Forumi » Istorija knjizevnosti
Srpska književnost 18. i 19. veka
-
Anja Jeftić — Srpska književnost 18. veka
SRPSKA KNJIŽEVNOST 18. VEKANASELJAVANJE SRBA U JUŽNU UGARSKU
Najveća seoba Srba sa matičnih teritorija Kosova, Metohije i Srbije na sjever bila je tzv. Velika seoba s kraja 17. vijeka, pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića. Nakon austrijsko-turskih ratova, u kojima su učestvovali na strani Austrije, oko sto hiljada Srba prešlo je na teritoriju današnje Vojvodine. Egzodus sličan ovome ponovio se i 1739. godine u drugoj Velikoj seobi. Srbi u Ugarskoj bili su pod nedefinisanom državnom vlašću, podjednako su ih svojatale Austrija i Mađarska, i pravni i svaki drugi položaj bio im je nesređen. Najviše su se isticali učestvujući u ratovima koje je vodila Austrija i štiteći južnu granicu države u tzv. vojnim krajinama
Matične teritorije srpskog naroda u srednjem vijeku bile su Kosovo, južna i centralna Srbija, Hercegovina, povremeno Crna Gora i Bosna. Najsjevernija tačka srpske države bio je Beograd, koji je postao njena prestonica za vrijeme despota Stefana Lazarevića. Međutim, još u srednjem vijeku ima dokaza o postojanju srpskog življa i u sjevernijim podnebljima, u Sremu i južnom Banatu. Naročito poslije turskog lomljenja srpske države u 15. vijeku, Srbi se počinju u manjim i većim grupama iseljavati preko Save i Dunava. Već 1480. godine oko 50.000 Srba stiže u temišvarski kraj, potom 1526. godine biva veća seoba sa vlastelom Bakića na čelu, a u 16. vijeku Srbi već imaju nekoliko manastira u Sremu, svoje vladičanstvo i kult sremskih Brankovića. Ipak, najveća seoba Srba na sjever bila je tzv. Velika seoba s kraja 17. vijeka, pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića. Potom se egzodus sličan ovome ponovio i 1739. godine u drugoj Velikoj seobi.
VELIKA SEOBA SRBA
Nakon što je porazila tursku vojsku kod Beča krajem 17. vijeka, u to vrijeme moćna evropska država Austrija digla se zajedno sa Poljskom, Mletačkom republikom i Rusijom u rat protiv Turske. Kada su bili nadomak Prizrena, austrijski car je pozvao Srbe da im se pridruže, obećavajući da će nakon pobjede imati konačno i potpuno oslobođenje od Turaka. Međutim, Turci su neprekidno napredovali i potiskivali austrijsku vojsku prema sjeveru, a na ponovo osvojenim teritorijama ostajali su Srbi i trpjeli strašnu osmanlijsku odmazdu. U jednom zapisu sačuvan je vapaj iz tog vremena: Oh! Oh! Oh! Uvi mnje! Ljuti strah i beda togda beše, mater od očesa razdvajahu, i ot otca sina; mlade robljahu, a stare sekahu i davljahu. Togda na se čeloveci smrt prizivahu, a ne život od prokleti Turaka i Tatara. Uvi mnje, ljute tuge!
Srbi su bili izgubili svaku sigurnost na svojoj rodnoj zemlji i zato je 1690. godine sto hiljada ljudi predvođeno patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, vladikama i kaluđerima prešlo u Ugarsku, na teritoriju današnje Vojvodine. Pozvao ih je austrijski car, jer je bilo u interesu Austrije da oni nasele puste teritorije, ranije napuštene od mađarskog stanovništva, i zaštite problematičnu južnu granicu. Sa Kosova i južne Srbije na sjever je pošla glavnina srpskog naroda: visoko sveštenstvo, imućniji i ugledniji ljudi i svi drugi koji su se pobojali da bi mogli postati meta osvete Turaka, ili da bi mogli nastaviti život u ropskoj ovisnosti o njima. Opustjela područja Kosova i Metohije nakon Velike seobe naselila su albanska plemena iz brdskih krajeva, a Šumadiju i zapadnu Srbiju Srbi iz Hercegovine, Crne Gore i Bosne.
PRVE GODINE U UGARSKOJ
Još prije nego što se zbilo ovo veliko pomjeranje srpskog življa, Austrija je obećala budućim doseljenicima da će se oni nastaniti na zemljištu zasebno od ostalih naroda i sa slobodom da samostalno organizuju sebi život. Nakon doseljavanja, naročitim carskim aktom odobrena je unutrašnja autonomija Pravoslavne crkve, pravo da Srbi slave svoje praznike, biraju arhiepiskope i podižu hramove gdje god to nađu za shodno. U stvarnosti gotovo ništa od ovoga se nije ispunjavalo: nije bilo nikakvog unutrašnjeg uređenja, Austrija se prema Srbima odnosila gotovo kao prema robovima i narod je patio i duboko stradao u svom egzilu. Godine 1708. pišu Budimci svome vladiki:
Teško stradamo sa svake strane, a pomoći nemamo niotkuda krome Boga. Ako koga uređenja ne bude, nećemo se moći nikako držati i živeti ovde, niti nam prilikuje... Od toliko vremena kako smo se ovde mi naselili, niti smo građani, ni seljaci, niti koje ureždenije imamo. Veće, ako kome što damo, tako smo im mili; ako li ne damo, a oni na nas ratuju...
Dodatna otežavajuća okolnost je bila ta što su teritorije koje su naselili Srbi bile pod nedefinisanom državnom vlašću, podjednako su ih svojatale i Austrija i Mađarska i pravni položaj Srba bio je nesređen. Dopadali su pod milost vlasti jedino kad su trebali Monarhiji protiv kojeg spoljašnjeg neprijatelja, kako piše baron Bartenštajn, ili kad se mislilo da se može hasne izvući od grčkih trgovaca u zajedničkoj trgovini i prometu, ili najposle, kad se nadahu i očekivahu korisne pomoći, ugušujući kakav unutrašnji nemir.
Mađari su Srbima i formalno oduzeli pravo na zemlju, koje im je bilo zagarantovano još 1691. godine, i 1723. feudalnim pravom su ih proglasili kmetovima, dužnim da obrađuju spahijsku zemlju. Nekoliko puta su Srbi pokušavali da okončaju svoj podređeni i sužanjski položaj i podizali su bune sa različitim uspjehom. Oko 1706. godine bila je mala narodna buna u Slavoniji, a 1735. godine je prvo u Sremu, potom i šire, izbio ustanak Pere Segedinca i postao najveći protest srpskog naroda u 18. vijeku. Samo godinu dana poslije, ustanak je u krvi ugušen i njegove vođe su mučene, a potom i ubijene. Narod je i pored toga kroz cijeli 18. vijek nastavljao da se buni, sve dok pod reformama Josifa II 1781. godine Srbi nisu dobili pravo na slobodu vjeroispovijesti, a deset godina kasnije dobili su i sva građanska prava i postali ravnopravni sažitelji stanovnicima u novoj državi.
VOJNIČKA SLUŽBA SRBA U AUSTRIJI
Najveću korist od Srba Austrija je imala u tzv. vojnim krajinama, graničnim područjima austrijske teritorije, koja su naselili Srbi i tako štitili južnu granicu od Turaka. Srbi su bili bitan i pouzdan konstituent carske vojske, pokazivali su se kao sjajni vojnici i besplatno su služili vojsci, koja je u biti bila najamnička. Istoričar srpske književnosti 18. vijeka Jovan Skerlić zapisao je: Srbi su bili hrabra i jevtina vojska; njih je lako bilo regrutovati, jer su uvek bili pod oružjem i vazda orni na boj; odelo im je bilo prosto; zbog mnogo postova malo su jeli; naviknuti na šumski život, bili su izdržljivi i neustrašivi; među njima nije bilo dezertera i pri jurišima nisu znali za ustupanje.
Ipak, strašan, neuredan i pun neizvjesnosti je bio život tih ljudi i njihovih porodica. Miloš Crnjanski je u svom romanu Seobe opisao izgled jednog puka srpske vojske koji je 1744. godine pošao u rat na strani Austrijske carevine: Slavonsko-podunavski polk beše otišao na vojnu, posle smotre u Pečuju, kao prebijeno pseto, ponizan i tih. U razvučenim, iskrivljenim, dvojnim redovima, dizao je prašinu kao stoka, obilazeći sela i baruštine, gazeći od jutra do mraka pesak, livade i blato. Spavajući na mračnim, velikim senkama šuma, na travi, puk se budio zorom kao pijan, prozebao, sa injem na perčinima i brcima, pa je započinjao da urla i da peva otegnuto... ej, ej... da odmah zatim zamukne, pašući oružje, videvši da više ne zna gde se nalazi, ni kuda ga vode. Bio je stigao do granice zemljišta o kome se pričalo po selima i zemunicama njegovim, i svet, koji se nastavljao posle, bio je nepoznati, neizvesni svet, iz kojeg je znao da će se vratiti sa gomilom mrtvih... Duge puške, okovane bakrom i srebrom, što ih je puk nosio kao batine, posle nekoliko dana ubrzanog hoda, razdirale su kožu na desnom ramenu... Prašina, znoj i sitne, crne mušice behu mu se zalepile za nozdreve i očne kapke. Među zubima su škrgutali pesak.
Srbi su ipak povremeno bili dostojno tretirani na carskom dvoru. Najistaknutiji vojnici su dobijali titule oficira i viših vojnih starješina i bili su ne samo lojalni carskoj dinastiji nego su i štitili interese svoga naroda i njegove pravoslavne vjere. U to doba je put napredovanja u vojnoj karijeri bio jedini mogući progresivni, jer u druge službe Austrijske carevine pravoslavni Srbi nisu bili primani.
DRUŠTVENO PRILAGOĐAVANJE SRBA U JUŽNOJ UGARSKOJ
Pored srpskog življa koji je potkraj 17. vijeka i u prvim decenijama 18. vijeka obrazovao Vojnu Krajinu i naselio se u doline Save, Tise i Dunava, svoju zemlju su napustili i oni Srbi kojima su zbog njihove imućnosti Turci mogli mnogo toga da oduzmu i oni koji su zbog svog visokog ugleda mogli da postradaju. Među njima je bilo dosta trgovaca i zanatlija, sposobnih da se u novoj sredini brzo prilagode i nastave da se bave svojim starim zanimanjem. Oni su bili onaj sloj srpskog građanstva koji se zajedno sa mitropolitima i sveštenicima borio i materijalno podržavao masovno širenje kulture i pismenosti među srpskim življem, ali i koji je činio najveći dio čitalačke publike
Književnost pisana u 18. vijeku među Srbima u južnoj Ugarskoj bila je pod dubokim uticajem sredine u kojoj je nastajala i toga kako je nova sredina prihvatala srpske pridošlice. Teškoće izbjeglištva i prebjeglištva odražavale su se i na pisanu riječ, koja je snosila posljedice teških uslova života onih koji su je stvarali. U prvo vrijeme je bilo mnogo bitnije obezbijediti osnovne bogoslužbene knjige, prepisati ih ili stare sačuvati od propadanja, nego bilo kako drugačije književno djelovati. Srpske osnovne i srednje škole, koje imaju svoju burnu tradiciju nastajanja, ukidanja i ponovnog obnavljanja u 18. vijeku takođe su trebale pisane građe da bi mogle služiti svrsi radi koje su postojale. Iako se ne može osporiti nicanje autentičnog književnog izraza, ipak su akcije poduzimane u ovom pravcu u 18. vijeku bile prevashodno praktičnog karaktera i ticale su se masovnog širenja kulture i pismenosti među srpskim življem. Takva nastojanja su podržavali najviše mitropoliti i sveštenici, a potom trgovci i zanatlije, onaj sloj srpskog građanstva koji je činio najveći dio čitalačke publike i koji se najbolje socijalno adaptirao u novu državnu i nacionalnu zajednicu.
ŽIVOT SRBA SELJAKA
Srpski iseljenici različito su se snašli u južnoj Ugarskoj. Imućniji su od početka krenuli da žive u varošima, a seljaci i stočari naselili su ravnice kraj rijeka Tise, Dunava i Save. Mnogi su živjeli u prostim zemunicama, na močvarnim i gnjilim zemljištima, mijenjajući u zbjegovima staništa onako kako se mijenjala granica Vojne Krajine. Kada se ta granica učvrstila, krenuli su da podižu sela pored utvrđenih vojnih mjesta na obalama rijeka, tzv. šančeva, pa su tako nastale prvo manje varoši, a onda i gradovi: Novi Sad, Sombor, Subotica, Senta, Bečej i drugi.
Narod se teško nosio sa novim uslovima. Gotovo bez ikakve kuće i kućišta, stalno pomjeran sa svojih trenutnih naseobina, ubogo i jadno je životario, saobražavajući se katkad prirodi koja ga je okruživala — zadivljaloj i blatnoj. Crkve su uglavnom bile obične daščare, a s vremenom je krenulo da ponestaje knjiga, odeždi i drugih za bogosluženje potrebnih predmeta. Često je nedostajalo i sveštenika, dobrih vođa i narodnih učitelja. Narod je postao krajnje zapušten, naviknut na krađu, otmicu i ajdukovanje, odviknut od stare dobrodetelji i zakona pravičnosti, nemarljiv za dobre savete, stoji u jednom pismu iz tog perioda. Sve to je uticalo i na moralni život, koji je polako krenuo da se razriva, kao i na pojavu niza sujevjerica, praznovjerica i paganskih običaja koje su vršili razni čarodjejev i volšebnikov. Postalo je rasprostranjeno vjerovanje u vukodlake, vampire i vještice, brakovi su se raspadali zbog mnogoženstva i mnoga narodna sabranja, čak i ona kakva su daće i sahrane, pretvarala su se u raskalašne i razuzdane terevenke. Mitropolit Pavle Nenadović 1759. godine u jednoj svojoj poslanici veli da je ne bez boljezni serca čuo da u narodu ima bogoprotivnih čarodejanija, volhovanija i bjesopočitanija i zabranjuje pjeti bjesovskih pjesnej i tvoriti igr i vsjakaja besčinstva, pače že ne čarodejstvovati ni k volhvom i čarodjejam hoditi, niže prizivati vračarice v domi svoja.
Docnije, sa stasavanjem srpskog građanstva i čvršćim povezivanjem sa ruskim narodom, njegovom duhovnošću i kulturom, ovakvo stanje će postepeno krenuti da se preobražava.
TRGOVAČKI I ZANATLIJSKI SLOJ DRUŠTVA
Svoju zemlju potkraj 17. vijeka i u prvim decenijama 18. vijeka su, između ostalih, napustili i oni Srbi kojima su zbog njihove imućnosti Turci mogli mnogo toga da oduzmu i oni koji su zbog svog visokog ugleda mogli da postradaju. Među njima je bilo dosta trgovaca i zanatlija, sposobnih da se u novoj sredini brzo prilagode i nastave da se bave svojim starim zanimanjem, o kojima patrijarh Arsenije III svjedoči: Ešte u mirno vreme ot starine imali su na običaj majstorsko ureždenije. Paki po razrušeniju i po pokolebaniju zemli otečestvija našego, kako su sve svoje dobro ostavili, tako i oni svoj majstorski običaj ugase. Elmaže njnnje ašte i v čudžej zemlji po nešto kuće sgradiše, obače svoj običaj i majstorsko ureždenije poželjevaše, videvše i ot inih rufetov kako predel majstorski imaju.
Gotovo odmah nakon dolaska zanatlije se udružuju u zajednice, tzv. esnafe, primajući u njih samo Srbe, jer ni oni sami nisu mogli biti primljeni među njemačke ili mađarske majstore. Po cilju svoga nastanka ovakva profesionalna udruživanja su prevazilazila materijalne i koristoljubive interese. To se vidi iz njihovih ustava, koje su potvrđivali patrijarsi i vladike. U Ustavu jednog esnafa u Budimu iz 1695. godine veli se: Svaki majstor neka se Boga boji, pošten i čist da bude; pokraj toga niko da ne psuje; u karti, kocki, igrač hamišni i zaklinjač da ne budne; a u nešto kasnijem Sentandrejskom ustavu: Kako iz ružice lep miris ishodi, tako i iz svakog kalfe dobroćutnost, da jedan drugom u svakoj nuždi dobrovoljno i bratski javi se, kako u sodružestvu zdravija i veselosti, tako i u svakoj skorbi i pečali, a najviše u teškoj boljezni...
Srpski trgovci bili su poznati po svojoj umješnosti. Zjedno sa Grcima bili su konkurencija njemačkim i mađarskim trgovcima i od državne vlasti su često dobijali privilegije. Živeći imućno, mnogi od njih su pomagali svoje siromašnije sunarodnike, a bili su i mecena i sponzori prvih srpskih pisaca ovog perioda.
PRVE SRPSKE ŠKOLE U JUŽNOJ UGARSKOJ
Prve srpske škole u južnoj Ugarskoj javljale su se pri crkvenim opštinama, kod crkvi i manastira. Postojala je jaka svijest u narodu koliko je bitno da postoje škole, a naročito su se episkopi i bogati trgovci zalagali za njihovo opstojavanje. Pišu mitropolitu Isaiji Srbi iz Budima i Pešte: Vidite kako smo među ostali jezici ( = među drugim narodima, prim. aut.), a ni škole, ni učenija ne imamo, nego inoplemenike prizivamo na pomoć na svakom mestu... Istrajavalo se u nastavi na srpskom jeziku, što je osobito smetalo ondašnjoj vlasti. Mitropolit Pavle Nenadović je insistirao da su svi iz naroda obavezni da svoju djecu daju u škole i Arhijerejski sinod je 1750. godine odlučio: Vo vsjeh eparhijah ljudem da oglasit se, da djeti svoja u školu na nauku posilajut, otkudu ne samo naučeni, no k cerkovnim, militarskim i provincijalnim dostojanstvom sposobno ustrojitisja. Svjaščenici že, koji bi djeti svoji v naučenje ne davali, da javitsja im, jako i sami bjedu primut v parohijah svojih, i djeti ih na stepen svjaščenstva vozvedeni ne budut.
Srpskih srednjih škola je u 18. vijeku bilo malo i uglavnom sve su bile kratkog vijeka. Prva srednja škola osnovana je 1726. godine u Karlovcima sa ruskim učiteljem Maksimom Suvorovim, koji je došao na poziv mitropolita Mojsija Petrovića. Njegovim dolaskom i opskrbljavanjem srpske prosvjete stotinama ruskih bukvara i gramatika počela je epoha intenzivnijeg uticaja ruske knjige na srpsku pismenost. Još će se pojaviti nekoliko srednjih škola sa različitim planovima i programima do 1791. godine, kada je u Karlovcima osnovana prva srpska gimnazija, koja postoji i do današnjeg dana.