Forumi » Proza i Poezija

Srbija u pesmama

    • 1436 postova
    19. април 2016. 22.59.31 CEST

    Milutin Bojić   

     

     Bez domovine   


    Misao nas jedna ranom zorom budi,
    Misao nas jedna celog dana prati,
    Misao nam jedna noću tišti grudi:
    Da li otac pati?
     
    Briga jedna zorom ko dželat nas budi,
    Briga jedna vas dan u stopu nas prati,
    Briga jedna svu noć nagriza nam grudi:
    Je li živa mati?
     
    Žudnja jedna zorom u osvit nas budi,
    Žudnja jedna vas dan u srcu skrivena,
    Žudnja jedna noću sažiže nam grudi:
    Šta li radi žena?
     
    Strah nas jedan zorom ko opelo budi,
    Strah jedan nas goni s pomračenim vidom,
    Strah jedan nam noću mržnjom puni grudi:
    Sestre su pod stidom?
     
    Bol nas jedan zorom kao truba budi,
    Bolom jednim svaka nalita je čaša,
    Bolom jednim krišom plaču naše grudi:
    Gde su deca naša?
     
    ... Samo jedan put će odgovora dati:
    Preko reke krvi i mostom lešina
    Domu svome stižeš, gde izgleda mati
    S nevericom sina.
     
    1916.

     

     

     

    Augustin - Tin Ujević   

    SRBIJI   

    Danas plamsaš samo od krvi najboljih 
    što su maču dali svoja tela spravna, 
    blešteći u duhu i u čistoj volji, 
    božanstvena zemljo pravoslavna; 
    Juče ti si bila moćna i velika, 
    i za usne dece mleko, med i vino, 
    dok se ne skrhaše pod gradom čelika 
    grudi tvoje dece, srpska domovino. 
    Sutra, sabirući i danas i juče, 
    zasjaćeš u duhu i u živoj moći. 
    Jer će slavu sloma unuci da uče 
    kao zoru spasa iza teške noći. 
    Al’ ni novi narod, niti ponos međa 
    nikad više neće da ti ovaj vrati, 
    ponositi pogled iza hrabrih veđa 
    što su znale divski u ponor gledati. 
    Tvoje mirno čelo pod pretnjom užasa, 
    i vijanjem vetra strave i strahote, 
    i molitvu tamnu i gluva nebesa, 
    to je danas vreme najveće lepote.

     

     

     

    Đura Jakšić     

    Otadžbina    

    I ovaj kamen zemlje Srbije,
    Što preteć suncu dere kroz oblak,
    Sumornog čela mračnim borama,
    O vekovečnosti priča dalekoj,
    Pokazujući nemom mimikom
    Obraza svoga brazde duboke. 

     


    Vekova tavnih to su tragovi,
    Te crne bore, mračne pećine;
    A kamen ovaj, ko piramida
    Što se iz praha diže u nebo,
    Kostiju kršnih to je gomila
    Što su u borbi protib dušmana
    Dedovi tvoji voljno slagali,
    Lepeći krvlju srca rođenog
    Mišica svojih kosti slomljene, —
    Da unucima spreme busiju,
    Oklen će nekad smelo preziruć
    Dušmana čekat čete grabljive. 

     


    I samo dotle, do tog kamena,
    Do tog bedema —
    Nogom ćeš stupit možda, poganom!
    Drzneš li dalje? ... Čućeš gromove
    Kako tišinu zemlje slobodne
    Sa grmljavinom strašnom kidaju;
    Razumećeš ih srcem strašljivim
    Šta ti sa smelim glasom govore,
    Pa ćeš o stenja tvrdom kamenu
    Brijane glave teme ćelavo
    U zanosnome strahu lupati!
    Al jedan izraz, jednu misao,
    Čućeš u borbe strašnoj lomljavi:
    „Otadžbina je ovo Srbina!

     

     

    Vojislav Ilić   

    Domovini   

    Niko se, kanda, ne žuri više
    da vida tvoja skrhana krila -
    ni mača nema, ropstvo da zbriše -
    o zemljo draga! O zemljo mila!
     
    Na grobu tvoje prošlosti slavne
    sadašnjost leži raspeta, bleda:
    kroz gusti veo ponoći tavne
    budućnost čeka, pa zoru gleda.
     
    A vreme ide laganim gredom,
    da tužnom robu okove smrvi:
    ne časnom borbom - vec gorom bedom,
    u burno more rođačke krvi.
     
    I jednoga dana sunčevi zraci
    sumorno pašće za plave gore;
    ukrstiće se plameni mači
    u susret, možda, svetlije zore;
     
    trepet i strava paklena, ljuta,
    pokriće mesto krvavog boja -
    i svaki jauk stokratno puta
    prelomiće se kroz nedra tvoja!
     
    I sine l' zračak slobode mile,
    ti opet nećeš slobodna biti!
    Zovne l' te spomen prošlosti bile,
    ti ćeš se sama u groblje kriti!
     
    Jer nikog nema na svetu više,
    da vida tvoja skrhana krila -
    ni mača nema, ropstvo da zbriše -
    o zemljo draga! O zemljo mila!

    (1880)
     
     

     

    Milan Rakić   

    Na Gazimestanu    

    Silni oklopnici, bez mane i straha,
    Hladni ko vaš oklop i pogleda mraka,
    Vi jurnuste tada u oblaku praha,
    I nastade tresak i krvava trka.

    Zaljuljano carstvo survalo se s vama...
    Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
    Kosovo postade nepregledna jama,
    Kosturnica strašna i porazom slavna.


    Kosovski junaci zasluga je vaša
    Što poslednji beste. U krvavoj stravi,
    Kada trulo carstvo oružja se maša,
    Svaki leš je svesna žrtva, junak pravi.

    Danas nama kažu, deci ovog veka,
    Da smo nedostojni istorije naše,
    Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
    I da nam se duše opasnosti plaše.

    Dobra zemljo moja, lažu! Ko te voli
    Danas, taj te voli, jer zna da si mati,
    Jer pre nas ni polja ni krševi goli,
    ne mogaše nikom svesnu ljubav dati!

    I danas kad dođe do poslednjeg boja,
    Neozaren starog oreola sjajem,
    Ja ću dati život, otadžbino moja,
    Znajući šta dajem i zašto ga dajem.





    Aleksa Šantić   

    MOJA OTADŽBINA    

    Ne plačem samo s bolom svoga srca
    Rad zemlje ove uboge i gole;
    Mene sve rane moga roda bole,
    I moja duša s njim pati i grca.

    Ovdje, u bolu srca istrzana,
    Ja nosim kletve svih patnji i muka,
    I krv što kapa sa dušmanskih ruka
    To je krv moja iz mojijeh rana.

    U meni cvile duše miliona -
    Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
    Njihovim bolom vapije i ište.

    I svuda gdje je srpska duša koja,
    Tamo je meni otadžbina moja,
    Moj dom i moje rođeno ognjište.


    1908.

     

    Vladislav Petkovic Dis   

     

    Prosto Ime   

    Kroz moju dušu prošla su dva rata,
    Dva stara orla zaveta i slave,
    Prošla su crna, zasićena jata,
    Pali krstaši i zastave prave.

    Kroz moju dušu prošle su sve trube,
    Doboši, pesme i krvave seče,
    Hiljadu srca što ginu i ljube,
    Dan pun grobova kao zvezdâ veče.

    Kroz moju dušu prošli su pukovi,
    Epolete, sablje i šinjeli sivi,
    Oganj i juriš; i još novi, novi,
    Junaci mrtvi i junaci živi.

    Kroz moju dušu prošle su sve vode,
    Krvava polja i umrli krici,
    Bregovi, klanci, stegovi slobode,
    Beli krstovi, svetli ranjenici.

    Kroz moju dušu prošla su stoleća,
    Njih pet na broju, s topuzom i đordom,
    Spaljena leta i mrtva proleća,
    Podignut narod sa ljubavlju gordom.

    Kroz moju dušu, preko straha, rana,
    Prođe pobeda, vera, novi zraci,
    Osmeh i lice zore dobrog dana,
    I prosto ime: seljaci, seljaci.

     

    Gabriele D’ Annunzio   
    Ода Србској нацији (Ode alla nazione serba)
       


    Какав то крик непрестани
    недра планинска пара?
    Какав то вапај заумни
    потреса густе шуме,
    дах леденим рекама
    гуши, немир у изворима ствара?
    О Србијо Стефанова,
    о краљевство Лазарево свето,
    крви девет југових синова,
    земљо Миличина плача,
    ти знаш: опет су разапели
    Цар Душановог Христа,
    на свако дрво оголело
    твојих шума, на сваки кам голи
    твојих планина мрачних,
    стопала и колена су му здробили
    ударцима ногу, проболи
    са бодежом груди,
    не киселицом од вода сирћетних,
    већ са густом жучи изгрушаном крви
    уста му света напојили нељуди.
    Хабсбуршки џелат, стари
    убица немоћних и слабих,
    кољач нејаке дечице
    и жена, старкеља
    блудна којој кроз ноздрве
    црви на гомиле врве
    и већ се смрдљива, са трепавице
    и браде, крмељива и балава душа слива,
    бегунац што се тетура и мучи,
    кога твој мач проби
    на Церу, у Ваљеву, у Гучи,
    који се нагутао воде са Дрине
    мутне, тражећи прелаз спасоносни,
    и батргао жестоко у Сави
    док се Хајдук Вељко поносни,
    дрско смејао на ветру
    оштром као некада неготинском
    везиру, а твоја звона
    звонила Христу и твоји попови
    грмели са Бановог Брда
    над Београдом белим од искона.
    Хајде народе Марков, храбар буди!
    Имај срце јако, срце челично
    пред судбином! Ти си, ох људи:
    располућен, подељен цинично
    на два дела, на два трупла
    крвава, као на кули
    што погођен би Хајдук
    Вељко. Сећаш ли се њега?
    Располућен посред стомака
    паде. Ширoке груди
    прекинуте у појасу
    падоше, одлелујаше у локву
    димну. Лежаху Херкуловске
    бутине тог див-јунака
    раскречене, лежаху доле
    посвећене. А из
    гркљана поклич се расу:
    “Држи се храбро!” Жуч из поцепане
    јетре шикну: “Ти се држи
    Србине!” Из утробе што пржи
    такав ропац се проломи: “Храбро се држи!”
    Тај ропац чула вила.
    Све твоје горске виле.
    Све твоје са урвина виле
    чуле команду што пуче,
    а ти је чу и јуче.
    Чује је земља тврда,
    неће три године зазеленити.
    Чује је над облаком небо,
    неће три године роса чиста пасти.
    Шта мари, о ратници?
    Глава Свеца Србије,
    лобаља Лазарова блиста
    не само у Ситници,
    већ у свакој реци. Ево рже
    велики коњ Шарац
    Марков, и буди се јунак
    тресући своју црну косу.
    Цар Душан стиже из Призрена,
    израња из Марице мутне
    Вукашин, диже се са Косова
    јато од девет јастребова.
    И кличе бијела вила
    с врха Рудник планине,
    над Јасеницом што тече мила,
    кличе и призива од Тополе Ђорђа
    што одмара ослоњен на рало.
    “Где си сада Петровићу Ђорђе?
    Које рујно вино пијеш?
    О чему сањаш? Зар ме не чујеш?
    Где си мрки сељаче?
    Где су војводе твоје?
    Где војвода Милоше,
    Јанко и поп Лука?
    A Алекса? A Ђурђија? A Миленко
    од Мораве? За софром
    ли седе? Вола ли заклаше
    па наздрављају и песме поје?
    Пију ли у славу Христа
    да им помогне? Пију ли редом?”
    А на погачи налик на медењаке
    ипак пише: Христос побеђује.
    Али, ту нема места за јунаке.
    Кључа крв витезова
    коњу до стремена,
    до стремена и до мамуза.
    А крв до колена
    гази пешак, и до појаса,
    и дави се кад падне потрбушке.
    Жене сред крвавог блата
    преврћу мртве, не могу
    сина да препознају или сестра брата.
    Сви су крвави, сви једна рана,
    као на Косову пољу
    девет синова Југ-Богдана.
    Више надутих тела Дунав носи
    него ли ишчупаног корења
    што не зна куда да избаци,
    набујали Вардар се ваља,
    Сава је вена исушена
    што гргоће кроз теснаце,
    та белина што беласа у вече
    пена је Tимока, а Дрина
    брза је кланица што тече.
    Хајде Петровићу Ђорђе, говедару
    од Тополе, хајде пробуди се и позови!
    Поведи са собом своје јунаке:
    мудрог Јанка и беснога Васу.
    Поведи са собом своје хајдуке
    што играју над врховима
    мачева. Вељко, ево сада,
    бедара и прса се лаћа
    и спаја их као некада,
    а унутра јетру жучну враћа.