Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
468 blogs
  • 30 Dec 2014
    Ne tako davno, na dalekom severu, jezdeći punom brzinom, usred fijuka vetra koji mu je mrsio bradu a pahulje zasipale oči, Deda Mraz je osećao kako mu se kapci sklapaju i postaju sve teži. Odlučio je da malo odmori, jer ga je čekao dug put. Trebalo svima podeliti poklone, a za to je morao je biti svež i odmoran, kako ne bi nešto pobrkao. Skrenuo je sanke u zavetrinu snegom zavejane šume i utonuo u san. Čak su i irvasi, željni malo odmora, zadremali.  Spavao bi on možda i dugo, da ga iz sna nije probudilo Zvončicino zvonce...  "Hej, Deda Mraze, ustaj brže, nestali su ti pokloni!", začu on i ugleda dva velika zabrinuta oka u krugu od vilinskog praha. "Ja sam mala Zvončica", predstavi se pridošlica. "Živim u ovoj šumi već godinama i poznajem sve njene stanovnike. Znam i ko ti je ukrao poklone - Zli patuljak i njegova družina!"  "Jao, teško meni", zakuka Deda Mraz. "Onolika deca čekaju na mene i raduju se poklonima, a ja neću imati šta da im dam!"  I on zaplaka, a krupne suze su mu padale po bundi i odmah se pretvarale u kokckice leda, svetlucajući kao biserna dugmad.  "Ne plači Deda Mraze, tu sam ja da ti pomognem!", uskliknu Zvončica. "Upregni irvase i spremi se za put, a ja ću pozvati moje pomoćnike. Idemo u potragu za kradljivcima tvojih poklona!"  Zvončica zaleprša krilima, zazvoni zvonce i iz šume odmah dotrčao Chupko, a za njim Lovac i Lonche. Svi zajedno odjuriše u šumu.  Tužni Deda Mraz duboko uzdahnu, obrisa suze i uze da čita pisma koja su mu deca poslala. Otvori jednu šarenu kovertu na kojoj je pisalo: "Deda Mraz, Poštansko sanduče 96930, Arktički krug". "Dragi Deda Mraze", pisala mu je jedna mala Nina, "Ja ti pišem iz kreveta, malo sam bolesna i jedino društvo mi je Djenka koji mi pušta pesme. On mi je rekao da ti znaš sve dečije želje i da ne moram da ti kažem šta da mi doneseš. Ja ću zato biti strpljiva i čekaću, samo te molim da me ne zaboraviš. Puno te voli i pozdravlja Nina." Deda Mraz još jednom tužno uzdahnu i pogleda na sat. Još dva sata do Nove godine, a on sedi u šumi. Brzo ustade, upregnu irvase i huknu u rukavice. Uto se iz šume začu zvonce. Zvončica, Chupko i Lonche dojurili su dok je oko njih prštao sneg. "Pronašli smo tvoje poklone!", uzviknu Zvončica. "Zli patuljak se sa svojom družinom već sladio slatkišima iz novogodišnjih paketića! Naši prijatelji sa mreže Volimo Net su ih opkolili, pa smo uspeli da ih, onako iznenađene i uplašene, brzo vežemo. Evo tvojih poklona, Deda Mraze!", ispriča mu Zvončica svoju pustolovinu, a zatim potrpa sve poklone nazad u džakove Deda Mraza. "Draga moja Zvončice, ne znam kako da ti se zahvalim?", reče Deda Mraz na rastanku. "Obraduj večeras svu decu ovog sveta, nauči ih da otvore svoje srce i raduju se, i ja ću biti srećna", odgovori Zvončica. "A iduće godine u ovo vreme, kad ponovo kreneš na put, da znaš da smo svi uz tebe, mi veliki i mali, otvorenog srca, svi koji Volimo Net." Deda Mraz potegnu uzde i irvasi jurnuše galopom. Za njima u šumi osta samo oblak snežne prašine, izmešan sa malo vilinskog praha. ############### Mala Nina je ležala u krevetu u svojoj sobi i nestrpljivo gledala u sat na zidu. Još malo i eto Nove godine, a Deda Mraza nema. "Da li uopšte postoji taj Deda Mraz?", sumnjičavo je zavrtela glavom i nastavila da razmišlja o svojoj želji - najlepsem poklonu na svetu. U tom času, kroz stihove pesme, začu Djenkin tihi glas: "Otvori prozor, Nina! Zar nisi čula kucanje?" Na prozoru je stajala velika šarena kutija sa mašnom. U kutiji je bilo mnogo slatkiša i ono o čemu je mala sanjala - najlepši poklon na svetu. Od tog momenta i Nina je znala da više nikad neće biti sama, da će uvek uz nju biti Volimo Net, društvena mreža otvorenog srca. Srećna vam Nova, dragi naši nasmejani VNetovci :)
    3018 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Ne tako davno, na dalekom severu, jezdeći punom brzinom, usred fijuka vetra koji mu je mrsio bradu a pahulje zasipale oči, Deda Mraz je osećao kako mu se kapci sklapaju i postaju sve teži. Odlučio je da malo odmori, jer ga je čekao dug put. Trebalo svima podeliti poklone, a za to je morao je biti svež i odmoran, kako ne bi nešto pobrkao. Skrenuo je sanke u zavetrinu snegom zavejane šume i utonuo u san. Čak su i irvasi, željni malo odmora, zadremali.  Spavao bi on možda i dugo, da ga iz sna nije probudilo Zvončicino zvonce...  "Hej, Deda Mraze, ustaj brže, nestali su ti pokloni!", začu on i ugleda dva velika zabrinuta oka u krugu od vilinskog praha. "Ja sam mala Zvončica", predstavi se pridošlica. "Živim u ovoj šumi već godinama i poznajem sve njene stanovnike. Znam i ko ti je ukrao poklone - Zli patuljak i njegova družina!"  "Jao, teško meni", zakuka Deda Mraz. "Onolika deca čekaju na mene i raduju se poklonima, a ja neću imati šta da im dam!"  I on zaplaka, a krupne suze su mu padale po bundi i odmah se pretvarale u kokckice leda, svetlucajući kao biserna dugmad.  "Ne plači Deda Mraze, tu sam ja da ti pomognem!", uskliknu Zvončica. "Upregni irvase i spremi se za put, a ja ću pozvati moje pomoćnike. Idemo u potragu za kradljivcima tvojih poklona!"  Zvončica zaleprša krilima, zazvoni zvonce i iz šume odmah dotrčao Chupko, a za njim Lovac i Lonche. Svi zajedno odjuriše u šumu.  Tužni Deda Mraz duboko uzdahnu, obrisa suze i uze da čita pisma koja su mu deca poslala. Otvori jednu šarenu kovertu na kojoj je pisalo: "Deda Mraz, Poštansko sanduče 96930, Arktički krug". "Dragi Deda Mraze", pisala mu je jedna mala Nina, "Ja ti pišem iz kreveta, malo sam bolesna i jedino društvo mi je Djenka koji mi pušta pesme. On mi je rekao da ti znaš sve dečije želje i da ne moram da ti kažem šta da mi doneseš. Ja ću zato biti strpljiva i čekaću, samo te molim da me ne zaboraviš. Puno te voli i pozdravlja Nina." Deda Mraz još jednom tužno uzdahnu i pogleda na sat. Još dva sata do Nove godine, a on sedi u šumi. Brzo ustade, upregnu irvase i huknu u rukavice. Uto se iz šume začu zvonce. Zvončica, Chupko i Lonche dojurili su dok je oko njih prštao sneg. "Pronašli smo tvoje poklone!", uzviknu Zvončica. "Zli patuljak se sa svojom družinom već sladio slatkišima iz novogodišnjih paketića! Naši prijatelji sa mreže Volimo Net su ih opkolili, pa smo uspeli da ih, onako iznenađene i uplašene, brzo vežemo. Evo tvojih poklona, Deda Mraze!", ispriča mu Zvončica svoju pustolovinu, a zatim potrpa sve poklone nazad u džakove Deda Mraza. "Draga moja Zvončice, ne znam kako da ti se zahvalim?", reče Deda Mraz na rastanku. "Obraduj večeras svu decu ovog sveta, nauči ih da otvore svoje srce i raduju se, i ja ću biti srećna", odgovori Zvončica. "A iduće godine u ovo vreme, kad ponovo kreneš na put, da znaš da smo svi uz tebe, mi veliki i mali, otvorenog srca, svi koji Volimo Net." Deda Mraz potegnu uzde i irvasi jurnuše galopom. Za njima u šumi osta samo oblak snežne prašine, izmešan sa malo vilinskog praha. ############### Mala Nina je ležala u krevetu u svojoj sobi i nestrpljivo gledala u sat na zidu. Još malo i eto Nove godine, a Deda Mraza nema. "Da li uopšte postoji taj Deda Mraz?", sumnjičavo je zavrtela glavom i nastavila da razmišlja o svojoj želji - najlepsem poklonu na svetu. U tom času, kroz stihove pesme, začu Djenkin tihi glas: "Otvori prozor, Nina! Zar nisi čula kucanje?" Na prozoru je stajala velika šarena kutija sa mašnom. U kutiji je bilo mnogo slatkiša i ono o čemu je mala sanjala - najlepši poklon na svetu. Od tog momenta i Nina je znala da više nikad neće biti sama, da će uvek uz nju biti Volimo Net, društvena mreža otvorenog srca. Srećna vam Nova, dragi naši nasmejani VNetovci :)
    Dec 30, 2014 3018
  • 04 Jan 2015
    Ih, kako ja umem lepo da maštam! Mislim nije da se time hvalim, ali što je istina - istina je... Ne spadam u one osobe koje kada sednu u autobus odmah se zabave sa mobilnim telefonom. Meni je, brate, to dosadno... a dosadno mi je i da gledam kroz prozor... I sad kako pošten i pristojan čovek poput mene da prekrati put koji pređe "osamnaestica" od iha-haj koje stanice do one na kojoj bi ja trebalo da siđem? Mislim mogla bih ja da zveram okolo, ali nema ničeg zanimljivog u putnicima koji sedeći ili stojeći bulje u telefone. Pa, da stvarno... E, zato ja maštam da mi brže prođe vreme, a uz to se i ludo zabavim... A o čemu maštam? Pa, evo... Kao ide autobus pun putnika i kao neki likovi sa fantomkama uleću na nekoj stanici i vežu majstora, a putnicima zapovede: "Da niko nije mrdnuo!" U slučaju da neko pravi probleme odmah ćemo u autobus pustiti gas poznat u teoriji ratovanja i pljačkanja kao 'smrljivac' i svi ćete se onesvestiti!!!" Onda kao neka riba, isto sa fantomkom na glavi, histerično vrisne: "Ajde ubacuj u ovu vreću novčanike, nakit, satove, telefone, BusPlus kartice, čekovne kartice, zdravstvene knjižice, penzionerske kartice iz Kluba penzionera, poklone za Novu godinu i sve ostale vrednosti!!!". I kao svi putnici poslušno, ali prestravljeno vade novčanike i ubacuju u vreću, a majstoru su kao stavili krpu u usta, međutim on onako, kako da vam kažem, pokušava kao da vrišti... Ali! Pazi sad! Sad, ja, kao otvaram tašnu, iz nje vadim specijalno oružje koje sam izmislila juče dok sam maštala u "osamnaestici" i tim oružjem sapletem nekako tu petoricu maskiranih i tu ribu i sve ih kao poslažem na pod od autobusa i vežem ih sajlom koja mi je bila u tašni i oslobodim sve putnike, odvežem majstora i putnicima vratim njihove stvari... i sutra u svim novinama kao naslov: HRABRA SUGRAĐANKA POHVATALA LOPOVE NA LINIJI BROJ 18! Onda me kao zovu u Jutarnji program, pa u Žikinu šarenicu, pa u Slagalicu, pa u Pinkove zvezde i zvezdice, pa kao snima se film o meni i tako... A, šta kažete?
    1495 Objavio/la Gala Gala
  • Ih, kako ja umem lepo da maštam! Mislim nije da se time hvalim, ali što je istina - istina je... Ne spadam u one osobe koje kada sednu u autobus odmah se zabave sa mobilnim telefonom. Meni je, brate, to dosadno... a dosadno mi je i da gledam kroz prozor... I sad kako pošten i pristojan čovek poput mene da prekrati put koji pređe "osamnaestica" od iha-haj koje stanice do one na kojoj bi ja trebalo da siđem? Mislim mogla bih ja da zveram okolo, ali nema ničeg zanimljivog u putnicima koji sedeći ili stojeći bulje u telefone. Pa, da stvarno... E, zato ja maštam da mi brže prođe vreme, a uz to se i ludo zabavim... A o čemu maštam? Pa, evo... Kao ide autobus pun putnika i kao neki likovi sa fantomkama uleću na nekoj stanici i vežu majstora, a putnicima zapovede: "Da niko nije mrdnuo!" U slučaju da neko pravi probleme odmah ćemo u autobus pustiti gas poznat u teoriji ratovanja i pljačkanja kao 'smrljivac' i svi ćete se onesvestiti!!!" Onda kao neka riba, isto sa fantomkom na glavi, histerično vrisne: "Ajde ubacuj u ovu vreću novčanike, nakit, satove, telefone, BusPlus kartice, čekovne kartice, zdravstvene knjižice, penzionerske kartice iz Kluba penzionera, poklone za Novu godinu i sve ostale vrednosti!!!". I kao svi putnici poslušno, ali prestravljeno vade novčanike i ubacuju u vreću, a majstoru su kao stavili krpu u usta, međutim on onako, kako da vam kažem, pokušava kao da vrišti... Ali! Pazi sad! Sad, ja, kao otvaram tašnu, iz nje vadim specijalno oružje koje sam izmislila juče dok sam maštala u "osamnaestici" i tim oružjem sapletem nekako tu petoricu maskiranih i tu ribu i sve ih kao poslažem na pod od autobusa i vežem ih sajlom koja mi je bila u tašni i oslobodim sve putnike, odvežem majstora i putnicima vratim njihove stvari... i sutra u svim novinama kao naslov: HRABRA SUGRAĐANKA POHVATALA LOPOVE NA LINIJI BROJ 18! Onda me kao zovu u Jutarnji program, pa u Žikinu šarenicu, pa u Slagalicu, pa u Pinkove zvezde i zvezdice, pa kao snima se film o meni i tako... A, šta kažete?
    Jan 04, 2015 1495
  • 25 Nov 2013
    Ko o čemu Sremica o Sremu ... Zaista sam ponosna na svoj grad sa bogatom istorijom.Sinoć najeteh na ovaj snimak, koji prelepo opisije moj grad.Ko nije bio PUT POD NOGE , izvolite dodjite....   Žao mi je što snimak ne mogu objaviti u blogu, ali ću u komentaru...   Snimak pogledajte OVDE      
    2489 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Ko o čemu Sremica o Sremu ... Zaista sam ponosna na svoj grad sa bogatom istorijom.Sinoć najeteh na ovaj snimak, koji prelepo opisije moj grad.Ko nije bio PUT POD NOGE , izvolite dodjite....   Žao mi je što snimak ne mogu objaviti u blogu, ali ću u komentaru...   Snimak pogledajte OVDE      
    Nov 25, 2013 2489
  • 01 Dec 2013
    Ne znam koliko ko ovde prati neka desavanja u svetu. Problem sa GMO je privukao moju paznju jos pre desetak godina i vrlo pazljivo citam (a i gledam sve na youtube o toj tematici i to preporucujem i vama). Prvi put sam se zabrinuo kada sam procitao da u 4.-5. generaciji pacova, hranjenih GMO kukuruzom, cak do 80% muzjaka bude sterilno. I nesto slicno se potvrdilo u nekoliko sledecih ispitivanja. Zanimljivo je samo, da su rezultati tih istrazivanja bili jako kratko dostupni na internetu. Volsebno bi nestajali posle nedelju-dve dana. Da bih skratio ovaj, ionako, dugacki post: bojim se da je na delu planska depopopulizacija planete zemlje (na tkz. "zlatnih 2 milijarde")...mada, postoje teorije da se radi o "zlatnoj milijardi", pa cak i o "zlatnih 500 miliona"..Nije mi jasno, samo, kako bi i oni ziveli na zagadjenoj planeti? Jer, poznato je, gde je jednom zasejano GMO seme, vise se ne moze gajiti ni jedna prirodna kultura. Poznato je i da, kada se jednom GMO seme pusti u prirodu, ono, kao superiornije (otpornije na sve uticaje) se siri i potiskuje prirodne vrste. Hocemo li, jednog dana, na celoj planeti imati samo GMO? Jos groznije: Te ogromne kompanije koje proizvode GMO patentiraju sve sto im padne pod ruku. Tako, da ce se, jednog dana (a u Americi vec jeste) desiti da ne smes da zasadis seme iz sopstvenog prinosa, vec ces morati da kupis od njih! Ukratko, zakljucak: Ne trebaju ovoj planeti ni asteoidi, ni Nubire, ni ogromne komete, ni bliske crne rupe, ni eksplozije zvezda da bi covecanstvo bilo unisteno. Dovoljno je imati samo halapljive, bezobzirne, raspojasane idiote, prepune para, kojima nista nije sveto niti ih je briga za potomstvo ("Posle mene potop") koji ce rizikovati opstanak ljudske vrste radi svog sebicnog, idiotskog cilja "vladanja svetom".
    2561 Objavio/la Milan Vićentijević
  • Ne znam koliko ko ovde prati neka desavanja u svetu. Problem sa GMO je privukao moju paznju jos pre desetak godina i vrlo pazljivo citam (a i gledam sve na youtube o toj tematici i to preporucujem i vama). Prvi put sam se zabrinuo kada sam procitao da u 4.-5. generaciji pacova, hranjenih GMO kukuruzom, cak do 80% muzjaka bude sterilno. I nesto slicno se potvrdilo u nekoliko sledecih ispitivanja. Zanimljivo je samo, da su rezultati tih istrazivanja bili jako kratko dostupni na internetu. Volsebno bi nestajali posle nedelju-dve dana. Da bih skratio ovaj, ionako, dugacki post: bojim se da je na delu planska depopopulizacija planete zemlje (na tkz. "zlatnih 2 milijarde")...mada, postoje teorije da se radi o "zlatnoj milijardi", pa cak i o "zlatnih 500 miliona"..Nije mi jasno, samo, kako bi i oni ziveli na zagadjenoj planeti? Jer, poznato je, gde je jednom zasejano GMO seme, vise se ne moze gajiti ni jedna prirodna kultura. Poznato je i da, kada se jednom GMO seme pusti u prirodu, ono, kao superiornije (otpornije na sve uticaje) se siri i potiskuje prirodne vrste. Hocemo li, jednog dana, na celoj planeti imati samo GMO? Jos groznije: Te ogromne kompanije koje proizvode GMO patentiraju sve sto im padne pod ruku. Tako, da ce se, jednog dana (a u Americi vec jeste) desiti da ne smes da zasadis seme iz sopstvenog prinosa, vec ces morati da kupis od njih! Ukratko, zakljucak: Ne trebaju ovoj planeti ni asteoidi, ni Nubire, ni ogromne komete, ni bliske crne rupe, ni eksplozije zvezda da bi covecanstvo bilo unisteno. Dovoljno je imati samo halapljive, bezobzirne, raspojasane idiote, prepune para, kojima nista nije sveto niti ih je briga za potomstvo ("Posle mene potop") koji ce rizikovati opstanak ljudske vrste radi svog sebicnog, idiotskog cilja "vladanja svetom".
    Dec 01, 2013 2561
  • 15 Dec 2013
    - O ovome su govorili stari: Indijci, Vavilonci, Jevreji, Egipćani, Kinezi, Grci (Aristotel, Platon itd), šta su rekli? Da zemlja nije samo tvrda, mrtva gromada zemlje i minerala, neka bezvezna, neosetljiva, masa svega i svačega. Naprotiv, Zemlja sem što je Fizički živa ona je i DUHOVNO živa, oseća na drugačiji način nego mi, ako govorimo o pet čula, ali sa duhovne tačke Zemlja kao naša Majka oseća za svakim bićem, kao mi za svoju decu. Kada se mi naljutimo na našu decu mi sevamo od nervoze, a naša Majka Zemlja seva munjama, izliva poplave tuge, Provalu oblaka od suza, a mi to nerazumemo, kao što naše dete nerazume zašto se ljutimo na njega kada se ono samo malo nestašno igra.To ne može da radi mrtva materija, bezosećajna, hladna.To radi jedno vrlo Produhovljeno biće. Neko će reći da nije poštena, da bije u sirotinju, ali ona to upozorava i priprema se za veću bitku kada će udariti u bogate svom snagom. Zemlja zna da sa te strane dolazi pokušaj kontrole vremena i da je samo time ljute sve više i više. Sve te informacije se dobijaju kroz Taj Etar-Pneumu, obaveštavaju posebne ljude i prirodu o događajima na planeti. Preko te enrgije mi i vidimo šta neko radi u drugoj državi ili na drugom kontinentu, to postižemo kada svoj duh uskladimo sa duhom Prirode-Zemlje i sa Duhovnom energijom - Eterom. - Svaki čovek sem fizičkog tela poseduje i Duhovno telo - DUH, neplašite se niste opsednuti nekim tuđim duhom, to je vaš Duh koji vam je Stvoritelj dao.U svim religijskim knjigama se i govori da je Čovek stvoren po liku Božijem, a Bog je DUH, tako smo i mi prvo stvoreni kao Duhovna-Energetska bića, kada smo počeli da činimo svakakve gluposti, da se uzdižemo do Boga i ravnam sa njime dobili smo ovo drugo telo, kako kažu haljine od kože (mesa i kostiju). Kao Duhovna bića bili smo sretni i besmrtni bez bola i tuge.A onda sa dobijanjem Fizičkog tela, sa mukom ćemo raditi, u bolu se rađati, kratko i sa bolestima živeti i fizički umreti.Ali hvala Stvoritelju što nam je podario i taj Duh, koga nažalost mi za vreme života fizičkog mnogo mučimo, ponižavamo, a neznamo da nam je u njemu spas. Neko će reći da Duh ne postoji, jer ga nije video, da u Medicinskim knjigama to ne piše, nisu mogli u epruveti da ga izoluju, da vide kako reaguje na kiseline razne, kolika mu je fizička težina, koliko je opet fizički dugačak, od čega je sastavljen da bi ga i oni negde i nekako izmućkali, e onda bi verovali jer mogu to i oni. Međutim, njih je meni žao što ne mogu i sa time da se IGRAJU. - Ja neverne pitam, a to je i odgovor njima, da nešto izvan ovog tela POSTOJI i da neki svet izvan ovog materijalnog POSTOJI i da je mnogo više življi nego naš. Pitanje glasi: zašto sam morao da se rodim baš ovde, zašto sam mora u bolu svom i svoje majke da se rodim? Zašto sam morao godinu dana da čekam da prohodam, kada neka „glupa i bezvredna“ životinja to učini za jedan sat. Ona odmah zna gde je sisa i šta se jede a šta ne, dok čoveku 6 meseci do godinu dana silom guraju hranu i celog života nezna šta se jede a šta ne. Zašto mi treba sedam godina da bih razumeo nešto i da bih mogao da počnem da učim, a životinja „glupa“ - odmah uči. Zašto moram da učim preko 2o godina i opet ništa neznam, radim 40-50 godina, vezujući se za taj prokleti n o v a c i nikada mi nije dosta, onda odem u mirovinu bolestan i umrem, pojedu me crvi i nemame. Zar je moguće da 60-70-80 godina se mučim, stvaram kao nešto, neprevaziđen sam, savršeno biće sam i jedan crvić me poručka i od mene nema ni traga ni glasa, zaboravljen od svih, samo neka mrtva kamenčuga, ali baš mrtva, stoji iznad mene. Celog života se borim da budem ja iznad a sada je mrtav kamen iznad mene pobedio me je na kraju; PORAŽAVAJUĆE za takvu silu i veličinu zvanu ČOVEK. Na našu sreću ostaje nešto iza nas nemeterijalno, nevidljivo koje živi mnogo duže nego fizičko telo i koje može da zasluži onaj Večni život kakav je trebalo da ima, na početku stvaranja ljudskog roda. Metafizičko - Parapsihološko objašnjenje: Naša Aurora-Aura, koja nam za života štiti telo od raznih energetskih uticaja i proživi sa nama težak život, kada se odvoji od fizičkog umornog tela, bude izmrcvarena i umorna kao porodilja na porođaju, 40 dana se ona oporavlja od smrtnog porođaja, sva je zatečena novim načinom egzistencije - novim načinom života. Teško se prilagođava novonastaloj situaciji. Treba da progleda duhovnim očima, da hoda duhovnim nogama i što je najgore pita se ? ŠTA ĆU DA JEDEM.To je užas, ruka mi prolazi kroz hranu, vodu, ne mogu da otvorim vrata, naviko sam da otvaram vrata, što je najgore, vidim svoje prijatelje koji mi nisi bili prijatelji, vidim njihove crne misli iza tužnog i lažljivog pogleda. A onda još veći šok, ulicom i kroz grad najviše je bilo desetak ljudi, a sada vidim na stotine drugih, sličnih meni, pokojni, vide me i ja vidim njih, samo jure nekuda. Na duhu su mi sve rane od fizičkog tela a najdublje su mi one Psihičke - Duhovne, od dobrog - lošeg života i od drugih ljudi. Sve te rane osećam nekoliko puta jače, tuga moje rodbine mi razdera ovo novo „telo“. Šta sam propustio u onom životu, kako sam verovao lažovima, sada tako lutam sivilom koje je svuda oko mene, strašna samoća i tuga u duhu. Plačemi se ali ne mogu, vikao bih ali nema glasa, požalio bih se nekome, drugovima oko mene do toga nije stalo jer se i oni tako osećaju i besciljno provode. Vidim neke svetleće ljude imaju svetliji duh od onih drugih ljudi, znači to su oni koji se još za života bave duhovnim životom. - Pogledam na gore u svetlije sivilo, a tamo i neki svetliji duhovi, malo veći od mene i sa manje rana - rupa u duhu, mogu da l e t e prolaze i kroz zidove. Neki još višlje gore su samo kao kugle nemaju ruke i noge i lik kao ja, kao neka plazma svetleća i oni mnogo brzo prolaze pored mene i niko me ne pita niti razgovara samnom. Dole niže u podrumima vidim onog što se bacio, toliko je mali i taman, kao da se smrzao. Onaj bez noge komšija, sada ima obe noge samo je mnogo tanja od druge. Nailazi jedan svetliji od mene i lep čovek i pokazuje mi neke kuglice, kaže to su to oni z l i ljudi koji su se kao sasušili, ostala je samo mala iskrica, kaže se u narodu da ih zovu "Živaci", kaže i sada su zli napadaju ljude, kvare im po stanovim uređaje, svađaju ljude, isisavaju ljudima energiju. Takvi su i mene napadali i razboleli od zle - negativne energije, zato doktori nisu mogli ništa da učine, nisu mogli da znaju zašto i od čega se sušim? Sad mi je jasno, vidim kako jednom mlađem dečku isisavaju energiju iz grudiju, a na ocu jedan mali takav ga pritiska u glavu i ubacuje mu zračić tamni koji ovog živog tera da se svađa sa detetom, pravi mali đavolak. Pitam, mislim u sebi, ko si ti svetleći, odmah kao da dobijam sliku u sebi živu jasnu kao i ove malopre slike. Ja sam mislio da mi govori jer čujem i nečujem, čudan osećaj ali slike su kao na filmu -žive, sve što mi pokaže živo i jasno vidim. - Pokazuje mi na gore i odjednom vidim t u n e l, setih se da sam takav video kad izađoh iz tela i odmah stadoh na "zemlju" i svuda beše tama, pokaza mi taj tuneli velikom brzinom poletesmo na gore, na kraju tenela ogromna svetlost i starac u svetloj odori kao pop, samo sav svetli, kad odjednom zagrmi glasom. Pogledam usta ne miče a grmi mu glas, u oči ga pogledati ne mogu, strašno sija iz njih. Pozva me po imenu i prezimenu i po još jednom imenu, kaže mi ovaj do mene mlađi dečko, to ti je drugo i m e dobio si ga pre rođenja na zemlji i pod njime se ovde vodiš. Kao da su me ispitivali to sam osetio, svuda oko mene neki čudan prostor ima i nema zidove, stali smo negde u prostoru i kao da se razdani ispred mene i videh u sebi kako kaže; "Gledaj: moja majka trudna, otac pokojni, moje rođenje, ovaj svetli dečak pored mene kad sam beba bio, moj plač, bolesti, odrastanje, padovi, škola, operacija teška i opet ovaj svetli dečko", Moje školovanje, cure, moje zle misli, ženidba, moja deca, svađe, laži moje i mojih prijatelja nazovi, sve dok nisam u m r o sve kao na filmu. - Ogromna tuga me zahvati da puknem, to u onom životu, takvu bol nisam osetio, još kad sam video za moju decu loše vreme života njihovog htedoh da se vratim dole, ali me zadrža ovaj mladić, i reče mi u duhu: "Ne boj se, njih će kao i tebe jedan kao što sam i ja, da čuva kada je naj potrebnije. A dole ćeš patiti mnogo više nego kada si bio živ, samo ćeš na san moći da im dođeš i da tuguješ sa njima, ali ako se p o k a j e š i pročistiš ovde, moći ćeš samnom češće da ih obilaziš i da im bolje pomogneš. Video si one tamne - "crne" na zemlji kako zaluđuju one koji gledaju u šolju, ili baju sve i svašta, oni su ostali dole, oduzimaju im energiju, suše ih, zauzvrat im kažu sve ono što je na ljudskom duhu već ispisano, a budućnost ne znaju, čitaju ti misli i želje i ovima prenose. Vezani su za zemlju ti crni duhovi, jer su bili zli, crne mađije radiše, trovaše ljude, a i oni zli mali to isto rade, šalju ih ljudima, pa se pretvaraju u likove njihovih rođaka, te ih ovi sanjaju i rade ono što im kažu. Kako ima puno dole duhova - mrtvih, što ne dođu gore, zato što neveruju da ovakvo mesto postoji, što ne veruju da ima ovaj život, i da imaju duhovna tela isto kao i ona što umiru i trule. - Vidiš ovde trebaju da ispaštaju grehove i da budu kažnjeni, a dole produžavaju agoniju do sudnjega dana, zato su tako opasni i zavide vama živima ako ste dobri ili se popravite, jer ne žele da je neko bolji od njih, kao što su zavideli i za života. Ja ostajem onda ovde. Može, ali moraš se pročistiti od zemaljskih grehova i gluposti koje si činio na zemlji, jel vidiš one svetle dole, oni veruju u ovaj svet i oni sami nam dolaze, a vi ostali lutate i kada samo poneko zasluži mi dođemo po vas da vas spasemo a ostali pate dole, zli i dalje su zli još više samo. Vidiš onu decu prizivaju mrtve, zezaju se sa njim jer duhovi vide njihov duh - Auru i čitaju im misli jer to vide na auri i tako ih zamajavaju. Gledaj, teraju ih da ih stalno zovu i vidi kako im crpe energiju, sve njih sanjaju, muče ih u snovima, neki se zbog njih u b i j u, ovi ih nateraju, da to učine. Pa zašto ih ne spasiš? - Ne smem, a Bog, što ih ne spase? - Vi ste dole na zemlji da naučite nešto, kao što vi posmatrate vašu decu kad uče da hodaju, puštate ih da padnu pa ustanu, pa opet idu padnu, tako kroz ceo život, ako im se mnogo mešate, oni nikad neće znati šta mogu a šta ne mogu i kada ih učite sve na gotovo. Kada umrete ne mogu da se snađu u životu, tuguju za vama a vi još više za njima. Tako i Bog, je vas zatvorio u "kućicu za decu", i ko uspe da shvati da izvan te kućice ima veći i bolji prostor on izlazi i dolazi gore, ako ne, ostaje da se igra i posle života dole na zemlji jer nije naučio lekciju i shvatio da ima i nešto drugo, osim s m r t i kao kraja svega. -Jedan čovek kome sam ovo rekao, kaže: Ako života gore nema ti si gubio vreme zaluđujući se, kao i ja sa sportom ili politikom, ali, ako ga ima, ja sam mnogo u gubitku. Svakoga dana brinemo šta ćemo da jedemo, šta da obučemo, da nađemo bilo kakav ili bolji posao, tako celog života 50 -70 godina i kraj. Mislimo, da je kada umremo nema više muka, međutim muke tek dolaze, što je najgore traju nekoliko puta duže nego fizički život. U praksi sam kontaktirao sa duhovima iz rimskog perioda, turske imperije koji su još uvek zavučeni po magazama - hodnicima, pećinama, planinskim poljanama, još uvek verni svome zadatku ili nekome. Vrlo loš osećaj verujte mi. Zato ovaj Duh koji nosimo na sebi, moramo ga mnogo više čuvati i negovati nego li fizičko telo. Vrlo je lak za održavanje, ne treba mu odelo, jedno,drugo, treće, hiljadito, izašlo iz mode, nije izašlo. Ne održavaš ga skupocenom higijenom, da bi ga ulepšavao i lagao sebe i druge kako si lep preko kilograma šminke i krpica. Hranu ne bira. Jedino što je potrebno našem duhu za održavanje jesu: Lepe reči, dobra dela, lj u b a v prema svima; Izbaci iz njega egoistižne želje, komplekse koji ga truju i ubijaju. Zapamti: Prvo DAJEŠ, da bi UZEO ono što ti duhu treba. Ako dobro daješ, dobro udesetostručeno dobijaš - ako mu se ne nadaš. Dati i sa nestrpljenjem i gordošću čekati da ti se vrati isto nevalja, i ne dobija se ništa. Samo malo treba našem duhu, baviti sa samim sobom 5 minuta, kakav si u srcu i učiniti kad možeš dobro delo malo, zaslužio si život večni. - Primetili ste da u prijatnom društvu dobijete elana, u prirodi, po lepom danu isto se divno osećate. Što češće dajte svom duhu mir, ljubav. Budite tada u harmoniji sa svojim duhom i osetićete spokoj, kao da ste našli najboljeg prijatelja koga ste davno izgubili. Život usklađen sa duhom donosi sreću oboma, drugačiji postajete ispunjeni nečim što vam je odvajkada nedostajalo, bili ste dva razdvojena čoveka, dve polovine koje smetaju jedna drugoj, a sada ste celovita ličnost, jedno sa duhom.To se ne da opisati rečima, treba doživeti svoj Duh i svoje telo u jednini.
    4443 Objavio/la Ambasador
  • - O ovome su govorili stari: Indijci, Vavilonci, Jevreji, Egipćani, Kinezi, Grci (Aristotel, Platon itd), šta su rekli? Da zemlja nije samo tvrda, mrtva gromada zemlje i minerala, neka bezvezna, neosetljiva, masa svega i svačega. Naprotiv, Zemlja sem što je Fizički živa ona je i DUHOVNO živa, oseća na drugačiji način nego mi, ako govorimo o pet čula, ali sa duhovne tačke Zemlja kao naša Majka oseća za svakim bićem, kao mi za svoju decu. Kada se mi naljutimo na našu decu mi sevamo od nervoze, a naša Majka Zemlja seva munjama, izliva poplave tuge, Provalu oblaka od suza, a mi to nerazumemo, kao što naše dete nerazume zašto se ljutimo na njega kada se ono samo malo nestašno igra.To ne može da radi mrtva materija, bezosećajna, hladna.To radi jedno vrlo Produhovljeno biće. Neko će reći da nije poštena, da bije u sirotinju, ali ona to upozorava i priprema se za veću bitku kada će udariti u bogate svom snagom. Zemlja zna da sa te strane dolazi pokušaj kontrole vremena i da je samo time ljute sve više i više. Sve te informacije se dobijaju kroz Taj Etar-Pneumu, obaveštavaju posebne ljude i prirodu o događajima na planeti. Preko te enrgije mi i vidimo šta neko radi u drugoj državi ili na drugom kontinentu, to postižemo kada svoj duh uskladimo sa duhom Prirode-Zemlje i sa Duhovnom energijom - Eterom. - Svaki čovek sem fizičkog tela poseduje i Duhovno telo - DUH, neplašite se niste opsednuti nekim tuđim duhom, to je vaš Duh koji vam je Stvoritelj dao.U svim religijskim knjigama se i govori da je Čovek stvoren po liku Božijem, a Bog je DUH, tako smo i mi prvo stvoreni kao Duhovna-Energetska bića, kada smo počeli da činimo svakakve gluposti, da se uzdižemo do Boga i ravnam sa njime dobili smo ovo drugo telo, kako kažu haljine od kože (mesa i kostiju). Kao Duhovna bića bili smo sretni i besmrtni bez bola i tuge.A onda sa dobijanjem Fizičkog tela, sa mukom ćemo raditi, u bolu se rađati, kratko i sa bolestima živeti i fizički umreti.Ali hvala Stvoritelju što nam je podario i taj Duh, koga nažalost mi za vreme života fizičkog mnogo mučimo, ponižavamo, a neznamo da nam je u njemu spas. Neko će reći da Duh ne postoji, jer ga nije video, da u Medicinskim knjigama to ne piše, nisu mogli u epruveti da ga izoluju, da vide kako reaguje na kiseline razne, kolika mu je fizička težina, koliko je opet fizički dugačak, od čega je sastavljen da bi ga i oni negde i nekako izmućkali, e onda bi verovali jer mogu to i oni. Međutim, njih je meni žao što ne mogu i sa time da se IGRAJU. - Ja neverne pitam, a to je i odgovor njima, da nešto izvan ovog tela POSTOJI i da neki svet izvan ovog materijalnog POSTOJI i da je mnogo više življi nego naš. Pitanje glasi: zašto sam morao da se rodim baš ovde, zašto sam mora u bolu svom i svoje majke da se rodim? Zašto sam morao godinu dana da čekam da prohodam, kada neka „glupa i bezvredna“ životinja to učini za jedan sat. Ona odmah zna gde je sisa i šta se jede a šta ne, dok čoveku 6 meseci do godinu dana silom guraju hranu i celog života nezna šta se jede a šta ne. Zašto mi treba sedam godina da bih razumeo nešto i da bih mogao da počnem da učim, a životinja „glupa“ - odmah uči. Zašto moram da učim preko 2o godina i opet ništa neznam, radim 40-50 godina, vezujući se za taj prokleti n o v a c i nikada mi nije dosta, onda odem u mirovinu bolestan i umrem, pojedu me crvi i nemame. Zar je moguće da 60-70-80 godina se mučim, stvaram kao nešto, neprevaziđen sam, savršeno biće sam i jedan crvić me poručka i od mene nema ni traga ni glasa, zaboravljen od svih, samo neka mrtva kamenčuga, ali baš mrtva, stoji iznad mene. Celog života se borim da budem ja iznad a sada je mrtav kamen iznad mene pobedio me je na kraju; PORAŽAVAJUĆE za takvu silu i veličinu zvanu ČOVEK. Na našu sreću ostaje nešto iza nas nemeterijalno, nevidljivo koje živi mnogo duže nego fizičko telo i koje može da zasluži onaj Večni život kakav je trebalo da ima, na početku stvaranja ljudskog roda. Metafizičko - Parapsihološko objašnjenje: Naša Aurora-Aura, koja nam za života štiti telo od raznih energetskih uticaja i proživi sa nama težak život, kada se odvoji od fizičkog umornog tela, bude izmrcvarena i umorna kao porodilja na porođaju, 40 dana se ona oporavlja od smrtnog porođaja, sva je zatečena novim načinom egzistencije - novim načinom života. Teško se prilagođava novonastaloj situaciji. Treba da progleda duhovnim očima, da hoda duhovnim nogama i što je najgore pita se ? ŠTA ĆU DA JEDEM.To je užas, ruka mi prolazi kroz hranu, vodu, ne mogu da otvorim vrata, naviko sam da otvaram vrata, što je najgore, vidim svoje prijatelje koji mi nisi bili prijatelji, vidim njihove crne misli iza tužnog i lažljivog pogleda. A onda još veći šok, ulicom i kroz grad najviše je bilo desetak ljudi, a sada vidim na stotine drugih, sličnih meni, pokojni, vide me i ja vidim njih, samo jure nekuda. Na duhu su mi sve rane od fizičkog tela a najdublje su mi one Psihičke - Duhovne, od dobrog - lošeg života i od drugih ljudi. Sve te rane osećam nekoliko puta jače, tuga moje rodbine mi razdera ovo novo „telo“. Šta sam propustio u onom životu, kako sam verovao lažovima, sada tako lutam sivilom koje je svuda oko mene, strašna samoća i tuga u duhu. Plačemi se ali ne mogu, vikao bih ali nema glasa, požalio bih se nekome, drugovima oko mene do toga nije stalo jer se i oni tako osećaju i besciljno provode. Vidim neke svetleće ljude imaju svetliji duh od onih drugih ljudi, znači to su oni koji se još za života bave duhovnim životom. - Pogledam na gore u svetlije sivilo, a tamo i neki svetliji duhovi, malo veći od mene i sa manje rana - rupa u duhu, mogu da l e t e prolaze i kroz zidove. Neki još višlje gore su samo kao kugle nemaju ruke i noge i lik kao ja, kao neka plazma svetleća i oni mnogo brzo prolaze pored mene i niko me ne pita niti razgovara samnom. Dole niže u podrumima vidim onog što se bacio, toliko je mali i taman, kao da se smrzao. Onaj bez noge komšija, sada ima obe noge samo je mnogo tanja od druge. Nailazi jedan svetliji od mene i lep čovek i pokazuje mi neke kuglice, kaže to su to oni z l i ljudi koji su se kao sasušili, ostala je samo mala iskrica, kaže se u narodu da ih zovu "Živaci", kaže i sada su zli napadaju ljude, kvare im po stanovim uređaje, svađaju ljude, isisavaju ljudima energiju. Takvi su i mene napadali i razboleli od zle - negativne energije, zato doktori nisu mogli ništa da učine, nisu mogli da znaju zašto i od čega se sušim? Sad mi je jasno, vidim kako jednom mlađem dečku isisavaju energiju iz grudiju, a na ocu jedan mali takav ga pritiska u glavu i ubacuje mu zračić tamni koji ovog živog tera da se svađa sa detetom, pravi mali đavolak. Pitam, mislim u sebi, ko si ti svetleći, odmah kao da dobijam sliku u sebi živu jasnu kao i ove malopre slike. Ja sam mislio da mi govori jer čujem i nečujem, čudan osećaj ali slike su kao na filmu -žive, sve što mi pokaže živo i jasno vidim. - Pokazuje mi na gore i odjednom vidim t u n e l, setih se da sam takav video kad izađoh iz tela i odmah stadoh na "zemlju" i svuda beše tama, pokaza mi taj tuneli velikom brzinom poletesmo na gore, na kraju tenela ogromna svetlost i starac u svetloj odori kao pop, samo sav svetli, kad odjednom zagrmi glasom. Pogledam usta ne miče a grmi mu glas, u oči ga pogledati ne mogu, strašno sija iz njih. Pozva me po imenu i prezimenu i po još jednom imenu, kaže mi ovaj do mene mlađi dečko, to ti je drugo i m e dobio si ga pre rođenja na zemlji i pod njime se ovde vodiš. Kao da su me ispitivali to sam osetio, svuda oko mene neki čudan prostor ima i nema zidove, stali smo negde u prostoru i kao da se razdani ispred mene i videh u sebi kako kaže; "Gledaj: moja majka trudna, otac pokojni, moje rođenje, ovaj svetli dečak pored mene kad sam beba bio, moj plač, bolesti, odrastanje, padovi, škola, operacija teška i opet ovaj svetli dečko", Moje školovanje, cure, moje zle misli, ženidba, moja deca, svađe, laži moje i mojih prijatelja nazovi, sve dok nisam u m r o sve kao na filmu. - Ogromna tuga me zahvati da puknem, to u onom životu, takvu bol nisam osetio, još kad sam video za moju decu loše vreme života njihovog htedoh da se vratim dole, ali me zadrža ovaj mladić, i reče mi u duhu: "Ne boj se, njih će kao i tebe jedan kao što sam i ja, da čuva kada je naj potrebnije. A dole ćeš patiti mnogo više nego kada si bio živ, samo ćeš na san moći da im dođeš i da tuguješ sa njima, ali ako se p o k a j e š i pročistiš ovde, moći ćeš samnom češće da ih obilaziš i da im bolje pomogneš. Video si one tamne - "crne" na zemlji kako zaluđuju one koji gledaju u šolju, ili baju sve i svašta, oni su ostali dole, oduzimaju im energiju, suše ih, zauzvrat im kažu sve ono što je na ljudskom duhu već ispisano, a budućnost ne znaju, čitaju ti misli i želje i ovima prenose. Vezani su za zemlju ti crni duhovi, jer su bili zli, crne mađije radiše, trovaše ljude, a i oni zli mali to isto rade, šalju ih ljudima, pa se pretvaraju u likove njihovih rođaka, te ih ovi sanjaju i rade ono što im kažu. Kako ima puno dole duhova - mrtvih, što ne dođu gore, zato što neveruju da ovakvo mesto postoji, što ne veruju da ima ovaj život, i da imaju duhovna tela isto kao i ona što umiru i trule. - Vidiš ovde trebaju da ispaštaju grehove i da budu kažnjeni, a dole produžavaju agoniju do sudnjega dana, zato su tako opasni i zavide vama živima ako ste dobri ili se popravite, jer ne žele da je neko bolji od njih, kao što su zavideli i za života. Ja ostajem onda ovde. Može, ali moraš se pročistiti od zemaljskih grehova i gluposti koje si činio na zemlji, jel vidiš one svetle dole, oni veruju u ovaj svet i oni sami nam dolaze, a vi ostali lutate i kada samo poneko zasluži mi dođemo po vas da vas spasemo a ostali pate dole, zli i dalje su zli još više samo. Vidiš onu decu prizivaju mrtve, zezaju se sa njim jer duhovi vide njihov duh - Auru i čitaju im misli jer to vide na auri i tako ih zamajavaju. Gledaj, teraju ih da ih stalno zovu i vidi kako im crpe energiju, sve njih sanjaju, muče ih u snovima, neki se zbog njih u b i j u, ovi ih nateraju, da to učine. Pa zašto ih ne spasiš? - Ne smem, a Bog, što ih ne spase? - Vi ste dole na zemlji da naučite nešto, kao što vi posmatrate vašu decu kad uče da hodaju, puštate ih da padnu pa ustanu, pa opet idu padnu, tako kroz ceo život, ako im se mnogo mešate, oni nikad neće znati šta mogu a šta ne mogu i kada ih učite sve na gotovo. Kada umrete ne mogu da se snađu u životu, tuguju za vama a vi još više za njima. Tako i Bog, je vas zatvorio u "kućicu za decu", i ko uspe da shvati da izvan te kućice ima veći i bolji prostor on izlazi i dolazi gore, ako ne, ostaje da se igra i posle života dole na zemlji jer nije naučio lekciju i shvatio da ima i nešto drugo, osim s m r t i kao kraja svega. -Jedan čovek kome sam ovo rekao, kaže: Ako života gore nema ti si gubio vreme zaluđujući se, kao i ja sa sportom ili politikom, ali, ako ga ima, ja sam mnogo u gubitku. Svakoga dana brinemo šta ćemo da jedemo, šta da obučemo, da nađemo bilo kakav ili bolji posao, tako celog života 50 -70 godina i kraj. Mislimo, da je kada umremo nema više muka, međutim muke tek dolaze, što je najgore traju nekoliko puta duže nego fizički život. U praksi sam kontaktirao sa duhovima iz rimskog perioda, turske imperije koji su još uvek zavučeni po magazama - hodnicima, pećinama, planinskim poljanama, još uvek verni svome zadatku ili nekome. Vrlo loš osećaj verujte mi. Zato ovaj Duh koji nosimo na sebi, moramo ga mnogo više čuvati i negovati nego li fizičko telo. Vrlo je lak za održavanje, ne treba mu odelo, jedno,drugo, treće, hiljadito, izašlo iz mode, nije izašlo. Ne održavaš ga skupocenom higijenom, da bi ga ulepšavao i lagao sebe i druge kako si lep preko kilograma šminke i krpica. Hranu ne bira. Jedino što je potrebno našem duhu za održavanje jesu: Lepe reči, dobra dela, lj u b a v prema svima; Izbaci iz njega egoistižne želje, komplekse koji ga truju i ubijaju. Zapamti: Prvo DAJEŠ, da bi UZEO ono što ti duhu treba. Ako dobro daješ, dobro udesetostručeno dobijaš - ako mu se ne nadaš. Dati i sa nestrpljenjem i gordošću čekati da ti se vrati isto nevalja, i ne dobija se ništa. Samo malo treba našem duhu, baviti sa samim sobom 5 minuta, kakav si u srcu i učiniti kad možeš dobro delo malo, zaslužio si život večni. - Primetili ste da u prijatnom društvu dobijete elana, u prirodi, po lepom danu isto se divno osećate. Što češće dajte svom duhu mir, ljubav. Budite tada u harmoniji sa svojim duhom i osetićete spokoj, kao da ste našli najboljeg prijatelja koga ste davno izgubili. Život usklađen sa duhom donosi sreću oboma, drugačiji postajete ispunjeni nečim što vam je odvajkada nedostajalo, bili ste dva razdvojena čoveka, dve polovine koje smetaju jedna drugoj, a sada ste celovita ličnost, jedno sa duhom.To se ne da opisati rečima, treba doživeti svoj Duh i svoje telo u jednini.
    Dec 15, 2013 4443
  • 21 Aug 2013
    Nepisano pravilo: svi traže drugu šansu, retko ko je daje. Nepisano pravilo: svi cene istinu, niko ne voli da je čuje. Nepisano pravilo: jedna pravila važe kad ih dele, druga kad oni treba da ih primene. Nepisano pravilo: reci nešto u poverenju, biće iskorišćeno protiv tebe prvom prilikom. Nepisano pravilo: ako si dobar, odmah misle da si i glup. Nepisano pravilo: tvoj problem je uvek manji od tuđeg. Nepisano pravilo: pomogneš nekome, a on ti još traži mane u toj pomoći. Nepisano pravilo: tapšu te po ramenu, a iza leđa ti se smeju. Nepisano pravilo: ti uvek moraš da imaš vremena, a svi drugi su prezauzeti. Nepisano pravilo: svima si dobar da te za nešto iskoriste.
    1326 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Nepisano pravilo: svi traže drugu šansu, retko ko je daje. Nepisano pravilo: svi cene istinu, niko ne voli da je čuje. Nepisano pravilo: jedna pravila važe kad ih dele, druga kad oni treba da ih primene. Nepisano pravilo: reci nešto u poverenju, biće iskorišćeno protiv tebe prvom prilikom. Nepisano pravilo: ako si dobar, odmah misle da si i glup. Nepisano pravilo: tvoj problem je uvek manji od tuđeg. Nepisano pravilo: pomogneš nekome, a on ti još traži mane u toj pomoći. Nepisano pravilo: tapšu te po ramenu, a iza leđa ti se smeju. Nepisano pravilo: ti uvek moraš da imaš vremena, a svi drugi su prezauzeti. Nepisano pravilo: svima si dobar da te za nešto iskoriste.
    Aug 21, 2013 1326
  • 20 Jul 2013
    Trenutak u kome se sve preokrenulo ostaje mi nepoznat.Jedino shto znam jeste da je moje srce prestalo da govori I zatvorilo se u mrachno zacharano zvono. Muk. Nisam znala kako da osecam, kako da govorim, shta da govorim, shta u stvari trazhim. Jedino shto sam znala jeste da dani prolaze, svakog sledeceg shvatim da je onaj predhodni vec proshao… Tuga. Misli su pochele da skrecu na onaj put koji vodi u nedogled. Tek pre par sekundi su bile pored mene, a sada su vec otishle predaleko, toliko daleko, da ne mogu da ih vratim. Neka chudna, draguljima obasjana hladnoca je pochela da prozhima moje telo, pokushala je da izvuche svu toplinu iz njega I zarobi ga u vechan led. Konfuzija. Zbunjeno sam lutala onim mislima koje sam mogla da uvatim, ali su one I dalje nastavljale da bezhe od mene kako ne bih doshla do zakljuchka koji sam trazhila… Bol. Sama pomisao na zhivot bez ljubavi me je bolela jer onda nishta ne bi bilo lepo, obojeno, duboko, vec trulo, monotono, povrshno, jadno… Bes. Bila je potrebna samo jedna varnica, pa jos jedna, pa josh jedna...   Sve je pochelo onog trenutka… Ne znam! Ne znam! Ne znam!Eh, nekada sam I ja bila zaljubljena. Nekada sam I ja volela, onako kako niko nikada nije... Pa su to presekli! Kao grom ono jadno nevino drvo koje je raslo, razviijalo se godinama. Tada je sve potonulo. Utihnulo. Mir. NE MIR! Koma! Slomili su mi srce. Sve je stalo. Trebalo je pocheti ispochetka. Zhelela sam da vishe ne znam ono shto znam, ne osecam ono shto osecam, vrishtala sam, ali me niko nije chuo, urlala, ali nishta…Borila sam se za stvari do kojih mi je stalo. I dalje se borim.Posao bez ljubavi chini te robom.Zdravlje nemash bez ljubavi.Sreca… Ma koja sreca bez ljubavi? Zhivot bez ljubavi nema smisla!   Sticajem okolnosti, dok sam tonula u ljubavni ponor, doshla sam na mesto koje zblizhava ljude. Upisala sam se na fakultet. Tamo sam upoznala njega. Prva pomisao onda kada sam ga videla kako u petom redu u amfiteatru klima glavom bila je: Zashto su mi svi reperi slomili srce I ostavili prichu nedorechenu? Kao da sam uvek htela josh neshto da kazhem, ali su oni uveliko bili iza mene I vishe me nisu chuli… Bila sam klinka, nisam mnogo toga znala o zhivotu, pa ni o ljubavi, ali oni kao da su nauchili da hodaju podignute glave I kao da ih nishta ne pogadja… Plashila sam se svakog sledeceg susreta sa njima. Da cu ostati nema, jer sam znala shta treba da kazhem ali rechi nikako nisu izlazile iz mog grla. I onda bih im, onako hladnokrvno, samo mahnula rukom, klimnula I nastavila kao da nikog znachajnog nisam ugledala, nikog ko mi je zhivot znachio, ko me je nauchio da volim. Da, nauchio da kako se voli, ali u isto vreme kako je kada te boli I kada ponekad zaplachesh nocu iako znash da je proshlo vec chetiri, pet, dugachkih godina... Onda sam teshko udahnula.Zhivot ne prestaje da kuca, kao ni moje srce, koje I dalje boli I voli, ali pod oblacima. Tragovi voljenih, preboljenih, palih andjela I djavola mogu da se ugledaju na mojim stopama, ali niko ih nikada nece dozhiveti onako duboko kao shto sam ja, kao shto sam ja, kao shto sam ja.Onda sam opet teshko udahnula.Upoznala sam se sa njim. Bila sam opchinjena predrasudom. Bojana digni gard. Ne zhelish bol, ne zhelish oblake, ne zhelish gromove. Budi zatvorena, ledena dvorska luda, nakrivi glavu na stranu kao da te zanima njegova pricha. Ali ne. Bojana nishta od toga nije uradila. Pazhljivo sam slushala rech po rech, pazhljivo sam ih belezhila u svoj imaginarni, bezlichni notes, pokushavajuci da  otkrijem koja se to tajna krije iza zavesa. Dostojanstveno sam ga ukopavala, ponizno sam bila iznenadjena sushtinom, koja je bila mnogo drugachija od one koju sam na neki nachin zhelela da chujem. Ochekivala sam munju, dobila sam sunce. Zabolele su me ochi od iznenadjenja, ali ne od sjaja. Ne zhelim sjajnu, plitku bitku, zhelim da se suochim sa stvarima, zhelim da izvrishtim do kraja! Da ostanem bez daha I da onako krvnichki pokusham da uhvatim josh! On je harizmatichan, dubok, slichan meni, shto me je uplashilo na trenutak ali sam se osecala sigurnijom. Lepo je kraj njega. Ne plashim se da ga chvrsto uhvatim za ruku i suochim se sa svojom konfuzijom, sa njim, zajedno.Prichali smo, teshko sam disala, u neizvesnosti, u strpljivim trenucima ochaja. Doshla sam do najnizhe tachke gledishta. Pochela sam ispochetka. Bilo je lepo, dok je trajalo. Onda me je zhivot chvrsto vezao I katapultirao nazad gde sam bila tek koji trenutak pre. Gushila sam se. Uvidela sam mane, povrshne, glupe, jadne, bespotrebne mane! Htela sam da ih ne vidim, sahranjivala sam ih pod svoju ledenu kozhu, ali su one uvek nekako uspevale da  isplivaju nazad. Necu da vrishtim!Uhvatila sam ga chvrsto za ruku. Pogledao me je, a zatim je stisao josh jache. U tom trenutku spao je sav led, oluja je prestala, oblaci su se razishli I sunce je pochelo da sija sve jache i toplije.A onda sam sa neverovatnom lakocom udahnula I izdahnula.
    1294 Objavio/la D Boyanna
  • Trenutak u kome se sve preokrenulo ostaje mi nepoznat.Jedino shto znam jeste da je moje srce prestalo da govori I zatvorilo se u mrachno zacharano zvono. Muk. Nisam znala kako da osecam, kako da govorim, shta da govorim, shta u stvari trazhim. Jedino shto sam znala jeste da dani prolaze, svakog sledeceg shvatim da je onaj predhodni vec proshao… Tuga. Misli su pochele da skrecu na onaj put koji vodi u nedogled. Tek pre par sekundi su bile pored mene, a sada su vec otishle predaleko, toliko daleko, da ne mogu da ih vratim. Neka chudna, draguljima obasjana hladnoca je pochela da prozhima moje telo, pokushala je da izvuche svu toplinu iz njega I zarobi ga u vechan led. Konfuzija. Zbunjeno sam lutala onim mislima koje sam mogla da uvatim, ali su one I dalje nastavljale da bezhe od mene kako ne bih doshla do zakljuchka koji sam trazhila… Bol. Sama pomisao na zhivot bez ljubavi me je bolela jer onda nishta ne bi bilo lepo, obojeno, duboko, vec trulo, monotono, povrshno, jadno… Bes. Bila je potrebna samo jedna varnica, pa jos jedna, pa josh jedna...   Sve je pochelo onog trenutka… Ne znam! Ne znam! Ne znam!Eh, nekada sam I ja bila zaljubljena. Nekada sam I ja volela, onako kako niko nikada nije... Pa su to presekli! Kao grom ono jadno nevino drvo koje je raslo, razviijalo se godinama. Tada je sve potonulo. Utihnulo. Mir. NE MIR! Koma! Slomili su mi srce. Sve je stalo. Trebalo je pocheti ispochetka. Zhelela sam da vishe ne znam ono shto znam, ne osecam ono shto osecam, vrishtala sam, ali me niko nije chuo, urlala, ali nishta…Borila sam se za stvari do kojih mi je stalo. I dalje se borim.Posao bez ljubavi chini te robom.Zdravlje nemash bez ljubavi.Sreca… Ma koja sreca bez ljubavi? Zhivot bez ljubavi nema smisla!   Sticajem okolnosti, dok sam tonula u ljubavni ponor, doshla sam na mesto koje zblizhava ljude. Upisala sam se na fakultet. Tamo sam upoznala njega. Prva pomisao onda kada sam ga videla kako u petom redu u amfiteatru klima glavom bila je: Zashto su mi svi reperi slomili srce I ostavili prichu nedorechenu? Kao da sam uvek htela josh neshto da kazhem, ali su oni uveliko bili iza mene I vishe me nisu chuli… Bila sam klinka, nisam mnogo toga znala o zhivotu, pa ni o ljubavi, ali oni kao da su nauchili da hodaju podignute glave I kao da ih nishta ne pogadja… Plashila sam se svakog sledeceg susreta sa njima. Da cu ostati nema, jer sam znala shta treba da kazhem ali rechi nikako nisu izlazile iz mog grla. I onda bih im, onako hladnokrvno, samo mahnula rukom, klimnula I nastavila kao da nikog znachajnog nisam ugledala, nikog ko mi je zhivot znachio, ko me je nauchio da volim. Da, nauchio da kako se voli, ali u isto vreme kako je kada te boli I kada ponekad zaplachesh nocu iako znash da je proshlo vec chetiri, pet, dugachkih godina... Onda sam teshko udahnula.Zhivot ne prestaje da kuca, kao ni moje srce, koje I dalje boli I voli, ali pod oblacima. Tragovi voljenih, preboljenih, palih andjela I djavola mogu da se ugledaju na mojim stopama, ali niko ih nikada nece dozhiveti onako duboko kao shto sam ja, kao shto sam ja, kao shto sam ja.Onda sam opet teshko udahnula.Upoznala sam se sa njim. Bila sam opchinjena predrasudom. Bojana digni gard. Ne zhelish bol, ne zhelish oblake, ne zhelish gromove. Budi zatvorena, ledena dvorska luda, nakrivi glavu na stranu kao da te zanima njegova pricha. Ali ne. Bojana nishta od toga nije uradila. Pazhljivo sam slushala rech po rech, pazhljivo sam ih belezhila u svoj imaginarni, bezlichni notes, pokushavajuci da  otkrijem koja se to tajna krije iza zavesa. Dostojanstveno sam ga ukopavala, ponizno sam bila iznenadjena sushtinom, koja je bila mnogo drugachija od one koju sam na neki nachin zhelela da chujem. Ochekivala sam munju, dobila sam sunce. Zabolele su me ochi od iznenadjenja, ali ne od sjaja. Ne zhelim sjajnu, plitku bitku, zhelim da se suochim sa stvarima, zhelim da izvrishtim do kraja! Da ostanem bez daha I da onako krvnichki pokusham da uhvatim josh! On je harizmatichan, dubok, slichan meni, shto me je uplashilo na trenutak ali sam se osecala sigurnijom. Lepo je kraj njega. Ne plashim se da ga chvrsto uhvatim za ruku i suochim se sa svojom konfuzijom, sa njim, zajedno.Prichali smo, teshko sam disala, u neizvesnosti, u strpljivim trenucima ochaja. Doshla sam do najnizhe tachke gledishta. Pochela sam ispochetka. Bilo je lepo, dok je trajalo. Onda me je zhivot chvrsto vezao I katapultirao nazad gde sam bila tek koji trenutak pre. Gushila sam se. Uvidela sam mane, povrshne, glupe, jadne, bespotrebne mane! Htela sam da ih ne vidim, sahranjivala sam ih pod svoju ledenu kozhu, ali su one uvek nekako uspevale da  isplivaju nazad. Necu da vrishtim!Uhvatila sam ga chvrsto za ruku. Pogledao me je, a zatim je stisao josh jache. U tom trenutku spao je sav led, oluja je prestala, oblaci su se razishli I sunce je pochelo da sija sve jache i toplije.A onda sam sa neverovatnom lakocom udahnula I izdahnula.
    Jul 20, 2013 1294
  • 17 Sep 2013
    Sletivsi, sa desne strane aviona se videlo milion svetla, a mozda i vise. Prva misao koja mi je isla kroz glavu bila je : sta bi njihovi preci rekli kad bi videli sva ova svetla?!   Ma sutra, cim se probudim iz sna, oticicu da citam neku njihovu sagu, jer kazu da su Vikinzi najbolje opisivali i dokumentirali zbivanja i putovanja.   Jutro, pola  6, nista od sagi, a jos manje od sna jer kad covek bas zeli da se naspava jer mora sutradan rano da ustaje, on jos manje spava. (cak imam neki zeznut bioloski sat koji me probudi uvek sat vremena pre navijenog alarma) Voz je direktan, krene na vreme i ja mrmljajuci u sebi kako nisam poneo deblju garderobu, napustim hotel. E sad, nije to neko cudo, al ulazim u taxi, i taxista, onako plav(Hitler bi bio ljubomoran na njegovu boju kose) pozdravlja me na njihovom i ja mu uzvracam na engleskom kad covek opet na njihovom!  Odmah neka sijalica mi se upali, da je nemoguce da Oni ne znaju Engleski!  Pitam jel zna engleski, kad on : no...no English.   Central station please!   Na moju primedbu da je cudno da ne zna engleski, covek mi se onako ljubazno okrene i kaze: Aj, Bosnia! Okrenuh se instiktivno, sumnjivim pogledomi pitam : zezas!?  On: a ti si nas?! Ja: jok ba, vidis da ja znam Engleski !? (malo sam kvaran al dobro) I tako....pricu uz pricu, da covek poveruje da se stvarno prilagodio ambijentu, sve dok ne dodje do placanja voznje. E tu, odma znamo da ukakimo stvar kao Balkanci! Voznja je kostala 430 kruna njihovih, i ja mu lepo kazem: 450 je ok,i dam mu 500 kruna kad on: Joj ba, nemam 50 kruna da ti vratim jer malopre poceo smijenu! ( to je izveo na vest nacin jer je video da nemam vremena da raspravljam)  U vozu....   Posto nisam se naspavao, celo vreme sam kunjao i tako nekako...upao sam u neki san, a u isto vreme kao da je java.   Hodao sam kroz neku shumu koja se zvala Orygrite i odjednom cuo neki zenski smeh, onako....primamljiv,sladak. Setih se, da sam cuo o toj zeni, i da se ta zena zvala Vaskamunda. Cudno ime,al tako joj dali ime posto je bila cudnog oblika za te krajeve. U nekom strahu, a u isto vreme i u nadi da cu je videti (a kazu da ko ju je video, taj vise nije izasao iz shume) sve dublje sam pratio glas, sve dok je ne videh na jednom brezuljku, kako sedi i pleti neki runo. Osmehnula se, i okrenula ledja, kao da je htela da je pratim, al ipak nestala. Cudio sam se, jer ako su rekli da skoro niko nije izasao iz shume, zasto ja privilegovan?!   Produzio sam put, sve dok nisam presao na drugi kraj, malo cudniji, i hladniji.  Na znaku, bio je neki natpis: Doobrodosli na planinama Høgerberge. Hodajuci, upao u neki lavirint puteva, svi slicni, sve dok nisam video da negde ima neki izlaz koji sija. Setio se da sam cuo da tu zivi Trandasyske, zena koja svojim promuklim mekim glasom privlaci putnike u provaliji.  Posle nekoliko sati, videh neko svetlo, tipa izlaza iz lavirinta, i kad eto ti na samom izlazu stoji ona! Isti oblik, isti osmeh, isti stas,ista crna kosa kao Vaskamunda.  Pitah: zar se nismo ja i ti sreli danas?   Kaze mi da je to  bila druga prica, i da je sad drugo vreme i drugo mesto.  Pitah je: a zasto si me pustila da izlazim tada onda, jer cuo sam da odande niko ne izadje ziv?! Kaze mi: odande te pustila da te ovde drzim zauvek! Istrgoh se i dodjoh sebi polako.    I sta ce mi sad neke sage u ovom stanju?!
    2233 Objavio/la Pepe Le Pew
  • Sletivsi, sa desne strane aviona se videlo milion svetla, a mozda i vise. Prva misao koja mi je isla kroz glavu bila je : sta bi njihovi preci rekli kad bi videli sva ova svetla?!   Ma sutra, cim se probudim iz sna, oticicu da citam neku njihovu sagu, jer kazu da su Vikinzi najbolje opisivali i dokumentirali zbivanja i putovanja.   Jutro, pola  6, nista od sagi, a jos manje od sna jer kad covek bas zeli da se naspava jer mora sutradan rano da ustaje, on jos manje spava. (cak imam neki zeznut bioloski sat koji me probudi uvek sat vremena pre navijenog alarma) Voz je direktan, krene na vreme i ja mrmljajuci u sebi kako nisam poneo deblju garderobu, napustim hotel. E sad, nije to neko cudo, al ulazim u taxi, i taxista, onako plav(Hitler bi bio ljubomoran na njegovu boju kose) pozdravlja me na njihovom i ja mu uzvracam na engleskom kad covek opet na njihovom!  Odmah neka sijalica mi se upali, da je nemoguce da Oni ne znaju Engleski!  Pitam jel zna engleski, kad on : no...no English.   Central station please!   Na moju primedbu da je cudno da ne zna engleski, covek mi se onako ljubazno okrene i kaze: Aj, Bosnia! Okrenuh se instiktivno, sumnjivim pogledomi pitam : zezas!?  On: a ti si nas?! Ja: jok ba, vidis da ja znam Engleski !? (malo sam kvaran al dobro) I tako....pricu uz pricu, da covek poveruje da se stvarno prilagodio ambijentu, sve dok ne dodje do placanja voznje. E tu, odma znamo da ukakimo stvar kao Balkanci! Voznja je kostala 430 kruna njihovih, i ja mu lepo kazem: 450 je ok,i dam mu 500 kruna kad on: Joj ba, nemam 50 kruna da ti vratim jer malopre poceo smijenu! ( to je izveo na vest nacin jer je video da nemam vremena da raspravljam)  U vozu....   Posto nisam se naspavao, celo vreme sam kunjao i tako nekako...upao sam u neki san, a u isto vreme kao da je java.   Hodao sam kroz neku shumu koja se zvala Orygrite i odjednom cuo neki zenski smeh, onako....primamljiv,sladak. Setih se, da sam cuo o toj zeni, i da se ta zena zvala Vaskamunda. Cudno ime,al tako joj dali ime posto je bila cudnog oblika za te krajeve. U nekom strahu, a u isto vreme i u nadi da cu je videti (a kazu da ko ju je video, taj vise nije izasao iz shume) sve dublje sam pratio glas, sve dok je ne videh na jednom brezuljku, kako sedi i pleti neki runo. Osmehnula se, i okrenula ledja, kao da je htela da je pratim, al ipak nestala. Cudio sam se, jer ako su rekli da skoro niko nije izasao iz shume, zasto ja privilegovan?!   Produzio sam put, sve dok nisam presao na drugi kraj, malo cudniji, i hladniji.  Na znaku, bio je neki natpis: Doobrodosli na planinama Høgerberge. Hodajuci, upao u neki lavirint puteva, svi slicni, sve dok nisam video da negde ima neki izlaz koji sija. Setio se da sam cuo da tu zivi Trandasyske, zena koja svojim promuklim mekim glasom privlaci putnike u provaliji.  Posle nekoliko sati, videh neko svetlo, tipa izlaza iz lavirinta, i kad eto ti na samom izlazu stoji ona! Isti oblik, isti osmeh, isti stas,ista crna kosa kao Vaskamunda.  Pitah: zar se nismo ja i ti sreli danas?   Kaze mi da je to  bila druga prica, i da je sad drugo vreme i drugo mesto.  Pitah je: a zasto si me pustila da izlazim tada onda, jer cuo sam da odande niko ne izadje ziv?! Kaze mi: odande te pustila da te ovde drzim zauvek! Istrgoh se i dodjoh sebi polako.    I sta ce mi sad neke sage u ovom stanju?!
    Sep 17, 2013 2233
  • 22 Sep 2013
    Na cas sam dobio zelju da pricam zvezdama, jer ipak mislim da zvezde najbolje slusaju, al u tome me sprecavaju oblaci (mora da su ljubomorni, vetar ih nosio)Pa onda....ne preostaje nista drugo, osim da smaram vas narode. Smarao bih ja moju macku, al se omacila ( r**pija, po dva puta godisnje se omaci) pa nema vremena da slusa moje price, iako je podmitujem sa konzervom riba.(nece sardine, navikla je na tunu al kad bolje gledam, sve su "mace" iste. Tesko im je odvikavati se ) Nece ni da cuje sta, ko i koliko mi ide na zivceZnaci, stigla su ova sjajna godisnja doba, koja ja za razliku od nekih, mnogo volim. Dosta vise leta! Dosta vise sa pitanjima: a gde ces za odmor?, ili :a gde si ti bio na odmoru??. Dosta vise sa primedbama: ubi nas toplota! Ili: gle ovu brate, bolje da je gola izasla.Dosta vise i punih kafica gde nisi imao mesta da sednes. (cak sam terasama rekao: e pa docice vama jesen, pa da vidimo) Mirna jesen...Jes' da ce mi ici malo na zivce deca koja idu u skolu i galame ulicom, al bolje u skolu nego kad nisam imao mesta da sednem nigde od njih.Jes' da ce uvenuti lisce, al kad bolje pogledam, necu morati da kosim travu svake nedelje.Jes' da ce biti hladnije, al kad se setim da posle jeseni stize zima, tera me da jos vise volim jesen
    3646 Objavio/la Pepe Le Pew
  • Na cas sam dobio zelju da pricam zvezdama, jer ipak mislim da zvezde najbolje slusaju, al u tome me sprecavaju oblaci (mora da su ljubomorni, vetar ih nosio)Pa onda....ne preostaje nista drugo, osim da smaram vas narode. Smarao bih ja moju macku, al se omacila ( r**pija, po dva puta godisnje se omaci) pa nema vremena da slusa moje price, iako je podmitujem sa konzervom riba.(nece sardine, navikla je na tunu al kad bolje gledam, sve su "mace" iste. Tesko im je odvikavati se ) Nece ni da cuje sta, ko i koliko mi ide na zivceZnaci, stigla su ova sjajna godisnja doba, koja ja za razliku od nekih, mnogo volim. Dosta vise leta! Dosta vise sa pitanjima: a gde ces za odmor?, ili :a gde si ti bio na odmoru??. Dosta vise sa primedbama: ubi nas toplota! Ili: gle ovu brate, bolje da je gola izasla.Dosta vise i punih kafica gde nisi imao mesta da sednes. (cak sam terasama rekao: e pa docice vama jesen, pa da vidimo) Mirna jesen...Jes' da ce mi ici malo na zivce deca koja idu u skolu i galame ulicom, al bolje u skolu nego kad nisam imao mesta da sednem nigde od njih.Jes' da ce uvenuti lisce, al kad bolje pogledam, necu morati da kosim travu svake nedelje.Jes' da ce biti hladnije, al kad se setim da posle jeseni stize zima, tera me da jos vise volim jesen
    Sep 22, 2013 3646