Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
130 blogs
  • 01 Mar 2015
    Kako da povedem i svoju domaću životinju ,kada se selim na Novi Zeland  Ne ovako ni ovako Ni ovakoVeć       Ako nameravate da sa sobom povedete i svog kućnog ljubimca,planirajte sve dobro unapred Mnogi se odlučuju da koriste usluge  pet relocation service ,specijalista za organizovanje transporta.Ovo se odnosi na mačke i kerove.Ostale životinje su zabranjene za uvoz na Novi Zeland    Životinje moraju ispuniti odredjene uslove da bi dobile pasoš za ovo putovanje.To zavisi iz koje zemlje dolaze i naravno koja vrsta živorinje je u pitanju. Srbija spade u zemlje koje ili nemaju ili imaju kontrolisano besnilo,,životinja jelte, i može dobiti dozvolu za putovanje.Neke rase su zabranjene za uvoz iako ih ima ovde .A to su ,Američki Pit Bul,Dogo Argentino,Japanska Tosa,Brazilijanska Fila Sorry ti ne Amere Ni ti Argentino Ni ti Brazilijanac Ni ti JapanacUstvari vidimo većina rasa koje se mogu trenirati za borbu su zabranjene.Pošto smo utvrdili da iz Srbije možete dovesti kučnog ljubimca ,mačku ili kera da počnemo od dokumenata1.Dozvola za uvoz                                          2.Karantin po dolasku (najmanje deset dana)        3. Inspekcija po dolaskuUopšteno za kerove i mačke. Moraju biti zdrave prema regulacijama za uvoz ,starije od 16 nedelja na dan polaska na putovanje, I ne smeju biti više od 42 dana  trudn na taj dan(ako su ženke u pitanju).    Ima nekoliko vrsta testova kojima moraju biti podvrgnuti. a to uključuje i kontrolu krvi.Zahteva se da se svakoj životinji ugradi čip da bi veterinar lako mogao da potvrdi kod testiranja da je ista životinja u pitanju.Životinjama nije dozvoljeno putovanje u kabini izuzevši ako je u pitanju putnik koji je slep.Amerikanci dozvoljavaju malim kerovima i mačkama putovanje sa vlasnikom ali Novozelandjani ne. Životinje moraju putovati u kontejneru koji je dozvoljen od strane IATA a koji su u principu tako napravljeni da životinje ne mogu proturiti šape ili njušku kroz otvor za ventilacijuMAF Biosecurity New Zealand mora biti obavešten o dolasku životinja najmanje 72 sata pre sletanja aviona.Vlasnici za to mogu koristiti sledeće tel.brojeve ili e mailAuckland: mgsakac@maf.govt.nz / phone +64 9 909 8631  Wellington: mgswlg@maf.govt.nz / phone +64 4 894 4213 Christchurch: mgschc@maf.govt.nz / phone +64 3 943 3803 A kad stignete? Ako dolazite iz Srbije vaša životinja mora u karantin 10 dana.Ukoliko nemate već organizovano mesto stanovanja I adesu,najbolje je da stupite u kontakt sa nekim od hotela za životinje, jer će carina tražiti adresu gde će životinja ići posle karantina. Olakšajte sebi i ljubimcu peripetije Kupite kontejner (ili zakupite),dovoljno dugo pre poletanja.Stavite ga na vidljivo mesto, da se životinja navikne na miris i izgled istog. Odsecite im nokte da se ne bi tokom putovanja zakačili na žicu na kontejneru Ne preporučuju se sedativi zbog visine na kojoj se leti Posle karantina držite životinju ili u kući ili vezanu najmanje 30 dana, dok se navikne na novu okolinu Kad sve to lepo prdje onda vi i vaš ljubimac krenete u šetnju.Samo da napomenem. Plaže su dostupne u odredjeno vreme o čemu postoje table na svakoj plazi.Generalno treba da imate obzira prema ostalima, znači na mnogim plažama postoje specijalne kante za djubre u koje bacate zamotane  poslove vašeg kučnog ljubimca.Ukoliko ne, prvi put vas opomenu, drugi put je već novčana kazna    
    3477 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Kako da povedem i svoju domaću životinju ,kada se selim na Novi Zeland  Ne ovako ni ovako Ni ovakoVeć       Ako nameravate da sa sobom povedete i svog kućnog ljubimca,planirajte sve dobro unapred Mnogi se odlučuju da koriste usluge  pet relocation service ,specijalista za organizovanje transporta.Ovo se odnosi na mačke i kerove.Ostale životinje su zabranjene za uvoz na Novi Zeland    Životinje moraju ispuniti odredjene uslove da bi dobile pasoš za ovo putovanje.To zavisi iz koje zemlje dolaze i naravno koja vrsta živorinje je u pitanju. Srbija spade u zemlje koje ili nemaju ili imaju kontrolisano besnilo,,životinja jelte, i može dobiti dozvolu za putovanje.Neke rase su zabranjene za uvoz iako ih ima ovde .A to su ,Američki Pit Bul,Dogo Argentino,Japanska Tosa,Brazilijanska Fila Sorry ti ne Amere Ni ti Argentino Ni ti Brazilijanac Ni ti JapanacUstvari vidimo većina rasa koje se mogu trenirati za borbu su zabranjene.Pošto smo utvrdili da iz Srbije možete dovesti kučnog ljubimca ,mačku ili kera da počnemo od dokumenata1.Dozvola za uvoz                                          2.Karantin po dolasku (najmanje deset dana)        3. Inspekcija po dolaskuUopšteno za kerove i mačke. Moraju biti zdrave prema regulacijama za uvoz ,starije od 16 nedelja na dan polaska na putovanje, I ne smeju biti više od 42 dana  trudn na taj dan(ako su ženke u pitanju).    Ima nekoliko vrsta testova kojima moraju biti podvrgnuti. a to uključuje i kontrolu krvi.Zahteva se da se svakoj životinji ugradi čip da bi veterinar lako mogao da potvrdi kod testiranja da je ista životinja u pitanju.Životinjama nije dozvoljeno putovanje u kabini izuzevši ako je u pitanju putnik koji je slep.Amerikanci dozvoljavaju malim kerovima i mačkama putovanje sa vlasnikom ali Novozelandjani ne. Životinje moraju putovati u kontejneru koji je dozvoljen od strane IATA a koji su u principu tako napravljeni da životinje ne mogu proturiti šape ili njušku kroz otvor za ventilacijuMAF Biosecurity New Zealand mora biti obavešten o dolasku životinja najmanje 72 sata pre sletanja aviona.Vlasnici za to mogu koristiti sledeće tel.brojeve ili e mailAuckland: mgsakac@maf.govt.nz / phone +64 9 909 8631  Wellington: mgswlg@maf.govt.nz / phone +64 4 894 4213 Christchurch: mgschc@maf.govt.nz / phone +64 3 943 3803 A kad stignete? Ako dolazite iz Srbije vaša životinja mora u karantin 10 dana.Ukoliko nemate već organizovano mesto stanovanja I adesu,najbolje je da stupite u kontakt sa nekim od hotela za životinje, jer će carina tražiti adresu gde će životinja ići posle karantina. Olakšajte sebi i ljubimcu peripetije Kupite kontejner (ili zakupite),dovoljno dugo pre poletanja.Stavite ga na vidljivo mesto, da se životinja navikne na miris i izgled istog. Odsecite im nokte da se ne bi tokom putovanja zakačili na žicu na kontejneru Ne preporučuju se sedativi zbog visine na kojoj se leti Posle karantina držite životinju ili u kući ili vezanu najmanje 30 dana, dok se navikne na novu okolinu Kad sve to lepo prdje onda vi i vaš ljubimac krenete u šetnju.Samo da napomenem. Plaže su dostupne u odredjeno vreme o čemu postoje table na svakoj plazi.Generalno treba da imate obzira prema ostalima, znači na mnogim plažama postoje specijalne kante za djubre u koje bacate zamotane  poslove vašeg kučnog ljubimca.Ukoliko ne, prvi put vas opomenu, drugi put je već novčana kazna    
    Mar 01, 2015 3477
  • 18 Feb 2015
    Tragajući za nekim uspomenama, pronađoh ostatke starog šatora iz vremena detinjstva. Taj šator bio je najbitniji deo opreme za kampovanje sa kojom sam obišao staru Jugu u ona davna sretna i mirna vremena. Ova priča datira još sa početka te kamperske avanture, kada sam sa roditeljima i bratom proveo skoro celo leto u auto kampu u Fažani. Za ove mlađe generacije, to je mesto u Istri, tačno naspram onih čuvenih Briona u kojoj se baškario Čeda the great.  Sećam se da nam je otac još tokom puta pričao kako je kamp u šumi punoj ptica, a da dominiraju fazani, po čemu je i mesto dobilo ime. Sećam se da smo dobar deo dana provodili baš u toj šumi, jedno vreme gledajući kako moćni gliseri organa reda i mira (to se tada tako zvalo) presreću neke nadobudne strance koji pokušavaju da se približe nedodirivoj oazi mira velikog Če-a, a zatim kako se ti stranci u paničnom strahu udaljavaju brže nego što su se pojavili.  Osećaje ponosa izazvanog činjenicom da su naši (čitaj organi) toliko moćni spram tih bednih imperijalističkih (čitaj uglavnom nemačkih) čamčića, gasili smo pokušavajući da u toj šumi pronađemo po neko živo biće (čitaj lovina iz mašte neartikulisanih klinaca). I naravno, svaki pokušaj završavao se utešnom nagradom - palačinkama pored šatora dežurne mame. A bilo je nas ... klinaca.. ihaaaa.. preko 20 onako na gomili.  I tako... vraćajući se iz jednog od tih neuspešnih pohoda (čitaj lova), pun zavisti prema onom mlađem delu bratskosestrinske populacije koji je morao na popodnevno spavanje, dok se već mogao osetiti miris onih pomenutih palačinki, ispred nas je iskočila neka čudna kokoška. Naravno, kokoška nije imala nikakvih šansi spram tih, u mislima već pojedenih kapmerskih specijaliteta.... dok moj ćale nije viknuo.... "Drži ga, to je fazan!!!"  Ufff... kakva je tada ludnica nastala... Pokušajte samo da zamislite kako je tek zblanut bio tj mučenik fazan kad je skapirao da ga odjednom juri armada klinaca od kojih neki jedva da su bili malo veći od njega... i to po kampu punom onih užadi za zatezanje i sličnih skrivenih zamki. Mukica je par puta pokušala da uzleti i svaki put okidala po neki kanap, a nismo ni mi ništa bolje prolazili... padali smo jedni preko drugih, ali od potere nismo odustali, pa čak ni kada nam je zbrisao iz nemoguće situacije - uleteo je u šator, ali dok smo se mi gurali na onim improvizovanim vratima, on je sunuo ispod šatora i nastavio beg.  Verovatno bi u svakoj drugoj situaciji on zbrisao, ali je ta silna kamperska oprema uradila svoje i mučenik se konačno ukoprcao u neku zaštitnu mrežu, a nas nekoliko je u stilu velikih fudbalskih golmana zaplivalo i uhvatilo ga. Pravo je čudo kako smo svi prošli bez povrede u tom krkljancu.  Bilo kako bilo, dani naših pokislih noseva na povratku iz neuspelog lova i prozivke od strane roditelja i ostalih posmatrača zamenio je novi ponos, jači čak i od onog vezanog za organe (reda i mira) sa pčetka priče. I tako, pucajući od ponosa, postavili smo pitanje .. Sta sada?  Fazan je onako premoren i sav u traumi, jedva davao znake života, pa smo se i mi brzo sažalili i pokušali u upravi kampa da nađemo neko rešenje. Naravno, vrlo brzo smo skapirali da je jedino njihovo rešenje bila neka supa od fazana (tada nije još bilo recepata na www.volimo.net pa bi to verovatno bio neki bućkuriš), pa su se lovci pretvorili u mirotvorce i borce za očuvanje životne (čitaj kamperske) sredine. Uputili smo se duboko u šumu, usput sakivajući tragove za sve one koji bi nas eventualno pratili i došli do naše lovine..  Toliko smo dobro sakrili te tragove da nam je trebalo dobrih dva sata da se posle vratimo u kamp. A fazan? Ah.. fazan je onako povremeno.. na jedno oko provirivao gde je i ko ga trenutno nosi, a mi smo već bili u panici da mučenik ne izumre pre nego što ga vratimo u matičnu divljinu. Našli smo neki žbun, položili ga tu, on je opet onako jednim okom provirio u fazonu "Šta se dešava?"... a zatim, čim smo se mi udaljili par koraka, brzinom munje nestao u šumi. Verovatno je rekao i ono biiip biiip, ali ga od silnog uzbuđenja nismo čuli.... tek, par minuta kasnije poželeli smo da se vrati i pokaže nam put do obale. Jes.. vratio se.... Elem.. ekspedicija se u sumrak vratila, nekako smo na prevaru izbegli batine uzbunjenog i usplahirenog dela starije kamperske populacije (čitaj roditelja), koji je u toj silnoj plahovitoj zabrinutosti smlatio celu zalihu popodnevnih palačinki... a mi... mi klinci smo u nastavku leta ipak radije posmatrali one organe (znate već, reda i mira), sve dok nam neko nije rekao da je i more bogato nečim što se može loviti... ali, to je već neka druga priča... isti su samo ti .. organi... kako god okrenete.. oni su uvek tu negde, iako Čede više nema... ajd, odoh, zagore mi ručak...
    2807 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Tragajući za nekim uspomenama, pronađoh ostatke starog šatora iz vremena detinjstva. Taj šator bio je najbitniji deo opreme za kampovanje sa kojom sam obišao staru Jugu u ona davna sretna i mirna vremena. Ova priča datira još sa početka te kamperske avanture, kada sam sa roditeljima i bratom proveo skoro celo leto u auto kampu u Fažani. Za ove mlađe generacije, to je mesto u Istri, tačno naspram onih čuvenih Briona u kojoj se baškario Čeda the great.  Sećam se da nam je otac još tokom puta pričao kako je kamp u šumi punoj ptica, a da dominiraju fazani, po čemu je i mesto dobilo ime. Sećam se da smo dobar deo dana provodili baš u toj šumi, jedno vreme gledajući kako moćni gliseri organa reda i mira (to se tada tako zvalo) presreću neke nadobudne strance koji pokušavaju da se približe nedodirivoj oazi mira velikog Če-a, a zatim kako se ti stranci u paničnom strahu udaljavaju brže nego što su se pojavili.  Osećaje ponosa izazvanog činjenicom da su naši (čitaj organi) toliko moćni spram tih bednih imperijalističkih (čitaj uglavnom nemačkih) čamčića, gasili smo pokušavajući da u toj šumi pronađemo po neko živo biće (čitaj lovina iz mašte neartikulisanih klinaca). I naravno, svaki pokušaj završavao se utešnom nagradom - palačinkama pored šatora dežurne mame. A bilo je nas ... klinaca.. ihaaaa.. preko 20 onako na gomili.  I tako... vraćajući se iz jednog od tih neuspešnih pohoda (čitaj lova), pun zavisti prema onom mlađem delu bratskosestrinske populacije koji je morao na popodnevno spavanje, dok se već mogao osetiti miris onih pomenutih palačinki, ispred nas je iskočila neka čudna kokoška. Naravno, kokoška nije imala nikakvih šansi spram tih, u mislima već pojedenih kapmerskih specijaliteta.... dok moj ćale nije viknuo.... "Drži ga, to je fazan!!!"  Ufff... kakva je tada ludnica nastala... Pokušajte samo da zamislite kako je tek zblanut bio tj mučenik fazan kad je skapirao da ga odjednom juri armada klinaca od kojih neki jedva da su bili malo veći od njega... i to po kampu punom onih užadi za zatezanje i sličnih skrivenih zamki. Mukica je par puta pokušala da uzleti i svaki put okidala po neki kanap, a nismo ni mi ništa bolje prolazili... padali smo jedni preko drugih, ali od potere nismo odustali, pa čak ni kada nam je zbrisao iz nemoguće situacije - uleteo je u šator, ali dok smo se mi gurali na onim improvizovanim vratima, on je sunuo ispod šatora i nastavio beg.  Verovatno bi u svakoj drugoj situaciji on zbrisao, ali je ta silna kamperska oprema uradila svoje i mučenik se konačno ukoprcao u neku zaštitnu mrežu, a nas nekoliko je u stilu velikih fudbalskih golmana zaplivalo i uhvatilo ga. Pravo je čudo kako smo svi prošli bez povrede u tom krkljancu.  Bilo kako bilo, dani naših pokislih noseva na povratku iz neuspelog lova i prozivke od strane roditelja i ostalih posmatrača zamenio je novi ponos, jači čak i od onog vezanog za organe (reda i mira) sa pčetka priče. I tako, pucajući od ponosa, postavili smo pitanje .. Sta sada?  Fazan je onako premoren i sav u traumi, jedva davao znake života, pa smo se i mi brzo sažalili i pokušali u upravi kampa da nađemo neko rešenje. Naravno, vrlo brzo smo skapirali da je jedino njihovo rešenje bila neka supa od fazana (tada nije još bilo recepata na www.volimo.net pa bi to verovatno bio neki bućkuriš), pa su se lovci pretvorili u mirotvorce i borce za očuvanje životne (čitaj kamperske) sredine. Uputili smo se duboko u šumu, usput sakivajući tragove za sve one koji bi nas eventualno pratili i došli do naše lovine..  Toliko smo dobro sakrili te tragove da nam je trebalo dobrih dva sata da se posle vratimo u kamp. A fazan? Ah.. fazan je onako povremeno.. na jedno oko provirivao gde je i ko ga trenutno nosi, a mi smo već bili u panici da mučenik ne izumre pre nego što ga vratimo u matičnu divljinu. Našli smo neki žbun, položili ga tu, on je opet onako jednim okom provirio u fazonu "Šta se dešava?"... a zatim, čim smo se mi udaljili par koraka, brzinom munje nestao u šumi. Verovatno je rekao i ono biiip biiip, ali ga od silnog uzbuđenja nismo čuli.... tek, par minuta kasnije poželeli smo da se vrati i pokaže nam put do obale. Jes.. vratio se.... Elem.. ekspedicija se u sumrak vratila, nekako smo na prevaru izbegli batine uzbunjenog i usplahirenog dela starije kamperske populacije (čitaj roditelja), koji je u toj silnoj plahovitoj zabrinutosti smlatio celu zalihu popodnevnih palačinki... a mi... mi klinci smo u nastavku leta ipak radije posmatrali one organe (znate već, reda i mira), sve dok nam neko nije rekao da je i more bogato nečim što se može loviti... ali, to je već neka druga priča... isti su samo ti .. organi... kako god okrenete.. oni su uvek tu negde, iako Čede više nema... ajd, odoh, zagore mi ručak...
    Feb 18, 2015 2807
  • 04 Feb 2015
        Edit  Ovo je drugi deo vezan za moj prvi blog koji možete takodje ovde pronaći na listi blogova pod naslovom Kako započeti proces iseljenja na Novi Zeland   Kakva dokumenta su vam potrebna uz aplikaciju za useljenje na Novi Zeland   Podatke sam dobila od Imigracionog biroa na Novom Zelandu. Pre nego što pošaljete dokumenta ipak joč jednom proverite sa Ambasadom u Londonu)oni primaju aplikacije iz Srbije,jer se u medjuvremenu možda nešto promenilo.   Koja dokumenta treba pripremiti   Kada   podnosite svoju aplikaciju ona mora biti podržana dokazima o vašem zdravstveno stanju i o vašem karakteru.   Kada da počnete da sakupljate dokumenta? Može potrajati nekoliko nedelja ili čak nekoliko  meseci, dok sakupite dokumenta koja su vam potrebna,tako da ako ste odlučili da aplicirate,počnite da ih sakupljate što pre. Vodite pri tom računa da neka  dokumenta imaju odredjeni rok trajanja .Tako na primer  Uverenje iz policije da niste osudjivani i da se protiv vas  ne vodi nikakav krivični postupak, ne može biti starije od 6 meseci .računa se od datuma kad ste podneli aplikaciju. Certifikat o zdravstvenom stanju,koji sadrži sistematski pregled i Rentgenske snimke ne sme biti stariji od 3 meseca., Računa se na datum podnošenja aplikacije.     Policijska potvrda (Potvrda o dobrom vladanju)   Da bi  ste dokazali da ste dobrog karaktera i vi i oni koji vas prate na tom putovanju,traži se da podnesete Potvrdu  iz Policije  (Police Certificate),i to u slučaju da aplicirate za useljenje,radnu dozvolu, turistički ili želite da studirate  u periodu koji će biti duži od  2 godine. Dakle Svi apliaknti koji su 17 godina i stariji,a apliciraju za Vizu za rad,studiranje koje važe duže od dve godienmoraju podneti   * Potvrdu Policije iz zemlje čiji su državljani * Ptvdu policije iz zemlje u kojoj su boravili5godina ili duže posle svoje 17te godine  života. Najverovatnije se za ove potvrde plaća taksa u zemlji gde živite. Raspitajte se da li tu potvrdu možete izvadiiti lično.Neke zemlje ove potvrde na zahtev aplikanta šalju samo direktno Imigraciji Novi Zeland.U tom slučaju rezervišite tri meseca i za to.   Kako dobaviti Potvrde o zdravstvenom stanju i X Ray, rentgenske snimke Da bi ste dokazali da ste vi i porodica koja sa vama dolazi zdravi,svaki od vas mora se podvrgnuti sitematskom pregledu, koji podrazumeva i rentgenske snimke. Ukoliko planirate da na Novom Zelandu boravite manje od 6 meseci ovaj dokument vam nije potrebanć Postoji lista zemalja z koju se i u ovom slučaju traže certifikati. Deca do 11 godina starosti i trudnice nemaju obavezu rentgenskih snimaka ali još uvek im je potrebna potvrda o zdravlju.   Za boravak duži od 6 meseci ali kraći od godinu dana Morate imati kompletan Sistematski pregled i   Rentgenske Snimke.   Ove potvrde ne smeju  biti starije od tri meseca na datum podnošenja aplikacije U Srbiji ,tj u Beogradu Novozelandska Imigracija je odredila nekoliko registrovanih klinika koje mogu da vam  izdaju ove certifikate.Za tačne adrese obratite se Novozelandskoj Ambasadi u Londonu:.Ove Cerifikate morate platiti   Naravno za apliciranje su vam potrebni formulari. Kako se useljeničke vize izdaju onima koji imaju dovoljan broj bodova  predlažem da proverite koliki broj bodova možete sakupiti.To možete uraditi  ovde: https://www.immigration.govt.nz/pointsindicator/.Za svaku kategoriju prilažete i potvrdu uz aplikaciju.Npr radno iskustvo,obrazovanje itd. Postavljam adresu i  kontakt detalje Novozelandske Ambasade u Londonu koja je zadužena za rad na aplikacijama za useljeničke vize iz Srbije. Još samo da napomenem da je svaćija situacija razlićita,npr.da li tražite samo useljenje ili imate već ponudu za posao i sl.Tako da se dodatno raspitajte.mnogo toga je pristupačno na sajtu Imigracije NZ: http://www.immigration.govt.nz Mislim da je suvišno da napominjem  da morate imati bar solidno znanje(razumevanje) Engleskog jezika.   Adresa i kontakt detalji Novozelandske Ambasade u Londonu Branch Details Office:  LONDON Website: http://www.ttsnzvisa.com Email: ttslondonnz@ttepl.com Postal Address:Visa Application CentreBurwood House14-16 Caxton StreetLondonSW1H 0QYUNITED KINGDOM Phone: +44 203 582 7499 Office Hours: Monday to Friday 9.00am to 4.00pm    Payment Methods Personal Cheque  NO Bank Cheque/Draft NO Money Order NO Cash NO Other Please refer towww.ttsnzvisa.com for payment methods.   Ukoliko vam ikako  mogu pomoći, molim vas obraćajte se samo konkretnim pitanjima u vezi vaše  situacije i to samo onda kada odgovor niste uspeli da nadjete u informacijama i linkovima koje sam već ostavila . Registrujte se na www.volimo.net.au i pošaljite mi odatle privatnu poruku.Jos samo da napomenem da ovo radim čisto volontersk, da  ne pomislite da želim da zaradim  na tome.
    3510 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •     Edit  Ovo je drugi deo vezan za moj prvi blog koji možete takodje ovde pronaći na listi blogova pod naslovom Kako započeti proces iseljenja na Novi Zeland   Kakva dokumenta su vam potrebna uz aplikaciju za useljenje na Novi Zeland   Podatke sam dobila od Imigracionog biroa na Novom Zelandu. Pre nego što pošaljete dokumenta ipak joč jednom proverite sa Ambasadom u Londonu)oni primaju aplikacije iz Srbije,jer se u medjuvremenu možda nešto promenilo.   Koja dokumenta treba pripremiti   Kada   podnosite svoju aplikaciju ona mora biti podržana dokazima o vašem zdravstveno stanju i o vašem karakteru.   Kada da počnete da sakupljate dokumenta? Može potrajati nekoliko nedelja ili čak nekoliko  meseci, dok sakupite dokumenta koja su vam potrebna,tako da ako ste odlučili da aplicirate,počnite da ih sakupljate što pre. Vodite pri tom računa da neka  dokumenta imaju odredjeni rok trajanja .Tako na primer  Uverenje iz policije da niste osudjivani i da se protiv vas  ne vodi nikakav krivični postupak, ne može biti starije od 6 meseci .računa se od datuma kad ste podneli aplikaciju. Certifikat o zdravstvenom stanju,koji sadrži sistematski pregled i Rentgenske snimke ne sme biti stariji od 3 meseca., Računa se na datum podnošenja aplikacije.     Policijska potvrda (Potvrda o dobrom vladanju)   Da bi  ste dokazali da ste dobrog karaktera i vi i oni koji vas prate na tom putovanju,traži se da podnesete Potvrdu  iz Policije  (Police Certificate),i to u slučaju da aplicirate za useljenje,radnu dozvolu, turistički ili želite da studirate  u periodu koji će biti duži od  2 godine. Dakle Svi apliaknti koji su 17 godina i stariji,a apliciraju za Vizu za rad,studiranje koje važe duže od dve godienmoraju podneti   * Potvrdu Policije iz zemlje čiji su državljani * Ptvdu policije iz zemlje u kojoj su boravili5godina ili duže posle svoje 17te godine  života. Najverovatnije se za ove potvrde plaća taksa u zemlji gde živite. Raspitajte se da li tu potvrdu možete izvadiiti lično.Neke zemlje ove potvrde na zahtev aplikanta šalju samo direktno Imigraciji Novi Zeland.U tom slučaju rezervišite tri meseca i za to.   Kako dobaviti Potvrde o zdravstvenom stanju i X Ray, rentgenske snimke Da bi ste dokazali da ste vi i porodica koja sa vama dolazi zdravi,svaki od vas mora se podvrgnuti sitematskom pregledu, koji podrazumeva i rentgenske snimke. Ukoliko planirate da na Novom Zelandu boravite manje od 6 meseci ovaj dokument vam nije potrebanć Postoji lista zemalja z koju se i u ovom slučaju traže certifikati. Deca do 11 godina starosti i trudnice nemaju obavezu rentgenskih snimaka ali još uvek im je potrebna potvrda o zdravlju.   Za boravak duži od 6 meseci ali kraći od godinu dana Morate imati kompletan Sistematski pregled i   Rentgenske Snimke.   Ove potvrde ne smeju  biti starije od tri meseca na datum podnošenja aplikacije U Srbiji ,tj u Beogradu Novozelandska Imigracija je odredila nekoliko registrovanih klinika koje mogu da vam  izdaju ove certifikate.Za tačne adrese obratite se Novozelandskoj Ambasadi u Londonu:.Ove Cerifikate morate platiti   Naravno za apliciranje su vam potrebni formulari. Kako se useljeničke vize izdaju onima koji imaju dovoljan broj bodova  predlažem da proverite koliki broj bodova možete sakupiti.To možete uraditi  ovde: https://www.immigration.govt.nz/pointsindicator/.Za svaku kategoriju prilažete i potvrdu uz aplikaciju.Npr radno iskustvo,obrazovanje itd. Postavljam adresu i  kontakt detalje Novozelandske Ambasade u Londonu koja je zadužena za rad na aplikacijama za useljeničke vize iz Srbije. Još samo da napomenem da je svaćija situacija razlićita,npr.da li tražite samo useljenje ili imate već ponudu za posao i sl.Tako da se dodatno raspitajte.mnogo toga je pristupačno na sajtu Imigracije NZ: http://www.immigration.govt.nz Mislim da je suvišno da napominjem  da morate imati bar solidno znanje(razumevanje) Engleskog jezika.   Adresa i kontakt detalji Novozelandske Ambasade u Londonu Branch Details Office:  LONDON Website: http://www.ttsnzvisa.com Email: ttslondonnz@ttepl.com Postal Address:Visa Application CentreBurwood House14-16 Caxton StreetLondonSW1H 0QYUNITED KINGDOM Phone: +44 203 582 7499 Office Hours: Monday to Friday 9.00am to 4.00pm    Payment Methods Personal Cheque  NO Bank Cheque/Draft NO Money Order NO Cash NO Other Please refer towww.ttsnzvisa.com for payment methods.   Ukoliko vam ikako  mogu pomoći, molim vas obraćajte se samo konkretnim pitanjima u vezi vaše  situacije i to samo onda kada odgovor niste uspeli da nadjete u informacijama i linkovima koje sam već ostavila . Registrujte se na www.volimo.net.au i pošaljite mi odatle privatnu poruku.Jos samo da napomenem da ovo radim čisto volontersk, da  ne pomislite da želim da zaradim  na tome.
    Feb 04, 2015 3510
  • 30 Jan 2015
      Svet naopačke – to je svet u kom živimo ja, moja petogodišnja klinka i ostala nam Down underfamilija. Najdalja zemlja na svetu, zemlja u kojoj sunce u gradiću Gisborne na Severnom Ostrvu izlazi prvo na svetu. Nema šanse da nas stignete, mi smo u proseku, u zavisnosti od toga da li je u pitanju letnje ili zimsko brojanje vremena, 10 do 12 sati ispred vas. Ali nije to jedina razlika. Kad je kod vas noć, kod nas je dan. Kad je kod vas leto, kod nas je zima. E ovo drugo mi je jedino žao, što Deda Mraz dolazi leti! Mada mi, evropski doseljenici, smo se dosetili, pa slavimo sredinom jula zimsku Novu godinu. Uvek je dobro kad ima razloga za slavlje. Verujte, deca se ne bune. A ova u našoj porodici gde ima i kivija (tako još zovu stanovnike Novog Zelanda), pogotovu ne. Slave se dva Uskrsa, dva Božića… Deca na Novom Zelandu žive prilično bezbrižno. Polaze u školu kad napune 5 godina. Torbe su im simbolične, jer u njima ne nose knjige prvih nekoliko godina. Nose kutiju za ručak i kišnu kabanicu, flašu sa vodom. Sve knjige i sveske im se nalaze u školi. Deca ovde prvo uče da čitaju, pa malko kasnije da pišu. Moj brat, koji je dosta stariji od mene, je ovde studirao. Sećam se mojih zabrinutih roditelja, naročito mame, je on igrao tenis, fudbal, pomalo radio za džeparac, imao devojku i vrlo retko, većinom pred ispite, uzimao knjigu u ruke. Brige su bile nepotrebne, njemu je bilo dovoljno da redovno posećuje predavanja, piše zadato i dodatno pročita ponešto. Ovim sam, u stvari, htela da ilustrujem da deca ovde imaju dosta vremenskog prostora za vanškolske aktivnosti. Sport je najglavniji; ragbi kolo vodi, i među devojčicama. Deca u osnovnoj i srednjoj školi nose uniforme, koje nisu naročito lepe, ali to im i nije svrha. Tako kod dece ne postoji takmičenje ko nosi bolju brendiranu odeću i obuću. A za nas roditelje (naročito devojčica), prava je milina da ujutru, kad svi žurimo ili na posao ili negde, ne moramo još da se raspravljamo šta će se obući toga dana. Osnovci još dobijaju i besplatno mleko i voće, a ako neko dete zaboravi ručak, uvek ima rezerve u školskoj kuhinji. Školovanje u osnovnoj školi je sasvim besplatno i roditelji su pozvani da, ako mogu, daju donacije, ali nisu obavezni. Deca u školu često idu i bosa. Neću nikad zaboraviti svoju prvu šetnju sa mamom i tatom u jednom trgovinskom centru. Mama je spazila jednu finu gospođu našminkanu i doteranu, sa troje dece koja su bila bosa. Izrogačila je oči na nju i dok je verovatno razmišljala koja rečenica bi trebalo biti upućena ovoj lošoj majci, kad su se na sreću dotična gospođa i njeni bosonogi su udaljili. Ali, tako je kad ste u zemlji gde vladaju drugi običaji. Pa kad vas kivi komšija pozove na večeru i kaže vam „Bring your own plate“ (Donesi svoj tanjir), vi ga izogovarate u stilu „zašto zove goste kad nema tanjire“… Onda dodatno zasmejete celo društvo kad se sa porodicom pojavite sa 4 prazna tanjira! Dok vam objasne taj običaj da to znači „Donesi nešto za večeru u svom tanjiru, kolač, salatu, bilo šta“. Ili kad vidite naslov Garage Sale (bukvalan prevod je „prodaja garaže“). Pa pomislite da su ljudi baš čudni kad pored kuće prodaju svoju garažu, a oni iz garaže u stvari prodaju stvari koje im više ne trebaju. Mogla bih tako još dugo da vam pričam, ali biće još prilike. Kao istinski gurman, da spomenem samo da sam srećom bila u godinama kada me je kuhinja, kuvanje i sve što ima veze sa hranom zatekla situacija ovde da svega ima. Mama mi je pričala da, kad su se oni doselili 1994., da je ovde vrhunski specijalitet bila jagnjetina sa pečenim krompirom, grašak i sos od nane. Za sve ostalo morao si obilaziti mnoga mesta da bi sakupio sastojke za nešto posebno. Sada zaista svega ima. Ovde živi 78 nacija u ljubavi i slozi, i svaka je donela nešto iz svoje zemlje, ukusno novo i zanimljivo. Mi smo naše poznanike i prijatelje naučili na naše specijalitete koje oni vrlo rado jedu! Da ne zaboravim kolač im, čuveni tortu Pavlovu za koji su najzad uspeli da dokažu da je kreirana u Novom Zelandu od strane jednog poslastičara u glavnom gradu Velingtonu, u čast ruske balerine Pavlove, koja je tu gostovala. Australijanci su godinama pokušavali da ga prisvoje kao svoj! I da za kraj ne zaboravim divnu prirodu na oba ostrva. Ja živim u svetu naopačke u jednoj razglednici. A moto života je Kad ti život da limun, napravi limunadu! Cheers!
    6471 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Svet naopačke – to je svet u kom živimo ja, moja petogodišnja klinka i ostala nam Down underfamilija. Najdalja zemlja na svetu, zemlja u kojoj sunce u gradiću Gisborne na Severnom Ostrvu izlazi prvo na svetu. Nema šanse da nas stignete, mi smo u proseku, u zavisnosti od toga da li je u pitanju letnje ili zimsko brojanje vremena, 10 do 12 sati ispred vas. Ali nije to jedina razlika. Kad je kod vas noć, kod nas je dan. Kad je kod vas leto, kod nas je zima. E ovo drugo mi je jedino žao, što Deda Mraz dolazi leti! Mada mi, evropski doseljenici, smo se dosetili, pa slavimo sredinom jula zimsku Novu godinu. Uvek je dobro kad ima razloga za slavlje. Verujte, deca se ne bune. A ova u našoj porodici gde ima i kivija (tako još zovu stanovnike Novog Zelanda), pogotovu ne. Slave se dva Uskrsa, dva Božića… Deca na Novom Zelandu žive prilično bezbrižno. Polaze u školu kad napune 5 godina. Torbe su im simbolične, jer u njima ne nose knjige prvih nekoliko godina. Nose kutiju za ručak i kišnu kabanicu, flašu sa vodom. Sve knjige i sveske im se nalaze u školi. Deca ovde prvo uče da čitaju, pa malko kasnije da pišu. Moj brat, koji je dosta stariji od mene, je ovde studirao. Sećam se mojih zabrinutih roditelja, naročito mame, je on igrao tenis, fudbal, pomalo radio za džeparac, imao devojku i vrlo retko, većinom pred ispite, uzimao knjigu u ruke. Brige su bile nepotrebne, njemu je bilo dovoljno da redovno posećuje predavanja, piše zadato i dodatno pročita ponešto. Ovim sam, u stvari, htela da ilustrujem da deca ovde imaju dosta vremenskog prostora za vanškolske aktivnosti. Sport je najglavniji; ragbi kolo vodi, i među devojčicama. Deca u osnovnoj i srednjoj školi nose uniforme, koje nisu naročito lepe, ali to im i nije svrha. Tako kod dece ne postoji takmičenje ko nosi bolju brendiranu odeću i obuću. A za nas roditelje (naročito devojčica), prava je milina da ujutru, kad svi žurimo ili na posao ili negde, ne moramo još da se raspravljamo šta će se obući toga dana. Osnovci još dobijaju i besplatno mleko i voće, a ako neko dete zaboravi ručak, uvek ima rezerve u školskoj kuhinji. Školovanje u osnovnoj školi je sasvim besplatno i roditelji su pozvani da, ako mogu, daju donacije, ali nisu obavezni. Deca u školu često idu i bosa. Neću nikad zaboraviti svoju prvu šetnju sa mamom i tatom u jednom trgovinskom centru. Mama je spazila jednu finu gospođu našminkanu i doteranu, sa troje dece koja su bila bosa. Izrogačila je oči na nju i dok je verovatno razmišljala koja rečenica bi trebalo biti upućena ovoj lošoj majci, kad su se na sreću dotična gospođa i njeni bosonogi su udaljili. Ali, tako je kad ste u zemlji gde vladaju drugi običaji. Pa kad vas kivi komšija pozove na večeru i kaže vam „Bring your own plate“ (Donesi svoj tanjir), vi ga izogovarate u stilu „zašto zove goste kad nema tanjire“… Onda dodatno zasmejete celo društvo kad se sa porodicom pojavite sa 4 prazna tanjira! Dok vam objasne taj običaj da to znači „Donesi nešto za večeru u svom tanjiru, kolač, salatu, bilo šta“. Ili kad vidite naslov Garage Sale (bukvalan prevod je „prodaja garaže“). Pa pomislite da su ljudi baš čudni kad pored kuće prodaju svoju garažu, a oni iz garaže u stvari prodaju stvari koje im više ne trebaju. Mogla bih tako još dugo da vam pričam, ali biće još prilike. Kao istinski gurman, da spomenem samo da sam srećom bila u godinama kada me je kuhinja, kuvanje i sve što ima veze sa hranom zatekla situacija ovde da svega ima. Mama mi je pričala da, kad su se oni doselili 1994., da je ovde vrhunski specijalitet bila jagnjetina sa pečenim krompirom, grašak i sos od nane. Za sve ostalo morao si obilaziti mnoga mesta da bi sakupio sastojke za nešto posebno. Sada zaista svega ima. Ovde živi 78 nacija u ljubavi i slozi, i svaka je donela nešto iz svoje zemlje, ukusno novo i zanimljivo. Mi smo naše poznanike i prijatelje naučili na naše specijalitete koje oni vrlo rado jedu! Da ne zaboravim kolač im, čuveni tortu Pavlovu za koji su najzad uspeli da dokažu da je kreirana u Novom Zelandu od strane jednog poslastičara u glavnom gradu Velingtonu, u čast ruske balerine Pavlove, koja je tu gostovala. Australijanci su godinama pokušavali da ga prisvoje kao svoj! I da za kraj ne zaboravim divnu prirodu na oba ostrva. Ja živim u svetu naopačke u jednoj razglednici. A moto života je Kad ti život da limun, napravi limunadu! Cheers!
    Jan 30, 2015 6471
  • 21 Jan 2015
    prepisano, ali neodoljivo.... Ne li se utepa? :)Kako za veštačko klizalište treba pare i treba da znaš da klizaš, lokalna samouprava u saradnju s majku prirodu je ovija dani 'tela da omogući na svi da osetiv zimske čarolije, pa je na teritoriju grada omogućila prirodna klizališta kako bi građani mogli da ostavljav zubi po ulicu. Nadležni u komunalnu policiju su se ovej godine trudili da svi trotoari uredno ostanev pod led pa su ga i na gazde od lokali nakrivili sa 'iljado usmenih naloga da sneg pred radnju očistiv. Nakon što su se preduzetnici pomočali na nalozi, sve je bilo spremno za novu klizačku sezonu.Usluge klizališta mog'o je da koristi svaki kog je prisvrbelo da se utepa jer ne mož' mirno na dupe dom da si sedi. Nebitno dal' je star il' mlad, dal' je krenuja u grad il' za leb, svakom je data prilika da se skotrlja u neki jendek.Padovi ili kršenje, imaju nekol'ko faze koje su navedene u nastavak i mogu da posluže kao putokaz na onija koji su zainteresovani da dođu u Leskovac i da padnev.U prvu fazu naivni sugrađanin nailazi na zaleđenu površinu i ceni gu klizavost (klizavo/neje klizavo) kao i svoju sposobnost da površinu savlada (ću prođem/ce iskršim/more ću prođem pa ko'e bude).Druga faza posledica je loše procene u prvu fazu i ona počinje kad lice zakorači na led. Tuj više nema vr'ćanje nazad. Do malopre razuman čovek u ovaj trenutak postaje badile i kreće da po pre pregazi preko ljizgavo.Posle drugu ide odma' i treća kad svatiš kol'ko si se zajebao i kad počnev noge da radiv napred - nazad. Uz uzvici "le le, le le" lice pokušava da s trzaji tela i podignute ruke u stranu održi balans i izbegne da mu čoponjici odletiv u vazduh.Al' jebaja si majku ovaj led u Leskovac, mlogo klizav. Neuspeh u balansiranje povezan sa izlizane patike il' cipele dovodi do toj da se čovek odma' stropošta na zemlju ili da utrči nekom s klizeći na sred ulicu. Posmatrano sa strane na početak četvrte faze kraci se dizav na visinu od jedan metar, a s ruke mašemodok si ne poletimo. Guzica ne celo vreme vuče nadole.Subjektivni osećaj je da ne znamo ni kude ni je dupe, a ni kude ni je glava. Mozak se ubrzava do neslućenih brzina i misli se smenjuju od toga dal' smo isključili grejalicu kad smo iskočili iz kuću do toj za ko'e da se u'vatimo da bi ublažili utepuvanje.Završetak procesa izdizanja je kad se rasprosteš na ulicu ko ponjava. Tuj je i kraj četvrte faze.Prve sekunde nakon udarac od zemlju su vrlo bitne da se orijentišete po koj svet odite i da konstantujete kol'ko ste se utepali. A posle tražite kude su vi odleteli tašnja, mobilni il' kapa i gledate neste li još nekog osakatili dok ste padali.Leskovčani su nadaleko poznati po svoju humanos' pa će vi uvek neki pritrči da ve podigne i da vi potvrdi da ste padnuli s rečenicu: "Ne li se utepa?"Kraj ove pete faze, koja počinje u momenat kad se zašljepošete na ulicu, završava se s osmeh koji pokazujete da ve ne boli ništa što ste iskršili.I dok vi svitke na oči idev neizvesno je dal' će idete direk'no u bolnicu il' će se očukate pa će si idete dom. Izvesno je jedino toj da će vi se svi smejev.
    1427 Objavio/la Zvoncica
  • prepisano, ali neodoljivo.... Ne li se utepa? :)Kako za veštačko klizalište treba pare i treba da znaš da klizaš, lokalna samouprava u saradnju s majku prirodu je ovija dani 'tela da omogući na svi da osetiv zimske čarolije, pa je na teritoriju grada omogućila prirodna klizališta kako bi građani mogli da ostavljav zubi po ulicu. Nadležni u komunalnu policiju su se ovej godine trudili da svi trotoari uredno ostanev pod led pa su ga i na gazde od lokali nakrivili sa 'iljado usmenih naloga da sneg pred radnju očistiv. Nakon što su se preduzetnici pomočali na nalozi, sve je bilo spremno za novu klizačku sezonu.Usluge klizališta mog'o je da koristi svaki kog je prisvrbelo da se utepa jer ne mož' mirno na dupe dom da si sedi. Nebitno dal' je star il' mlad, dal' je krenuja u grad il' za leb, svakom je data prilika da se skotrlja u neki jendek.Padovi ili kršenje, imaju nekol'ko faze koje su navedene u nastavak i mogu da posluže kao putokaz na onija koji su zainteresovani da dođu u Leskovac i da padnev.U prvu fazu naivni sugrađanin nailazi na zaleđenu površinu i ceni gu klizavost (klizavo/neje klizavo) kao i svoju sposobnost da površinu savlada (ću prođem/ce iskršim/more ću prođem pa ko'e bude).Druga faza posledica je loše procene u prvu fazu i ona počinje kad lice zakorači na led. Tuj više nema vr'ćanje nazad. Do malopre razuman čovek u ovaj trenutak postaje badile i kreće da po pre pregazi preko ljizgavo.Posle drugu ide odma' i treća kad svatiš kol'ko si se zajebao i kad počnev noge da radiv napred - nazad. Uz uzvici "le le, le le" lice pokušava da s trzaji tela i podignute ruke u stranu održi balans i izbegne da mu čoponjici odletiv u vazduh.Al' jebaja si majku ovaj led u Leskovac, mlogo klizav. Neuspeh u balansiranje povezan sa izlizane patike il' cipele dovodi do toj da se čovek odma' stropošta na zemlju ili da utrči nekom s klizeći na sred ulicu. Posmatrano sa strane na početak četvrte faze kraci se dizav na visinu od jedan metar, a s ruke mašemodok si ne poletimo. Guzica ne celo vreme vuče nadole.Subjektivni osećaj je da ne znamo ni kude ni je dupe, a ni kude ni je glava. Mozak se ubrzava do neslućenih brzina i misli se smenjuju od toga dal' smo isključili grejalicu kad smo iskočili iz kuću do toj za ko'e da se u'vatimo da bi ublažili utepuvanje.Završetak procesa izdizanja je kad se rasprosteš na ulicu ko ponjava. Tuj je i kraj četvrte faze.Prve sekunde nakon udarac od zemlju su vrlo bitne da se orijentišete po koj svet odite i da konstantujete kol'ko ste se utepali. A posle tražite kude su vi odleteli tašnja, mobilni il' kapa i gledate neste li još nekog osakatili dok ste padali.Leskovčani su nadaleko poznati po svoju humanos' pa će vi uvek neki pritrči da ve podigne i da vi potvrdi da ste padnuli s rečenicu: "Ne li se utepa?"Kraj ove pete faze, koja počinje u momenat kad se zašljepošete na ulicu, završava se s osmeh koji pokazujete da ve ne boli ništa što ste iskršili.I dok vi svitke na oči idev neizvesno je dal' će idete direk'no u bolnicu il' će se očukate pa će si idete dom. Izvesno je jedino toj da će vi se svi smejev.
    Jan 21, 2015 1427
  • 30 Dec 2014
    Ne tako davno, na dalekom severu, jezdeći punom brzinom, usred fijuka vetra koji mu je mrsio bradu a pahulje zasipale oči, Deda Mraz je osećao kako mu se kapci sklapaju i postaju sve teži. Odlučio je da malo odmori, jer ga je čekao dug put. Trebalo svima podeliti poklone, a za to je morao je biti svež i odmoran, kako ne bi nešto pobrkao. Skrenuo je sanke u zavetrinu snegom zavejane šume i utonuo u san. Čak su i irvasi, željni malo odmora, zadremali.  Spavao bi on možda i dugo, da ga iz sna nije probudilo Zvončicino zvonce...  "Hej, Deda Mraze, ustaj brže, nestali su ti pokloni!", začu on i ugleda dva velika zabrinuta oka u krugu od vilinskog praha. "Ja sam mala Zvončica", predstavi se pridošlica. "Živim u ovoj šumi već godinama i poznajem sve njene stanovnike. Znam i ko ti je ukrao poklone - Zli patuljak i njegova družina!"  "Jao, teško meni", zakuka Deda Mraz. "Onolika deca čekaju na mene i raduju se poklonima, a ja neću imati šta da im dam!"  I on zaplaka, a krupne suze su mu padale po bundi i odmah se pretvarale u kokckice leda, svetlucajući kao biserna dugmad.  "Ne plači Deda Mraze, tu sam ja da ti pomognem!", uskliknu Zvončica. "Upregni irvase i spremi se za put, a ja ću pozvati moje pomoćnike. Idemo u potragu za kradljivcima tvojih poklona!"  Zvončica zaleprša krilima, zazvoni zvonce i iz šume odmah dotrčao Chupko, a za njim Lovac i Lonche. Svi zajedno odjuriše u šumu.  Tužni Deda Mraz duboko uzdahnu, obrisa suze i uze da čita pisma koja su mu deca poslala. Otvori jednu šarenu kovertu na kojoj je pisalo: "Deda Mraz, Poštansko sanduče 96930, Arktički krug". "Dragi Deda Mraze", pisala mu je jedna mala Nina, "Ja ti pišem iz kreveta, malo sam bolesna i jedino društvo mi je Djenka koji mi pušta pesme. On mi je rekao da ti znaš sve dečije želje i da ne moram da ti kažem šta da mi doneseš. Ja ću zato biti strpljiva i čekaću, samo te molim da me ne zaboraviš. Puno te voli i pozdravlja Nina." Deda Mraz još jednom tužno uzdahnu i pogleda na sat. Još dva sata do Nove godine, a on sedi u šumi. Brzo ustade, upregnu irvase i huknu u rukavice. Uto se iz šume začu zvonce. Zvončica, Chupko i Lonche dojurili su dok je oko njih prštao sneg. "Pronašli smo tvoje poklone!", uzviknu Zvončica. "Zli patuljak se sa svojom družinom već sladio slatkišima iz novogodišnjih paketića! Naši prijatelji sa mreže Volimo Net su ih opkolili, pa smo uspeli da ih, onako iznenađene i uplašene, brzo vežemo. Evo tvojih poklona, Deda Mraze!", ispriča mu Zvončica svoju pustolovinu, a zatim potrpa sve poklone nazad u džakove Deda Mraza. "Draga moja Zvončice, ne znam kako da ti se zahvalim?", reče Deda Mraz na rastanku. "Obraduj večeras svu decu ovog sveta, nauči ih da otvore svoje srce i raduju se, i ja ću biti srećna", odgovori Zvončica. "A iduće godine u ovo vreme, kad ponovo kreneš na put, da znaš da smo svi uz tebe, mi veliki i mali, otvorenog srca, svi koji Volimo Net." Deda Mraz potegnu uzde i irvasi jurnuše galopom. Za njima u šumi osta samo oblak snežne prašine, izmešan sa malo vilinskog praha. ############### Mala Nina je ležala u krevetu u svojoj sobi i nestrpljivo gledala u sat na zidu. Još malo i eto Nove godine, a Deda Mraza nema. "Da li uopšte postoji taj Deda Mraz?", sumnjičavo je zavrtela glavom i nastavila da razmišlja o svojoj želji - najlepsem poklonu na svetu. U tom času, kroz stihove pesme, začu Djenkin tihi glas: "Otvori prozor, Nina! Zar nisi čula kucanje?" Na prozoru je stajala velika šarena kutija sa mašnom. U kutiji je bilo mnogo slatkiša i ono o čemu je mala sanjala - najlepši poklon na svetu. Od tog momenta i Nina je znala da više nikad neće biti sama, da će uvek uz nju biti Volimo Net, društvena mreža otvorenog srca. Srećna vam Nova, dragi naši nasmejani VNetovci :)
    3040 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Ne tako davno, na dalekom severu, jezdeći punom brzinom, usred fijuka vetra koji mu je mrsio bradu a pahulje zasipale oči, Deda Mraz je osećao kako mu se kapci sklapaju i postaju sve teži. Odlučio je da malo odmori, jer ga je čekao dug put. Trebalo svima podeliti poklone, a za to je morao je biti svež i odmoran, kako ne bi nešto pobrkao. Skrenuo je sanke u zavetrinu snegom zavejane šume i utonuo u san. Čak su i irvasi, željni malo odmora, zadremali.  Spavao bi on možda i dugo, da ga iz sna nije probudilo Zvončicino zvonce...  "Hej, Deda Mraze, ustaj brže, nestali su ti pokloni!", začu on i ugleda dva velika zabrinuta oka u krugu od vilinskog praha. "Ja sam mala Zvončica", predstavi se pridošlica. "Živim u ovoj šumi već godinama i poznajem sve njene stanovnike. Znam i ko ti je ukrao poklone - Zli patuljak i njegova družina!"  "Jao, teško meni", zakuka Deda Mraz. "Onolika deca čekaju na mene i raduju se poklonima, a ja neću imati šta da im dam!"  I on zaplaka, a krupne suze su mu padale po bundi i odmah se pretvarale u kokckice leda, svetlucajući kao biserna dugmad.  "Ne plači Deda Mraze, tu sam ja da ti pomognem!", uskliknu Zvončica. "Upregni irvase i spremi se za put, a ja ću pozvati moje pomoćnike. Idemo u potragu za kradljivcima tvojih poklona!"  Zvončica zaleprša krilima, zazvoni zvonce i iz šume odmah dotrčao Chupko, a za njim Lovac i Lonche. Svi zajedno odjuriše u šumu.  Tužni Deda Mraz duboko uzdahnu, obrisa suze i uze da čita pisma koja su mu deca poslala. Otvori jednu šarenu kovertu na kojoj je pisalo: "Deda Mraz, Poštansko sanduče 96930, Arktički krug". "Dragi Deda Mraze", pisala mu je jedna mala Nina, "Ja ti pišem iz kreveta, malo sam bolesna i jedino društvo mi je Djenka koji mi pušta pesme. On mi je rekao da ti znaš sve dečije želje i da ne moram da ti kažem šta da mi doneseš. Ja ću zato biti strpljiva i čekaću, samo te molim da me ne zaboraviš. Puno te voli i pozdravlja Nina." Deda Mraz još jednom tužno uzdahnu i pogleda na sat. Još dva sata do Nove godine, a on sedi u šumi. Brzo ustade, upregnu irvase i huknu u rukavice. Uto se iz šume začu zvonce. Zvončica, Chupko i Lonche dojurili su dok je oko njih prštao sneg. "Pronašli smo tvoje poklone!", uzviknu Zvončica. "Zli patuljak se sa svojom družinom već sladio slatkišima iz novogodišnjih paketića! Naši prijatelji sa mreže Volimo Net su ih opkolili, pa smo uspeli da ih, onako iznenađene i uplašene, brzo vežemo. Evo tvojih poklona, Deda Mraze!", ispriča mu Zvončica svoju pustolovinu, a zatim potrpa sve poklone nazad u džakove Deda Mraza. "Draga moja Zvončice, ne znam kako da ti se zahvalim?", reče Deda Mraz na rastanku. "Obraduj večeras svu decu ovog sveta, nauči ih da otvore svoje srce i raduju se, i ja ću biti srećna", odgovori Zvončica. "A iduće godine u ovo vreme, kad ponovo kreneš na put, da znaš da smo svi uz tebe, mi veliki i mali, otvorenog srca, svi koji Volimo Net." Deda Mraz potegnu uzde i irvasi jurnuše galopom. Za njima u šumi osta samo oblak snežne prašine, izmešan sa malo vilinskog praha. ############### Mala Nina je ležala u krevetu u svojoj sobi i nestrpljivo gledala u sat na zidu. Još malo i eto Nove godine, a Deda Mraza nema. "Da li uopšte postoji taj Deda Mraz?", sumnjičavo je zavrtela glavom i nastavila da razmišlja o svojoj želji - najlepsem poklonu na svetu. U tom času, kroz stihove pesme, začu Djenkin tihi glas: "Otvori prozor, Nina! Zar nisi čula kucanje?" Na prozoru je stajala velika šarena kutija sa mašnom. U kutiji je bilo mnogo slatkiša i ono o čemu je mala sanjala - najlepši poklon na svetu. Od tog momenta i Nina je znala da više nikad neće biti sama, da će uvek uz nju biti Volimo Net, društvena mreža otvorenog srca. Srećna vam Nova, dragi naši nasmejani VNetovci :)
    Dec 30, 2014 3040
  • 16 Dec 2014
      Ne, ovog puta nije u pitanju Šekspirov "San letnje noći", u pitanju je jedan drugi, san koji možda i nije bio san, iako sam siguran da je bila letnja noć... letnja paklena noć kada sam pobegao iz vreline grada u svežinu jedine planine u ravnici. Moj kostim večitog dečaka savršeno se uklapao u mesečeve proplanke i miris skoro pokošene deteline, budeći u meni neke slike iz detinjstva, neke nikad do kraja ispricane priče o vilama i vilenjacima. Tonući lagano u te misli, odjednom, iza improvizovane ograde od brezinog drveta, ugledao sam nju... vilu... moju Titaniu... plesala je u beloj haljinici, bosa, po toj reci trave, nežna kao svila i razdragana kao čigra... U trenutku sam zaboravio i leto i sparinu, i sve ono loše i teško.. Kao da sam i ja leteo sa njom.. uhvatih svoje misli kako svake sekunde prave neki novi svet, neku novu planetu daleko od svih......  planetu u kojoj nema crnih hronika... ... planetu na kojoj se ne moraš vezivati na zadnjem sedištu automobila, već možes uživati u čarima putovanja ponekad i mahati onima iza sebe, okrenut ka zadnjem staklu... ... planetu na kojoj možeš voziti bicikl bez zaštitnih kacigai štitnika za laktove i kolena... ... planetu na kojoj možes vode popiti iz izvora u šumi, a ne samo iz plastičnih boca sa pijaćom vodom... ... planetu u kojoj možeš besplatno probati voće iz komšijinog dvorišta na putu do kuće... ... planetu gde nemaš mobilne elektronske uređaje u koje buljiš celog dana čekajući da ti neko pošalje virtuelni osmeh..... planetu na kojoj se svi klinci igraju slobodno, bez čuvara koje bogati tata plaća...... planetu u kojoj nisi obavezan da posetis psihologa ako nešto ne uradiš kako treba, gde imas slobodu biranja izmedju uspeha i neuspeha gde izbor samo od tebe zavisi i gde na pravi način naučiš da izabereš ono što ti najviše odgovara... ... planetu prijatelja, onih pravih, koje možeš dodirnuti, sa kojima se možeš smejati, pa i tugovati ako treba...  .. i onda shvatih.... moja Titania, nežna kao svila i razdragana kao čigra, vratila me je na planetu moje mladosti, one prve, prave, najslađe, kada sam voleo da mašem kroz prozor kola i da vozim bajs i bez kočnica, kada sam znao ukus komšijskih tešanja i vode iz izdana podno brega, kada sam, birajući između mogućnosti da budem ponavljač i odlikaš, izabrao ono najbolje - da budem vrlo dobar, kada sam imao prijatelje koje nisam morao dodavati, već sam ih mogao birati.  Od tog sna, koji možda i nije bio san, prošlo je puno letnjih i ostalih noći, a moja Titania je i dalje samnom, u svim mojim snovima, pa i u onim koji se sanjaju otvorenih očiju... I uvek, na isti način,  nežna kao svila i razdragana kao čigra, donese u moje misli energiju vulkana kojom sve prepreke postaju potočići, a sve oluje lagani povetarci... Moja Titania pruži ruke prema meni, poletimo... i eto.. odah vam tajnu jedne čupave frizure....
    5500 Objavio/la Chupko Chupavi
  •   Ne, ovog puta nije u pitanju Šekspirov "San letnje noći", u pitanju je jedan drugi, san koji možda i nije bio san, iako sam siguran da je bila letnja noć... letnja paklena noć kada sam pobegao iz vreline grada u svežinu jedine planine u ravnici. Moj kostim večitog dečaka savršeno se uklapao u mesečeve proplanke i miris skoro pokošene deteline, budeći u meni neke slike iz detinjstva, neke nikad do kraja ispricane priče o vilama i vilenjacima. Tonući lagano u te misli, odjednom, iza improvizovane ograde od brezinog drveta, ugledao sam nju... vilu... moju Titaniu... plesala je u beloj haljinici, bosa, po toj reci trave, nežna kao svila i razdragana kao čigra... U trenutku sam zaboravio i leto i sparinu, i sve ono loše i teško.. Kao da sam i ja leteo sa njom.. uhvatih svoje misli kako svake sekunde prave neki novi svet, neku novu planetu daleko od svih......  planetu u kojoj nema crnih hronika... ... planetu na kojoj se ne moraš vezivati na zadnjem sedištu automobila, već možes uživati u čarima putovanja ponekad i mahati onima iza sebe, okrenut ka zadnjem staklu... ... planetu na kojoj možeš voziti bicikl bez zaštitnih kacigai štitnika za laktove i kolena... ... planetu na kojoj možes vode popiti iz izvora u šumi, a ne samo iz plastičnih boca sa pijaćom vodom... ... planetu u kojoj možeš besplatno probati voće iz komšijinog dvorišta na putu do kuće... ... planetu gde nemaš mobilne elektronske uređaje u koje buljiš celog dana čekajući da ti neko pošalje virtuelni osmeh..... planetu na kojoj se svi klinci igraju slobodno, bez čuvara koje bogati tata plaća...... planetu u kojoj nisi obavezan da posetis psihologa ako nešto ne uradiš kako treba, gde imas slobodu biranja izmedju uspeha i neuspeha gde izbor samo od tebe zavisi i gde na pravi način naučiš da izabereš ono što ti najviše odgovara... ... planetu prijatelja, onih pravih, koje možeš dodirnuti, sa kojima se možeš smejati, pa i tugovati ako treba...  .. i onda shvatih.... moja Titania, nežna kao svila i razdragana kao čigra, vratila me je na planetu moje mladosti, one prve, prave, najslađe, kada sam voleo da mašem kroz prozor kola i da vozim bajs i bez kočnica, kada sam znao ukus komšijskih tešanja i vode iz izdana podno brega, kada sam, birajući između mogućnosti da budem ponavljač i odlikaš, izabrao ono najbolje - da budem vrlo dobar, kada sam imao prijatelje koje nisam morao dodavati, već sam ih mogao birati.  Od tog sna, koji možda i nije bio san, prošlo je puno letnjih i ostalih noći, a moja Titania je i dalje samnom, u svim mojim snovima, pa i u onim koji se sanjaju otvorenih očiju... I uvek, na isti način,  nežna kao svila i razdragana kao čigra, donese u moje misli energiju vulkana kojom sve prepreke postaju potočići, a sve oluje lagani povetarci... Moja Titania pruži ruke prema meni, poletimo... i eto.. odah vam tajnu jedne čupave frizure....
    Dec 16, 2014 5500
  • 11 Dec 2014
    Sedim, u mraku, sama. Pitam se ko bi sa mnom sedeo kad sam u lošem raspoloženju. Drugima govorim kako da se ponašaju, a sebi ne umem da pomognem. Po ko zna koji put kuvam kafu i ispijam gorčinu do dna šolje. Kao, baš mi prija. Lažem sebe. Lažem i druge. Možda i tebe. Ne znam. Sediš, negde, lagano mešajući šećer u šoljici kapućina, dok ti oči prate liniju horizonta koja postaje sve jasnija što je napolju mračnije.  
    3836 Objavio/la Mili Vili
  • Sedim, u mraku, sama. Pitam se ko bi sa mnom sedeo kad sam u lošem raspoloženju. Drugima govorim kako da se ponašaju, a sebi ne umem da pomognem. Po ko zna koji put kuvam kafu i ispijam gorčinu do dna šolje. Kao, baš mi prija. Lažem sebe. Lažem i druge. Možda i tebe. Ne znam. Sediš, negde, lagano mešajući šećer u šoljici kapućina, dok ti oči prate liniju horizonta koja postaje sve jasnija što je napolju mračnije.  
    Dec 11, 2014 3836
  • 11 Dec 2014
    Verujem da ste svi bili u prilici da želite nešto da kažete, a da niste znali kako da počnete. Evo, ja sam sada baš u takvoj situaciji... Zašto? Pa jednostavno zato što je to početak priče o jednom kraju, i to o kraju koji je praktično opet neki novi početak. Poželeo sam da ovom tekstu dam naslov "Evolucija", ali to ipak ne bi bilo fer prema nekim  ljudima koji su bili deo te lepe priče, a danas imaju neku malo drugačiju ličnu evoluciju.  Nekada davno... postojalo je jedno posebno mesto, ekipa ljudi punog srca i plemenitih ideja.. pravili smo sjajne stvari i verovali da nam kraja nema... te ljude nikad neću zaboaviti. Mnoga od tih divnih pijateljstava preneta su u svakodnevni, realni svet, mnogi brakovi sklopljeni, a deca iz svih tih veza uskoro će biti punoletna, baš kao što bi i taj sajt trebalo da postane punoletan.. da se vremena... i ljudi nisu promenili. Neki novi klinci, neka nova evolucija... i pokušaj da se jednim potezom miša obriše čitav jedan svet koji je u međuvremenu nastao, i svi ljudi kojima taj svet nešto znači.. Nedavno neko reče da smo suviše kabasti za brisanje, a ja dodajem, suviše smo živi i živahni, nemoguće nas je obrisati... Naš svet i dalje živi... i svakog dana je sve lepši... jer.. mi volimo net :) A za onaj stari... vreme je da ga pustimo da otplovi tamo gde jedino može.. u istoriju... i zato, nadam se da mi Bora neće zameriti što sam pozajmio naslov i malo dopevao njegove stihove... ... maestro, idemo... Cdur..   Sad već davne devedeset sedme,šarenilo dobre ideje privuklo je i menepostao sam deo sjajne ekipestvorili smo jedno veliko ime   ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Ujed za dušu i u grlu knedla, iako nikad nisam zbačen sa sedla, znam da nisam uzalud starioi mnoge snove sa vama ostvario...    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Stvorićemo novo jer nije mi svejednomoje ekipe ništa nije vrednoponekad zaboli, kao glavoboljaistina je da je za tobom sve prošla volja    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi   ... adio #serbiancafe.... vreme je da te zameni nešto bolje ... jer mi... volimo net :)
    3818 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Verujem da ste svi bili u prilici da želite nešto da kažete, a da niste znali kako da počnete. Evo, ja sam sada baš u takvoj situaciji... Zašto? Pa jednostavno zato što je to početak priče o jednom kraju, i to o kraju koji je praktično opet neki novi početak. Poželeo sam da ovom tekstu dam naslov "Evolucija", ali to ipak ne bi bilo fer prema nekim  ljudima koji su bili deo te lepe priče, a danas imaju neku malo drugačiju ličnu evoluciju.  Nekada davno... postojalo je jedno posebno mesto, ekipa ljudi punog srca i plemenitih ideja.. pravili smo sjajne stvari i verovali da nam kraja nema... te ljude nikad neću zaboaviti. Mnoga od tih divnih pijateljstava preneta su u svakodnevni, realni svet, mnogi brakovi sklopljeni, a deca iz svih tih veza uskoro će biti punoletna, baš kao što bi i taj sajt trebalo da postane punoletan.. da se vremena... i ljudi nisu promenili. Neki novi klinci, neka nova evolucija... i pokušaj da se jednim potezom miša obriše čitav jedan svet koji je u međuvremenu nastao, i svi ljudi kojima taj svet nešto znači.. Nedavno neko reče da smo suviše kabasti za brisanje, a ja dodajem, suviše smo živi i živahni, nemoguće nas je obrisati... Naš svet i dalje živi... i svakog dana je sve lepši... jer.. mi volimo net :) A za onaj stari... vreme je da ga pustimo da otplovi tamo gde jedino može.. u istoriju... i zato, nadam se da mi Bora neće zameriti što sam pozajmio naslov i malo dopevao njegove stihove... ... maestro, idemo... Cdur..   Sad već davne devedeset sedme,šarenilo dobre ideje privuklo je i menepostao sam deo sjajne ekipestvorili smo jedno veliko ime   ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Ujed za dušu i u grlu knedla, iako nikad nisam zbačen sa sedla, znam da nisam uzalud starioi mnoge snove sa vama ostvario...    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Stvorićemo novo jer nije mi svejednomoje ekipe ništa nije vrednoponekad zaboli, kao glavoboljaistina je da je za tobom sve prošla volja    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi   ... adio #serbiancafe.... vreme je da te zameni nešto bolje ... jer mi... volimo net :)
    Dec 11, 2014 3818
  • 08 Dec 2014
    Igla za sivenje Da li ste se ikada pitali koji je pronalazak najstariji na svetu i , cega su se to ljudi najpre dosetili?Tesko je dati pravi odgovor posto ima mnogo izuma koji traju od pamtiveka do danas. Na primer, bez vatre i dima, ni u nasem, a ni 21. veku nije moguce zamisliti dobar rostilj, je l' tako? A posle vatre? Verovali ili ne, naucnici su izracunali da je prva stvar napravijena ljudskom rukom bila - igla za sivenje.Neki praistorijski tehnoloski genije setio se da siljati komad polomljene kosti jos malo izbrusi, napravi mu na tupom kraju rupu i u nju udene trake od koze i… i lepo zasije komad koze. Bio je to ogroman korak nacinjen pre nekih 5.000 godina. Od tog casa do pojave prvih tkanina proteklo je mnogo vode Dunavom i tako je onaj najtrnovitiji deo puta ka lepom odevanju bio utrt. Nekih 4.000 godina pre pocetka nove ere ljudi su vec umeli da skroje i sasiju pantalone, kosulju, kape pa cak i obucu Naocari U nastavku o izumima evo i nekih ovovremenih izuma - stvarcic kojima se sluzilo svakog dana i koje su nam toliko uobicajene da se i ne pitamo odakle one na svetu. A sve ima datum rodjenja. Tako su se prve naocari pojavile - gde bi drugo nego u zemlji mode i prefinjenog ukusa - Italiji.Mogle su da se kupe kod DELJI ARMATIJA godine 1285. Samo, u to vreme nisu bile nimalo uobicajene, a jos manje dostupne svima. Naocari su bile luksuzna i skupocena stvarcica, statusni simbol bogatih. Upaljac A sada o upaljacu. Taj rekvizit preko potreban pusacima, pa jos na gas, smislio je grof Alesandro VOLTA, glasoviti fizicar negde 1777 god. Vek kasnije pojavilo se naliv-pero. Izumitelj je Voterman cije ime i danas nosi cuvena firma koja proizvodi pribor za pisanje.Hemijsku olovku smislio je 1888.qodine Guld, a 1938. usavrsio Biro. Ime pronalazaca danas omiljenih flomstera nije poznato - valda ih je stvorio tim naucnika. Tocak Mnogi ce se sada zapitati; zar nije tocak taj prvi epohalni prona1azak.Ne! Igla za sivenje ubedijivo vodi jer se smatra da se prvi tocak zakotrljao tek oko 3.500 te godine pre nove ere u Mesopotamiji i to na tlu danasnjeg Iraka. Cak i tamosnji grncari znali su za nezamenijivo grncarsko kolo, pa i za kolica. A1i, za razliku od starih naroda mediteranskog podrucja, oni na t1u Amerike - Inke, Asteci, Maje - nikada nisu koristiti prednosti i blagodeti tocka. Dugmad Ne zna se ko se i kada prvi zakopcao i odkopcao, ali najstarija dugmad nadjena u dolini Inda, imaju preko 4.000 godina: ostrim alatom izdeljana su od skoljki. Hiljadu godina kasnije stanovnici Skotske i severne Engleske pravili su dugmad od crnog jantara - jedne podvrste lignita koji sija. U srednjem veku, dugmad su postala statusni simbol i pravila su se od zlata, platine, ukrasavala draguljima.Medjutim nije sve u istoriji dugmica islo glatko. Tako je u 12 veku katolicka crkva odvracala vernike od njih; stavila ih je pred optuzenicku klupu jer omogucavaju brzo skidanje odece i u navodnicima, " podsticu na greh" Samo su vrpce, znatno sporije, bile pristojan nacin za zakopcavanje pristojnih ljudl.  
    1497 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Igla za sivenje Da li ste se ikada pitali koji je pronalazak najstariji na svetu i , cega su se to ljudi najpre dosetili?Tesko je dati pravi odgovor posto ima mnogo izuma koji traju od pamtiveka do danas. Na primer, bez vatre i dima, ni u nasem, a ni 21. veku nije moguce zamisliti dobar rostilj, je l' tako? A posle vatre? Verovali ili ne, naucnici su izracunali da je prva stvar napravijena ljudskom rukom bila - igla za sivenje.Neki praistorijski tehnoloski genije setio se da siljati komad polomljene kosti jos malo izbrusi, napravi mu na tupom kraju rupu i u nju udene trake od koze i… i lepo zasije komad koze. Bio je to ogroman korak nacinjen pre nekih 5.000 godina. Od tog casa do pojave prvih tkanina proteklo je mnogo vode Dunavom i tako je onaj najtrnovitiji deo puta ka lepom odevanju bio utrt. Nekih 4.000 godina pre pocetka nove ere ljudi su vec umeli da skroje i sasiju pantalone, kosulju, kape pa cak i obucu Naocari U nastavku o izumima evo i nekih ovovremenih izuma - stvarcic kojima se sluzilo svakog dana i koje su nam toliko uobicajene da se i ne pitamo odakle one na svetu. A sve ima datum rodjenja. Tako su se prve naocari pojavile - gde bi drugo nego u zemlji mode i prefinjenog ukusa - Italiji.Mogle su da se kupe kod DELJI ARMATIJA godine 1285. Samo, u to vreme nisu bile nimalo uobicajene, a jos manje dostupne svima. Naocari su bile luksuzna i skupocena stvarcica, statusni simbol bogatih. Upaljac A sada o upaljacu. Taj rekvizit preko potreban pusacima, pa jos na gas, smislio je grof Alesandro VOLTA, glasoviti fizicar negde 1777 god. Vek kasnije pojavilo se naliv-pero. Izumitelj je Voterman cije ime i danas nosi cuvena firma koja proizvodi pribor za pisanje.Hemijsku olovku smislio je 1888.qodine Guld, a 1938. usavrsio Biro. Ime pronalazaca danas omiljenih flomstera nije poznato - valda ih je stvorio tim naucnika. Tocak Mnogi ce se sada zapitati; zar nije tocak taj prvi epohalni prona1azak.Ne! Igla za sivenje ubedijivo vodi jer se smatra da se prvi tocak zakotrljao tek oko 3.500 te godine pre nove ere u Mesopotamiji i to na tlu danasnjeg Iraka. Cak i tamosnji grncari znali su za nezamenijivo grncarsko kolo, pa i za kolica. A1i, za razliku od starih naroda mediteranskog podrucja, oni na t1u Amerike - Inke, Asteci, Maje - nikada nisu koristiti prednosti i blagodeti tocka. Dugmad Ne zna se ko se i kada prvi zakopcao i odkopcao, ali najstarija dugmad nadjena u dolini Inda, imaju preko 4.000 godina: ostrim alatom izdeljana su od skoljki. Hiljadu godina kasnije stanovnici Skotske i severne Engleske pravili su dugmad od crnog jantara - jedne podvrste lignita koji sija. U srednjem veku, dugmad su postala statusni simbol i pravila su se od zlata, platine, ukrasavala draguljima.Medjutim nije sve u istoriji dugmica islo glatko. Tako je u 12 veku katolicka crkva odvracala vernike od njih; stavila ih je pred optuzenicku klupu jer omogucavaju brzo skidanje odece i u navodnicima, " podsticu na greh" Samo su vrpce, znatno sporije, bile pristojan nacin za zakopcavanje pristojnih ljudl.  
    Dec 08, 2014 1497