Forumi » Mudre misli

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović Žički

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.16.44 CET

    Vladika Nikolaj Velimirović rođen je na Tucindan 23. decembra, po starom, ili 5. januara 1881. godine, po novom kalendaru. Rodno mesto Vladike Nikolaja je maleno planinsko selo Lelić, smešteno na severnim padinama planine Povlena, nedaleko od Valjeva. Roditelji njegovi, Dragomir i Katarina, prosti šumadijski seljaci, imali su devetoro dece. Nikola (Vladičino svetovno ime) bio je prvo dete u roditelja. Ostalih osmoro je poumiralo od raznih bolesti, a jedan od njih – Dušan (otac blaženopočivšeg Vladike Jovana), poginuo je u ratu 1914. godine. Mali Nikola je kršten u manastiru Ćelijama, koji je tada bio parohijska crkva sela Lelić.

    Znamenita porodica Velimirovića potiče od Antonija – Ante Jovanovića, koji se u valjevski kraj doselio iz Srebrenice u Bosni. I danas taj zaseok u Leliću zovu „Bošnjaci“. Antonije je bio načelnik sreza podgorskog i jedan od viđenijih ljudi u tadašnjoj Srbiji. Sahranjen je ispred severnih vrata manastira Ćelija. Grob mu je do danas dobro očuvan sa kamenom pločom i krstom od crvenog mermera. Joakim Vujić, u svome „Putešestviju po Serbiji“, zapisao je susret sa načelnikom sreza podgorskog Antonijem Jovanovićem u Leliću. Po Antonijevom sinu Velimiru nastalo je prezime Velimirović.

    Mali Nikola je odgojen i vaspitan u uglednoj srpskoj patrijarhalnoj zadruzi koja je imala preko tridesetoro čeljadi. Otac Dragomir, bio je retko pismen seljak za ono doba. Pored uobičajenih seoskih poslova, bio je pisar i delovođa sreza podgorskog. Do danas su sačuvane deobne presude pisane njegovim lepim i čitkim rukopisom. Pošto je zbog poslova često odsustvovao od kuće, brigu o vaspitanju dece preuzela je njegova smerna supruga Katarina – potonja monahinja Ekatarina. Ona je prvi učitelj i vaspitač malog Nikole. Još kao dete vodila ga je za ručicu u obližnji manastir Ćelije na bogosluženje i pričešće. Učila ga da se prekrsti i kako se Bogu moli. Tih prvih detinjih dana pored toploga skuta materinog, Nikolaj se docnije često sećao. Jedan takav događaj, opisao je u svojoj autobiografskoj molitvenoj pesmi – „Molitva roba u tamnici“.

    Osnovna škola i gimnazija

    Kada je Nikola malo odrastao, otac Dragomir reši, da ga, kao najstarijeg i najbistrijeg od svoje dece, upiše u školu. Osnovna škola sela Lelića bila je u manastiru Ćelijama. Pošto su deca pohađala školu iz drugih sela udaljenih i preko dvadeset kilometara, prostrani manastirski konak je pretvoren u internat. Nedeljom i praznikom roditelji su dolazili u manastir na bogosluženje, obilazili decu i donosili potrebne namirnice i čistu preobuku. Kuća Velimirovića udaljena je od manastira 4-5 kilometara. Nikola je po prirodi bio mali i sitan, te da ne bi pešačio svakodnevno toliki put, otac ga predade u školski internat. Tako otpoče Nikolino školovanje i obrazovanje pod kupolama svetoarhangelskog hrama u manastiru Ćelijama.

    Ćelijski učitelj, Mihailo Stuparević, uočio je Nikolinu revnost i darovitost, pa je po završenoj osnovnoj školi, savetovao ocu Dragomiru da Nikolu pošalje na dalje školovanje. Bistri i otresiti seljak posluša učitelja i Nikolu upisa u Valjevsku gimnaziju. Gimnazija u Valjevu je bila na dobrom glasu ali nije bila potpuna. Imala je samo šest razreda.

    Posle završene Gimnazije nastala je dilema: gde i kako nastaviti dalje školovanje. Uz odobrenje oca Dragomira, Nikola krene sa svojim drugom Petrom Kosićem da se upiše u Vojnu akademiju. Zbog neuhranjenosti i malog obima grudi Nikolu na konkursu odbiju, a Petar se upiše i postane visoki oficir srpske i jugoslovenske vojske, poznat u događajima oko puča generala Simovića 1941. godine.

    Upis u Bogosloviju

    Tragajući dalje za školom u koju da se upiše, Nikola sazna da je objavljen poziv za upis učenika u poslednju generaciju stare Beogradske bogoslovije. Primao se neograničen broj učenika. Nikola se prijavi i bude primljen i upisan u prvi razred.Njegovi drugovi su uglavnom bili upisani u bogosloviju sa po dva razreda gimnazije. Toliko je bilo potrebno. Nikola je završio šest razreda i veš bio prilično oformljena mlada ličnost – mladi intelektualac. Odmah je u bogosloviji bio zapažen. Oduševljavao je svoje profesore i drugove razumevanjem najzamršenijih problema iz oblasti nauke, filosofije i teologije. Pored obaveznih udžbenika i skripti počeo se uveliko koristiti bogoslovskom i filosofskom literaturom u savlađivanju nastave. Svaki trenutak slobodnog vremena je koristio da što više pročita i nauči. Od prvih bogoslovskih dana počeo je čitati dela svetskih klasika. Do kraja školovanja pročitao je dela Njegoša, Dostojevskog, Puškina, Tolstoja, Šekspira, Getea, Igoa, Dantea, Voltera, Ničea…

    Duhom svojim nadnosio se i nad tajanstvenom mudrošću dalekog Istoka, čitajući i proučavajući sveštene i filosofske knjige drevne Indije. I docnije, celog života se vraćao Indiji. Žalio je što hrišćanstvo nije uspelo da prodre u Aziju. Smatrao je da bi ga indijski duh sklon kontemplaciji i mistici još više produbio i obogatio. Zato je napisao nekoliko poznatih dela na tu temu: „Hriste, dođi u Aziju“, „Indijska pisma“, „Indijski Savle“ i dr.

    Posle završene bogoslovije, Nikolaj je postavljen za učitelja u selu Dračići nedaleko od Valjeva, na putu za Kosjerić. Tu se upoznao i sprijateljio sa sveštenikom Stevom Popovićem, emigrantom iz Crne Gore. Sa njim je odlazio na razne sveštene obrede u selo gde je upoznao duhovni život srpskog sela i seljaka. Letnje raspuste je provodio u Boki na lečenju. Pisao je iz Boke svome prijatelju, svešteniku Stevi, i u tim pismima su ostali prekrasni opisi Boke Kotorske i života naroda u Crnoj Gori i Dalmaciji. U to vreme, Nikola je već uveliko ovladao veštinom pisanja i besedništva. Pored pisanja i saradnje u „Hrišćanskom vesniku“, pisao je i u drugim crkvenim i svetovnim časopisima i novinama. Kao učitelj u Dračiću napisao je jedan pozorišni komad koji je izvođen u valjevskom pozorištu. Nažalost to delo je izgubljeno. Posle kratkog učiteljevanja u Dračiću postavljen je odlukom ministra prosvete Srbije za upravnika škole u Donjim Leskovcima. No učiteljska služba nije bila cilj mladog Nikole.

    Neposredno posle završetka bogoslovije, kao odličnom i darovitom učeniku, nuđeno mu je da ide na studije u Rusiju. On je pošto – poto hteo na Zapad. Nije mogao odmah dobiti stipendiju. Rešio je da čeka. I jednog dana stigla je odluka ministra prosvete da se Nikoli obezbeđuje stipendija za nastavak studija na starokatoličkom fakultetu u Bernu u Švajcarskoj. Želja je bila ispunjena. Nikola je spakovao kofere i otputovao u Švajcarsku.

    U Bernu je Nikola prvi put dobio potrebne uslove za učenje i studiranje. Imao je državnu stipendiju koja mu je obezbeđivala pristojan život. Sa fotografija iz tog doba vidi se da je on već tada postao uglađeni i lepo odeveni evropski student i gospodin. Dobro je naučio nemački jezik i pored svog matičnog fakulteta u Bernu odlazio je da sluša predavanja na drugim fakultetima širom Švajcarske i Nemačke. Ostajao je čitave semestre na poznatim fakultetima slušajući čuvene profesore teologije i filosofije. Po završenom fakultetu prijavio je doktorsku tezu i doktorirao na temu: „Vera u Vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske Crkve“.

    Iz Švajcarske, Nikola se vraća u Beograd, sa namerom da studije nastavi na Oksfordu u Engleskoj. Nije odmah dobio stipendiju, ali on otputuje u Englesku. Verovatno intervencijom i vezama prote Ilića, ubrzo mu je dodeljena stipendija. Bez velikih teškoća Nikola nauči engleski jezik i završi filosofki fakultet u Oksfordu i doktorira iz filosofije na temu: „Filosofija Berklija“. Ovu temu je branio na francuskom jeziku u Ženevi. I tako sa dva doktorata i perfektnim znanjem tri glavna evropska jezika, Nikola se vraća u Beograd.

    U Beogradu nije dočekan sa oduševljenjem. Mala balkanska sredina dočekala ga je sa zavišću a crkveni ljudi su zazirali od njega zbog toga što se školovao u rimokatoličkoj Evropi. Ni jedna diploma nije mu priznata, navodno zbog toga što nije imao završenu punu gimnaziju. I on, sa završena dva fakulteta i položena dva doktorata na dva najznamenitija evropska univerziteta vraća se u srednju školu i polaže sedmi i osmi razred gimnazije u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle toga je postavljen za suplenta Beogradske bogoslovije kao svršeni student filosofije. Predavao je svetovne predmete i jezike.

    Tek što je počeo predavanja u bogosloviji, Nikola se ponovo razboleo. Bolovao je dugo i teško. U bolnici se zavetuje, da će, ukoliko preživi, primiti monaški čin i celog sebe staviti na službu srpskoj crkvi i svome narodu. I čim je izašao iz bolnice, odlazi u manastir Rakovicu, nadomak Beograda, i tu 20.decembra 1909.g. prima monaški čin, dodavši svome svetovnom imenu samo jedno slovo „j“. Dobio je monaško ime – Nikolaj.

    Odmah posle monašenja, na predlog tadašnjeg Mitropolita Srbije Dimitrija, mladi jeromonah Nikolaj odlazi na studije u pravoslavnu Rusiju na čuvenu Duhovnu akademiju u Petrograd. Da se „opravoslavi“, kako je govorio Mitropolit. Kada je stigao u Petrograd, Nikolaj se upiše na Akademiju kao svršeni beogradski bogoslov ne pominjući svršene fakultete i doktorske titule, niti pokazujući pismo i preporuku Mitropolita Dimitrija koje je ovaj uputio petrogradskom mitropolitu da se Nikolaju nađe pri ruci. Nikolaj je slušao predavanja i ostao potpuno nepoznat među studentima sve do svog prvog učešća u diskusiji na jednoj od brojnih književno – duhovnih večeri koje su redovno održavane na Akademiji. Svojim znanjem, govorničkim darom i talentom zadivio je profesore i studente, a posebno petrogradskog Mitropolita, koji odmah od ruske vlade za Nikolaja izdejstvuje besplatnu voznu kartu za putovanje po celoj Rusiji. I Nikolaj tako krene u obilazak velike ruske zemlje i njenih svetinja. Neposredno je upoznao široku i duboku pravoslavnu slovensku rusku dušu.

    Iz Petrograda, Nikolaj se vraća u Beogradsku bogosloviju. Međutim, školska učionica bila je pretesna za njega. On počinje seriju svojih propovedi po beogradskim crkvama. Po tematici i načinu proiznošenja one su bile prvorazredni duhovni i kulturni događaji u Beogradu. Uzimao je teme iz života sa originalnom obradom: „Lagano korača Hristos“, „O mislima u ogledalu“, „Čija je zemlja“, „O omladinskom pesimizmu“, i dr. Istovremeno počinje objavljivati svoja pisana dela: „Religija Njegoševa“, „Besede pod Gorom“, „Iznad greha i smrti“ i dr. Njegove propovedi i knjige zatalasale su našu crkvenu i kulturnu javnost i postale prvorazredna duhovna i kulturna senzacija. Brzo je postao poznat širom svih srpskih zemalja.

    Godine 1912. Nikolaj je pozvan u Sarajevo na proslavu desetogodišnjice srpskog kulturnog društva „Prosveta“. Došao je u centar Herceg Bosne sa glasom proslavljenog propovednika. Dočekala ga je prepuna crkva i porta svega onoga što je Bosna i Hercegovina imala srpskog i kulturnog. Propoved je počeo rečima: „Dolazim iz Srbije, tog ostrva slobode, da vama, našoj braći u ropstvu, donesem pozdrave Beograda“. Pozdravljen je ovacijama. Posebno je oduševio bosansko-hercegovačku omladinu i članove „Mlade Bosne“, koji će se 1914. godine, uoči sarajevskog atentata, na grobu Bogdana Žerajića i nad Nikolajevim „Besedama pod Gorom“ kao nad Jevanđeljem Hristovim, zakleti na vernost i istrajnost. U Sarajevu se Nikolaj tada upoznao sa najviđenijim predstavnicima tamošnjih porobljenih Srba: Dučićem, Šantićem, Ćorovićem, Grđićem, Ljubibratićem i drugima. To je bilo vreme austrijske aneksije Bosne i Hercegovine, pa je Nikolaj obrnuvši čitavu stvar izgovorio reči koje su ušle u legendu: „Svojom velikom ljubavlju i velikim srcem, Vi, Srbi Bosanci, anektirali ste Srbiju Bosni“. Austrijske vlasti su ga na povratku u Beograd nekoliko dana zadržale na pretresu u Zemunu. Sledeće godine nisu mu dozvolile da poseti Zagreb o proslavi godišnjice smrti Njegosa

    Nastupilo je vreme kada su malena Srbija i Veliki srpski narod krenuli ka Golgoti, u sudbonosne dane stradanja i ratovanja za ujedinjenje svih srpskih zemalja i svih južnoslovenskih naroda. U svim događajima 1912 – 1914.  godine, Nikolaj živo i aktivno učestvuje. Njegove besede nose pečat herojstva i patriotizma. Stradanje i nacionalni stoicizam srpskog naroda upoređuje sa golgotskom žrtvom Hristovom i sa stradanjem hrišćanskih mučenika i svetitelja. Početkom 1915. godine, predsednik srpske vlade Nikola Pašić, poziva Nikolaja u Niš i upućuje ga u Englesku i Ameriku da propagira srpsku pravednu borbu i da suzbija austrijsku propagandu protiv Srbije. „Pa šta da im kažem?“ – tražio je Nikolaj instrukcije od Pašića. „Kašće ti se samo“ – posle dužeg ćutanja odgovorio je ćutljivi Pašić. Imao je puno poverenje u Nikolaja, koji je već bio stekao slavu velikog besednika i bogoslova, širom celog pravoslavnog i hrišćanskog sveta.

    Pune četiri godine, od aprila 1915. do aprila 1919. godine budući vladika Nikolaj Velimirović je po Americi i Engleskoj držao brojna predavanja: u crkvama, univerzitetima, koledžima, bioskopskim dvoranama, hotelima i po drugim ustanovama, objašnjavajući srpsku pravednu i oslobodilačku borbu protiv austrougarske carevine. Na velikom zboru u Čikagu, avgusta 1915. pridobio je za srpsku stvar znatan deo naroda i sveštenstva i to ne samo pravoslavnog nego i rimokatoločkog, protestantskog i unijatskog. Veliki broj dobrovoljaca, Srba i Hrvata, otišao je tada na Solunski front da pomogne srpskom i savezničkim armijama u oslobađanju Srbije. Načelnik engleske armije izjavio je posle rata, da je „otac Nikolaj bio treća armija“ za srpsku stvar. Neka od svojih predavanja i beseda iz tog vremena objavio je u četiri knjige na engleskom jeziku: „Duša Srbije“, „Srbija u svetlosti i mraku“, „Duhovna preporod Evrope“ i „Agonija crkve“.
    Vladika Nikolaj Velimirović Žički i Ohridski

    Po završetku rata, dok je bio u Engleskoj, izabran je 25. marta 1919. godine za episkopa Žičkog, odakle je krajem 1920. premešten na drevnu Ohridsku episkopiju. Tih godina, bila je živa diplomatska aktivnost i crkve i države, pa je Episkop Nikolaj bio član brojnih delegacija i misija u Atini, Carigradu, Svetoj Gori, kao i u Americi i Engleskoj. Tek kao episkop Ohridski i Žički, Vladika Nikolaj Velimirović razvija svoju punu misionarsku i jevanđelsku delatnost. Iako pod teškim uslovima, on svakodnevno putuje po eparhiji, poučava narod i propoveda. Kao nekada Sveti Sava. Obnavlja ratom porušene crkve i manastire. Osniva sirotišta za nezbrinutu decu. Da bi zaštitio narod od agresivne sektaške propagande, osniva Pravoslavnu narodnu hrišćansku zajednicu ili Bogomoljački pokret kojim je rukovodio između dva rata. Iz tog pokreta se regrutuje veliki broj monaha i monahinja koji pune srpske manastire. Pod njegovim blagotvornim uticajem počinje u srpskom narodu veliko duhovno buđenje a u crkvenom životu ogromno pregalaštvo.

    Manastir Lelic gde počiva Sveti Vladika Nikolaj Velimirović biografijaZnačajno je pomenuti da su Ohrid, sa svojim drevnim svetinjama na obalama Ohridskog jezera, susedna pravoslavna Grčka i Sveta Gora, izvršili ogroman uticaj na Nikolaja. On se sav okrenuo Svetim ocima i pravoslavnoj vizantijskoj klasici i duhovnosti. Uvideo je da su Sveti oci, sve one duhovne probleme koji su njega mučili i kojima je on tražio odgonetku na zapadnim univerzitetima, rešili pre mnogo vekova. U ovom ohridskom periodu nastaju njegova sjajna dela: „Reči o Svečoveku“, „Molitve na jezeru“, „Omilije“ i „Ohridski prolog“ – ta čudesna i jedinstvena knjiga u celom pravoslavnom i hrišćanskom svetu.

    Po želji Arhijerejskog sabora i pravoslavnog narodna Šumadije, vladika Nikolaj Velimirović je 1934. godine vraćen na tron Žičke eparhije. Odmah se dao na obnavljanje manastira Žiče i ona je ubrzo zablistala starim Nemanjićkim sjajem. Obnovio je i mnoge druge manastire, naročito venac manastira u Ovčarsko – kablarskoj klisuri, koja je nazvana Srpska Sveta Gora.

    U vreme konkordatske borbe 1936.godine vladika Nikolaj Velimirović nije mogao ostati po strani. Ustao je u zaštitu svoga naroda i svoje crkve i zahvaljujući njegovom ogromnom ugledu i autoritetu Konkordat je pao. Takođe, u dramatičnim martovskim događajima 1941. godine, Vladika Nikolaj Velimirović je uz Patrijarha Gavrila imao svoj udeo u rušenju antinarodnog pakta vlade Cvetković – Maček. Nemci mu to nikada nisu mogli zaboraviti i oprostiti.

    Početkom 1941. godine ratni požar se uveliko širio Evropom. Crni oblaci su krenuli ka jugu i počeli se nadnositi nad Srbijom. Komandantu južnog fronta, generalu Aleksandar fon Leru, Hitler je lično izdao naređenje: „Uništiti srpsku inteligenciju, obezglaviti vrh Srpske pravoslavne crkve, i to u prvom redu patrijarha Dožića, mitropolita Zimonjića i episkopa žičkog Nikolaja Velimirovića, kao i kaluđere i monahinje srpskih manastira“. Čim su Nemci okupirali zemlju, odmah su vojne i policijske snage upale u Žiču i izolovale Vladiku Nikolaja. 12. jula 1941. godine uhapsili su ga i prebacili u manastir Ljubostinju u zatočeništvo. Bio je to njegov rastanak sa Žičom. Pod jakom nemačkom stražom Vladika Nikolaj Velimirović je u Ljubostinji ostao sve do 3. decembra 1942. godine kada je zajedno sa jeromonahom Vasilijem Kostićem, potonjim episkopom Žičkim, i svojim sinovcem Jovanom Velimirovićem, prebačen u manastir Vojlovicu kod Pančeva. Posle nekoliko meseci, krajem maja 1943. godine, Nemci su u Vojlovicu doveli i patrijarha Gavrila.

    Svoje tamničke dane, Vladika Nikolaj Velimirović je ispunio danonoćnim radom i molitvom. U Ljubostinji je napisao svoja poznata dela: „Teodul“, „Srpski narod kao Teodul“, „Srednji sistem“, „Indijska pisma“, „Mudra igumanija ljubostinjska“, „Stoslov o ljubavi“ i druge knjige. U Vojlovici je ispravio Vukov prevod Svetog pisma Novog zaveta.

    Sveti vladika Nikolaj Velimirović Žički blagosilja dete biografijaPred kraj rata, 15. septembra 1944. godine Nemci su Vladiku Nikolaja Velimirovića i Patrijarha Gavrila sproveli iz manastira Vojlovice u zloglasni koncentracioni logor Dahau u Nemačkoj. Oni su bili jedina dva crkvena velikodostojnika u Evropi koji su bili zatočeni od nemačke soldateske i koji su prošli pakao logora Dahau. Oslobođeni su 8. maja 1945.godine od strane savezničke 36. Američke divizije. Neko vreme potucali su se obojica po zemljama zapadne Evrope a zatim se Patrijarh vratio u zemlju i preuzeo dužnost poglavara Srpske crkve. Vladika Nikolaj Velimirović je krenuo golgotskim stazama emigracije. Nije želeo da se vrati u svoju voljenu Srbiju u kojoj je nasilno došao na vlast bezbožnički i bogoborački komunistički režim. Smatrao je da će više za svoj narod uraditi ako ostane u emigraciji i pokrene svoje prijatelje u Evropi i Americi da pomognu Srbiji. „Kada kuća gori, požar se gasi spolja“ – često je govorio.

    Preko Engleske stigao je u Ameriku. Tamo je nastavio svoj misionarski i spisateljski rad. Iz ovog vremena potiču njegova dela: „Kasijana“, „Zemlja nedođija“, „Žetve Gospodnje“, „Divan“ i njegovo poslednje nedovršeno delo „Jedini Čovekoljubac“. Zajedno sa protom Aleksom Todorovićem pokreće religioznu biblioteku „Svečanik“ u kojoj objavljuje bisere pravoslavne hrišćanske duhovnosti. Iz Amerike je slao pakete i pomoć crkvama i manastirima, monasima i monahinjama, sveštenicima i narodu. Sve što je imao, sve je poklonio svome narodu. Okupljao je i mirio Srbe u tuđini i učio ih da, samo ako budu vezani za svoju crkvu i svoje običaje, mogu sačuvati svoje ime i svoje korene u dalekom svetu.

    Svoje poslednje dane, Vladika Nikolaj Velimirović je proveo u ruskom manastiru Svetog Tihona u Saut Kananu, u Pensilvaniji. Upokojio se mirno u Gospodu, rano u nedelju, na poklade 18. marta 1956. godine. Smrt ga je zatekla na molitvi. Iz ruskog manastira, prenet je u srpski manastir Svetog Save u Libertvilu i sahranjen uz velike počasti u srpskom narodnom groblju pored manastira. Na vest o Vladičinoj smrti zajecala su zvona sa tornjeva svih srpskih crkava širom sveta. Naročito u njegovoj „Domaji“. Tuga je obavila srpske manastire, monahe i monahinje, sveštenstvo i narod, naročito njegove verne bogomoljce. Tuga, ali istovremeno i radost. Svi su znali i dušom osećali da je Srbija dobila još jednog molitvenika pred prestolom Gospodnjim. Narod mu se odmah počeo moliti kao svetitelju.

    Veliki stradalnik za života Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, postao je još veći stradalnik posle smrti. Proglašen je za izdajnika i neprijatelja svoga naroda. On, koji je preživeo sve strahote rata, i koji je bio zatočenik najzloglasnijeg fašističkog logora, proglašen je za saradnika okupatora. Mnogi su se takmičili ko će ga više popljuvati i poniziti. Pljuvali su i ponižavali sebe. Vladika Nikolaj Velimirović je ostao nedokučiva veličina, duhovni stub i uporište, najgenijalniji srpski besednik i bogoslov, najveći srpski crkveni pisac i mislilac. Episkop Lavrentije je sabrao njegova dela i izdao u petnaest velikih tomova sa preko 12.000 stranica, počasni doktor Glazgovskog i Kolumbijskog univerziteta, veliki otac crkve i duhovnik, od čijeg duhovnog kapitala Srpska crkva danas živi i živeće kroz vekove. Nema sumnje on je prvi posle Svetog Save.
    Zato prenos njegovih svetih moštiju u Srbiju, može se samo uporediti sa prenosom moštiju Svetog Save iz Trnova u Mileševu. Savremene srpske generacije doživele su posebnu Božiju milost da ih u isto vreme pohode dva najveća Srbina – Sveti Sava, zidanjem hrama na Vračaru i Vladika Nikolaj Velimirović povratkom iz Amerike. Neka bi dao Bog da njihov zagrljaj pod kupolama hrama na Vračaru i u manastiru Žiči bude zagrljaj praštanja i izmirenja svih Srba širom celoga sveta. Neka njegova zadužbina u Leliću, gde će počivati njegove svete mošti, postane novo srpsko svetilište – novi Ostrog i neka se širom srpskih zemalja ispuni Vladičina molitva, zavet i amanet svim Srbima.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.17.55 CET
      1. Vera nam treba da bi se mogli nadati, nada da bi mogli živeti, a ljubav da bi mogli kao kulturan narod živeti.

     

      1. Samo ono što je bitno ima vrednosti. Ostalo je sve priča o bitnosti i vrednosti. No, bitnošću se ne može ono što čas jeste, a čas nije.

     

      1. Ponekad se čoveku učini da je put bezbožnički prav, jer vidi bazbožnika gde se bogati i uspeva. O, kad bi mu se dalo da vidi kraj toga puta!

     

      1. Dani poraza teže se zaboravljaju nego dani pobede.

     

      1. Vreća prašine ne povećava vrednost jednom zrnu zlata u prašini.

     

      1. Vreme se produžava stradanjem, skraćuje radovanjem.

     

      1. Vrlina je kao žeđ, kad čovek počne da je pije, sve više žedni i sve više traži da je pije. Onaj ko počne vežbati vrlinu milosrđa ne zna meru u tome niti priznaje ikakvu meru.

     

      1. Tri su glavne vrline: vera, nada i ljubav. Vera u Boga. Nada u večni život. Ljubav prema Stvoritelju i stvorenjima.trans Poruke Vladike Nikolaja

     

      1. Od pamtiveka vuci kolju jaganjce, a nikad nijedno jagnje nije zaklalo vuka, pa ipak je u svetu više jaganjaca nego vukova.Prva glad čovekova jeste glad za istinom. Druga glad naše duše jeste glad za pravdom. Treća glad duše naše jeste glad za čistotom.

     

      1. Pobeda nad gnevom jedna je od najvećih pobeda Hristovog vojnika. Mi se obično gnevimo ili na one koje želimo da povratimo od greha ili naklevetnike svoje. Ali, zaboravljamo pritom da je gnev smrtni greh i da želeći druge da spasimo, sebe gubimo.

     

      1. Pravi je gospodin onaj koji ima gospodsku dušu i gospodski karakter.

     

      1. vladika nikolaj 500x300 Poruke Vladike Nikolaja

     

      1. Ne poželi išta što pripada bližnjem tvom. Jer, čim si poželeo, već si posejao seme zla u srcu i seme će pasti i ratsi, širiti se, i granati se, i gurati ruke tvoje na greh i tvoje noge, tvoje oči, i tvoj jezik, i celo telo tvoje. Jer, telo je izvršni organ duše. Ono što duša hoće, telo mora; i ono što duša neće, telo ne mora.

     

      1. Šesto istog dana kad učiniš jedan greh, učinićeš i drugi; i kad pokažeš jednu vrlinu pokazaćeš i drugu.

     

      1. Davanje je izraz onoga što smo.

     

      1. I kosa vam je na glavi izbrojana, a kamoli vaši prijatelji i neprijatelji na zemlji! Ne bojte se dakle da ćete imati suviše prijatelja ni suviše neprijatelja; niti se bojte da će vas vaši neprijatelji savladati, niti se nadajte da će vas vaši prijatelji odbraniti. Samo se starajte da imate Boga za prijatelja i ne bojte se ništa.

     

      1. Što veće bogatstvo sabirate, to ste žalosniji, što više znanja trpate u sebe to ste manje radosni. Sve su priče na površini, a smisao njihov u dubini.

     

      1. Mi ne držimo veru radi vere, nego radi spasenja duša naših. Niko ne putuje zbog puta, nego zbog nekoga ili nečega što ga očekuje na kraju toga puta. Niko ne baca konop u vodu, u kojo se neko davi radi konopa, nego radi davljenika, da ga spase.

     

      1. Zlo se boji svetlosti i javnosti i oni koje tvore zlo vole mračne i neosvetljene puteve. Iz ovoga mraka udaraju bezbožniic i govore: „Nismo mi udarili“. Kao krtice riju ispod zemlje i govore: „Ne rijemo mi“. Ali ako se ne vide krtice vide se krtičnjaci.

     

      1. Bezbožnik se boji skoropostižne smrti, lopov se boji obijača, ubica se boji mača, gordljivac se boji sramote, klevetnik se boji suda istine.

     

      1. Ono čega se bezbožnik boji, ono će ga i snaći.

     

      1. I senke se boje bezbožnici: senke od drveća čine im se kao vojske. Gde god šta šušne, bezbožnik misli da osvetnik dolazi. Treptrenje lišća on čuje kao zveku sindžira; glasove ptica prima kao poklič lovaca koji jure divljač.

     

      1. Od svih grehova blud je najizrazitiji i najpotpuniji satanizam… Blud je direktniji i najbliži put pomračenja uma. Blud je kao otrovni mikrob što celu dušu pretvara u trulež.

     

      1. Dokle god čovečju dušu ispunjavaju bogopritvorne misli, bogopritvorni osećaji i bogopritvorna htenja, dotle čovek uopšte ne može da sluša ni da prima reči o Bogu. Ko god, pak nema Boga u sebi, taj se trudi, po nekom paklenom nagonu, da iskoreni Boga iz duše onoga ko ga ima.

     

      1. Bog nije stvorio ljude za pogibiju, nego za spasenje. Ima li baštovana koji, sejući povrće, želi da mu se povrće sasuši i propadne? Jednu želju Bog ima: da se svi ljudi pokaju i od zla povrate.

     

      1. Ako bi neko znao broj zvezda na nebu, i imena riba u moru, i zbir trave u polju, i navike zverova u gori, a nema straha od Boga, njegovo je znanje kao voda u rešetu.

     

      1. Ako bi neko morao pogoditi sve pomisli ljudske i proreći sudbe ljudske, i objaviti svaku tajnu što zemlja krije u dubinama svojim, a nema straha od Boga, njegovo je znanje kao mleko nasuto u nečisti sud, od koga se mleko ukvari.

     

      1. Početak je mudrosti strah Gospodnji. Ko nije pravilno počeo, kako će pravilno početi? Ko je od početka pošao krivim putem, mora se vratiti nazad i uhvatiti pravilan početak, to jest, koračiti nogom na pravi put.

     

      1. Lako je ljudima boriti se sa zverovima. Ljudi imaju oružje koje zveri nemaju. Ali je teško ljudima boriti se sa duhovima zlobe, jer ovi se služe oružjem koje ljudi nemaju.

     

      1. Veliko bogatstvo otkriva siromaštinu.

     

      1. Gramizni bogataši žive sa lažnim ubeđenjem da je ovaj svet jedna razbijena lađa, bez kapetana, bez krme i krmanoša, jedna pustolina koja tone i propada, i kojem se koriste samo oni koji što više iz nje zagrabe i prenesu u svoj čamac.

     

      1. Bogatstvo nije život, bogatstvo je samo podupirač ovog kratkovremenog, zemaljskog života.

     

      1. Od mnogih koji jure za bogaćenjem čućeš ovakvo opravdanje: „Kad se obogatim, moći ću činiti dobra dela!“. Ne veruj im, jer obmanjuju i tebe i sebe.

     

      1. Bogatstvo je jedno veliko dobro i jedno moćno oružje protiv zla, ali, ono bogatstvo od koga su čak i moljci jači ne vredi ništa.

     

      1. Telesni brak je samo simbol duhovnog braka. U telesnom braku prvo pristupaju radosti pa onda gorčine, dok u duhovnom prvo gorčine pa radosti.

     

      1. Dužnost je roditelja da ne smatraju decu svoju za isključivu svojinu svoju, no da ih vaspitavaju malo za sebe, a dosta za društvo. Majka priroda naučila je dovoljno svako dete sebičnosti, majka Srpkinja nema tome šta da doda no ima da oduzme.

     

      1. Vera se naša kuša češće nego što se trska vetrovima ljulja. I kušanja su kao vetrovi; slabu ću veru iščupati, jaku još više ojačati. Kušanja su kao oganj u kome slama izgori, a zlato se očisti.

     

      1. Naša vera nam zabranjuje da budemo špijuni tuđih grehova, s nalaže da budemo neumitne sudije svojih.

     

      1. Drži veru pošto-poto. I čekaj dok ljubav iz vere ne nikne. Izgubiš li ljubav, izgubio si mnogo, izgubiš li veru, izgubio si sve.

     

      1. Kad sam bio dečak verovao sam u Boga, ali sad ne moram da više verujem, jer znam da Bog postoji.

     

      1. Vlast je veliko iskušenje i malo je onih koji mogu odoleti tom iskušenju

     

    1. mudre.jpg

     

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.18.33 CET

    POPU KARANU: O SVETSKOJ KRIZI

     

    Pitaš me, Božiji čoveče, otkuda sadašnja kriza, i šta ona znači?

     

    Ko sam ja da mene pitaš o ovako krupnoj tajni? "Govori kad imaš nešto bolje od ćutanja", kaže sveti Grigorije Bogoslov. Pa iako smatram da je ćutanje sada bolje od svakog govora, ipak iz ljubavi prema tebi evo iznosim ti ono što mislim o pitanom.

     

    Kriza je grčka reč, i označava sud. U Svetom Pismu ova se reč upotrebljava mnogo puta. Tako Psalmist govori: zašo se neće bezbožnici održati na sudu (Ps. 1, 5). Na drugom mestu opet: milost i sud pjevam (Ps. 101, 1). Mudri Solomon piše, da je od Gospoda sud svakome (Priče, 29, 26). Sam Spasitelj je rekao, da otac sav sud dade sinu, a malo posle opet: sad je sud ovome svijetu (Jn. 5, 22; 12, 31). Apostol Petar pak piše: jer je vrijeme da počne sud od doma Božijeg (1. Petr. 4, 17). Zameni reč sud sa kriza, pa čitaj; Zato se neće bezbožnici održati na krizi. - Milost i krizu pjevam.- Od Gospoda je kriza svakome. - Otac svu krizu dade Sinu. - Sad je kriza ovom svijetu. - Jer je vrijeme da počne kriza od doma Božijeg.

     

    Do sada su evropski narodi upotrebljavali reč sud, mesto kriza, kadgod ih je snalazila neka nevolja. Sada je samo nova reč zamenjena starom, i razumljiva nerazumljivom. Kad je suša govorilo se: sud Božiji! kad je poplava: sud Božiji! kad je rat ili pomor: sud Božiji! kad su tuče, zemljotresi, gusenice, miševi i druge bede, opet i uvek - sud Božiji! A to znači: kriza kroz suše, kriza kroz poplave, kroz ratove, pomore itd. I sadašnju finansijsko-ekonomsku nevolju narod smatra kao sud Božiji, no ne govori sud nego kriza. Da bi nevolja bila umnožena nerazumevanjem! Jer dok se izgovarala razumljiva reč, sud, znao se i uzrok zbog koga je nevolja došla; znao se i Sudija, koji je nevolju popustio; znao se najzad i cilj popuštene nevolje. Čim je pak upotrebljena reč kriza, reč nerazumljiva svima i svakome, niko ništa ne zna da objasni ni zbog čega, ni od koga, ni k čemu? Samo se time razlikuje sadašnja kriza od kriza, koje su od suše ili poplave ili rata ili pomora ili gusenica ili druge neke napasti.

     

    Pitaš li me za uzrok sadašnje krize, ili sadašnjeg suda Božijeg? Uzrok je vazda za vazda uvek isti. Uzrok sušama, poplavama, pomorima i ostalim bičevanjima roda ljudskog, uzrok je i sadašnjoj krizi: bogootpadništvo ljudi. Grehom bogootpadništva prouzrokovali su ljudi ovu krizu, i Bog ju je popustio, da bi ljude probudio, osvestio, oduhovio i k Sebi povratio. Modernim gresima - moderna i kriza. I zaista Bog se poslužio modernim sredstvom da urazumi moderne ljude: udario je po bankama, po berzama, po finansijama, po valutama novca. Ispreturao je menjačke astale po vascelom svetu, kao negda u hramu Jerusalimskom. Proizveo je nebivalu paniku među trgovcima i menjačima novca. Diže, obara, meša, zbunjuje, zastrašuje. Sve, da bi se ohole glavice mudraca evropskih i amerikanskih probudile, osvestile i oduhovile. Da bi se usidreni u luke materijalne sigurnosti setili duše svoje, priznali svoja bezakonja i poklonili se Bogu Svevišnjemu, Bogu Živome.

     

    Dokle će trajati kriza? Dokle duh ljudi ostane nepromenjen. Dokle oholi prouzrokovači ove krize ne kapituliraju pred Svemoćnim. Dokle se ljudi i narodi ne sete, da nerazumljivu reč kriza prevedu na svoj jezik, te s uzdahom i pokajanjem ne uzviknu: sud Božiji!

     

    Kaži i ti, časni oče, sud Božiji, mesto kriza, i sve će ti biti jasno. Pozdrav ti i mir.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.19.17 CET

    JEDNOJ PENZIONERKI KOJA SE ŽALI NA MODU U NOŠNJI

     

    Pišete da bi mogli živeti, Vi i Vaše tri ćerke, sa skromnom penzijom, koju primate kao udovica višeg oficira. Ali "moda odnese sve". Ćerke se otele ispod Vaše blage vlasti i stale pod surovu vlast mode. Uzalud Vi savetujete, objašnjavate, molite - one odgovaraju jedno te jedno: ti to, mama, ne znaš; to je kultura, prosvećenost, ukus. Zar da mi budemo izuzetak među devojkama? I tako govoreći traže svakog proleća i svake jeseni nove haljine, po modi. A u kući jad i oskudica. Kuća davno nekrečena. Nameštaj pohaban. Posuđe polupano. Posteljne stvari - same dronje. Trpeza bedna; kad ručate ne večerate. Za sve to nema para, ali za modno odelo, za ulicu, mora biti. Avaj: moda i ulica otele su od Vas starešinstvo u kući! Pitate šta da radite?

     

    U Makedoniji bi Vam svi rekli: molite se Bogu, da ćerkama dadne dobar duh. Uz molitvu produžite savetovati. Neka se one rugaju; Vi samo govorite. Reči istine moraju kad tad nići i doneti ploda. Bog čuje; i u svoje vreme On će ponoviti Vaše pouke kćerima samo u oštrijem obliku. Jer i Biblija i naše iskustvo svedoče nam, da Bog retko šta tako oštro kažnjava kao nepoštovanje roditelja.

     

    Govorite kćerima svojim, da modna nošnja u naše vreme nikako nije ni zahtev kulture ni prosvećenosti ni ukusa, nego jedino zahtev trgovine. Oni što izmišljaju modu i nameću je lakovernom svetu misle isključivo o parama. Pri toj svojoj trgovačkoj raboti oni ne pomišljaju na kulturu i prosvećenost ni koliko žaba na zvezde. To su obični velikovaroški varvari, koji na lukav način dolaze do para. Oni imaju svoje agente: crtače, slikare i vešte poznavaoce ljudskih strasti i slabosti. Za pare ovi im izrađuju sve novi i novi kroj ženskog odela. Iscrpljena duha do jehtičavosti u izmišljanju nove mode oni su u naše dane počeli nametati ženskom svetu takav kroj odela kakav se kosi sa najobičnijim pojmovima pristojnosti i stida kao i sa prostim pravilima zdravlja i domaćinstva. No zar se njih tiče moral sveta, i karakter ljudi, i stid devojački, i zdravlje nacije, i male penzije matera? Pare i samo pare - to je pobuda i cilj modnih tvorevina tih trgovaca i vojske njihovih agenata.

     

    Recite još Vašim kćerima, da ovi arhitrgovci mode objavljuju svoje nove izume pod imenom kulture, prosvećenosti, lepote i ukusa, smejući se sebi u nedra i misleći samo o parama. Te velike reči, koje su nekad u Evropi s poštovanjem izgovarane, služe njima kao obična trgovačka marka na prodajnoj robi, od prilike kao naslikana zmija na flašama otrova, ili kao buldog na gramofonima, ili kamila na paketima čaja.

     

    Nekada su dvorovi evropski davali primer i uzor u nošnji, pri čemu nisu uzimane u obzir pare nego baš ono što sad na jeziku Vaših kćeri zvekeće kao prazni praporci, naime: kultura, prosvećenost, lepota i ukus. Ali danas, na žalost, i dvorovi su podlegli tiraniji mode, koju nameću dućanske tecipare. Ona dvorska, vladarska nošnja još se vidi na našem čestitom narodu, naročito u Makedoniji i Crnoj Gori. Jedna Amerikanka, profesorka, našla se nedavno na Cetinju. Pa mi je pričala, kako je neko žensko društvo priredilo joj čaj. Crnogorke se javile na čaju u svojoj krasnoj narodnoj nošnji, a Amerikanka u svojoj modnoj haljini. "Ja sam se, veli, neiskazano stidela sama sebe; izgledala sam kao ciganka među caricama!"

     

    Možete još pročitati Vašim kćerima onu pretnju proroka Isaije pomodarkama jevrejskim, pretnju koja se u toku vremena obistinila (Is. 3,16-24)*.

     

    Od Boga Vam mir i zdravlje.

     

    * prorok Isaija 3, 16-24:

     

    Još govori Bog: što se poniješe kćeri Sionske i idu opružena vrata i namigujući očima, sitno koračaju i zvekeću nogama, zato će Bog učiniti da oćelavi tjeme kćerima Sionskim, i otkriće Bog golotinju njihovu. Tada će Bog skinuti nakit s obuće i vezove i mjesečiće, nizove i lančiće i trepetljike, ukosnike i podveze i pojase i stakalca mirisna i oboce, prstene i počeonike, svečane haljine i ogrtače i prijevjese i toboce, i ogledala i košuljice i oglavlja i pokrivala. I mjesto mirisa biće smrad, i mjesto pojasa raspojasina, mjesto pletenica ćela, mjesto širokih skuta pripasana vreća, i mjesto ljepote ogorjelina.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.19.51 CET

    JEDNOJ OBRAZOVANOJ ŽENI KOJA SE ŽALI ŠTO NIJE ODLIKOVANA ZA DOBROČINSTVO

     

    Žalite se, što niste primili dostojnu pohvalu ni odlikovanje za svoj veliki trud oko skupljanja priloga za neki dom sirotinjski. Drugi, koji nemaju ni polovinu Vaših zasluga, dobili su i jedno i drugo, a Vi ništa.

     

    Bože moj, na što se Vi žalite! na ono što po Jevanđelju treba da Vas raduje. Još govorite, da ste Vi sve činili kao hrišćanka u ime Hristovo. No zar ne znate, da u čije ime čovek vrši neki posao od toga i očekuje nagradu? Tako je po Jevanđelju. Naime: nagrada se očekuje ne od onoga kome se nešto tvori nego od onoga u čije se ime tvori. Sluga čuva ovce u ime domaćina svoga, i očekuje nagradu od domaćina a ne od ovaca. Vojnik vojuje u ime svoga cara, i od ovoga očekuje pohvalu i odlikovanje a ne od onih sa kojima ni protiv kojih vojuje. Tako i Vi: ako ste kao hrišćanka u ime Hristovo činili neka dobra dela, treba od Hrista da očekujete nagradu a ne od ma kog drugog. Nije li Gospod obećao večnu nagradu svima onima koji dobro čine u Njegovo ime ili nepravdu snose zbog Njegovog imena? Nije li rekao On: Radujte se i veselite se, jer je mnoga plata vaša na nebesima? I još uz to: kad svršite sve što vam je zapoveđeno recite: mi smo nepotrebne sluge, jer učinismo sve što smo bili dužni činiti? Neko Nevidljivi poslao nas je u ovaj svet. Neko Nevidljivi odredio nam je službu u ovome svetu. Neko Nevidljivi izvodi nas iz ovoga sveta. Tome Nevidljivome mi imamo da se molimo, u Njega da gledamo, od Njega da iščekujemo. Šta nam mogu dati argati ravni nama i siromašni kao mi? I šta imamo mi da tražimo od onih koji posveminutno silaze u pučinu smrti, slično skakavcima što skaču sa obale u ponor?

     

    Uostalom, jeste li baš sigurni, da Vi možete podneti slavu i pohvalu od ljudi? Sveti Jovan Lestvičnik mora da je poznavao čovečju prirodu bolje nego i Vi i ja kad je rekao, da "niko osim svetitelja ne može čuti o sebi pohvale od ljudi bez štete". Jer samo sveti ljudi proziru čoveka i vide, od kuda izviru pohvalne reči. Ponekad se i najmutnija voda zasija prema suncu isto kao i bistra. Ponekad se ispod tankog sloja vode skriva duboki mulj. Vrlo često takve su duše onih koji nas hvale. Zbog toga sveti ljudi i svete žene čujući o sebi pohvale cene ih ili kao neznanje ili kao namernu laž.

     

    Više je ljudi izgubilo dušu od svetske slave i pohvale nego li od prezrenja i poruge. Znate li, kako Hristos računa one koji traže slavu i pohvalu od ljudi? U neverne. Čitajte Njegovu raspru s Čivutima, pa onda mislite, kojoj strani Vi pripadate. On je rekao: Ja ne primam slave od ljudi. To veli za Sebe. A za njih govori ovo: Kako vi možete vjerovati kad primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite (Jn. 5,44)? S kim ste Vi, dakle: sa Hristom ili sa Čivutima? Ako ste na Hristovoj strani - što Vam ja od srca želim - onda ne smete iskati slave od ljudi nego samo slave koja je od jedinoga Boga. Ne zavidite ni malo onima koji se otimaju o ljudsku slavu i pohvalu. Naprotiv, žalite ih. Kao što će oni sami sebe žaliti kad se razočaraju. I opet Vam kažem: žalite ih: jer po zaslepljenosti svojoj dadoše večno za prolazno, božansko za zemaljsko, istinito za lažno.

     

    Gospod neka Vas prosveti i blagoslovi.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.20.24 CET

    POLITIČARU N. N. KOJI PITA O POLITIČKOM MORALU

     

    Iz Vašeg pisma razumeo sam, da ste Vi skloni priznati neki posebni moral za politiku, različit od morala u drugim poslovima i odnosima ljudskim. To ne može ništa drugo značiti, ma kako se Vi o tome oprezno i fino izražavali, nego da se ono što se u svakodnevnim poslovima ljudskim smatra nepoštenim prizna u politici poštenim i ono što je u ostalim odnosima ljudskim nedopušteno u politici dopuštenim. Ta opasna težnja, ne prvo od Vas i ne od juče, učinila je, nažalost, da je narod zaista počeo politiku smatrati naročitim moralom, to jest - nemoralom. Nismo li i Vi i ja često slušali iz usta narodnih ovakav sud o nekome:

     

    - Zar ti misliš da on govori istinu? Ne; on samo politizira!

     

    Vidite li, koliki je bezdan između Vaše težnje i narodnog suda? Vaš poseban politički moral narod je nazvao prosto lažju i obmanom. A vi morate računati sa sudom narodnim, pošto je politika u najboljem svome smislu narodni posao, i to jedan od najvećih narodnih poslova. Ja znam šta Vi želite. Vi bi želeli pronaći neku naročitu veštinu, kojom bi se narod unapredio i država održala. I tu naročitu veštinu, neizbežno sličnu veštini kockanja, Vi biste hteli nazvati političkim moralom. Ja ne sumnjam da su Vaše pobude plemenite, no sve ostalo što Vi govorite pada van kruga morala, van kruga hrišćanstva, i van kruga kulture. To je preistorijsko igranje i nadigravanje između jačega i slabijega, pri čemu ako ne pomaže namešten osmejak pomažu zubi sa noktima, i obratno. Na sve to narod govori: pravda drži zemlju i gradove. Ako li Vi prezirete ovu gvozdenu aksiomu našeg naroda, kao "prostačkog" čujte šta kulturni Englezi tvrde: poštenje je najbolja politika. Bilo je vremena u dugom političkom školovanju Engleza, kada se i drukčije mislilo. Ali iskustvo ih je naučilo, da je zaista poštenje najbolja politika. Jedan veliki amerikanski državnik rekao je: kad amerikanci budu išli u parlament s onakvim mislima i osećajima s kakvim idu u crkvu, tada će naša država biti učvršćena i naš narod zadovoljan. Čak i kod drevnih pagana na našem dragom Balkanu najviše su se proslavili oni državnici, koji su se u javnim narodnim poslovima držali istih moralnih pravila kao i u svojim privatnim. Setite se pravednog Aristida kako je postupio kada se glasalo o njegovom progonstvu iz otadžbine. Neko nepoznat i nepismen zamolio je Aristida da mu napiše na komadu pečene zemlje: da se Aristid protera! A Aristid bez dvoumljena napiše to što je bilo na njegovu štetu.

     

    Nedeljivost morala objavljena je i zakrepljena hrišćanskom verom jače nego ikad ičim. Jedan od glavnih uzroka sadašnje zabune i bede na ovom malom evropskom kontinentu jeste dvojstvo morala. Jedan se moral zahteva za privatan a drugi za javan život. Da ta dvoličnost ne vodi narode dobru svedoči nam postupak jerusalimskih starešina sa Hristom i potonja sudba naroda Izrailjeva. Sudeći unutra narod oni su lažne svedoke kažnjavali smrću, dok su na sudu Hristu tražili sami lažne svedoke. Dalje, među sobom su govorili da Isus radi u korist Rimljana (Jn. 11,48) a pred Rimljaninom Pilatom, da je Isus protiv Rimljana i protiv ćesara, jer sam sebe carem gradi (Jn. 19,12), dodajući licemerno: mi nemamo cara osim ćesara. To je dvojstvo morala. To je politički moral, kojim su judejski političari hteli spasti svoj narod, pa ga upropastili. Videći svu ovu spletku, svu nemoralnu petljavinu farisejsku protiv Sebe, Gospod im je prorekao: i ostaće vam dom vaš pust. Eto vam ploda od političkog morala. Eto strašne lekcije svima vođama narodnim, koji cepaju moral udaljujući se od one narodne gvozdene aksiome: pravda drži zemlju i gradove.

     

    Mir Vam i zdravlje od Gospoda

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.20.57 CET

    BOGOMOLJCU KOME SE SVI UKUĆANI RUGAJU

     

    Dok se nisi počeo Bogu moliti ti si bio svima mio. A sad najedanput u svojoj si kući kao usred neprijateljskog logora. Ranije si se opijao, i pušio, i po malo krao, i psovao, i izležavao u radne dane, i činio sve ostalo što je odvratno pred Bogom i poštenim svetom. Ipak si tada bio svima u kući mio. A sad kad si se uputio putem pravde, poštenja i molitve, sad su svi na tebe skočili kao ose.
    Raduj se, brate, po sto puta raduj se. Zar ne vidiš da se Jevanđelje odigrava u vašoj kući. U istoj kući gde se do sada ćaskalo o porezu i kuluku i lopovima i jatacima i kmetovima, u toj istoj kući počela su se ispunjavati proročanstva jevanđelska. Vaša kuća uzdigla se do nebesa, postala js binom hrišćanske drame, uhvatila je vezu sa apostolskim i mučeničkim vremenima. Istorija crkve hrišćanske zbiva se u malom obimu u vašoj kući. Evo proročanstva Hristovih, koja su se zbila bezbroj puta na ovoj plansti zemaljskoj i koja se sad počinju zbivati u vašoj kući:
    Svi će vas mrzeti imena moga radi; ali koji pretrpi do kraja taj će se spasti (Mt. 10,22). I neprijatelji čovjeku postaće domaći njegovi (Mt. 10,36). Blago vama koji plačete sada jer ćete se nasmijati. Blago vama kad na vas ljudi omrznu i kad vas odbace i osramote, i razglase ime vaše kao zlo radi Sina Čovječijega (Lk. 6,21-22). Zaista, zaista vam kažem da ćete vi zaplakati i zaridati, a svijet će se radovati; i vi ćete žalosni biti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost (Jn. 16, 20).
    Šta ima jasnije od ovih proroštava? Gle, ona se ispunjavaju i danas, ukraj tvoga ognjišta, na tebi. Zato primaj sve pogrde ne kao pogrde nego kao ordene. Znaj, da će se gonitelji tvoji pokajati; rugači tvoji će umuknuti, i ti ćeš se radovati. Danas si poslednji u domu oca tvojega, ali ćeš uskoro biti prvi. A oni koji te gone, služiće ti. To je prorečeno, i to se obistinilo na hiljade puta i na hiljade mesta.
    Mir ti i blagoslov od Gospoda.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.21.36 CET

    ČOVEKU KOJI SE ŽALI DA NE VERUJE U BOGA

     

    Kakav si greh učinio da te snađe ta nesreća iznad svih nesreća? Da presečeš vezu sa izvorom života i carodavcem razuma? Da odrekneš Onoga, čije je večno biće očiglednije od našeg trenutnog bića i čijim se postojanjem jedino može utvrditi i naše postojanje?
    Bog se ne skriva od čoveka. Čovek grešan skriva se od Boga; skriva i skriva sve dok Ga sasvim ne izgubi iz vida. Kao što stoji napisano za praroditelje ljudske kad zgrešiše: i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu. Kako tada tako i sada. Kad god čovek učini težak greh, on se krije od Boga za leđa prirode. I gubi se među tvarima, gubi se među drvećem i kamenjem i životinjama kao tobožnjim svojim rođacima, tone u senku prirode. I kao što se govori o pomračenju sunca u slučaju kada mesec zakloni ovoga svetlog cara prirode, tako bi se moglo govoriti o "pomračenju Boga", Sunca pravde, od strane onih koji su prirodom zaklonili od svojih očiju Stvoritelja prirode. No to je samo naš ljudski način govora. Jer pomračenje sunca ne znači, da je sunce izgubilo svetlost svoju nego samo da je nečim ta svetlost zaklonjena od naših očiju. Isto tako i pomračenje Boga ne znači, da se Bog uopšte izgubio i da Ga nema više, nego da je nešto stalo između Boga i čoveka i zaklonilo Boga od čovekova razuma. To nešto jeste greh čovekov.
    Nije priroda kriva, ako bezbožnik nju obožava. Ona se sva protivi bogoodricanju, i smrtno mrzi i progoni bogoodricatelje i svoje obožavaoce. Priroda sva, od velikog sunca do sićušnog atoma jednoglasno i harmonično svedoči o biću i dejstvu Stvoritelja svoga. Stari Misirci su obožavali sve tvari, a iznad svega nekakvog crnog vola, zvanog apis. Prema jednoj legendi došao neki faraon da prinese žrtvu apisu. No kad se on klanjao pred tim nazovi bogom, spodbije ga vo rogovima i odbaci daleko od sebe. Sad vidim da si vo a ne Bog! uzvikne faraon ljutito. Na to mu apis odgovori: to sam i hteo da vidiš! i da se od sad klanjaš Onome koji je stvorio i mene i tebe.
    Ti govoriš: teško mi verovati dok ne vidim! No čime želiš da vidiš: okom ili duhom? Ako li okom telesnim, onda bi Onaj koji je veći od vasione morao da se smanji i stane u tvoj ograničeni vidokrug. Vidiš li ti svoj razum očima? Međutim, naljutio bi se, kad bi ti neko rekao, da ne veruje da ti imaš razuma dok ga ne bi očima video. Ako li pak duhom želiš da vidiš Boga, onda Ga možeš videti, jer je duh čovečji prostraniji od vasione, i jer i Bog je duh. Samo duh tvoj treba da je čist, pošto je jedino čistima obećano da će videti Boga.
    Beži što pre iz te tame, koja ti se kao pauk zavukla u dušu. Kad je Adam zgrešio, on je pobegao ispred Boga. No milostivi Stvoritelj nije pobegao od stvorenja Svoga nego se približio i viknuo Adama: Adame, gdje si? I tebe On viče, sasvim iz bliza, zar ne čuješ: Blagoje, gdje si? Okreni lice svoje ka svetlosti, sine svetlosti. Otac svetlosti poziva te s plamenom ljubavlju. Čuj i znaj: niko se u tvom rodu i narodu nije proslavio izuzev proslavitelja Boga.
    Od Gospoda ti milost i zdravlje.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.22.20 CET

    ČOVEKU KOJI JE DOŠAO DO VISOKOG ZVANJA ALI NE I DO SREĆE

     

    Iz Vašeg pisma kao da suze teku. Paštili ste se doći do visokog zvanja. S time ste mislili doći odmah i do sreće. I mnogi drugi oko Vas činili su to isto. Zbog toga ste se morali boriti, gurati, strahovati. Računali ste, da će sreća - ne, nego i život - početi za Vas tek sa dobijanjem onoga visokog zvanja. Sve dotle Vi ste sebe smatrali nesrećnim, gotovo i nepostojećim. Najzad ste dostigli željeno. Nekoliko dana osećali ste se kao iznova rođeni. Potom je došlo razočarenje. Naravno, od sreće ste bili isto onako daleko kao i ranije. Samo što ste ranije verovali, da sreća postoji - tamo negde u visokim zvanjima - a sad ste i tu veru izgubili. Uzvisili ste se do oblaka ali ne i do zvezda. Sad se ljuto kajete, što ste lažnim putem jurili ka sreći podražavajući u tome mnoge druge. Zato želite da se vratite na svoj raniji skromni položaj, gde je breme odgovornosti manje a žaoke zavisti slabije. Možda će vam koristiti ova priča o tantuzima u srebru:

     

    U jednom velikom parku beše priređeno narodno veselje. No bez ulaznica niko se nije puštao na to veselje. Mnogi su hteli ući, ali nisu mogli platiti ulaznice. U tom neki bogat čovek htede iskušati strasti ljudske, pa baci u gomilu sabrane dece punu šaku novaca. To behu sve lažne zlatice, tantuzi, a među onima samo jedan dinar od čista srebra. Pojuriše deca za tantuzima, svadiše se, izbiše, izgreboše, dok ih sve ne pokupiše. O srebrni dinar niko se ne otimaše, jer svak mišljaše: skuplje je zlato od srebra. Oni koji ugrabiše tantuze i držahu ih u svojim rukama osećahu se trenutno savršeno srećnim. Ali se ubrzo dogodi nešto za njih neočekivano i čemerno. Kad priđoše kapiji od parka i potražiše ulaznice, pokaza se da oni imaju lažan novac, i gradski stražari oteraše ih u tamnicu. Samo jedan od njih beše mudar, koji videći šta se radi s njegovim drugovima, hitno baci tantuz iz ruke pa otrča i uze onaj srebrni dinar. Ovim dinarom on plati ulaznicu i stupi u park na veselje.

     

    Tumačenje:
    Veselje je nebesko carstvo, ili carstvo besmrtne sreće. Tantuzi su telesne želje i zemaljske sujete i samoobmane, koje udaljuju ljude od carstva prave sreće i odvode ih u carstvo muke i tame. Čisto srebro predstavlja unutarnju dobrotu i istinu pravedna čoveka. Deca lakoma na obmanljivi sjaj ovoga sveta to su grešnici. Ono poslednje dete, koje odbaci lažno zlato pa prihvati pravo srebro označava pokajanog grešnika.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.22.50 CET
    • JEDNOM RENTIJERU KOJI PIŠE KAKO JE OSIGURAO SEBE I SVOJE


      Ja sam u strahu za Vas. Pišete mi kako ste osigurali sebe i svoju decu tako čvrsto, da sada možete bezbrižno živeti. Vaša bezbrižnost, izgleda, izagnala je iz duše Vaše strah od Boga. Čime ste se osigurali? Novcem li? Zar ne čujete u ove dane, kako iznenadni pad banaka preko noći čini milionere prosjacima i, što je još gore, samoubicama? Kućama i dućanima? Zar ne čitate o učestalim zemljotresima, koji za minut obaraju gradove u hrpu ruševina? Nakupovali ste njiva i voćnjaka? Zar ste zaboravili skorašnje suše, i poplave, i oblake od skakavaca? Da ste čitali Jevanđelje, Vi bi utuvili reč Hristovu: obmana bogatstva (Mt. 13, 22). Čudi me, da baš u ove dane, kada gnev Božji krši svaki štit zemaljski, kojim ljudi hoće da zaštite sebe mimo vere u Njega, Svemoćnoga, Vi se smatrate zaštićeni tako ništavnim štitom kao što je bogatstvo, gomila zemlje. I podsećate me mnogo na Kineze, koji su u jednom ratu sa Japancima razapinjali nad glavom kišobrane, da bi se zaštitili od neprijateljskih mitraljeza.
      Uz kažnjivu bezbrižnost što od bogatstva dolazi i što je mrzost pred Gospodom ja naslućujem i drugo zlo kod Vas, naime, da je Vaše bogatstvo pomešano s nepravdom. To znači jesti hleb sa crvima. Otrovaćete sebe i decu svoju. Čujte što sv. Zlatoust kaže: "Koji se nepravdom bogate bedniji su od ubožjaka; bolje je i prositi nego grabiti". Biblijska povest o Jovu svedoči nam, kako pravedan čovek može za jedan dan izgubiti sve zemaljsko bogatstvo, a kamoli tek nepravedan. Za jedan dan izgubio je pravedni Jov svu svoju imovinu, uz to još i sinove i kćeri. Izgubio je potom i zdravlje, pa kao ubožjak sav u ranama legao na bunjište i počeo jadikovati. Zar se ne bojite, da i Vas to može snaći? U svojoj bedi i bolesti pobožni Jov branio je dušu svoju od očajanja jakom verom u Boga; čime li ćete Vi svoju braniti? I šta će vas moći zadržati da ne izvršite samoubistvo, tj. da materijalnoj propasti ne dodate i propast duševnu? U Svetom Pismu Božijem piše: ko ljubi nepravdu mrzi na dušu svoju. U samoći, u tihim časovima noćnim, razgovorite sa savešću svojom, da li Vi zaista više volite nepravdu ili dušu svoju?
      Požurite i bogatite se u Boga, po reči Spasiteljevoj. A bogatiti se u Boga znači bogatiti se onim bogatstvom, koje Bog voli i koje čoveka nikad neće ostaviti. To je bogatstvo vere i pouzdanje u Boga, bogatstvo milosti i sažaljivosti, istine i bratoljublja. Tim štitom zaštitićete Vi život svoj i život dece svoje sigurnije nego jednim celim zemaljskim carstvom, ma se ono prostiralo od istoka sunca do zapada.
      Bog da Vas prosveti i blagoslovi.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.23.47 CET

    JEDNOM ŠEGRTU KOJI TRAŽI SAVETA ZA DUHOVNI ŽIVOT

     

    Ne mogu ti iskazati, koliko me obradovalo tvoje pismo. Kad sam ga pročitao uzviknuo sam: evo junaka Tvoga, Gospode, blagoslovi ga! Jer zaista si junak, mada ti je tek petnaest godina. U kući svoga gazde gledaš svaki dan samo razdor, mržnju i siktanje. U magazi, gde puniš i prazniš sanduke, čuješ od svojih drugova samo psovke i bezobrazluke. Na ulici, i svuda unaokolo -sablazni, i samo sablazni. No tvoj junački duh ne prima nijednu od tih sablazni, što kroz oči i uši navaljuju na tebe. I tako s tobom se dešava ono: što video ne video, što čuo ne čuo.
    Ah, kako si ti sve to drugačije zamišljao došavši iz svoga sela u varoš! Stupajući prvi put u tu varoš, pišeš, ti si video kuće sve lepše od vaše crkve u selu. I ti si sa trepetom i poštovanjem koračao ulicama ljuteći se na svoje noge što unose seljačku prašinu u tu goru od hramova, u tu neviđenu čistotu i svetinju. Pred mnogim visokim kućama prekrstio si se kao što se čovek krsti kad ugleda crkvu. Ali na jedanput dogodilo se nešto strašno za tebe, što ti je dalo na znanje, da to nisu crkve. Neko je iskočio iz takve jedne visoke građevine i psovao najveću svetinju što postoji na nebu. Avaj, u tebi se ustavilo disanje! Ti si se obrnuo nazad i počeo bežati ka svome selu. Ali si pri tom pomislio, da nikako ne možeš nazad. Zaplakao si gorko, pa otirući suze rubinom krenuo si opet u varoš. Od tada iz dana u dan ti si morao pribirati svu snagu, sav svoj mali život, da daš otpor užasima za užasima, koji su te okružavali. Ponekad si čuo zvono na crkvi, iako crkvu još nisi u tom mestu ni video, pa si pomišljao: to anđeli s neba zvone i objavljuju Strašni Sud pokvarenom svetu! Tvoje gazde nikad ne idu u crkvu, pa tako ni vi šegrti i kalfe. Sav goreći od želje za službom Božijom ti si se jednom usudio i zamolio gazdaricu da ideš u crkvu. Na to se ona grohotom nasmejala, uhvatila te za kosu, uvukla te u trpezariju gde se doručkovalo, i viknula kroz smeh: zamislite šta ovom malom popu pada na pamet - hoće u crkvu! I svi su se stali kikotati kao u ludilu.
    No sve te bure samo su jače utvrđivale drvo tvoga života. Ukoliko je jače rasla mržnja prema sablaznima utoliko je jače rasla tvoja ljubav prema Bogu. I ti si se održao u veri, u poštenju i u čistoti. Veliki junače Božiji, Gospod neka te blagoslovi! Na Davida mi ličiš, koji je kao dečak ubio Golijata. I ti si pobedio mnoga golijatska zla, koja su ti htela dušu umrtviti. Pa sada kada si se s Božijom pomoći spasao od mnogih sablazni pitaš za savet i pravilo, kako dalje da spasavaš dušu svoju. Zlatno dete moje, budi hrabar i na dalje, i Bog te neće ostaviti. Samo, veliš, dva do tri pravila, da bi mogao lako upamtiti! Dobro, evo neću ti ni dati više od tri pravila:
    prvo pravilo: čitaj zapovesti Hristove iz ovog malog Jevanđelja, koje ti šaljem;
    drugo pravilo: izvršuj prema moći te zapovesti, koje pročitaš i dobro shvatiš; i
    treće pravilo: moli se Bogu, da ti otvori razum, da pravilno razumeš što pročitaš, i da te Duhom Svojim omoća, da pročitano možeš ostvariti.
    Bog neka te ukrepi blagoslovom Svojim.

    • 1436 postova
    26. фебруар 2016. 19.24.24 CET

    KOMANDIRU ŠĆEPANU Đ. KOJI PITA: ŠTA DA RADIMO DA NAM BUDE BOLJE

     

    Kako sam kažeš, ti si služio pod jednim vladarem mnogo godina. Nijedan dan nije prošao, a da ti nisi pomislio na svoga gospodara, na njegovu volju, na njegove zapovesti, na njegove namere. A taj vladar bio je smrtan čovek i - umro je. No postoji jedan Vladar, koji nije smrtan, i ne umire; koji je bio Vladar i nad tvojim vladarem kao što je i nad svima carevima i kneževima ovoga sveta. To je Gospod Bog, Stvoritelj i Svedržitelj neba i zemlje. Nije li sasvim slovesno i prirodno, da ljudi, podanici toga Vladara nad vladarima, svaki dan pomišljaju na Nj, doznaju Njegovu volju, ispituju Njegove zapovesti, proniču u Njegove namere? Ali baš to što je sasvim slovesno i prirodno mnogi su ljudi odbacili, pa pošli isključivo za svojom voljom, svojim mislima, svojim pravilima i zakonima. A plod toga očigledan je u ovo vreme: zabuna, zbrka, očaj, ambis oko ljudi i u ljudima.
    Gledajući i sam sve ovo ti u čudu pitaš: šta da radimo, da nam bolje bude? Neću ti ja odgovoriti, nego puštam jednog svetog čoveka, da ti odgovori.
    Priča se, kako je u staro vreme u Misiru bilo nastalo zlo stanje među ljudima, slično današnjem stanju u svetu. Onda se dva očajna druga iz Aleksandrije reše, da idu po svetu i traže da ako nađu bar jednog čoveka mudra i srećna. Posle dugog i uzaludnog traženja naiđu na svetog čoveka u nekoj usamljenoj dubravi. Ovaj im se pokloni do zemlje i radosno ih primi u svoju kolibu. Posle dugog razgovora i ispitivanja uvere se ona dva putnika, da su zaista našli čoveka, u kome su se susrele mudrost i sreća. Pa mu reknu:
    - Ali, čoveče Božiji, mi ne možemo živeti kao ti! Kako, dakle da budemo srećni?
    Zaplaka se čovek Božiji, pa uzdiže pogled k nebu i kroz plač reče:
    - Nije ni nužno da vi živite kao ja. No da bi bili srećniji nego što ste, držite se ovih pravila:

     

    - mislite o Bogu bar koliko mislite o ljudima,
    - bojte se Boga bar koliko se bojite ljudi,
    - poštujte Boga bar koliko poštujete ljude,
    - molite se Bogu bar koliko se molite ljudima,
    - nadajte se u Boga bar koliko se nadate u ljude,
    - ištite pomoć od Boga bar koliko ištete od ljudi,
    - vršite zakon Božiji bar koliko vršite zakon ljudski,
    - blagodarite Bogu bar koliko blagodarite ljudima,
    - slavite Boga bar koliko slavite ljude!

     

    Saslušavši ovaj bukvar življenja i vladanja ona dva druga vrate se zadovoljni doma. To je i tebi odgovor, slavni komandire, pa ti vikni u uši i drugima. A ja samo mogu dodati: preko ovog bukvara niko i nikada ne može preći na težu knjigu. 
    Gospod neka te obraduje.