Forumi » Proza i Poezija

Stevan Raičković

    • 1436 postova
    17. октобар 2016. 16.08.07 CEST

    Stevan Raičković je bio srpski pesnik i akademik. Stevan Raičković rođen je u selu Neresnica u podnožju Homolja, kao treće dete roditelja koji su bili učitelji u tom mestu. Uz roditelje učitelje koji su često menjali mesta službovanja, detinjstvo je proveo u više sela i gradova Srbije.

    Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Beloj Crkvi, Senti, Kruševcu i Smederevu. Maturirao je 1947. godine u Subotici. U svojoj devetnaestoj godini Stevan Raičković dolazi u Beograd, gde jedno vreme studira na Filozofskom fakultetu (grupa Jugoslovenski jezici i književnost), a zatim radi kao novinar i literarni saradnik. Od 1945. do 1959. godine bio je saradnik Literarne redakcije Radio Beograda a do 1980. godine urednik u Izdavačkom preduzeću "Prosveta".

    Stevan Raičković je počeo vrlo rano da piše, prvu pesmu "Majke nad zavejanim uspomenama" objavio je 1945. godine. Dva stiha iz te pesme uklesana su na spomeniku žrtvama ženskog logora Mlaka u Jasenovcu. 1950. godine izašla mu je prva zbirka pesama Detinjstvo. Slede Pesme tišine 1952. god, i ta knjiga pesama biće primećena, a pesnik će svojim sledećim pesničkim knjigama biti prepoznat kao „pesnik trave“, i postati glavni predstavnik lirskog subjektivizma, neoromantičarske osećajnosti, izrazito okrenut svetu prirode, lišću, travama, nebu, reci…

    Pored poezije za odrasle, pisao je i priče i pesme za decu. Takođe je objavio prepeve modernih ruskih i slovenskih pesnika ("Sedam ruskih pesnika" i antologiju "Slovenske rime") kao i niz eseja i zapisa o poeziji. Preveo je i Šekspirove sonete i "Deset ljubavnih soneta" Frančeska Petrarke. Za svoje stvaralaštvo Stevan Raičković je dobio mnoge nagrade: Oktobarsku nagradu Beograda (1958), Sedmojulsku nagradu (1963), Zmajevu nagradu (1964), nagradu „Branko Miljković“ (1979), „Goranov venac“ (1985), Njegoševu nagradu (1993), Vukovu nagradu i mnoge druge. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1972. godine, a za redovnog 1981. godine. Stevan Raičković preminuo je 6. maja 2007. u Beogradu, u 79-oj godini.

     

    • 1436 postova
    17. октобар 2016. 16.09.11 CEST

    U MOJOJ GLAVI STANUJEŠ

     

    U mojoj glavi stanuješ: tu ti je

     

    Soba i mali balkon s koga puca

     

    Vidik na moje misli najtajnije.

     

    Ponekad slušaš kako mi zakuca

     

    Srce ko živi leptir iz kutije.

     

    Ja ti odškrinem vrata: niz basamke

     

    Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

     

    Na povetarcu lebdiš poput slamke.

     

    (Dok za to vreme, možda: neoprezna

     

    Stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)

     

    Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš

     

    U morsku penu, ispod sunca, gola)

     

    Spazim te kako po kiši preskačeš

     

    Barice i sva u blatu do pola

     

    Žuriš na poso s licem ko da plačeš.

     

    Prolazi dan za danom i sva svota

     

    Vremena tvog se po dva puta zbira:

     

    Pa pola oko moga klupka mota.

     

    Vidim sa tvog lica punog mira

     

    Da ne znaš kako živiš dva života.

     

    U mojoj glavi stanuješ i dubiš

     

    Crne i bele hodnike za moje

     

    Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?

     

    Van tebe druge misli ne postoje.

     

    Samo dok spavam ti se nekud gubiš...