User's Tags

Rumenka 's Entries

14 blogs
  • 09 Feb 2018
    Moja pošiljka nije ni otišla adresa je bila poznata ali zabranjena. Moja pisma su pisana za jedne divne oči koje se uvek smeju, za čoveka koji nikako nije smeo da se pojavi u mom životu ali bio je. Nemoguće je bilo izbeći ono što nikada niste imali, nešto od čega ti se vrti u glavi. Želja da nekog voliš bila je neumoljiva ali je ipak ostala samo želja. I on je pisao kao i ja, za sebe. I on je voleo kao i ja, za nas. Poštovao je moj status, a naravno takav je bio i njegov, ali ko nam je mogao zabraniti da se gledamo, ko nam je mogao zabraniti da iz svakog našeg pokreta izbija bol, bol od ljubavi. Ko nam je mogao zabraniti kradom napisana pisamca, koja su nas dočekivala svakoga jutra. Kada smo od želje i strasti budili se svako jutro kako bi ih čitali. Koliko ih je samo bilo... Koliko je bilo puta napisano cvetiću moj, ljubavi, puno mi znaciš... Znate li onu pesmu o vernoj ženi: Znali ste da imam muža i poklonili ste mi dva sjajna bisera Dirnuta takvom vašom pažnjom prišila sam ih na bluzu od crvene svile. . . . Vracam Vam blistave bisere sa dve suze nalik na njih zašto Vas nisam upoznala kad još nisam imala muža?   Kao kad ti tlo izmiče pod nogama, nama je izmicala ljubav, malo po malo, nije nestala, prekinuta je. Zabranjena! Bilo bi lakše da smo bile dve nezrele osobe koje idu glavom kroz zid, jedno od nas dvoje na to nije bilo spremno. Ne, nije to greška, netreba je ispravljati. Dignute glave smo se povukli. Teško, jedva...   I oboje smo isto mislili: da li smo pokazali jedno drugom koliko smo voleli? Godine posle toga su prošle. Da li je prošla i ljubav, ne, nije samo su se stišale strasti, tvoje oči se nisu više smejale, a moj brod je potonuo. Razdvojile su nas godine, razdvojile su nas okolnosti ali ne, osećam te svugde, tvoj miris je tu srećo...   I onda ponovni susret, potkrepljen uslovima da se sve to nastavi. Stajali smo jedno pored drugog, gladala sam u čoveka zbog koga i danas zadrhtim, zbog koga je bol još uvek prisutan, stajao je i on pored mene sa nadom u očima, nemi sa milion pitanja ...   Mislim da bih mogla voleti još jaće, još bolje, mislim da nije trebalo da se sretnemo, samo smo oživeli emocije, shvatili da se nije puno promenilo, ali i da još uvek postoje vetrenjače protiv kojih bi se trebali boriti . Ali i dalje smo bili nemoćni... I došlo je ono čega sam se plašila čitajuci Desankinu pesmu Strah,, poslednja nedelja našeg drugovanja,, ali znam i to da nikada,, nećemo ozdraviti od čudesnog tugovanja.,,...i opet je imala potrebu da mu piše..da izlije na papiru svoje emocije, želje, razmisljanja... Uobičajeni pocetak svakok pisma.."Zdravo"..malo prostora i osećaj da sve stane u jednu rečenicu. Al to je nemoguće...mora da krene redom. Od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Rečenice se redjaju a misli su jurnule kao da se takmiče koja će pre da dodirne beli papir. Imala je toliko toga što bi napisala, al je ipak pazila na stil, da pismo ima svoj početak, sadržaj i kraj.   Bio je deo njene prošlosti, daleko u sadašnjosti, a nevidljiv u budućnosti. Odjednom se zapitala.."Da li on oseća da mu sad piše?", " Da li u mislima opet gleda njene oči koje će mu sve reći?". Pisala je dugo, uzela već drugi list papira i iznosila svoja osećanja. Prošlost je bila izlivena čaša...sadašnjost joj je donela i lepe i tužne trenutke.Budućnost je neizvesna i zove je da lagano krene prema njoj. Nije osetila kako vreme prolazi, koliko je dugo pisala. U podsvesti je videla njegov lik..tamo..daleko..negde gde je pronašao zaborav.Uzela je papirnu maramicu da na papiru istapka vlažnost poneke suze koja je pala i razmrljala po neko slovo.   U potpisu je stavila samo prvo slovo svog imena..dovoljno.Sklopila je oba lista papira, stavila u omot i baš kad je želela da napše adresu....postala je svesna da je nema. Otvorila je fioku svog pisaćeg stola izvadila jednu crvenu fasciklu i ostavila pismo u njoj,..pismo koje nikad neće stići na adresu nekog koga je tako malo poznavala.Mora da se sprema, pakuje....i krene prema budućnosti sa koferima punim prošlosti.          
    1696 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Moja pošiljka nije ni otišla adresa je bila poznata ali zabranjena. Moja pisma su pisana za jedne divne oči koje se uvek smeju, za čoveka koji nikako nije smeo da se pojavi u mom životu ali bio je. Nemoguće je bilo izbeći ono što nikada niste imali, nešto od čega ti se vrti u glavi. Želja da nekog voliš bila je neumoljiva ali je ipak ostala samo želja. I on je pisao kao i ja, za sebe. I on je voleo kao i ja, za nas. Poštovao je moj status, a naravno takav je bio i njegov, ali ko nam je mogao zabraniti da se gledamo, ko nam je mogao zabraniti da iz svakog našeg pokreta izbija bol, bol od ljubavi. Ko nam je mogao zabraniti kradom napisana pisamca, koja su nas dočekivala svakoga jutra. Kada smo od želje i strasti budili se svako jutro kako bi ih čitali. Koliko ih je samo bilo... Koliko je bilo puta napisano cvetiću moj, ljubavi, puno mi znaciš... Znate li onu pesmu o vernoj ženi: Znali ste da imam muža i poklonili ste mi dva sjajna bisera Dirnuta takvom vašom pažnjom prišila sam ih na bluzu od crvene svile. . . . Vracam Vam blistave bisere sa dve suze nalik na njih zašto Vas nisam upoznala kad još nisam imala muža?   Kao kad ti tlo izmiče pod nogama, nama je izmicala ljubav, malo po malo, nije nestala, prekinuta je. Zabranjena! Bilo bi lakše da smo bile dve nezrele osobe koje idu glavom kroz zid, jedno od nas dvoje na to nije bilo spremno. Ne, nije to greška, netreba je ispravljati. Dignute glave smo se povukli. Teško, jedva...   I oboje smo isto mislili: da li smo pokazali jedno drugom koliko smo voleli? Godine posle toga su prošle. Da li je prošla i ljubav, ne, nije samo su se stišale strasti, tvoje oči se nisu više smejale, a moj brod je potonuo. Razdvojile su nas godine, razdvojile su nas okolnosti ali ne, osećam te svugde, tvoj miris je tu srećo...   I onda ponovni susret, potkrepljen uslovima da se sve to nastavi. Stajali smo jedno pored drugog, gladala sam u čoveka zbog koga i danas zadrhtim, zbog koga je bol još uvek prisutan, stajao je i on pored mene sa nadom u očima, nemi sa milion pitanja ...   Mislim da bih mogla voleti još jaće, još bolje, mislim da nije trebalo da se sretnemo, samo smo oživeli emocije, shvatili da se nije puno promenilo, ali i da još uvek postoje vetrenjače protiv kojih bi se trebali boriti . Ali i dalje smo bili nemoćni... I došlo je ono čega sam se plašila čitajuci Desankinu pesmu Strah,, poslednja nedelja našeg drugovanja,, ali znam i to da nikada,, nećemo ozdraviti od čudesnog tugovanja.,,...i opet je imala potrebu da mu piše..da izlije na papiru svoje emocije, želje, razmisljanja... Uobičajeni pocetak svakok pisma.."Zdravo"..malo prostora i osećaj da sve stane u jednu rečenicu. Al to je nemoguće...mora da krene redom. Od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Rečenice se redjaju a misli su jurnule kao da se takmiče koja će pre da dodirne beli papir. Imala je toliko toga što bi napisala, al je ipak pazila na stil, da pismo ima svoj početak, sadržaj i kraj.   Bio je deo njene prošlosti, daleko u sadašnjosti, a nevidljiv u budućnosti. Odjednom se zapitala.."Da li on oseća da mu sad piše?", " Da li u mislima opet gleda njene oči koje će mu sve reći?". Pisala je dugo, uzela već drugi list papira i iznosila svoja osećanja. Prošlost je bila izlivena čaša...sadašnjost joj je donela i lepe i tužne trenutke.Budućnost je neizvesna i zove je da lagano krene prema njoj. Nije osetila kako vreme prolazi, koliko je dugo pisala. U podsvesti je videla njegov lik..tamo..daleko..negde gde je pronašao zaborav.Uzela je papirnu maramicu da na papiru istapka vlažnost poneke suze koja je pala i razmrljala po neko slovo.   U potpisu je stavila samo prvo slovo svog imena..dovoljno.Sklopila je oba lista papira, stavila u omot i baš kad je želela da napše adresu....postala je svesna da je nema. Otvorila je fioku svog pisaćeg stola izvadila jednu crvenu fasciklu i ostavila pismo u njoj,..pismo koje nikad neće stići na adresu nekog koga je tako malo poznavala.Mora da se sprema, pakuje....i krene prema budućnosti sa koferima punim prošlosti.          
    Feb 09, 2018 1696
  • 10 Feb 2017
    Ona
    Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali medjusobno… njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav. Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izmedju sumnje i umirivanja, izmedju pitanja bez odgovora i uvenulih nada. Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće. Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda. Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala jednom da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima…
    1634 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Ona
    Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali medjusobno… njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav. Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izmedju sumnje i umirivanja, izmedju pitanja bez odgovora i uvenulih nada. Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće. Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda. Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala jednom da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima…
    Feb 10, 2017 1634
  • 22 Oct 2016
    Put vodi kroz sredinu, kroz centar prostora i vremena. Bespotrebno je živeti u prošlosti, opasno je živeti u budućnosti. Najpametniji izbor je sadašnjost. Ali šta je sadašnjost? Sadašnjost je taj put. Put od prošlosti ka budućnosti. Ulica sadašnjosti je krivudava i duga, prepuna neočekivanih opasnosti. Ako pogledamo unazad, setićemo se nekih od njih. Na zidu visi razglednica iz Srbije, sa letovanja u Paklu. U budućnost se ne usuđujemo da gledamo, plašeći se za svoj život i dušu. A ipak moramo napred, kroz večni trenutak sadašnjosti. Teško je izbeći zlo u sadašnjosti. Možda smo ga u prošlosti izbegli, ili ćemo u budućnosti. Ali sada, neuporedivo je teže. U sadašnjosti sve traje jedan trenutak - ljubav, mašta, sreća, sudbina, pogode nas i ostave. A treba ih zadržati. Ima i strašnih stvari, koje ostavljaju ožiljke i rane. Nesreća je u tome što se loše stvari ne mogu predvideti - na ulici sadašnjosti ne postoje znakovi, a prepuno je krivina... Rutina dogme gasi plamen u nama. Vatra tinja, umesto da plamti. Jedra naših misli ispunjavaju se samo slabim vihorima, uprkos upornim prizivanjima oluje. Slepe ulice sa strane puta mame, zovu, nude prividne moći. Nikada ne treba skrenuti sa puta, sa pravog puta, koji vodi iz bilo kakve prošlosti u sjajnu budućnost. Treba stremiti najboljim ciljevima, najlepšim vrlinama, najvišim planinama, čak i ako u nama postoji strah od visine. Živeti za trenutak, to je sve što postoji za mene, moj ideal. A na kraju, kada više ne bude bilo budućnosti, kada sve postane prašina, kada sve ostane zapisano u velikoj knjizi prošlosti, kada se osvrnem za sobom u tu nepreglednost - želim da moje srce ne zna za tugu.
    1814 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Put vodi kroz sredinu, kroz centar prostora i vremena. Bespotrebno je živeti u prošlosti, opasno je živeti u budućnosti. Najpametniji izbor je sadašnjost. Ali šta je sadašnjost? Sadašnjost je taj put. Put od prošlosti ka budućnosti. Ulica sadašnjosti je krivudava i duga, prepuna neočekivanih opasnosti. Ako pogledamo unazad, setićemo se nekih od njih. Na zidu visi razglednica iz Srbije, sa letovanja u Paklu. U budućnost se ne usuđujemo da gledamo, plašeći se za svoj život i dušu. A ipak moramo napred, kroz večni trenutak sadašnjosti. Teško je izbeći zlo u sadašnjosti. Možda smo ga u prošlosti izbegli, ili ćemo u budućnosti. Ali sada, neuporedivo je teže. U sadašnjosti sve traje jedan trenutak - ljubav, mašta, sreća, sudbina, pogode nas i ostave. A treba ih zadržati. Ima i strašnih stvari, koje ostavljaju ožiljke i rane. Nesreća je u tome što se loše stvari ne mogu predvideti - na ulici sadašnjosti ne postoje znakovi, a prepuno je krivina... Rutina dogme gasi plamen u nama. Vatra tinja, umesto da plamti. Jedra naših misli ispunjavaju se samo slabim vihorima, uprkos upornim prizivanjima oluje. Slepe ulice sa strane puta mame, zovu, nude prividne moći. Nikada ne treba skrenuti sa puta, sa pravog puta, koji vodi iz bilo kakve prošlosti u sjajnu budućnost. Treba stremiti najboljim ciljevima, najlepšim vrlinama, najvišim planinama, čak i ako u nama postoji strah od visine. Živeti za trenutak, to je sve što postoji za mene, moj ideal. A na kraju, kada više ne bude bilo budućnosti, kada sve postane prašina, kada sve ostane zapisano u velikoj knjizi prošlosti, kada se osvrnem za sobom u tu nepreglednost - želim da moje srce ne zna za tugu.
    Oct 22, 2016 1814
  • 14 Oct 2016
    Zašto jutrom ne ustajemo sa osmehom na licu? Zašto nismo zahvalni za novi dan? Zašto smo lenji? Zašto krećemo u školu, na posao, na pijacu kao da nosimo teret na leđima? Zašto smo srećni i ispunjeni kada pričamo o drugima? Zašto smo ljubomorni? Zašto ulazimo u konflikte sa članovima porodice, prijateljima, kolegama, poznanicima? Zašto se trujemo cigarama i alkoholom? Zašto osuđujemo? Zašto toliko težimo materijalnim a ne duhovnim vrednostima? Zašto smo nesrećni? Zato što nam fali ljubav. Nisam ja sa ovim odgovorom otkrila „toplu vodu“, ovaj odgovor je voda koja ruši sve brane pred sobom, voda koja vodi do istine. Problem je što mi ni ne znamo šta je ljubav, imamo pogrešnu sliku ljubavi. Ne može blato srušiti branu koja čuva istinu. Pogledajte ljude oko sebe, pogledajte današnje brakove, pogledajte odnose u porodicama, pogledajte našu omladinu, naše škole, bolnice, pogledajte sebe… Budite iskreni i odgovorite sebi koliko srećnih osoba i iskrenih odnosa vidite?! Jako malo, nažalost. Ali sve može biti lepo i jednostavno, samo kad bi voleli. Naš problem je što mi svi čekamo da budemo voljeni, složili se ili ne sa mnom, nije sreća u tome kad si voljen, sreća je kad voliš. Voli Boga. Voli sebe onakvog kakav si, nemoj se nikada, ni u jednom trenutku sramiti sebe, ti si jedinstven, ti si vredan. Voli svoje roditelje, ma kakvi oni bili. Ako ti nanose zlo, oprosti im i još ih više voli. Voli svoju braću i sestre, svoje prijatelje, kolege… Nemoj nikome od njih suditi, ne znaš šta je u njihovoj glavi. Jednostavno ih prihvati takve kakvi jesu, i oni su jedinstveni kao i ti. Smisao našeg života je da volimo, a kad volimo tad smo srećni. Ljubav koju nosiš u sebi posmatraj kao semenke, a Boga, roditelje, prijatelje, one koji vas ne vole, prirodu, životinje i sve ostalo na ovome svetu posmatraj kao plodno zemljište. Samo jedna mala semenka kad se poseje donosi mnogo plodova ljubavi i sreće. Ti imaš bezbroj semenki u sebi, zemljište je ogromno, pa šta čekaš, počni da seješ!
    1512 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Zašto jutrom ne ustajemo sa osmehom na licu? Zašto nismo zahvalni za novi dan? Zašto smo lenji? Zašto krećemo u školu, na posao, na pijacu kao da nosimo teret na leđima? Zašto smo srećni i ispunjeni kada pričamo o drugima? Zašto smo ljubomorni? Zašto ulazimo u konflikte sa članovima porodice, prijateljima, kolegama, poznanicima? Zašto se trujemo cigarama i alkoholom? Zašto osuđujemo? Zašto toliko težimo materijalnim a ne duhovnim vrednostima? Zašto smo nesrećni? Zato što nam fali ljubav. Nisam ja sa ovim odgovorom otkrila „toplu vodu“, ovaj odgovor je voda koja ruši sve brane pred sobom, voda koja vodi do istine. Problem je što mi ni ne znamo šta je ljubav, imamo pogrešnu sliku ljubavi. Ne može blato srušiti branu koja čuva istinu. Pogledajte ljude oko sebe, pogledajte današnje brakove, pogledajte odnose u porodicama, pogledajte našu omladinu, naše škole, bolnice, pogledajte sebe… Budite iskreni i odgovorite sebi koliko srećnih osoba i iskrenih odnosa vidite?! Jako malo, nažalost. Ali sve može biti lepo i jednostavno, samo kad bi voleli. Naš problem je što mi svi čekamo da budemo voljeni, složili se ili ne sa mnom, nije sreća u tome kad si voljen, sreća je kad voliš. Voli Boga. Voli sebe onakvog kakav si, nemoj se nikada, ni u jednom trenutku sramiti sebe, ti si jedinstven, ti si vredan. Voli svoje roditelje, ma kakvi oni bili. Ako ti nanose zlo, oprosti im i još ih više voli. Voli svoju braću i sestre, svoje prijatelje, kolege… Nemoj nikome od njih suditi, ne znaš šta je u njihovoj glavi. Jednostavno ih prihvati takve kakvi jesu, i oni su jedinstveni kao i ti. Smisao našeg života je da volimo, a kad volimo tad smo srećni. Ljubav koju nosiš u sebi posmatraj kao semenke, a Boga, roditelje, prijatelje, one koji vas ne vole, prirodu, životinje i sve ostalo na ovome svetu posmatraj kao plodno zemljište. Samo jedna mala semenka kad se poseje donosi mnogo plodova ljubavi i sreće. Ti imaš bezbroj semenki u sebi, zemljište je ogromno, pa šta čekaš, počni da seješ!
    Oct 14, 2016 1512
  • 23 Jul 2016
    Slomiće vam srce i vi ćete slamati drugima srca. Posvađaćete se s najboljim prijateljem ili se čak zaljubiti u njega. Kukaćete zbog vremena koje leti brže nego što ga možete uhvatiti. Nikad ga nećete moći zaustaviti. Zato fotografišite sve što stignete, smejte se do suza kad god možete, opraštajte ljudima njihove greške i volite kao da nikad niste bili povređeni. Činite dobro jer je to jedino merilo pametno proživljenog života. U životu ništa nije garantovano, nema predaha sa problemima i najčešće nema druge šanse koju ćete dobiti. Sve što možete je da živite život punim plućima, da kažete ljudima koje volite koliko su vam dragi, da odjebete one koji vas guše i crpe energiju. Jedino vreme kad možete uraditi nešto totalno blesavo i neponovljivo je sada. Zato prestanite ovo čitati i uradite baš to....
    1573 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Slomiće vam srce i vi ćete slamati drugima srca. Posvađaćete se s najboljim prijateljem ili se čak zaljubiti u njega. Kukaćete zbog vremena koje leti brže nego što ga možete uhvatiti. Nikad ga nećete moći zaustaviti. Zato fotografišite sve što stignete, smejte se do suza kad god možete, opraštajte ljudima njihove greške i volite kao da nikad niste bili povređeni. Činite dobro jer je to jedino merilo pametno proživljenog života. U životu ništa nije garantovano, nema predaha sa problemima i najčešće nema druge šanse koju ćete dobiti. Sve što možete je da živite život punim plućima, da kažete ljudima koje volite koliko su vam dragi, da odjebete one koji vas guše i crpe energiju. Jedino vreme kad možete uraditi nešto totalno blesavo i neponovljivo je sada. Zato prestanite ovo čitati i uradite baš to....
    Jul 23, 2016 1573
  • 17 May 2016
    …Jedna poznata mudrost kaže: Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš planove za život. Događa li ti se često da gledaš kroz prozor, da pratiš apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlivaju po staklu i da misliš da je svet jedno beskrajno dosadno mesto za život? Budiš se ujutru i potajno proviruješ kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično. A ono te samo zaslepljuje svojim zracima, i čak ti se čini da ti se ruga. Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog. I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mesec, ta godina… Sve dok odjednom ne osetiš da ti život odlazi u nepovrat, a ti još uvek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti. I shvataš, kako neprimetno, nekako nesvesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osećaj beskrajnog razočarenja i umora. Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vredelo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvereno pogledati prema napred. Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe. Nećeš moći razumeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu lepotu oko sebe! Propuštaš suštinu! Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije… Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živeti ‘Sutra’. Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlivaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute. Polako, ali dosledno i nepovratno iščezava tvoj život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu. I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rasteraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom života. Uzmi ga samouvereno u ruke i postani gospodar svoga života. Živi život! Živi ga danas! Živi ga sada! Živi ga u ovom trenutku! 
    1594 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    …Jedna poznata mudrost kaže: Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš planove za život. Događa li ti se često da gledaš kroz prozor, da pratiš apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlivaju po staklu i da misliš da je svet jedno beskrajno dosadno mesto za život? Budiš se ujutru i potajno proviruješ kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično. A ono te samo zaslepljuje svojim zracima, i čak ti se čini da ti se ruga. Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog. I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mesec, ta godina… Sve dok odjednom ne osetiš da ti život odlazi u nepovrat, a ti još uvek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti. I shvataš, kako neprimetno, nekako nesvesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osećaj beskrajnog razočarenja i umora. Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vredelo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvereno pogledati prema napred. Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe. Nećeš moći razumeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu lepotu oko sebe! Propuštaš suštinu! Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije… Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živeti ‘Sutra’. Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlivaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute. Polako, ali dosledno i nepovratno iščezava tvoj život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu. I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rasteraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom života. Uzmi ga samouvereno u ruke i postani gospodar svoga života. Živi život! Živi ga danas! Živi ga sada! Živi ga u ovom trenutku! 
    May 17, 2016 1594
  • 25 Apr 2016
    Bilo je to nekad davno, sreća, radost, osmeh, san. Ispostavilo se da je tačno ono moje..Dajem se koliko mislim da treba. Negde sam se zeznula u proračunu i dala se više od tog TREBA. Jbg živ čovek greši, ali kako ispraviti grešku, kad si zagazio duboko u sadašnjasnost?! Kako naučiti ponovo sebe da čokoladu ne uzimate od nepoznatih ljudi?!Lepo me baka učila, i uvek sam se vodila time, ništa ne uzimaj od nepoznatih ljudi. Uvuku ti se nekako da ni sam ne znaš ni kad su ušli u tvoj svet. U životu sam učena da u svemu budem prva...ni druga ni treća, uvek prva.Stani mi na crtu, pobediću te...s tim se živi i rađa. To je stvar vaspitanja i vrednovanja svojih sposobnosti.Poraz ne prihvatam, jel sam dosta puta poražena i naučila sam da svoje poraze pretvorim u svoje uspehe.Možda Vam ovo čudno zvuči, ali svaki moj poraz je i moj uspeh. Znam šta više u životu neću sebi dozvoliti, a drugoj strani priuštiti..Jest' da kažu da se pametan uči na tuđim greškama...ali ja nekako uvek na svojim. Jednom opečena i ranjena srna se pretvara u zver.Nije to klasična zver, željna osvete, već da naučim protivnika da shvati da sam u pravu. I znate šta? Uvek sam uspevala, jel ne može neko biti toliko zao koliko ja mogu biti  dobra. To je ta zver u meni koja povredjuje samu sebe, dok ne istera ono za šta se bori. Nekad sam u stanju danima da vrtim istu priču, dok sagovorniku ne dodje do sivih mozdanih ćelija, pa ko preživi...    
    1155 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Bilo je to nekad davno, sreća, radost, osmeh, san. Ispostavilo se da je tačno ono moje..Dajem se koliko mislim da treba. Negde sam se zeznula u proračunu i dala se više od tog TREBA. Jbg živ čovek greši, ali kako ispraviti grešku, kad si zagazio duboko u sadašnjasnost?! Kako naučiti ponovo sebe da čokoladu ne uzimate od nepoznatih ljudi?!Lepo me baka učila, i uvek sam se vodila time, ništa ne uzimaj od nepoznatih ljudi. Uvuku ti se nekako da ni sam ne znaš ni kad su ušli u tvoj svet. U životu sam učena da u svemu budem prva...ni druga ni treća, uvek prva.Stani mi na crtu, pobediću te...s tim se živi i rađa. To je stvar vaspitanja i vrednovanja svojih sposobnosti.Poraz ne prihvatam, jel sam dosta puta poražena i naučila sam da svoje poraze pretvorim u svoje uspehe.Možda Vam ovo čudno zvuči, ali svaki moj poraz je i moj uspeh. Znam šta više u životu neću sebi dozvoliti, a drugoj strani priuštiti..Jest' da kažu da se pametan uči na tuđim greškama...ali ja nekako uvek na svojim. Jednom opečena i ranjena srna se pretvara u zver.Nije to klasična zver, željna osvete, već da naučim protivnika da shvati da sam u pravu. I znate šta? Uvek sam uspevala, jel ne može neko biti toliko zao koliko ja mogu biti  dobra. To je ta zver u meni koja povredjuje samu sebe, dok ne istera ono za šta se bori. Nekad sam u stanju danima da vrtim istu priču, dok sagovorniku ne dodje do sivih mozdanih ćelija, pa ko preživi...    
    Apr 25, 2016 1155
  • 04 Apr 2016
    Na prvom mestu sam čovek...uvek... Ne, nisam hladna, bezobrazna ni razmažena... Život me je naučio mnogim lekcijama, znam da niste svi onakvi kakvi se predstavljate... Mnogo vas me je izdalo, a glimili ste mi prijatelje... Jedno pričate, drugo radite... Jedno pričate meni sasvim drugo nekim drugim ljudima, jedno radite preda mnom, sasvim drugo kada ja okrenem ledja... Samo mi je muka od toga... Izdali su me i oni koje sam najviše volela i verovala... Zabili mi nož ...ne u ledja već pravo u srce... Verujte to mnogo više boli... Zato nemate prava da mi govorite da sam drska... Ne nisam... Pričam, volim i poštujem osobe koje to zaista zaslužuju... Onima koji su pokazali da zasita zaslužuju biti deo mog života... A na vas, koji ste me toliko puta povredili ne želim više trošiti svoje vreme, i nemojte mi govoriti kako vam je žao sada.. Nemojte jer ja vam ne verujem ni reč... Moje poverenje ni prijateljstvo ne može imati svako...   PS.Obožavam ono dete u sebi, koje ispliva na površinu u situaciji kad ne znam da se snadjem sa zlom koje me okruži...
    1194 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Na prvom mestu sam čovek...uvek... Ne, nisam hladna, bezobrazna ni razmažena... Život me je naučio mnogim lekcijama, znam da niste svi onakvi kakvi se predstavljate... Mnogo vas me je izdalo, a glimili ste mi prijatelje... Jedno pričate, drugo radite... Jedno pričate meni sasvim drugo nekim drugim ljudima, jedno radite preda mnom, sasvim drugo kada ja okrenem ledja... Samo mi je muka od toga... Izdali su me i oni koje sam najviše volela i verovala... Zabili mi nož ...ne u ledja već pravo u srce... Verujte to mnogo više boli... Zato nemate prava da mi govorite da sam drska... Ne nisam... Pričam, volim i poštujem osobe koje to zaista zaslužuju... Onima koji su pokazali da zasita zaslužuju biti deo mog života... A na vas, koji ste me toliko puta povredili ne želim više trošiti svoje vreme, i nemojte mi govoriti kako vam je žao sada.. Nemojte jer ja vam ne verujem ni reč... Moje poverenje ni prijateljstvo ne može imati svako...   PS.Obožavam ono dete u sebi, koje ispliva na površinu u situaciji kad ne znam da se snadjem sa zlom koje me okruži...
    Apr 04, 2016 1194
  • 07 Mar 2016
    Ovaj post posvećujem nekolicini svojih prijatelja koji će se već sami prepoznati. Ne mislim ništa loše ovim što cu napisati, naprotiv. Nadam se da će možda nekad shvatiti...Blog jeste dug ali je priča bas baš poučna!!!Već mesecima razmišljam o ovoj temi. Potpuno sam svesna da po nekad idem previše brzo i ono što je meni jasno ne mora da bude jasno i svima ostalima. Svesna sam i da prečesto imam neku suludu nadu i volju i ne bojim se da probam da li nešto može ili ne može pa i po cenu da budem povređena. Bar ću znati da sam probala i da ne može. Neću reći da sam hrabra, ali se sve manje plašim. Ako sam svesna da mi je do nečeg stalo onda ću dati sve od sebe za to. Ako ne uspe, ok, bar znam da sam probala i da nije uspelo. Najgori osećaj mi je kajanje "što nešto nisam", jer je to osećaj slabosti i kukavičluka kojim zapravo najviše povređujem sebe pa onda i sve ostale. Nije da to nisam uradila nikad uživotu, jesam. Baš zato se trudim da to više sebi ne dozvolim. E, sad, često sam od svojih prijatelja čula rečenicu "to je žena mog života!" Zvuči jako i nekako definitivno. Možda je u pitanju samo moje konzervativno vaspitanje, a možda i ne, ali da bi neko bio osoba mog života morao bi da bude jedini. Ne može ih biti grupica pa kad jedan ispadne, hop, evo drugi je već tu pa je mesto popunjeno. Znam da sam preterano romantična osoba. Možda mi je to mana, jer romantike više nema. Za romantiku je potrebna hrabrost, jer danas ljudi misle da je biti romantičan zapravo isto što i biti slab. A nije. Pretpostavljam da u tom trenutku kada izgovaraju gore pomenutu rečenicu, moji prijatelji imaj moćan osecaj u duši. Ali jedna stvar me buni. Kako se na kraju ne desi ništa? Kako na kraju ta "Žena njihovog života" ode sa nekim drugim ili pati u nekom ćošku sama, a oni ostanu tužni i slomljeni sa gomilom stvari koje nisu smeli da kažu, po neki i sa prstenom koji nisu smeli da pokažu? Kako to da im je lakše da budu povređeni, a toliko se boje baš te povređenosti? Pogrešna procena? Ljubav je slepa pa ne vide dobro? Bilo ih je strah da ce ispasti glupi ili ismejani ako kažu šta im je na pameti? Možda je ipak lakše pustiti da boli i reći da si hteo ali nije ti se dalo...Ako ste već hrabri da budete sa nekim, da ušetate u nečiji život, kako odjednom ponestaje hrabrosti kad stvari postanu ozbiljne? Ja znam da reči ne koštaju ništa. Evo pišem ovaj blog već godinama i ne košta me ništa :). Ali odluke koštaju. Odluke imaju svoju cenu koja po nekad nije ni malo naivna. Ok, sve što boli mora da prođe, slažem se. Ili se čovek navikne na bol, ili bol jednostavno prestane. Ali zašto uopšte mora da počne da boli? Još veća nebuloza je rečenica koju sam pomislila sinoć i koja me je zapravo i potakla da sad napišem ovaj tekst - "...ako zaista treba da budemo zajedno, život će nas već ponovo spojiti". A što vas je uopšte spojio prvi put? To me podseća na onaj vic kada se Lala davi i moli Boga da ga spase. Nekoliko puta naiđe čovek sa čamcem i ponudi se da ga spase, a ovaj kaže - ne hvala, mene će Bog da spase. Onda kad se udavi i ode kod Boga da pita što ga nije spasao, ovaj mu kaže da mu je nekoliko puta slao čamac ali je on sam odbio. Pošto sam ja žena od slika u glavi, evo kako ta situacija izgleda u mojoj režiji... Provedete sa nekim neko silno vreme, proglasite ga osobom svog života ali kad dođe do toga da vam treba zagrljaj ili osmeh te osobe ona se izmakne, vi sednete pod drvo skrštenih ruku i kažete "Ako zaista treba da budemo zajedno, život će nas već ponovo spojiti", namestite se udbno i čekate da taj Život naiđe i sredi šta treba. Tako sedite, sedite, sedite...u jednom trenutku počinje dupe da vam trne ali vi čekate Život. A taj Život vam ostavi tu osobu na kojoj vršite experiment "ponovnog spajanja od strane Života" tik ispred nosa, prosto ostavi vam je tu pored vas...ali ne, vi čekate da to Život sam sredi, nije do vas jer vi niste sigurni, ne znate šta da radite. Dragi moji, mnogo vas volim, ali... Život nije živ organizam sam po sebi koji ide i upravlja ljudima i deli zadatke. To čekanje Života da vam baci direktno u krilo ono što vam pripada ne funkcioniše tako. Ako vam je jednom bacio u krila nešto, shvatite to ozbiljno, jer se to ne dešava baš tako često. Ne budite alavi i ne mislite da, ako vam je bacio jednom, baciće vam opet. Neće. Život je nešto što vam je dato da vi držite volan i upravljate, donosite odluke iza kojih ćete stati i ostati. Život je ono što vam se dešava svaki dan, što vas boli kad napravite pogrešan izbor ili što vas raduje kada napravite pravi. Mogućnost izbora, mogućnost odluke. Onaj trenutak kada vozite bicikl i onaj trenutak kada vam se rodi dete i prvi put ga držite u rukama. Ako izbegnete da živite svoj život, izbegnete sve rizike i sve moguće povređenosti duše upravo ćete povrediti sami sebe onako kako niko drugi ne može da vas povredi. Ako nemate realan i ozbiljan problem zbog kog ste se razišli sa nekim, onda je jedini problem vaša sopstvena slabost i kukavičluk koji samo vama čine gore. Kada vas žena jednom prezre zbog kukavičluka, ne postoji način da ponovo porastete u njenim očima. Ne postoji ta romantika na svetu koja će vas predstaviti divnijim i boljim od tog trenutka. Biti sa nekim jeste avantura u kojoj ste oboje. Da li znate zašto je potrebno dvoje ljudi? Zato što kad jedan padne, onaj drugi treba da ga podigne. Kad se jedan demorališe, onaj drugi ima snage i vere za dvoje. Na taj način zajednička stvar ima manje šanse da propadne.Još jedna bitna stvar je legenda o Pravom trenutku. Pravi trenutak ne postoji samo po sebi negde u nizu vremena pa vi samo treba da ga sačekate i pokupite. On je onda kada vi kažete da jeste. Kao kada ulazite u more... ne čekate da talas padne na vas i poklopi vas, vec udahnete i zaronite. To je taj trenutak sreće i uzbuđenja za koji vredi živeti. To je taj trenutak izbora koji vam Život daje, sve ostalo je vaša slobodna volja da raširite ruke i uživate...ili da sedite slomljeni i mislite kako vam se ne da i kako je život nepravedan. Ako ne probate, nećete znati da li je moglo da bude dobro, da li je moglo da bude bolje ili nije vredelo uopšte. Ostacete u neznanju tužni. Veliki pozdrav ...
    1361 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Ovaj post posvećujem nekolicini svojih prijatelja koji će se već sami prepoznati. Ne mislim ništa loše ovim što cu napisati, naprotiv. Nadam se da će možda nekad shvatiti...Blog jeste dug ali je priča bas baš poučna!!!Već mesecima razmišljam o ovoj temi. Potpuno sam svesna da po nekad idem previše brzo i ono što je meni jasno ne mora da bude jasno i svima ostalima. Svesna sam i da prečesto imam neku suludu nadu i volju i ne bojim se da probam da li nešto može ili ne može pa i po cenu da budem povređena. Bar ću znati da sam probala i da ne može. Neću reći da sam hrabra, ali se sve manje plašim. Ako sam svesna da mi je do nečeg stalo onda ću dati sve od sebe za to. Ako ne uspe, ok, bar znam da sam probala i da nije uspelo. Najgori osećaj mi je kajanje "što nešto nisam", jer je to osećaj slabosti i kukavičluka kojim zapravo najviše povređujem sebe pa onda i sve ostale. Nije da to nisam uradila nikad uživotu, jesam. Baš zato se trudim da to više sebi ne dozvolim. E, sad, često sam od svojih prijatelja čula rečenicu "to je žena mog života!" Zvuči jako i nekako definitivno. Možda je u pitanju samo moje konzervativno vaspitanje, a možda i ne, ali da bi neko bio osoba mog života morao bi da bude jedini. Ne može ih biti grupica pa kad jedan ispadne, hop, evo drugi je već tu pa je mesto popunjeno. Znam da sam preterano romantična osoba. Možda mi je to mana, jer romantike više nema. Za romantiku je potrebna hrabrost, jer danas ljudi misle da je biti romantičan zapravo isto što i biti slab. A nije. Pretpostavljam da u tom trenutku kada izgovaraju gore pomenutu rečenicu, moji prijatelji imaj moćan osecaj u duši. Ali jedna stvar me buni. Kako se na kraju ne desi ništa? Kako na kraju ta "Žena njihovog života" ode sa nekim drugim ili pati u nekom ćošku sama, a oni ostanu tužni i slomljeni sa gomilom stvari koje nisu smeli da kažu, po neki i sa prstenom koji nisu smeli da pokažu? Kako to da im je lakše da budu povređeni, a toliko se boje baš te povređenosti? Pogrešna procena? Ljubav je slepa pa ne vide dobro? Bilo ih je strah da ce ispasti glupi ili ismejani ako kažu šta im je na pameti? Možda je ipak lakše pustiti da boli i reći da si hteo ali nije ti se dalo...Ako ste već hrabri da budete sa nekim, da ušetate u nečiji život, kako odjednom ponestaje hrabrosti kad stvari postanu ozbiljne? Ja znam da reči ne koštaju ništa. Evo pišem ovaj blog već godinama i ne košta me ništa :). Ali odluke koštaju. Odluke imaju svoju cenu koja po nekad nije ni malo naivna. Ok, sve što boli mora da prođe, slažem se. Ili se čovek navikne na bol, ili bol jednostavno prestane. Ali zašto uopšte mora da počne da boli? Još veća nebuloza je rečenica koju sam pomislila sinoć i koja me je zapravo i potakla da sad napišem ovaj tekst - "...ako zaista treba da budemo zajedno, život će nas već ponovo spojiti". A što vas je uopšte spojio prvi put? To me podseća na onaj vic kada se Lala davi i moli Boga da ga spase. Nekoliko puta naiđe čovek sa čamcem i ponudi se da ga spase, a ovaj kaže - ne hvala, mene će Bog da spase. Onda kad se udavi i ode kod Boga da pita što ga nije spasao, ovaj mu kaže da mu je nekoliko puta slao čamac ali je on sam odbio. Pošto sam ja žena od slika u glavi, evo kako ta situacija izgleda u mojoj režiji... Provedete sa nekim neko silno vreme, proglasite ga osobom svog života ali kad dođe do toga da vam treba zagrljaj ili osmeh te osobe ona se izmakne, vi sednete pod drvo skrštenih ruku i kažete "Ako zaista treba da budemo zajedno, život će nas već ponovo spojiti", namestite se udbno i čekate da taj Život naiđe i sredi šta treba. Tako sedite, sedite, sedite...u jednom trenutku počinje dupe da vam trne ali vi čekate Život. A taj Život vam ostavi tu osobu na kojoj vršite experiment "ponovnog spajanja od strane Života" tik ispred nosa, prosto ostavi vam je tu pored vas...ali ne, vi čekate da to Život sam sredi, nije do vas jer vi niste sigurni, ne znate šta da radite. Dragi moji, mnogo vas volim, ali... Život nije živ organizam sam po sebi koji ide i upravlja ljudima i deli zadatke. To čekanje Života da vam baci direktno u krilo ono što vam pripada ne funkcioniše tako. Ako vam je jednom bacio u krila nešto, shvatite to ozbiljno, jer se to ne dešava baš tako često. Ne budite alavi i ne mislite da, ako vam je bacio jednom, baciće vam opet. Neće. Život je nešto što vam je dato da vi držite volan i upravljate, donosite odluke iza kojih ćete stati i ostati. Život je ono što vam se dešava svaki dan, što vas boli kad napravite pogrešan izbor ili što vas raduje kada napravite pravi. Mogućnost izbora, mogućnost odluke. Onaj trenutak kada vozite bicikl i onaj trenutak kada vam se rodi dete i prvi put ga držite u rukama. Ako izbegnete da živite svoj život, izbegnete sve rizike i sve moguće povređenosti duše upravo ćete povrediti sami sebe onako kako niko drugi ne može da vas povredi. Ako nemate realan i ozbiljan problem zbog kog ste se razišli sa nekim, onda je jedini problem vaša sopstvena slabost i kukavičluk koji samo vama čine gore. Kada vas žena jednom prezre zbog kukavičluka, ne postoji način da ponovo porastete u njenim očima. Ne postoji ta romantika na svetu koja će vas predstaviti divnijim i boljim od tog trenutka. Biti sa nekim jeste avantura u kojoj ste oboje. Da li znate zašto je potrebno dvoje ljudi? Zato što kad jedan padne, onaj drugi treba da ga podigne. Kad se jedan demorališe, onaj drugi ima snage i vere za dvoje. Na taj način zajednička stvar ima manje šanse da propadne.Još jedna bitna stvar je legenda o Pravom trenutku. Pravi trenutak ne postoji samo po sebi negde u nizu vremena pa vi samo treba da ga sačekate i pokupite. On je onda kada vi kažete da jeste. Kao kada ulazite u more... ne čekate da talas padne na vas i poklopi vas, vec udahnete i zaronite. To je taj trenutak sreće i uzbuđenja za koji vredi živeti. To je taj trenutak izbora koji vam Život daje, sve ostalo je vaša slobodna volja da raširite ruke i uživate...ili da sedite slomljeni i mislite kako vam se ne da i kako je život nepravedan. Ako ne probate, nećete znati da li je moglo da bude dobro, da li je moglo da bude bolje ili nije vredelo uopšte. Ostacete u neznanju tužni. Veliki pozdrav ...
    Mar 07, 2016 1361
  • 18 Dec 2015
    Moja pošiljka nije ni otišla adresa je bila poznata ali zabranjena. Moja pisma su pisana za jedne divne oči koje se uvek smeju, za čoveka koji nikako nije smeo da se pojavi u mom životu, ali bio je. Nemoguće je bilo izbeći ono što nikada niste imali, nešto od čega ti se vrti u glavi. Želja da nekog voliš bila je neumoljiva ali je ipak ostala samo želja. I on je pisao kao i ja, za sebe. I on je voleo kao i ja, za nas. Poštovao je moj status, a naravno takav je bio i njegov, ali ko nam je mogao zabraniti da se gledamo, ko nam je mogao zabraniti da iz svakog našeg pokreta izbija bol, bol od ljubavi. Ko nam je mogao zabraniti kradom napisana pisamca, koja su nas dočekivala svakoga jutra. Kada smo od želje i strasti žurili od kuće kako bi ih čitali. Koliko ih je samo bilo... Koliko je bilo puta napisano volim te, nedostaješ mi pile, puno mi značiš... Znate li onu pesmu o vernoj ženi ?Znali ste da imam muža i poklonili ste mi dva sjajna bisera Dirnuta takvom vašom pažnjom prišila sam ih na bluzu od crvene svile. . . . Vraćam Vam blistave bisere sa dve suze nalik na njih zašto Vas nisam upoznala kad još nisam imala muža? Kao kad ti tlo izmiče pod nogama, nama je izmicala ljubav, malo po malo, nije nestala , prekinuta je. Zabranjena! Bilo bi lakše da smo bile dve nezrele osobe koje idu glavom kroz zid, jedno od nas dvoje na to nije bilo spremno. Ne, nije to greška, netreba je ispravljati. Dignute glave smo se povukli. Teško, jedva... I oboje smo isto mislili: Da li smo pokazali jedno drugom koliko smo voleli? Godine posle toga su prošle. Da li je prošla i ljubav, ne ,nije samo su se stišale strasti, tvoje oči se nisu više smejale a moj brod je potonuo. Razdvojile su nas godine, razdvojile su nas okolnosti, ali ne, osecam te svugde, tvoj miris je tu ljubavi... I onda ponovni susret, potkrepljen uslovima da se sve to nastavi. Stajali smo jedno pored drugog, gladala sam u čoveka zbog koga i danas zadrhtim, zbog koga je bol još uvek prisutan, stajao je i on pored mene sa nadom u očima, sa mobilnim u ruci koja je blago drhtala, nemi sa milion pitanja ... Mislim da bih mogla voleti još jače, još bolje, mislim da nije trebalo da se sretnemo, samo smo oživeli emocije, shvatili da se nije puno promenilo ali i da još uvek postoje vetrenjače protiv kojih bi se trebali boriti . Ali i dalje smo bili nemoćni... I došlo je ono čega sam se plašila čitajući Desankinu pesmu Strah,, poslednja nedelja našeg drugovanja,, ali znam i to da nikada,, necemo ozdraviti od čudesnog tugovanja.,,...i opet je imala potrebu da mu piše..da izlije na papiru svoje emocije, želje, razmišljanja... Uobičajeni početak svakog pisma.."Zdravo"..malo prostora i osećaj da sve stane u jednu rečenicu. Al to je nemoguće...mora da krene redom. Od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Rečenice se redjaju a misli jurnule kao da se takmiče koja će pre da dodirne beli papir. Imala je toliko toga što bi napisala, ali je ipak pazila na stil da pismo ima svoj početak, sadržaj i kraj.Bio je deo njene prošlosti, daleko u sadašnjosti a nevidljiv u budućnosti. Odjednom se zapitala.."Da li on oseća da mu sad piše?", " Da li u mislima opet gleda njene oči koje će mu sve reći?". Pisala je dugo, uzela već drugi list papira i iznosila svoja osećanja. Prošlost je bila izlivena čaša...sadašnjost joj je donela i lepe i tužne trenutke . Borila se sa bolom u duši zbog neočekivane bolesti svoje mame, i bol koga na neko vreme mora da napusti dom, prijatelje grad u kome je odrasla i dožviela toliko lepih a i ružnih stvari. Budućnost je neizvesna i zove je da lagano krene prema njoj. Nije osetila kako vreme prolazi, koliko je dugo pisala. U podsvesti je videla njegov lik..tamo..daleko..negde gde je pronašao zaborav.Uzela je papirnu maramicu da na papiru istapka vlaznost poneke suze koja je pala i razmrljala po neko slovo.U potpisu je stavila samo prvo slovo svog imena..dovoljno.Sklopila je oba lista papira, stavila u omot i baš kad je želela da napše adresu....postala je svesna da je nema. Otvorila je fioku svog pisaćeg stola izvadila jednu crvenu fasciklu i ostavila pismo u njoj,..pismo koje nikad neće stići na adresu nekog koga je tako malo poznavala.Mora da se sprema, pakuje....i krene prema budućnosti sa koferima punim proslosti. G
    1197 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Moja pošiljka nije ni otišla adresa je bila poznata ali zabranjena. Moja pisma su pisana za jedne divne oči koje se uvek smeju, za čoveka koji nikako nije smeo da se pojavi u mom životu, ali bio je. Nemoguće je bilo izbeći ono što nikada niste imali, nešto od čega ti se vrti u glavi. Želja da nekog voliš bila je neumoljiva ali je ipak ostala samo želja. I on je pisao kao i ja, za sebe. I on je voleo kao i ja, za nas. Poštovao je moj status, a naravno takav je bio i njegov, ali ko nam je mogao zabraniti da se gledamo, ko nam je mogao zabraniti da iz svakog našeg pokreta izbija bol, bol od ljubavi. Ko nam je mogao zabraniti kradom napisana pisamca, koja su nas dočekivala svakoga jutra. Kada smo od želje i strasti žurili od kuće kako bi ih čitali. Koliko ih je samo bilo... Koliko je bilo puta napisano volim te, nedostaješ mi pile, puno mi značiš... Znate li onu pesmu o vernoj ženi ?Znali ste da imam muža i poklonili ste mi dva sjajna bisera Dirnuta takvom vašom pažnjom prišila sam ih na bluzu od crvene svile. . . . Vraćam Vam blistave bisere sa dve suze nalik na njih zašto Vas nisam upoznala kad još nisam imala muža? Kao kad ti tlo izmiče pod nogama, nama je izmicala ljubav, malo po malo, nije nestala , prekinuta je. Zabranjena! Bilo bi lakše da smo bile dve nezrele osobe koje idu glavom kroz zid, jedno od nas dvoje na to nije bilo spremno. Ne, nije to greška, netreba je ispravljati. Dignute glave smo se povukli. Teško, jedva... I oboje smo isto mislili: Da li smo pokazali jedno drugom koliko smo voleli? Godine posle toga su prošle. Da li je prošla i ljubav, ne ,nije samo su se stišale strasti, tvoje oči se nisu više smejale a moj brod je potonuo. Razdvojile su nas godine, razdvojile su nas okolnosti, ali ne, osecam te svugde, tvoj miris je tu ljubavi... I onda ponovni susret, potkrepljen uslovima da se sve to nastavi. Stajali smo jedno pored drugog, gladala sam u čoveka zbog koga i danas zadrhtim, zbog koga je bol još uvek prisutan, stajao je i on pored mene sa nadom u očima, sa mobilnim u ruci koja je blago drhtala, nemi sa milion pitanja ... Mislim da bih mogla voleti još jače, još bolje, mislim da nije trebalo da se sretnemo, samo smo oživeli emocije, shvatili da se nije puno promenilo ali i da još uvek postoje vetrenjače protiv kojih bi se trebali boriti . Ali i dalje smo bili nemoćni... I došlo je ono čega sam se plašila čitajući Desankinu pesmu Strah,, poslednja nedelja našeg drugovanja,, ali znam i to da nikada,, necemo ozdraviti od čudesnog tugovanja.,,...i opet je imala potrebu da mu piše..da izlije na papiru svoje emocije, želje, razmišljanja... Uobičajeni početak svakog pisma.."Zdravo"..malo prostora i osećaj da sve stane u jednu rečenicu. Al to je nemoguće...mora da krene redom. Od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Rečenice se redjaju a misli jurnule kao da se takmiče koja će pre da dodirne beli papir. Imala je toliko toga što bi napisala, ali je ipak pazila na stil da pismo ima svoj početak, sadržaj i kraj.Bio je deo njene prošlosti, daleko u sadašnjosti a nevidljiv u budućnosti. Odjednom se zapitala.."Da li on oseća da mu sad piše?", " Da li u mislima opet gleda njene oči koje će mu sve reći?". Pisala je dugo, uzela već drugi list papira i iznosila svoja osećanja. Prošlost je bila izlivena čaša...sadašnjost joj je donela i lepe i tužne trenutke . Borila se sa bolom u duši zbog neočekivane bolesti svoje mame, i bol koga na neko vreme mora da napusti dom, prijatelje grad u kome je odrasla i dožviela toliko lepih a i ružnih stvari. Budućnost je neizvesna i zove je da lagano krene prema njoj. Nije osetila kako vreme prolazi, koliko je dugo pisala. U podsvesti je videla njegov lik..tamo..daleko..negde gde je pronašao zaborav.Uzela je papirnu maramicu da na papiru istapka vlaznost poneke suze koja je pala i razmrljala po neko slovo.U potpisu je stavila samo prvo slovo svog imena..dovoljno.Sklopila je oba lista papira, stavila u omot i baš kad je želela da napše adresu....postala je svesna da je nema. Otvorila je fioku svog pisaćeg stola izvadila jednu crvenu fasciklu i ostavila pismo u njoj,..pismo koje nikad neće stići na adresu nekog koga je tako malo poznavala.Mora da se sprema, pakuje....i krene prema budućnosti sa koferima punim proslosti. G
    Dec 18, 2015 1197