Pesmarnik » Diskusije


Đura Jakšić

  • Član
    02. април 2014.

    BIOGRAFIJA


    ŽIVOT. — Rođen je 27. jula 1832. u Srpskoj Crnji, u Banatu, u staroj rodoljubivoj svešteničkoj porodici. Tri razreda gimnazije svršio je u Segedinu, i zatim ostavio školu. Porodica hoće da ga spremi za sveštenika ili trgovca, on oseća u sebi umetnički talenat, odaje se na izučavanje slikarstva i 1847. uči slikarstvo kod privatnih učitelja u Temišvaru. Kao šesnaestogodišnji mladić borio se 1848. u redovima dobrovoljaca. Posle bune, 1849. neko vreme se sklonio u Beograd. Pošto se sve utišalo, produžio je da uči slikarstvo u Pešti,88 Bečkereku, 1850, od 1851. do kraja 1852. na slikarskoj akademiji u Beču. 1853. ode u Minhen, gde je ostao pola godine. Vrativši se u domovinu, živi kao slikar, radeći najviše crkvene ikonostase. 1857. pređe u Srbiju i dobije za privremenog učitelja i selu Podgorcu, u okrugu timočkom. U tom selu i u obližnjem selu Sumrakovcu služio je do 1858. Od 1858. do 1860. bio je učitelj crtanja u jednom pansionatu u Beogradu. 1860. postao je učitelj u Požarevcu. 1861. produžio je slikarske studije u Beču, ali već 1862. je u Novom Sadu, gde oskudno živi od slikarstva i od književnog rada. 1863. vraća se u Srbiju. 1863. je učitelj crtanja u kragujevačkoj gimnaziji, 1865. — učitelj osnovne škole u Sabanti kod Jagodine, 1866. u Požarevcu, 1868. u Rači Kragujevačkoj, 1869. učitelj crtanja u jagodinskoj realci, gde je 1871. otpušten iz državne službe. 1872. postao je korektor državne štamparije, i tu je ostao do smrti. Umro je 16. novembra 1878. godine.


    KNJIŽEVNI RAD.— Čitajući Petefija, svog Petefija, kako je on govorio, koji je toliko odgovarao njegovoj prirodi, i Bajrona, koji je bio pesnički uzor svima romantičarima evropskim, pored Zmaja, koji je jako uticao na njega i upućivao ga u poeziju, on je počeo pevati u Beču 1853. godine. Prvi stihovi su mu štampani 1853. u Serbskomъ lѣtopisu, i otada je sarađivao na gotovo svim srpskim časopisima. Šezdesetih godina skrenuo je opštu pažnju na sebe. 1863. izlazi njegova istorijska drama Seoba Srbalja, 1868. Jelisaveta, kneginja crnogorska, a tek 1873. zbirka lirskih Pesama. Stanoje Glavaš izišao je 1878. Od 1876. do 1878. izišle su u Beogradu četiri sveščice njegovih Pripovedaka. Celokupna dela izišla su u dva maha, 1882—1883. i 1912. u Beogradu.


    LIRIČAR. — Srpski romantizam imao je dva velika pesnika: Zmaja i Jakšića. Zmaj je obimniji i obilniji, raznovrsniji, širi, idejniji, ali Jakšić ima jači temperamenat, osobeniji je, on je pravi, rođeni romantičarski pesnik. Zmaj, gipka i prijemljiva duha, razvijao se sa vremenom, prilagođavao se, menjao ideje i osećanja; Jakšić je ostajao stalno isti, sa svim dobrim i rđavim osobinama svoje jake pesničke individualnosti, uvek bujan liričar, uvek pesnik ličnosti i strasti.


    U prvom redu, iznad svega, i u svakoj prilici, on je bio liričar. Njegovo opšte i književno obrazovanje bilo je nedovoljno, živeo je u teškim prilikama i u nepovoljnim sredinama gde se nije mogao razvijati, sve što je imao izvlačio je iz sama sebe, iz svoje elementarno jake prirode. Sva njegova poezija je ono što je on kazao za prvu svesku svojih stihova: "knjiga života burnoga — u trenucima divlje uzbune..." On je bio duboko nezadovoljan životom koji ga je stalno pritiskivao i gušio, osećao je u sebi veliku snagu koja ga je raspinjala, žudio uvek za nečim jačim, višim i lepšim, nije shvatao život bez velikih strasti i podviga, bio očajno i bolno razdražen što mora da gamiže po zemlji i u prozaičnom svakidašnjem životu, da tavori u jednom hladnom i sivom dobu, bez boje i bez poezije. Vojislav Ilić rekao je docnije za njegovu poeziju:


    Ko zvučne lire strasni zvuk,
    Očajno, strasno bruji.


    Jakšić je poređen sa Bajronom, koji je na njega uticao i kao na pesnika i kao na slikara, i odista bilo je u njemu toga titanskog nezadovoljstva, žestokosti strasti, eksplozija gneva, bune protiv života.


    Više no ijedan od romantičara srpskih Jakšić je bio pesnik u romantičarskom smislu reči, ustreptao pesnik svim svojim bićem i svim svojim životom, noseći u sebi istinski "sveti plamen" poezije. On čini pun utisak iskrenog pesnika, on u ondašnju sladunjavu, frazeološku poeziju unosi svoju ličnu snagu, ekspanzivnu bujnost jedne strasne pesničke duše koja svet gleda u pesničkoj viziji i koja daje katkada drhtavicu velike poezije.


    EPSKA POEZIJA. — Kao gotovo svi srpski pesnici, Jakšić se ogledao u epskoj poeziji, ali ne mnogo uspešnije no njegovi prethodnici i poslednici. Od njega je ostalo nekoliko epskih pesama (Bratoubica, Nevesta Pivljanina Baja, Barjaktarovići, Mučenica, Pričest). To su u stvari romantičke pripovetke u stihu. On je tu dao punu slobodu svojoj romantičarskoj mašti, odbacio svake obzire o prirodnosti, logici i verovatnosti; događaji se nižu kao u kakvoj čarobnoj priči, ličnosti su melodramske, sve je visoko poetsko, svečano i zadihano. Lirika je preplavila epsko razvijanje, stihovi su nakićeni, rečiti i zatrpavaju radnju. Ali tu ima poleta, toplote osećanja, i lepih stihova. I ono što valja u tim pokušajima epske poezije, to su lirski delovi.


    DRAMSKI RADOVI. — Jakšić je jedan od ređih romantičarskih pesnika koji su se ogledali i na drami. Njegov dramski rad nije neznatan: na 6.000 stihova lirskih i epskih pesama on je u 12.000 stihova ispevao tri drame: Seoba Srbalja (1863), Jelisaveta, kneginja crnogorska (1868) i Stanoje Glavaš (1878). Sve te tri drame su iz srpske istorije, ali sa vrlo malo istinski istorijskog. Jakšić se istorijom nije bavio, niti je za svoje drame pravio neka naročita istorijska istraživanja. On nije pravio razliku između doba doseljenja Srba na Balkan, XV veka zetske istorije i ustanka u Srbiji početkom XIX veka: sve ličnosti iz ta tri tako razna doba liče jedne na druge, imaju ista osećanja, izražavaju se podjednako, sve su romantične fikcije jednog romantičarskog pesnika. To su samo istorijski okviri, i u njih pesnik unosi romantične doživljaje i romantične ličnosti koje govore visokim i lirskim romantičkim jezikom.


    Ali sve te drame nisu jednake vrednosti. Seoba Srbalja je početnički posao, dosta nevešta melodrama, sa neizbežnim intrigantom i otrovom koji u poslednjem času odmršava celu radnju. Ali, čistotom jezika, bogatom dikcijom, ona odskače iznad učenih, pedantnih drama koje su se tada prema retorikama pisale u srpskoj književnosti. Jelisaveta, kneginja crnogorska, koja se prvobitno zvala Poslednji Crnojevići, najbolja je Jakšićeva drama, i sa Maksimom Crnojevićem Laze Kostića najbolji proizvod romantične drame srpske. Delo je istorijski proizvoljno, ličnosti su preterane ili u dobru ili u zlu, psihologija površna, sklada nema, u radnji negde se juri a negde mili. Ali predmet je zgodno izabran, drama ima poleta i rečitosti, živopisna je, negde je i zanimljiva; ima lepih stihova, jamb [po ugledu na L. Kostića u Maksimu Crnojeviću], koji se tu srećno u drami upotrebio, daje mnogo živosti; nekoja mesta idu u najbolju ljubavnu liriku srpsku. Stanoje Glavaš je poslednje veće delo koje je Jakšić radio, ima sve mane njegove drame: neveštinu, preterivanja, nagomilanost motiva i reči, preteranu romantiku. Ali i ove drame, kao i svi njegovi radovi, vrede obiljem poezije.


    Uopšte, Jakšićeve drame, iako idu u najbolje proizvode naše oskudne romantičarske drame, ipak zaostaju za njegovom lirskom poezijom. Jakšić je bio suviše čovek od mašte i bez osećanja za dramu, gde treba ravnoteže u glavi, vedrine u duhu, umešnosti, analitičkih sposobnosti, osećanja mere i sklada. Njegove drame istorijske sadržine malo su istorijski tačne, u njima je suviše dano maha poetičnoj mašti koja je ličnosti shvatila apsolutno, osećanja doterala do paroksizma, psihologiju uprostila na najmanju meru, sve svela na stavove, gestove, fraze, lepe reči. Ali svuda se pokazuje pesnik, i lirska mesta daju vrednosti njegovim dramskim pokušajima. Jakšić liričar spasava svuda Jakšića dramatičara.


    PRIPOVETKE. — Jakšić je ne samo jedan od najvećih liričara i prvih dramatičara srpskih nego i jedan od najranijih i najplodnijih pripovedača srpskih. On je više pisao u prozi no u stihu, i za sobom je ostavio više pripovedaka no mnogi drugi srpski pisci koji su se samo pripovetkom bavili. On je pisao pripovetke od početka šezdesetih godina pa sve do smrti, naročito sedamdesetih godina, kada je važio kao jedan od glavnih pripovedača srpskih. Od njega je ostalo na četrdeset većih i manjih pripovedaka, od kojih izvesne, shvaćene na široj osnovici kao roman, nisu dovršene.


    Njegove pripovetke, pisane u jednom istom lirskom raspoloženju i zadahnute jednim istim romantičarskim duhom, mogu se podeliti na čisto romantičarske pripovetke, koje su poetizovanja prošlosti i sadašnjosti, u stvari poeme u prozi, pisane u slobodnom stihu, i na pripovetke romantičarske u osnovu, ali u kojima se oseća nov realistički duh, u kojima se slika suvremeni život, više po njegovim ružnim no poetičnim stvarima, i u kojima ima političke i socijalne tendencije.


    Njegove prve pripovetke, pisane gotovo isključivo šezdesetih godina, jesu idealizacija ili srednjovekovne prošlosti ili sela suvremene Srbije i nacionalnih ratova u vremenu od 1875—1878. Jakšić, pesnik, nije gledao svet onakav kakav je, no kroz veo svojih pesničkih iluzija, sa visine svojih pesničkih ideala. On je tako, kao i svi romantičari, poetski prikazao srednji vek, sa njegovim ponositim vitezovima i bledim lepoticama. On je živeo na selu, ali nije slikao ono što je video no ono što je hteo da vidi. On voli seljaka i kao romantičar koji "prirodnog čoveka" stavlja iznad civilizovanog čoveka, i kao narodnjak koji misli da je narodna snaga i narodna duša u seljaku, i da nju truju varoško činovništvo i građanstvo. I zato on nije dao stvarnu sliku srpskih sela oko 1860, no idilično-epske spevove u prozi. Veliki rodoljub, uveren da su ratovi oko 1875—1878. bili "Srpski rat", krstaški i oslobodilački rat srpskoga naroda, on je i ljude i događaje toga vremena slikao u pesničkom zanosu, unoseći mnogo heroizma i poezije u svaki red.


    Ali on je posmatrao i slikao suvremeni život srpski i sa druge strane. Slobodnjak po svojim političkim idejama, razdražen bedom i gonjenjima, osetivši na svojim leđima sav teret društvene nepravde, on se, oko 1870, sa ogorčenjem bacio na političku satiru i na socijalnu pripovetku. On je u tom dobu za Ujedinjenu omladinu srpsku ono što je Hajne oko 1840. bio za Mladu Nemačku, njen književni zastavnik i osvetnik, i sav svoj veliki talenat stavlja u službu ideja slobode i pravde. On snažno i bez ustezanja kazuje sve što vređa i buni mladu Srbiju, sve što misli i oseća mladi napredni naraštaj. U svojim satirama napada birokratsku stegu i glupost, gušenje slobode misli i savesti, ganjanje malih i slabih, svu težinu, rugobu i komičnost birokratskog sistema. U tim njegovim satirama ima mnogo prolaznog, lokalnog i ličnog ali ima i snage osećanja i izraza, ima slike jednoga doba i raspoloženja jednoga naraštaja.


    Najveći i najbolji deo Jakšićevih pripovedaka to su pripovetke sa banatskog sela, koje se dešavaju u doba oko 1848, i koje gotovo sve imaju jaku socijalnu tendenciju. On je banatsko selo znao i osećao mnogo bolje no srbijansko selo, koje je onako ružičasto slikao, imao je duboko osećanje socijalne pravde i istinsku ljubav prema masi narodnoj, i svome velikom rodoljublju davao je realan, socijalan oblik, ljubav prema narodu svodio na njen pravi oblik: na ljubav prema puku. S jedne strane njegova plaha i buntovna priroda, sa druge strane život koji ga je obmanuo i sirotinja koja ga je stalno pritiskivala, učinili su da je on imao ono što ljudi njegova naraštaja nisu imali: strasnu mržnju na nepravdu i nasilje, široko čovekoljublje, bratsko saučešće prema malim i slabim. I on se zato pridružio socijalnim apostolima sedamdesetih godina, postao drug "novih ljudi", i otuda u njegovim pripovetkama toliko socijalnoga duha.


    Iako je Jakšić napisao veliki broj pripovedaka, ipak ga ne treba uzeti kao pravog pripovedača. On je taj posao radio samo uzgred, često radi ličnog i političkog obračunavanja, gotovo uvek po narudžbini. Sav taj rad je užurban i nesavršen i često stoji ispod njegovog talenta. Ali plemenita i visoka osećanja, smele misli, rečita ljubav prema narodu, moderno osećanje socijalne pravde, plahovita mržnja na zlo, nasilje i nepravdu, i, naročito, visok lirizam nadoknađuju za sve. I tu se on pokazivao kao najindividualniji, najrečitiji i najliričniji pisac svega srpskog romantizma.


    OPŠTI POGLED. — Lirizam i živopisnost, to su dve odlike književnog rada Đure Jakšića. Njegova topla i zadihana poezija je nagla i neposredna manifestacija njegove jake i nedisciplinovane ličnosti. On je topliji, osećajniji, bujniji no ijedan srpski liričar, i u celoj srpskoj književnosti nema pesnika koji je u toliko potpunoj meri bio romantičar, sav u osećanju koje kipi i preliva se, i u mašti koja nema prepona.


    Niko do njega u srpskoj poeziji nije bio toliko deskriptivan, nije unosio toliko i boje i slika u svoje stihove. Pre no što je postao pesnik bio je slikar (pod prvim svojim stihovima potpisivao se Đ. Jakšić, moler), i celog svog života bavio se slikarstvom. Učeći slikarstvo u Beču i Minhenu, on je vaspitao svoje oko i razvio svoju maštu na delima velikih slikara, i on će u poeziju unositi mnoge slikarske osobine i navike. Rembrant ga je zaneo svojom silnom i misterioznom patetičnošću i velikim kontrastima senke i svetlosti — i on će u poeziju unositi patetičnost, ljubav prema boji, svetlosti i tami, jaku maštu, kontraste. Kao romantičarski slikari, on ne vodi toliko računa o tačnosti nacrta, o pravilnosti linija, o skladu između pojedinih delova; za njega je glavno neposredan izraz, ličan žig, živost boja, efekti kontrasta. U celoj svojoj poeziji on je više kolorist no crtač, i više slikar no pisac. I sva njegova živopisna, bojadisana poezija, podsećajući na talijanske koloriste koji su pisali sa toliko sjaja i boje, odaje slikara.


    Pored boje, kao i svi romantičari, on voli reč. Kod njega ima prirodne i iskrene rečitosti, ali njemu nikada nije bilo dovoljno reči. Reč za njega nije samo obeležje smisla, spoljni izraz jedne predstave: reč za njega ima svoju boju, svoj ton, svoju muziku, svoje biće nezavisno od spoljnjega sveta. On voli lepe reči kao lepo cveće i lepe melodije; one ga zanose i opijaju. On slika rečima, često i misli rečima, sav se predaje ređanju lepih, zvonkih reči. Dikcija, to je njegova i dobra i rđava strana. On krepkim, zvučnim, gromkim, slikovitim, patetičnim rečima, od kojih pravi čitavu orkestraciju, u stanju je da postigne velike retorske i muzičke efekte. Ali to ređanje hučnih i bleskavih reči prelazilo mu je u manir, i zbog te ljubavi prema reči kao prema reči on je padao u verbalizam, i lepoti i muzici reči, retorskim efektima, često žrtvovao smisao.


    On je uopšte pesnik od snage, ali bez mere i sklada. Rečitost je njegova snaga i njegova slabost. Suviše cveća, suviše ukrasa, figura, i patosa. On zloupotrebljava figure, nije u stanju da govori bez epiteta koji se kao parazit lepe za reči; nije u stanju da se izražava bez fraze i pompe; njegov jamb je živ i nervozan, metafore zasenjuju, epiteti zveče, boje blešte, kao doboši udaraju reči u kojima je nagomilan glas r. Sve to može da bude dobro u lirskim stihovima i u patetičnim scenama, pri eksplozijama strasti i kada se mašta zavitla, ali te orgije reči i boja, ta visoko podignuta nota najzad zamara i čitalac zaželi malo više prirodnosti i mira.


    Jakšićeve mane su samo preterane njegove vrline. On se nije mogao umeravati u svome lirizmu i živopisnosti. Njegove mane, to su mane romantizma uopšte, koji je uvek robovao reči i koji je uvek pre svega polagao na spoljne efekte. Ali Jakšić ipak svojom velikom pesničkom snagom i jačinom osećanja zauzima jedno od prvih mesta u srpskoj književnosti i ostaje kao najpotpuniji romantički pesnik naš, sa svima rđavim i dobrim osobinama romantizma uopšte.


    Jovan Skerlić
    Istorija nove srpske književnosti




  • Član
    02. април 2014.
    MILA

    "Vina, Milo!" — orilo se,
    Dok je Mila ovde bila.
    Sad se Mila izgubila:
    Tuđe ruke vino nose.
    Ana toči, Ana služi,
    Al' za Milom srce tuži.
     
    Nema nama Mile više!
    Ono malo veselosti,
    Što imaše dobri gosti,
    To kod Mile ostaviše.
    Ana toči, Ana služi,
    Al' za Milom srce tuži.
     
    Iz Milinih ruku mali',
    — Ma se rastō bela sveta —
    Mesto čaše od bermeta,
    Otrova bi progutali.
    Ana toči, Ana služi,
    Al' za Milom srce tuži.
     
    Ko da igra? Ko da peva?
    Ko da žedni? Ko da pije?
    Ko li brigu da razbije? —
    Nesta Mile, nesta ćeva!
    Ana toči, Ana služi,
    Al' za Milom srce tuži!


    1856
  • Član
    02. април 2014.
    OTADŽBINA

    I ovaj kamen zemlje Srbije,
    Što preteć suncu dere kroz oblak,
    Sumornog čela mračnim borama,
    O vekovečnosti priča dalekoj,
    Pokazujući nemom mimikom
    Obraza svoga brazde duboke.

    Vekova tavnih to su tragovi,
    Te crne bore, mračne pećine;
    A kamen ovaj, kô piramida
    Što se iz praha diže u nebo,
    Kostiju kršnih to je gomila
    Što su u borbi protib dušmana
    Dedovi tvoji voljno slágali,
    Lepeći krvlju srca rođenog
    Mišica svojih kosti slomljene, —
    Da unucima spreme busiju,
    Oklen će nekad smelo preziruć
    Dušmana čekat čete grabljive.

    I samo dotle, do tog kamena,
    Do tog bedema,
    Nogom ćeš stupit možda, poganom.
    Drzneš li dalje? . . . Čućeš gromove
    Kako tišinu zemlje slobodne
    Sa grmljavinom strašnom kidaju;
    Razumećeš ih srcem strašljivim
    Šta ti sa smelim glasom govore,
    Pa ćeš o stenja tvrdom kamenu
    Brijane glave teme ćelavo
    U zanosnome strahu lupati . . .
    Al' jedan izraz, jednu misao,
    Čućeš u borbe strašnoj lomljavi:
    "Otadžbina je ovo Srbina!" . . .

    1875

  • Član
    02. април 2014.
    JEVROPI

    Tebi da pevam — tebi, tiranko!
    A duh mi mori otrov i gnev;
    Uvreda tvojih žaoci jetki
    Potpaljuju mi plemenit spev.

    Milionima narodi pište,
    Milion grudi prosipa krv —
    Milionima pale kućište,
    Milion ljudi gmiže kô crv.

    I milioni dolaze smerno
    Jevropi gordoj na holi sud:
    "Ne može više, raja ne može
    Snositi jaram, mučiti trud!

    "Tiran nas gazi, sramoti žene,
    Useva naših otima plod.
    Presudi, silna da l' život može
    U takvom igu nesrećni rod?. . .
    Izginućemo! . . .
     "Pa izginite!"

    Podsmeha tvoga gordi je zbor.
    "I ginućemo, ginuti slavno —
    Il' mačem preseć Gordijev čvor!
    Izginućemo — ali slobodni,
    Jer Srbin neće da bude rob!
    Tamo daleko, na svetom groblju,
    Potražićemo život il' grob!"

    1867
  • Član
    02. април 2014.
    SIROČE

    Zelen-lisje goru kiti,
    Miris-cveće polje šara,
    A u lugu sirotašce
    Tihu goru razgovara:

    "I ti imaš majke svoje,
    Goro čarna, goro mila!
    Pa te tvoja dobra majka
    Danas lepo opremila.
     
    Kadiveni dolamicu
    Obukla ti od miline,
    Išarala meke grudi,
    Ravna polja i doline.
     
    Pa kada je u samoći
    Tvoga srca želju čula,
    Mirisom te duše svoje
    U milosti zadahnula..."
     
    I još dete mekim glasom
    Tužnoj gori zborit poče;
    Al' uzdahnu gora čarna:
    "...O, siroče! ... O, siroče! ..."

    Samo čovek, tvrda srca,
    Mirno sluša, hladno ćuti;
    Tek od gladi kad premine,
    Na grobu će uzdahnuti.
     
    Aprila, 1876.


    ORAO

    Blizo do neba je gora čarna,
    Ne treba orlu tek jedan let
    Samo da pusti krila nemarna —
    Prezro je — davno prezreni — svet.
     
    Po tavnoj magli teškog vihora
    Neće na zemlju ni nebo, hol!
    Nebo mu s' čini da pasti mora,
    A pusta zemlja sam jedan bol…
     
    Tiho se vije, oblake goni,
    Preziruć gleda u sunčev zrak...
    Strelovit, posle na zemlju roni
    I krvlju kapa zemaljski mrak...
     
    U Sumrakovcu, 1858.


    LJUBIČICA (IV)
     
    Ranjen soko razgovara,
    A sluša ga cvet —
    Mirisom bi iz nedara
    Da okadi svet:
    "Sloboda je lepa deva
    Ko najlepši san,
    Puna milja i osmeva
    Kao dobar dan.
    Slobodi te srpskoj dajem,
    Njen je danas pir,
    Da sa njenim zadisajem
    Sipaš miomir..."
              Ljubičica glavu diže
    Iz dubokog sna,
    Pa sad više ne uzdiše,
    Zaboravlja zla.
     
    April, 1876.


    POZDRAV
     
    Oj Kozače, ratni sine!...
    Sred grmljave i zveketa,
    Usred naše bojne muke,
    Slušao sam tanke zvuke,
    Pune bola, pune seta,
    — Ko da slušam stare bajke —
    Tvoje glasne balalajke.
     
    Gledo sam te, pun miline,
    Kako jezdiš, kako letiš,
    I krvavom šaškom pretiš;
    Pa još kad se Kozak setiš
    Tvoje lepe Ukrajine,
    U oku ti plamen sine,
    Polego bi tanku zmiju,
    Megdandžiju — bedeviju
    Preko polja da se vine —
    Ali gde je zemlja lepa?
    Gde je stepa?...
     
    Oj Kozače, bojni brate!
    Poznajem ti tešku muku
    I po pesmi i po zvuku,
    Po uzviku i jauku,
    Što zadrkće sa usana
    Kao želja usijana…
    Pevaš pesme tužne, mile,
    Od ljubavi i megdana,
    Pa se sećaš strašne sile,
    I strašnijih jošte dana;

    Ta bojeva davni', stari',
    Sa Tatari i Madžari,
    I kozačkoj novoj slavi,
    Na Timoku i Moravi, —
    Kako ste se onda bili,
    Kako ste se krvavili:
    Protiv sto si sam išao,
    Na hiljadu jurišao:
    Zuji kuršum i kumbara,
    Grme gore i doline,
    A Kozaku duša stara
    Od siline i miline —
    Dirnut handžar iz korice
    Ili listak iz gorice,
    Kad se vihor igra njima —
    Zatreperi u prsima.
     
    Pa, Kozače, brate mili,
    Kad otideš tvome kraju,
    Kozačkome zavičaju,
    I zatreseš balalajku,
    Pozdravi nam staru majku
    Ukrajinu...
     
  • Član
    02. април 2014.
    GOSPOĐICI . . . U SPOMEN

    Mnogi me je dosad zapitkivō:
    Sa čega sam srca obolela?
    Sad nek znade moja družba cela:
    Rana j' ljubav, što sam od njih skrivō.
     
    Tebe ljubim, čedo ponošljivo,
    Ti si rane srcu mi nanela.
    Pa što si se od mene ponela?
    Što li gromom biješ srce živo?
     
    Grom je riječ, kojom zboriš, hola,
    Da me nećeš nikada ljubiti,
    Kô Gromovnik sa svoga prestola.
     
    Verujem ti kao srcu svome;
    Veruj i ti — da ću te ljubiti,
    Kapi dok je srcu bolanome.

    1855
  • Član
    02. април 2014.
    MOMA

    Kad bi moma zvezda bila,
    nikad ne bi duša moja
    bela danka zaželila.

    1856


    ZAŠTO ME . . .
     
    Zašto me ne ljubiš,
    mog života raju?
    Bez ljubavi časi
    što da propadaju?
     
    Zašto noći čarne
    u samoći stojiš?
    Što grudi nemarne
    sa studenju gojiš?
     
    Potamneće lice
    i te oči crne;
    ohladneće srce,
    kad zima nagrne.
     
    Sve tvoje lepote,
    miline i slasti,
    sve što srce hote,
    dostaće propasti.
     
    Pa zato ne gubi
    svog proleća dane:
    već me grli, ljubi,
    dok nas ne sahrane.
     
    1856
  • Član
    02. април 2014.
    NA NOĆIŠTU
     
    Studena me kiša šiba
    Već vasceli dan;
    Oj, primi me, krčmarice,
    U tvoj lepi stan!
     
    Savu, Mlavu i Moravu
    Prelazeći ja,
    Tebe sam se zaželeo
    I lakoga sna.
     
    Natoči mi čašu vina
    Iz podruma svog;
    Poljubi me, zagrli me,
    Pomogō ti Bog!

    1856
  • Član
    02. април 2014.
    KROZ PONOĆ . . .
     
    Kroz ponoć nemu i gusto granje
    Vidi se zvezda tiho treptanje,
    Čuje se srca silno kucanje; —
    O, lakše samo kroz gusto granje!
     
    Tu blizu potok daljinu para,
    Tu se na cveću cveće odmara,
    Tu mene čeka ašikovanje; —
    O, lakše samo kroz gusto granje!
     
    Pašću, umreću, duša mi gore,
    Rastopiće me do bele zore,
    Kô grudu snega vrelo sunčanje; —
    O, lakše, lakše kroz gusto granje!

    1962
  • Član
    02. април 2014.
    LJUBAV
     
    I
     
    Ljubim te, ljubim, dušo,
    Ljubim te, raju moj!
    A osim tebe nikog,
    Do samo narod svoj.
     
    On će sa mačem doći,
    Kad kucne jedan čas,
    Oteće staru slavu,
    Dobiće novi glas.
     
    A ti ćeš, moje sunce,
    Svo blago moje — svo,
    Ti ćeš mi rodit sina
    Da čuva blago to.
     
    V
     
    Na nebu nema zvezde
    Da sija kao ti;
    Pa baš ni sunce nema
    Take svetlosti.
     
    A gde je srca, srce,
    Da tako ljubit zna?
    A gde je duše, dušo,
    Lepog anđela?
     
    Na našoj zemlji nema,
    Ni nebo nema tog —
    Ta što je lepo bilo,
    Meni je dao Bog.

    XIII
     
    Jesi li čula, dušo,
    Da ponoć uzdiše,
    Kad joj na crnim grud'ma
    Zvezdu raniše?
     
    Jesi li vid'la, sunce,
    Gde slavuj umire,
    Kada mu vihor belu
    Ružu razdire? . . .
     
    Onda ćeš znati, čedo,
    Verovat, raju moj,
    Kako je srcu mome,
    Duši ranjenoj! . . .

    XIV

    Žubor voda šljunkom teče,
    huji šumica,
    a na nebu zvezda trepti,
    zvezda Danica.

    Srce moje igra, bije,
    sve se previja —
    čini mi se, moja dušo,
    da je Srbija!

    A od one zvezde sjajne
    činiš mi se ti,
    pak bih išo — išao bih
    zvezde ljubiti! . . .  

    XV
     
    Pa baš da umrem, dušo,
    Da me sahrane;
    Pa baš i pepō groba
    Da mi nestane, —
     
    Ostaće ljubav moja,
    Veruj, ostati,
    I dok je sveta, veka,
    Da će trajati!
     
    Pa ako t' srce ljubav
    Samo veruje,
    Čućeš u nemoj noći,
    Kako tuguje . . .

    XVI

    U lepom vrtu rošen,
    cvet je izniko,
    na tvojim grudma nošen,
    svetu s' priviko.

    U ljubavi je našoj
    miris izveo;
    pri rastanku je našem
    pao, uveo.

    Pa kada umrem, dušo,
    on će ostati,
    pa će na grobu, možda,
    opet cvetati . . .

    1962


    JEDNOJ NESTAŠNOJ DEVOJCI

    Zar poljubac meni, starcu,
    daješ mlada, sa usana?
    Zar na moje staro rame
    Pada ruka usijana?

    Je l' to ljubav, je li šala?
    te je tvoja ruka mala
    Na ramenu sedog starca,
    zadrhtala, zatreptala?

    Il' si došla, zluradice,
    Da me varkaš, da me jediš?
    Izmućene stare grudi
    da povrediš, da pozlediš?

    "Ja te ljubim!"... tvrdiš, mlada,
    puna jada, puna nada, —
    ali ljubav sedom starcu
    veruj, dušo, teško pada...

    Uvele su grudi moje,
    tvoja ljubav vatra živa —
    Pa se bojim, starac sedi,
    od plamena i goriva.
              
    1875


    DA L' TO . . .
     
    Da l' to ponoć na sneg pada,
    Te mu senči beli cvet?
    Il' je ponoć moga jada,
    Crne kose sviloplet?
     
    Il' je zora moga nada,
    Vitog tela laki kret?
    Ah, ona je, ona, mlada —
    A to mi je ceo svet! . . .