Forumi » Domaća rock muzika

Partibrejkersi

    • 1436 postova
    13. октобар 2016. 14.45.30 CEST
    Zoran Kostić Cane (rođen 17. avgusta 1964. u Beogradu) pevačku karijeru je započeo u sastavu "Urbana gerila" da bi nastavio kao frontmen "Radničke kontrole" u kojoj su još bili bubnjar Žika Todorović, basista Srđan Đile Marković i gitarista Darko Milojković. Sa snimcima "Dosada", i "TV u koloru" pojavili su se na kompiliacijskom albumu "Artistička radna akcija" (Jugoton 1981.)

    Na tim snimcima gostovali su gitarista Ljuba Sedlar (svirao je bubnjeve) i bubnjar Relja Obrenović iz grupe "Petar i zli vuci". Radnička kontrola nastupila je 1981. na smotri ABRS na Tašmajdanu kada je koncert prekinut zbog Canetovog provociranja publike, a njegovo ponašanje je izazvalo i moralno političke rasprave u dnevnim novinama. Nastupali su kao predgrupa u Ljubljani na poslednjem koncertu Šarla akrobate oktobra 1981. godine. To je ujedno bio poslednji koncert Radničke kontrole.

    Grupu Partibrejkers osnovali su avgusta 1982. godine Cane, bubnjar Goran Bulatović Manza (rođen 1959.), gitarista Nebojša Antonijević Anton (rođen 20. februara 1961. godine u Zemunu) i gitarista Ljubiša Kostandinović (rođen 1959.) Manza i Ljuba su svirali zajedno u grupi Republika, a Anton je u drugoj polovini sedamdesetih svirao u grupama BG 5 (Sa Ivicom Vdovićem i Bojanom Pečarom), Butik i Šine. Gostovao je i na pločama drugih grupa, potpisujući se kao Riki Rif. Shodno svom razuzdanom ponašanju i po Canetovom doživljaju samih sebe, a u Manzinom prevodu, nazvali su se Partibrejkers (Žurkolomci).

    Prvi nastup imali su 4. oktobra 1982. u "Dadovu" kao predgrupa sastavu The Fifties. Tokom sledeće godine svirali su sve intenzivnije. U Zagrebu su jednom prilikom za tri dana održali pet koncerata. Pošto ih je pažljivo slušao, za peti nastup zvuk je uradio Džoni Štulić i čak se ponudio da im bude producent.

    Na ploči "Ventilator 202" (PGP RTB 1983.) objavljena je njihova pesma "Radio utopija", a na radio programima često su emitovani demo snimci pesama "Hiljadu godina" i "Večeras". Nove verzije tih pesama ubrzo su objavljene na singlu.

    Prvi LP snimili su beogradskom studiju "O", a produkciju su uradili zajedno sa Kojom. Rhythm i blues u njihovom tumačenju, pojačan punk energijom doneo im je poštovanje publike, a pesme "Ulični hodač", "Ona živi na brdu", "Gubitnik", "Ako si..", "Stoj, Džoni" ponudile su šture, generacijski prepoznatljive iskaze. Na snimanju su gostovali Branislav Petrović Banana (usna harmonika) i Branislav Trivić (saksofon). Omot ploče radio je Anton, a u pesmi "Stoj, Džoni" iskoristili su prepev starog hita Čaka Berija "Johnny B. Good" koji je snimio Tomi Sovilj na EP-ju "Stoj, Džoni" (Diskos 1967.).

    Uprkos dobrom prijemu debija, posle preslušavanja demo snimaka za drugu ploču, u Jugotonu su im zatvorili vrata pod izgovorom da u pesmama nema dovoljno bunta. U leto 1985. godine Manza je napustio grupu, pa je u grupi jedno vreme bubnjeve svirao Nenad Krasavac Kele (Disciplina kičme), a decembra 1985. godine prestali su sa radom.

    Posle kraćeg Antonovog izleta sa grupom Plaćenici, ponovo su se okupili juna 1986. godine. Za bubnjevima je bio Vlada Funtek (ex Plaćenici), novi basista postao je Dime Todorov Mune (ex Radost Evrope), a iz grupe je otišao Ljuba. U mestu Bukovac, u studiju Milana Ćirića snimili su materijal za novu ploču koju ponovo niko nije želeo da objavi, a traka je mesecima stajala u PGP RTB-u jer niko nije bio zainteresovan da je presluša.

    Partibrejkers su 1987. godine organizovali dva koncerta u beogradskom "Lotos" baru i od zarade kupili šesnaest Aleksandar torti koje su poklonili nezbrinutoj deci u Zvečanskoj ulici. Maja 1988. godine grupu je napustio Vlada Funtek, pa je jedno vreme sa njima svirao bubnjar Marko Milivojević, a 1989. godine je došao Igor Borojević (ex Potop, Banana).

    Marta 1988. godine najzad im je objavljen drugi album koji je trebalo da se zove "Kobila i pastuv preljubnik" ali je dizajner zaboravio da stavi naslov na omot. Ploča je ponudila nove muzičke priloge za ozbiljnu karijeru: "Ja se ne vraćam", "Prsten", "Mesečeva kći", "Pet ispod nule", "Nema cure". Pesmu "Put" snimili su naknadno marta 1988. godine ukazujući na sopstveni novi muzički put. U to vreme MTV je snimio prilog o grupi.

    Februara 1989. godine su uradili nove demo snimke. U ulozi ritam gitariste pomagao im je Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma. Novembra 1989. godine su objavili treću ploču sa takođe lepljivim pesmama "Kreni prema meni", "Zemljotres", "Hipnotisana gomila", "Ono što pokušavam".

    Produkcijom se bavio Milan Ćirić, a Anton je otpevao glavni vokal u "Nema cure". Gost na ploči bio je Pera Joe sa svojom nezaobilaznom usnom harmonikom.

    Tokom 1990. godine svirali su prvu veliku jugoslovensku turneju za koju se ubrzo uspostavilo da je bila i poslednja, bar u granicama SFRJ. Nastupali su kao predgrupa na jugoslovenskim koncertima grupe Motorhead. Krajem 1990. godine iz grupe je izašao Igor Borojević, a zamenio ga je Borko Petrović (ex Baby Kate). U toj postavi su objavili živu kasetu "Zabava još traje" snimljenu jula 1991. godine na koncertima u Zrenjaninu i Vršcu.

    Februara 1992. godine na njihovom koncertu u SKC-u učešće su uzeli Emir Kusturica (ex Zabranjeno pušenje), Džoni Dep (ex Rock City Angels, The Kids) i Džim Džarmuš (ex Del Byzantinees). U to vreme u grupu se vratio Igor, a juna 1992. godine je otišao Mune, tako da je na basu bio Saša Vlajsović (NBG), a u postavu se vratio Ljubiša Kostandinović.

    Uoči rata u Bosni, članovi Ekatarine Velike, Električnog orgazma i Partibrejkersa su formirali ad hoc bend Rimtutituku u okviru koga su snimili ciničnu antiratnu pesmu "Slušaj 'vamo". Izlazak singla u produkciji Radija B92 su promovisali 8. marta 1992. godine svirkom na kamionu koji je kružio beogradskim ulicama. Juna 1992. godine Rimtutituki su svirali u Beču na otvorenom prostoru u okviru antiratnog i antirasističkog festivala.

    Septembra 1992. godine u studiju "O" su snimili demo za sledeću ploču. Među prvim bendovima iz Srbije su nastupali u Sloveniji, novembra iste godine. Publika ih je odlično prihvatila, a mediji su tome posvetili posebnu pažnju.

    Marta 1993. godine su svirali u solunskom klubu "Milos", a organizovali su i turneju po Makedoniji. Septembra 1993. godine su učestvovali na zajedničkim koncertima u Pragu i Berlinu sa Električnim orgazmom, Ekatarinom Velikom i zagrebačkim Vješticama u okviru akcije "Ko to tamo pjeva?".

    Aprila 1994. godine svirali su dva koncerta u Belgiji na multimedijalnom festivalu. Album "Kiselo i slatko" snimili su uz producentsku pomoć Vlade Negovanovića i brojnih gostiju u studiju: Srđan Todorović (bubnjevi), Zoran Radomirović Švaba (bas), Milan Mladenović (vokal, gitara i usna harmonika), Saša Lokner (klavijature), Nenad Petrović (saksofon), Pera Joe (usna harmonika), Čavke (bubnjevi), Gile (gitara), Branka K. (prateći vokali) i Puroni (udaraljke). Pesme kao "Molitva", "Ljudi nisu isti", "Hoću da znam" su ponele jasan pečat vremena u kome su nastajale.

    Posle te ploče usledila je duža pauza i bilo je neizvesno da li će nastaviti zajednički rad. Ipak, početkom 1996. godine Cane i Anton su obnovili Partibrejkerse, ojačani mlađom ekipom iz Zrenjanina: basista Gojko Ševar (ex Gluve kučke), gitarista Srđan Graovac (ex Gluve kučke) i bubnjar Darko Kurjak (ex Oružjem protiv otmičara).

    Objavili su kompilacijski CD "Najbolje od najgoreg" na kome su dve nove pesme "Ludo i brzo" i "Rođen loš", snimljene februara 1996. godine. Na povratničkom koncertu aprila meseca u Novom Sadu, okupili su 5000 posetilaca. Rasprodat koncert koji su održali na Tašmajdanu 29. juna 1996. godine ujedno je predstavljao povratak rock'n'rolla u glavni grad. U isto vreme je izašla i video kaseta "Poslednji dani slobode" (u izdanju radija B92), snimljena juna 1991. godine na koncertu u dvorištu KST-a.

    Decembra 1996. godine su svirali u Frankfurtu u pozorišnom prostoru i dočekao ih je odličan prijem.

    14. januara 1997. godine su nastupali na Trgu Republike povodom dočeka Nove Godine pred izuzetno velikim brojem posetilaca. U Londonu, u klubu "Zlatni papagaj" 17. februara su okupili oduševljenu publiku sa prostora bivše Jugoslavije.

    CD "Ledeno doba" su uradili u Kojinoj produkciji, a na snimanju su gostovali: Pera Joe (usna harmonika), Saša Lokner (klavijature), Puroni (udaraljke) i duvačka linija grupe Deca loših muzičara. Novim pesmama "Sjajnija budućnost", "Sit gladan", "Dobro radio loše radio" potvrdili su da su oni stari. Na disku se našla i Canetova pesma "Ne možeš mi ništa" koju je prethodno već snimila grupa Instant Karma na disku "Roll Over(Godine oktopoda 1987-1996)" (Take It Or Leave It 1996.)

    Partibrejkersi su ploču promovisali velikim besplatnim koncertom koji su pod nazivom "Ne padaj pobedniče" održali 3. septembra 1997. godine u podnožju Kalemegdana, u blizini Nebojšine kule. Tim nastupom obeležili su petnaesti rođendan grupe. Početkom 1998. godine novi basista postao je Miodrag Karajanković (ex Jugosloveni), a grupu je napustio gitarista Srđan Graovac.

    Posle šestogodišnje pauze svirali su 27. novembra 1998. godine u Sarajevu u rasprodatom klubu "Sloga". Na sledećoj kompilaciji "San i java" uz izbor pesama sa svih njihovih ploča dodate su dve nove "Da li sam to ja..." i "Krug".

    Krajem 2000. godine nastupali su u Hrvatskoj.

    Cane je gostovao na snimanju solo ploče "Evo sada vidiš da može" (PGP RTB 1989.) Srđana Gojkovića, "Zašto da ne!" (PGP RTS 1994.) Električnog orgazma. Pesma "Hoću da znam" upotrebljena je u filmu "Geto - tajni život grada". Anton je svirao na Giletovoj ploči "Evo sada vidiš da može" i "Letim, sanjam, dišem" (PGP RTB 1988.) Električnog orgazma.

    Igor Borojević od 1990. godine radi kao producent tako da je potpisao ploče Bjesova, Kristala, Pilota, Dža ili bu i drugih. Komponuje za pozorište, a muzika za predstavu "Tramvaj zvani želja" je objavljena na istoimenoj kaseti u izdanju Metropolis Records 1994. godine. Polovinom 1997. godine otvorio je studio Fabrika.

    Polovinom 1999. godine Hi-Fi Centar je na disku objavio reizdanje prvog albuma Partibrejkersa.

    Petar Janjatović, Ilustrovana ex-yu rock enciklopedija 1960-2000, 2. izdanje