Pesmarnik » Diskusije


Tin Ujević

  • Officer
    26. новембар 2013.

    Kratka biografija


     


    Jedan od najvećih pesnika na ovom prostorima, rodjen je 5. jula 1891.godine u Vrgorcu, kod Imotskog, kao Augustin Josip Ujević. Otac mu je bio učitelj, koji se pomalo bavio pisanjem. Augustin-Tin je prva tri razreda završio u Imotskom, a potom u Makarskoj. Gimnaziju je završio u Splitu, živeći u nadbiskupijskom sjemeništu. Po maturiranju, nije se zaredio, već je otišao da studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.


    Kao student, bio je pripadnik mlade generacije hrvatskih intelaktualaca, politiički aktivne. Najpre je bio hrvatski nacionalista, a potom se zalagao za ideju jugoslovenstva (čak je studirao i u Beogradu), zbog čega je hapšen, pa je uskoro emigrirao u Pariz. U vreme Prvog svetskog rata, u Parizu, Ujević je doživeo neku vrstu emocionalnog sloma, koji je prevazilazio posvetivši se izučavanju istočnjačke filozofije. Definitivno je odustao od politike i posvetio se književnom i prevodilačkom radu. Rezigniran i razočaran, srušenih ideala iz mladosti, čvrsto je odlučio da se odrekne udobnosti gradjanskog života i da se svim svojim bićem posveti umetnosti.

  • Officer
    26. новембар 2013.

    Notturno


    Noćas se moje čelo žari,
    noćas se moje vjeđe pote;
    i moje misli san ozari,
    umrijet ću noćas od ljepote.

    Duša je strasna u dubini,
    Ona je zublja u dnu noći;
    Plačimo, plačimo u tišini,
    Umrimo, umrimo u samoći.


     


     


    Svakidašnja jadikovka


    Kako je teško biti slab,
    kako je teško biti sam,
    i biti star, a biti mlad !


    I biti slab, i nemoćan,
    i sam bez igdje ikoga,
    i nemiran, i očajan.


    I gaziti po cestama,
    i biti gažen u blatu,
    bez sjaja zvijezde na nebu.


    Bez sjaja zvijezde udesa
    sto sijaše nad kolijevkom
    sa dugama i varkama.


    –O Bože, Bože, sjeti se
    svih obećanja blistavih
    što si ih meni zadao.


    O Bože, Bože, sjeti se
    i ljubavi, i pobjede
    i lovora i darova.


    I znaj da Sin tvoj putuje
    dolinom svijeta turobnom
    po trnju i po kamenju,


    od nemila do nedraga,
    i noge su mu krvave,
    i srce mu je ranjeno.


    I kosti su mu umorne,
    i duša mu je žalosna,
    i on je sam i zapušten.


    I nema sestre ni brata,
    i nema oca ni majke,
    i nema drage ni druga.


    I nema nigdje nikoga
    do igle drača u srcu
    i plamena na rukama.


    I sam i samcat putuje
    pod zatvorenom plaveti,
    pred zamračenom pučinom,


    i komu da se potuži?
    Ta njega nitko ne sluša,
    ni braća koja lutaju.


    O Bože, žeže tvoja riječ
    i tijesno joj je u grlu,
    i željna je da zavapi.


    Ta besjeda je lomača
    i dužan sam je viknuti,
    ili ću glavnjom planuti.


    Pa nek sam krijes na brdima,
    pa nek sam dah u plamenu,
    kad nisam krik sa krovova !


    O Bože, tek da dovrši
    pečalno ovo lutanje
    pod svodom koji ne čuje.


    Jer meni treba moćna riječ,
    jer meni treba odgovor,
    i ljubav, ili sveta smrt.


    Gorak je vijenac pelina,
    mračan je kalež otrova,
    ja vapim žarki ilinštak.


    Jer mi je mučno biti slab,
    jer mi je mučno biti sam
    (kada bih mogao biti jak,


    kada bih mogao biti drag),
    no mučno je, najmučnije
    biti već star, a tako mlad !





    Zvjezde u visini



    Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
    on mnogo traži, i on mnogo sluti,
    i svoju ljubav (kao parce kruva
    za gladne zube) on brižljivo cuva
    za zvijezde u visini,
    za srca u daljini.



    Cutanje kaže: u tudem svijetu
    ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
    i o pitaru povrh trošne grede,
    i o ljepoti naše svijetle bijede,
    i u zar dana i u plavet noci
    snim: ja cu doci, ja cu doci.


     


    Pobratimstvo lica u svemiru


    Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
    I ono sve što ti bje, cu i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.


    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svima jednako se dive.


    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.


    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
    i sebicni je pecat jedan nasred cela.


    Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
    da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.


    Strašno je ovo reci u uho oholosti,
    no vrlo srecno za ocajnicku srecu,
    da svi smo isti u zloci i radosti,
    i da nam breme kobi pociva na plecu.


    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?


    Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braci.


     


     




     



     

  • Officer
    28. јануар 2014.
    SRBIJI

    Danas plamsaš samo od krvi najboljih
    što su maču dali svoja tela spravna,
    blešteći u duhu i u čistoj volji,
    božanstvena zemljo pravoslavna;
    Juče ti si bila moćna i velika,
    i za usne dece mleko, med i vino,
    dok se ne skrhaše pod gradom čelika
    grudi tvoje dece, srpska domovino.
    Sutra, sabirući i danas i juče,
    zasjaćeš u duhu i u živoj moći.
    Jer će slavu sloma unuci da uče
    kao zoru spasa iza teške noći.
    Al’ ni novi narod, niti ponos međa
    nikad više neće da ti ovaj vrati,
    ponositi pogled iza hrabrih veđa
    što su znale divski u ponor gledati.
    Tvoje mirno čelo pod pretnjom užasa,
    i vijanjem vetra strave i strahote,
    i molitvu tamnu i gluva nebesa,
    to je danas vreme najveće lepote.