ali su one uvek nekako uspevale da  isplivaju nazad. Necu da vrishtim!Uhvatila sam ga chvrsto za ruku. Pogledao me je, a zatim je stisao josh jache. U tom trenutku spao je sav led, oluja je prestala, oblaci su se razishli I sunce je pochelo da sija sve jache i toplije.A onda sam sa neverovatnom lakocom udahnula I izdahnula.
    Jul 20, 2013 1295
  • 20 Jul 2013
    Prolaze godine. Da li si ikada zastao u trenutku i skontao kako se menjaš iz godine u godinu? Svake godine ponoviš neku aktivnost ili doživiš neku avanturu kao i prošle godine. Svaki put je doživiš drugačije… Trudila sam se da se zatvorim u svoj mozak što je duže to bilo moguće i popričam sa njim, kako bih videla kako funkcioniše, kako se to on promenio. Stalo mi je do toga da se menjam, da šokiram svojom pojavom svake godine drugačije, neočekivano. Informacija je najbolja kad je neočekivana. Pokušavam da razumem kako su to ljudi zreliji, šta ih to karakteriše. Da li kada ćutiš? Ili kada mnogo pričaš? Zavisi… Da li kada se menjaš isuviše brzo da bi mogao da ostaviš neki trajni utisak, kako bi te svaki put doživeli drugačije?Odlučila sam…Kako godine prolaze ja ću sve manje govoriti i pričati. Mislim da je tako najbolje. Jednom ću nestati. Neće postojati utisak koji ću ostaviti kako bih bila zapamćena. Posle godina i godina robovanja u sopstvenom mozgu mislim da će doći krajnje vreme kada ću udariti pesnicom na nemu zbirku sopstvenog postojanja i ostaviti nemu publiku. Za to vreme, slušaću. Slušaću misli, priče, stavove, sagledavaću živote iz drugih uglova, menjati perspektive i urezivaću svaku pametnu misao u autobiografiju svog života. Lični način gledišta podeliću sa svima. Napraviću eksploziju, koja ostavlja pozitivne posledice. Možda će manje njih toliko pričati nepotrebne stvari, činjenice će postati veoma važne, a najmanje reči. I svi ćemo živeti srećno i zadovoljno do kraja života.Muk. Oslušni svoje disanje, još nekad osim kad spavaš.Dobro jutro.
    2185 Objavio/la D Boyanna
  • Prolaze godine. Da li si ikada zastao u trenutku i skontao kako se menjaš iz godine u godinu? Svake godine ponoviš neku aktivnost ili doživiš neku avanturu kao i prošle godine. Svaki put je doživiš drugačije… Trudila sam se da se zatvorim u svoj mozak što je duže to bilo moguće i popričam sa njim, kako bih videla kako funkcioniše, kako se to on promenio. Stalo mi je do toga da se menjam, da šokiram svojom pojavom svake godine drugačije, neočekivano. Informacija je najbolja kad je neočekivana. Pokušavam da razumem kako su to ljudi zreliji, šta ih to karakteriše. Da li kada ćutiš? Ili kada mnogo pričaš? Zavisi… Da li kada se menjaš isuviše brzo da bi mogao da ostaviš neki trajni utisak, kako bi te svaki put doživeli drugačije?Odlučila sam…Kako godine prolaze ja ću sve manje govoriti i pričati. Mislim da je tako najbolje. Jednom ću nestati. Neće postojati utisak koji ću ostaviti kako bih bila zapamćena. Posle godina i godina robovanja u sopstvenom mozgu mislim da će doći krajnje vreme kada ću udariti pesnicom na nemu zbirku sopstvenog postojanja i ostaviti nemu publiku. Za to vreme, slušaću. Slušaću misli, priče, stavove, sagledavaću živote iz drugih uglova, menjati perspektive i urezivaću svaku pametnu misao u autobiografiju svog života. Lični način gledišta podeliću sa svima. Napraviću eksploziju, koja ostavlja pozitivne posledice. Možda će manje njih toliko pričati nepotrebne stvari, činjenice će postati veoma važne, a najmanje reči. I svi ćemo živeti srećno i zadovoljno do kraja života.Muk. Oslušni svoje disanje, još nekad osim kad spavaš.Dobro jutro.
    Jul 20, 2013 2185
  • 20 Jul 2013
    Hej, narkomanuti ne mozhesh plakati,ne mozhesh se smejati.Ti nemash prijatelja,niti prijatelj mozhesh biti.Ti nemash pesmu,ni pesma nema tebe.Hej, narkomanu,ti nemash buducnost,a sadashnjost ti polako nestaje…
    2018 Objavio/la D Boyanna
  • Hej, narkomanuti ne mozhesh plakati,ne mozhesh se smejati.Ti nemash prijatelja,niti prijatelj mozhesh biti.Ti nemash pesmu,ni pesma nema tebe.Hej, narkomanu,ti nemash buducnost,a sadashnjost ti polako nestaje…
    Jul 20, 2013 2018
  • 20 Jul 2013
    Brojim poraze koji mi se nechujno prishunjavaju, dolaze, chujem kazaljku na satu koja nekom chudnom moci uspeva da mi kazhe da vreme leti…Svaka sekunda ima svoje znachenje, svaki otkucaj koji ima svoju notu I moj uzdah u prolaznosti vremena zbog neizbezhne neverice koja sheta pored mene. Pokushavam da je oteram, ali bezuspeshno…Ko sam ja?Kada me obasipa hladan znoj u vreloj noci?Kada slusham ritam svog srca koje kuca samo, brzo jer se razocharalo u lazhnu toplinu koju sam osetila I oslepela. Kao suv vetar od kog ne mozhesh da uzdahnesh. Misao zhelja, san ili zhivot? Nesanica u nadi da ce sve prolaziti sporije ili san u nadi da ce sutra brzhe doci? Zhivot u nadi da cesh ga podeliti sa nekim, koraci, ponekad toliko brzi da se sapletesh…Da to sam ja… Bezhi, pa rezhi I onda cheka da joj se vrati istom merom…Kad sam bila budala pa sam oprostila…
    2284 Objavio/la D Boyanna
  • Brojim poraze koji mi se nechujno prishunjavaju, dolaze, chujem kazaljku na satu koja nekom chudnom moci uspeva da mi kazhe da vreme leti…Svaka sekunda ima svoje znachenje, svaki otkucaj koji ima svoju notu I moj uzdah u prolaznosti vremena zbog neizbezhne neverice koja sheta pored mene. Pokushavam da je oteram, ali bezuspeshno…Ko sam ja?Kada me obasipa hladan znoj u vreloj noci?Kada slusham ritam svog srca koje kuca samo, brzo jer se razocharalo u lazhnu toplinu koju sam osetila I oslepela. Kao suv vetar od kog ne mozhesh da uzdahnesh. Misao zhelja, san ili zhivot? Nesanica u nadi da ce sve prolaziti sporije ili san u nadi da ce sutra brzhe doci? Zhivot u nadi da cesh ga podeliti sa nekim, koraci, ponekad toliko brzi da se sapletesh…Da to sam ja… Bezhi, pa rezhi I onda cheka da joj se vrati istom merom…Kad sam bila budala pa sam oprostila…
    Jul 20, 2013 2284
  • 20 Jul 2013
    Kako postati slobodan? Prepustiti se trenutku I u njemu, samo jednom momentu, jasno videti mikrokosmos jednog makrokosmosa. Kome to podje za rukom, on postaje slobodan! Nashe senke nisu slobodne! One su te koje nas primoravaju da se plashimo jedni drugih. Poenta je da sushtinu osetimo svim chulima, jer samo tako mozhemo da dobijemo odgovor na pitanje koje nas muchi. Dodaj josh neshto svojim chulima I shvaticesh.De La Sableiere je rekao: ‘’Teshko je ukrotiti svoje strasti, nemoguce ih je zadovoljiti.’’, ali da li je toliko muchno pokushati?Bori se, zhivi, govori, dishi duboko, saznaj vishe I IGRAJ SE! Sreca lezhi u trudu, na putu do uspeha. Sreca lezhi u onim sitnim pobedama koje nas guraju napred.Biti Slobodan ne znachi ne obavezivati se – vec se najpre obavezati samom sebi!Biti svoj ne znachi ne deliti sebe sa drugima – vec razumeti svakog! Tema nije vazhna, vazhna je rech! Jedna topla, dobronamerna, uteshna rech koja nam vrati osmeh na lice, samo jedan trenutak koji nam oduzme dah. Postao si slobodan!Ako vidish zhar u mokroj travi, idi I ne brini…Ugasice se…Zhivot se ne meri brojem uzdisaja koje napravimo, vec trenucima koji nam oduzmu dah… J
    1955 Objavio/la D Boyanna
  • Kako postati slobodan? Prepustiti se trenutku I u njemu, samo jednom momentu, jasno videti mikrokosmos jednog makrokosmosa. Kome to podje za rukom, on postaje slobodan! Nashe senke nisu slobodne! One su te koje nas primoravaju da se plashimo jedni drugih. Poenta je da sushtinu osetimo svim chulima, jer samo tako mozhemo da dobijemo odgovor na pitanje koje nas muchi. Dodaj josh neshto svojim chulima I shvaticesh.De La Sableiere je rekao: ‘’Teshko je ukrotiti svoje strasti, nemoguce ih je zadovoljiti.’’, ali da li je toliko muchno pokushati?Bori se, zhivi, govori, dishi duboko, saznaj vishe I IGRAJ SE! Sreca lezhi u trudu, na putu do uspeha. Sreca lezhi u onim sitnim pobedama koje nas guraju napred.Biti Slobodan ne znachi ne obavezivati se – vec se najpre obavezati samom sebi!Biti svoj ne znachi ne deliti sebe sa drugima – vec razumeti svakog! Tema nije vazhna, vazhna je rech! Jedna topla, dobronamerna, uteshna rech koja nam vrati osmeh na lice, samo jedan trenutak koji nam oduzme dah. Postao si slobodan!Ako vidish zhar u mokroj travi, idi I ne brini…Ugasice se…Zhivot se ne meri brojem uzdisaja koje napravimo, vec trenucima koji nam oduzmu dah… J
    Jul 20, 2013 1955
  • 20 Jul 2013
    Rat
    Reč.Nezaustavljivi porok svakog čoveka.Slovo, pa još jedno, pa još jedno. Da nema njih ne bismo hteli da pojedemo jedni druge zbog sopstvene gluposti kada nam zdrav razum spava, dok nam podsvest kopa grob, pa onda i svi drugi. Kada ne pričaš niko nema ni jedan razlog da te povredi.Zašto ne bi pričao?Stvaraš odbrambeni mehanizam za svaku zamku. Uvek imaš plan B. Odgovoriš najgorom istinom i blokiraš udarac i tako svaki sledeći i pritom totalno slepo postaješ gospodar lanca hejta i nepodnošljivosti između ljudi pa opet i straha od istih.A onda, onda povrediš i samog sebe. Lutaš beskonačnim mislima pa i sada lutaš, izgubićeš se. Probaj da vratiš vreme. Ne možeš? Zašto se onda uporno kaješ, umesto da SADA razmisliš koji korak dalje?Pričaj. Ne možeš? Boli te da kažeš? Reč je jača od svih sila na svetu! Udari me! Boleće. Proći će. Odgovori mi. Boleće me još više, ali da zaboravim ne mogu. Pa opet čovek si grešiš, oprošteno ti je. Izvini. Volim te. Odlazi. Boli me. Umreću. Preživećeš. Živi!!! Reči...Pametno iskoristi tu mogućnost da budeš kovač sopstvene sudbine. Nemoj sebi da zagorčaš život, kada si već tamo nekome.  Pričaj ali smisleno. Promišljeno!Iskreno smatram da je reč sama po sebi klopka za svaku sledeću. Može da bude i uzrok i posledica. Može da bude sve.Razmisli pre nego što mi odgovoriš! Možda baš ta reč može život da mi promeni.
    2032 Objavio/la D Boyanna
  • Rat
    Reč.Nezaustavljivi porok svakog čoveka.Slovo, pa još jedno, pa još jedno. Da nema njih ne bismo hteli da pojedemo jedni druge zbog sopstvene gluposti kada nam zdrav razum spava, dok nam podsvest kopa grob, pa onda i svi drugi. Kada ne pričaš niko nema ni jedan razlog da te povredi.Zašto ne bi pričao?Stvaraš odbrambeni mehanizam za svaku zamku. Uvek imaš plan B. Odgovoriš najgorom istinom i blokiraš udarac i tako svaki sledeći i pritom totalno slepo postaješ gospodar lanca hejta i nepodnošljivosti između ljudi pa opet i straha od istih.A onda, onda povrediš i samog sebe. Lutaš beskonačnim mislima pa i sada lutaš, izgubićeš se. Probaj da vratiš vreme. Ne možeš? Zašto se onda uporno kaješ, umesto da SADA razmisliš koji korak dalje?Pričaj. Ne možeš? Boli te da kažeš? Reč je jača od svih sila na svetu! Udari me! Boleće. Proći će. Odgovori mi. Boleće me još više, ali da zaboravim ne mogu. Pa opet čovek si grešiš, oprošteno ti je. Izvini. Volim te. Odlazi. Boli me. Umreću. Preživećeš. Živi!!! Reči...Pametno iskoristi tu mogućnost da budeš kovač sopstvene sudbine. Nemoj sebi da zagorčaš život, kada si već tamo nekome.  Pričaj ali smisleno. Promišljeno!Iskreno smatram da je reč sama po sebi klopka za svaku sledeću. Može da bude i uzrok i posledica. Može da bude sve.Razmisli pre nego što mi odgovoriš! Možda baš ta reč može život da mi promeni.
    Jul 20, 2013 2032
  • 20 Jul 2013
    Hajde vrati se, vrati se na pochetak,vrati se do vremena kada su Zemlja, Sunce I nebo bili jedno…Zato shto je drugachije… Zar ne osecash da je drugachije, zar ne mislish da nije isto? Pokushaj da nadjesh ugao u krugu zhivota… Ja sam otkrila…Pusti kishu da pada I probudi moje snove, pusti da ispere moje nestvarno dostojanstvo, zato shto ja zhelim da osetim vetar, ja zhelim da vrishtim, pusti kishu da pada I ispere sve…Delim, delim svaku boju purpura, pokushavam da nadjem pigment raznolikosti koji ukrashava moju kozhu…Zato shto je savrsheno… Zar ne vidish da je savrsheno? Izaci je bolje nego uvek biti unutra… Oseti vetar…Pusti da grmi, pusti da seva, pusti da se pushi, da se menja, ja zhelim… Zhelim da vrishitm, zhelim da osetim te boje vetra… Zhelim da vidim svetlo na kraju tunela, zhelim da letim da me vetar nosi zhelim da znam kako je zelenom, zhelim da znam kako je plavom, belom, sivom…Zato shto je slomljeno… Zar ne mislish da je slomljeno? Oseti kako je to kad ti se zhar I pepeo pomeshaju sa krvlju… Oseti kako ti krv nadolazi, kako ti krv vri I znacesh kako je slomljeno, savrsheno, drugachije…Pusti kishu da padne… I vrati se na pochetak…
    1981 Objavio/la D Boyanna
  • Hajde vrati se, vrati se na pochetak,vrati se do vremena kada su Zemlja, Sunce I nebo bili jedno…Zato shto je drugachije… Zar ne osecash da je drugachije, zar ne mislish da nije isto? Pokushaj da nadjesh ugao u krugu zhivota… Ja sam otkrila…Pusti kishu da pada I probudi moje snove, pusti da ispere moje nestvarno dostojanstvo, zato shto ja zhelim da osetim vetar, ja zhelim da vrishtim, pusti kishu da pada I ispere sve…Delim, delim svaku boju purpura, pokushavam da nadjem pigment raznolikosti koji ukrashava moju kozhu…Zato shto je savrsheno… Zar ne vidish da je savrsheno? Izaci je bolje nego uvek biti unutra… Oseti vetar…Pusti da grmi, pusti da seva, pusti da se pushi, da se menja, ja zhelim… Zhelim da vrishitm, zhelim da osetim te boje vetra… Zhelim da vidim svetlo na kraju tunela, zhelim da letim da me vetar nosi zhelim da znam kako je zelenom, zhelim da znam kako je plavom, belom, sivom…Zato shto je slomljeno… Zar ne mislish da je slomljeno? Oseti kako je to kad ti se zhar I pepeo pomeshaju sa krvlju… Oseti kako ti krv nadolazi, kako ti krv vri I znacesh kako je slomljeno, savrsheno, drugachije…Pusti kishu da padne… I vrati se na pochetak…
    Jul 20, 2013 1981