Forumi » Razno

Priče za lep dan

    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.37.05 CET

    Ne staj, kreni dalje

    Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.

     

    Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.

     

    Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
    Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.

     

    Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.

    Slaviša Pavlović – Pogledi sa strane


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 21.39.41 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.40.49 CET

    Šta čini strah

    U jednoj zemlji koja bijaše u ratu, vladao je strašan i okrutan kralj.

    S ratnim zarobljenicima postupao je ovako:
    Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca,
    a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.

    Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:
    “Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“

    Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.

    Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
    Šta je iza ovih strašnih vrata?
    “Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj.

    Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!

    Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:
    “Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego rizikovati da otvore ova vrata!”

    Koliko puta se bojimo rizikovati?

    Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata koja nas vode u pravu slobodu?

    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.42.45 CET

    Lista

    Jedna učiteljica jednog dana zamoli svoje učenike da na papiru napišu imena svih drugih učenika iz razredu i da ostave malo prostora pored svakog imena. Zatim im reče da dobro razmisle koje su najljepše osobine svakog od učenika, te da to i napišu pokraj svakog imena. Cijeli čas potraja dok svi ne završiše svoje male zadatke, i prije izlaska iz razreda svi papire predadoše učiteljici.

     

    Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe osobine koje su učenici napisali o svakom pojedinačno.

     

    U ponedjeljak je svakom od učenika dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. “Zaista?”, čuli su se šapati… “Nisam imao pojma da nekom nešto značim!”, ili “Nisam znala, da se tako sviđam drugima,” bili su komentari.

     

    Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutovali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima.

     

    Godinama kasnije jedan od učenika je poginuo u vijetnamskom ratu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast… Učiteljica je prišla posljednja.

     

    Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je stajao pored kovčega pitao ju je: “Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?” Klimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: “Mark je vrlo često pričao o vama.”

     

    Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također bili tamo i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. “Htjeli bismo vam nešto pokazati”, rekao je otac i izvukao novčanik iz džepa. “Ovo su pronašli kada je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati.” Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta presavijan i otvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. “Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili”, rekla je majka. “Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio.” Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Čarli se nasmiješio i rekao: “Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola”. Čakova žena je rekla: “Čak me jezamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album”. “I ja svoju još uvijek imam”, rekla je Merilin. “U mom dnevniku je.” Viki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. “Uvijek ju nosim sa sobom”, rekla je Viki i primijetila: “Vjerujem da smo svi sačuvali liste”. Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je odmah sjela i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.45.02 CET

    Još samo pet minuta


    Jednog dana u parku uz dečije igralište jedna žena sede na jednu klupu pored jednog čoveka.

    “Ono tamo je moj sin”, reče žena pokazujući prstom na malog dečaka u crvenom džemperu koji se upravo spuštao niz tobogan u pesak.

    “Imate divnog sina”, odgovori muškarac. “A ono tamo na biciklu u beloj haljinici je moja ćerka.”

    A zatim, pogledavši na sat, pozva svoju ćerku: “Je li vreme da krenemo kući, Melisa?”

    Devojčica je negodovala, “Još samo pet minuta, tata. Molim te, još samo pet minuta.”

    Otac je klimnuo glavom i Melisa je na svoje opšte zadovoljstvo nastavila da vozi biciklo.

    Minuti si prošli i otac ju je još jednom pozvao: “Je li sada vreme, Melisa?”

    I Melisa je opet negodovala: “Još pet minuta, tata. Još samo pet minuta.”

    Otac se samo nasmejao i rekao, “Ok.”

    “O bože, vi ste sigurno jedan jako strpljiv otac”, reče žena koja je posmatrala njegove reakcije.

     

    Čovek se okrenu prema njoj i reče joj: “Njen stariji brat prošle godine vozio je biciklo u blizini ovog parka. Pijani vozač je naišao, udario u njega i ubio ga. Nikada nisam provodio mnogo vremena sa Tomijem…a sada bih dao sve na svetu za još samo pet minuta sa njim. Zakleo sam se da neću ponoviti istu grešku i sa Melisom.”

    “Ona misli da ima još pet minuta da vozi biciklo, a ustvari ja imam još pet minuta da je gledam kako se igra.”


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.32.23 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.47.03 CET

    Ako odlučite, počinjući od sutra da ulažete u svoj posao mnogo više nego što ste plaćeni za to, čuda će početi da se događaju u vašem životu.

     

    Ako želite da uspijete, morate naučiti da živite sa neuspjesima. Mnogo više mudrosti steknemo na osnovu naših neuspjeha, nego na osnovu naših uspjeha.

     

    Uvijek kada omalovažavate sebe i svoje talente, vi ste predodređeni za neuspjeh. Ako potcijenite svoje umijeće ili svoje iskustvo ili svoje znanje, svijet će se vrlo brzo složiti sa vašom procjenom i vi ćete se suočiti sa žalosnom budućnošću koju niste zaslužili.

     

    Nikada ne prenatrpavajte svoje dane ili noći banalnim i nevažnim stvarima jer nećete imati vremena da se suočite sa pravim izazovima kada oni naiđu.

     

    Ne možete napredovati ako živite kao pustinjak i stoga morate imati dodira sa svijetom i paradama njegovih nesreća i kritičara, pa ipak, nikome od njih ne treba da dopustite da pokvari vašu paradu.

     

    Dobro je imati novac i sve one stvari koje se novcem mogu kupiti, ali dobro je takođe zaustaviti se bar jednom i biti siguran da nismo izgubili one stvari koje se novcem ne mogu kupiti.

     

    Uvijek težite da budete još veći nego što jeste. Morate da nadmašite sami sebe. U svakom sljedećem postupku, testu, susretu, razmišljanju, pokušajte da budete bolji nego u prethodnom. Sad ste ono što jeste, ali za sat vremena morate da budete više nego što ste sad. U svemu što preduzmete, napregnite još veću snagu da biste nadmašili sebe.

     

    Najveći uspjesi se otvaraju pred vama samo ako preduzimate najteže rizike, izbalansirane hladnokrvnim, pronicljivim rasuđivanjem.

     

    Dobre misli i dobri postupci nikada ne mogu da daju loše rezultate; loše misli i loši postupci nikada ne mogu da daju dobre rezultate.

     

    Kada dospijete u tjesnac i sve se okrene protiv vas, i kada dođe dotle da vam se čini da ne možete više ni trenutka da izdržite, ne predajte se, jer to je upravo tačka na kojoj počinje preokret.

    Og Mandino


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.36.05 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.48.19 CET

    Ne znam šta tražim, ni gdje treba da tražim, ali sam u jedno siguran – da je to negdje blizu i da ću ga nekako prepoznati i osjetiti.

     

    Neki ljudi pobjeđuju, osvajaju, ali osjećaj gubitništva ih tjera da se iznova dokazuju, pa tako nastavljaju sa pobjedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobjede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobijedili srcem, već su, u želji da budu pobjednici u očima drugih, nesvjesno pobijedili sebe.

     

    Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje, i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, sa mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mjesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.

    Slaviša Pavlović


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.39.20 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.50.07 CET

    U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina. Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urođeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobođen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu priviđenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od priviđenja nego strah od stvarnih mogućnosti.

    Jovan Dučić

    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.51.22 CET

    Budi srećan

    Na uglu jedne ulice stajao je prosjak i prosio za hljeb.
    Ulicom je naišao konjanik, dojahao do njega i udario ga bičem po licu.

    Gledajući jahača dok se je udaljavao, prosjak se ispravi i povika:
    “BUDI SREĆAN!”

    Neki seljak stajao je tu u blizini i vidio sve što se dogodilo.
    Ipak…prosjakove zadnje riječi su ga u potpunosti zbunile.
    Nije izdržao, a da ne upita prosjaka:
    “Zar si zaista toliko ponizan i skroman?!”

    “Ne”, odgovori je prosjak. “Ali, da je jahač bio srećan čovjek, nikada ne bi došao da me udari bičem po licu!”

    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.52.41 CET

    Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Nevjerovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slijediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.

     

    Ako iscijediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.

     

    Baš kao kad prsneš u smijeh, pa onda još neko počne da se smije sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.

     

    Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!

     

    Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj nevjerovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.

     

    A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!


    Bredli Trevor Griv


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.43.30 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.54.48 CET

    Priča o jednoj neobičnoj žabi

    Bila jednom jedna grupa žaba.
    Okupile su se da bi se takmičile u penjanju.
    Cilj je bio popeti se na vrh jednog tornja.
    Velika masa se okupila ispod tornja da gleda takmičenje i da navija kao i svake godine uostalom.

    Utrka je počela.
    Iskreno rečeno, niko iz publike nije vjerovao da se ijedna žaba može popeti na vrh tornja, Jer se to nikad prije nije ni desilo.
    Mogle su se čuti riječi poput:”Previše je teško!”
    ili
    “Nikad se niko neće popeti na vrh.”
    I zaista, malo po malo, žabe su počele da odustaju.
    Jedna po jedna.
    Napredovale su samo one što su bile najspremnije.
    Masa je već počela da viče:


    “Previše je teško, nikada to nećete uspjeti!”
    Žabe su sve više odustajale, a publika je bila sve glasnija:”Nemoguće je popeti se na vrh!
    To nikad nikome nije uspjelo!”.
    Ipak ostalo je par najupornijih žaba.
    One su se samouvjereno penjale ka vrhu tornja. No publika je izgleda imala uticaja na njih, i nastavila je da im dobacuje sa zemlje, tako da su na kraju odustale sve žabe osim jedne koja je sigurno grabila ka vrhu.
    Publika je i dalje bila neumoljiva u svojim poklicima,

     

    “Odustani, niko to nije uradio, pa nećeš ni ti. Šta glumiš?! Šta si sebi umislila?!”
    No žaba se je i dalje penjala. Publika je vikala, a žaba se penjala.
    I na kraju, žaba se popela na vrh!
    Prvi put ikad da je to nekome uspjelo. Prvi put je nemoguće postalo moguće. I naravno poslije toga svi su htjeli da se slikaju sa tom žabom.
    Svi su htjeli da je vide i upoznaju. Svi su htjeli da znaju kako joj je to uspjelo. Niko nije mogao da vjeruje.

     

    Žaba je bila gluva.


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.49.49 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.56.24 CET

    Jednog dana otac, inače jako bogat čovjek, odlučio je povesti svog malog sina na selo s ciljem da mu pokaže kako žive siromašni ljudi. Proveli su mjesec dana kod jedne porodice koja bi se mogla opisati kao siromašna. Kad su se vraćali kući, otac je upitao sina:
    „Kako ti se svidjelo na selu?“ – na šta je dječak odgovorio:

    „Bilo je super tata!“

    „Razumiješ li sada kako žive siromašni ljudi?“ – upitao ga je otac.

    „Da, razumijem“ – odgovorio je sin.

    „Reci mi onda, šta si naučio na ovom putovanju?“

    „Vidio sam da mi imamo jednog psa, a oni četiri.

    Naš bazen se proteže do sredine dvorišta, a njihovoj rječici se ne nazire kraj.

    Mi imamo kineske svjetiljke u dvorištu, a oni imaju beskrajno zvjezdano nebo.

    Naš vidik seže do ograde, a oni ispred sebe imaju cijeli horizont.

    Mi živimo na malom komadu zemlje, a oni imaju beskrajna polja.

    Mi imamo ličnu poslugu koja nam pomaže, a oni pomažu drugima.

    Mi kupujemo hranu, oni beru svoju.

    Mi oko svoje kuće imamo zidove da nas zaštite, a njih štite prijatelji.“

    Otac je ostao bez teksta. Tada je sin dodao:

    „Tata, hvala ti što si mi pokazao koliko smo siromašni.“

    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.58.19 CET

    Uvek ima vremena za kafu sa prijateljima

    Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24 sata na dan nije dovoljno, setite se tegle krastavaca ..... i ..... kafe.

     

    Profesor je stajao pred grupom studenata na času filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je čas počeo, bez reči je podigao, veliku praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.

     

    Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.

     

    Sledeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom da li je tegla puna!? Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.

     

    Onda je profesor ispod stola izvadio dve šoljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali. "Sada!?", rekao je dok je smeh zamirao, "Hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život".

     

    Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša deca, vaše zdravlje, vaša vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo.

     

    Kamenčići su one stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuca i vaš auto.

     

    Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu peskom, nema mesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi i u životu. Ako potrošite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikad nećete imati mesta za one važne stvari. Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa decom. Nađite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovo kao da vam je 18 godina. Uvek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke.

     

    Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista važne.

     

    Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak.

     

    "Jedna od studentkinja je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kafa?!"

     

    Profesor se nasmejao: „Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem."


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.53.49 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 21.59.56 CET

    Jedan je čovjek vodio karavan kamila. Svake bi im večeri skidao teret i svezao za klinove koje je zabijao u zemlju, jedan kraj užeta bi vezao za kamilinu njušku, a drugi za klin. Tako vezane bi ih ostavio i mirno spavao. Jedne je večeri počeo vezivati kamile kad je ustanovio da mu nedostaje klin i konopac za jednu kamilu. U blizini je bila neka kućica, pa je otišao posuditi klin i konopac. No u toj je kućici živio neki mudar čovjek koji mu reče:

     

    ‘Nemam to što tražiš, ali može i ovako. Veži svoju kamilu kao što je uvijek vezuješ, samo bez klina i konopca’.

     

    Čovjek je postupio po savjetu. Postavio je kamilu na njeno mjesto, a zatim pravio pokrete rukama kao da joj vezuje konopac za njušku. Uzeo je čekić i udarao po zemlji kao da zabija klin, a na kraju pravio pokrete kao da konopac vezuje za klin. I što se dogodilo? Kamila se cijelu noć nije pomjerila.

     

    Sljedećeg se jutra karavan spremao da krene. Svaku je kamilu odvezao osim one koja i nije bila vezana. Sve su se kamile podignule i krenule, sem one nevezane. Čovjek pomisli najgore:

     

    ‘O Bože, što je s ovom kamilom? Zar se razbolila?’

     

    I ponovno potraži pomoć onog mudrog u kućici.

     

    ‘Molim te pomozi! Što se događa s mojom kamilom? Nikako neće da se pomjeri!’

     

    ‘Pa moraš je odvezati’, reče taj.

     

    ‘Pa nemam što odvezati, kad je nisam ni vezao.’

     

    ‘Upravo to ‘ništa’ trebaš odvezati isto onako kako to uvijek činiš.’

     

    Na to čovjek to i učini. Priđe kamili i malo je povuče za njušku, kao da odvezuje konopac. Zatim se sagne i s čekićem izbije navodni klin, a potom zamota navodno uže. Istog je časa kamila ustala, potrčala i pridružila se krdu.

     

    Uvjerenja nas čvršće vezuju od bilo kakvih konopaca.


    Poslednja izmena: 27. јануар 2018. 22.57.13 CET"
    • Moderator
    • 1436 postova
    27. јануар 2018. 22.02.21 CET

    Jedan Čiroki indijanac je ispričao svom unuku:
    - „U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka.
    Jedan je Zlo – to je strah, gnev, zavist, žalost, kajanje, pohlepa, nadmenost, samosažaljenje, krivica, ogorčenje, inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.
    Drugi je Dobro – to je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost, saosećanje, velikodušnost, istina, samilost i vera.“
    - „I koji vuk pobedjuje?“- upita unuk.
    A stari čiroki odgovori:
    - „Onaj kojeg hraniš.“