Pesmarnik » Diskusije


Poznate ljubavi srpskih pesnika

  • Officer
    02. април 2015.

    BORISLAV PEKIĆ


    Besnilo kreativnosti protutnji telom kada se spomene njegovo ime. Dramski pisac, scenarista, novinski urednik i jedan od najautentičnijih pisaca druge polovine 20. veka, Borislav Pekić, rođen 2. februara 1930. godine. Književna vrata skromno je odškrinuo 1965. godine romanom “Vreme čuda”, koji je nešto kasnije pretočen u film koji je bio na listi kandidata za Oskara.


    Voleo je jednu Ljiljanu koja je dugo godina pratila sa balkona korake svoje buduće najveće ljubavi, živeli su nedaleko jedno od drugog, nisu bili poznanici, ali ljubavnici i prijatelji do onog sudnjeg momenta jesu. Osvojio je srce lepe studentkinje arhitekture svojom intelektualnom uzvišenošću.


    Živeo je u burnoj borbi sa vetrenjačama, po završetku Treće muške gimnazije u Beogradu, Pekić 1948. godine, upisaju na Filozofskom fakultetu u Beogradu istoriju umetnosti. I tu počinje životna agonija koja decenijama traje. Svih nekoliko meseci studiranja proveo je kao pravi student, a onda je usledilo hapšenje zbog organizovanja Saveza demokratske omladine Jugoslavije, čiji je i bio politički sekretar.


    Ljubav traje večno ili uopšte ne traje. To je njena izvesnost


    Na sudu je izrečena kazna za ukidanje građanskih prava i prinudni rad u trajanju od deset godina.


    Ljiljana Pekić u svojim sećanjima na ogromnu ljubav između nje i Pekića, uvek priznaje da se bojala da on nikada neće uspeti da objavi nijednu knjigu, s obzirom na njegovu prošlost, osude koje je vukao na leđima. Bila je pomirena sa činjenicom da će njena plata biti jedini izvor prihoda za mladi bračni par. Ali Pekićeva lukava mudrost pokazala se na delu. U početku se bavio scenarijima za filmove, onda su na red došle štampane verzije njegovih misli, stavova, nedoumica, idejnih konstrukcija. Ljiljana se osmehivala svom uverenju da veliki nikada ne mogu da propadnu, sa oduševljenjem je posmatrala Pekićevu radnu volju.


    Njegov mehanizam koji ne poznaje odustajanje, najbolje je opisao u romanu “Zlatno doba dijaloga” – Čovek, iako pada, mora mahati rukama. Uvek, naime, postoji mogućnost da će na vreme, pre konačnog pada, naučiti da leti.


    Tek posthumno njegova velika ljubav, supruga Ljiljana Pekić, uspela je da dobije bitku za njegovu rehabilitaciju.


    U intervjuu za jedan srpski časopis, Ljiljana Pekić, rekla je: “Stanovali smo blizu, imali zajedničke prijatelje. Pratila sam sve u vezi s njegovim hapšenjem, robijom, puštanjem na slobodu. Kada sam ga i lično upoznala, zaljubila sam se u njegovu inteligenciju, opčinio me je lucidnošću, dobrotom. Bio je veliki džentlmen, čovek visokih moralnih standarda i, iznad svega, lojalan i beskompromisni prijatelj. Živela sam samo za njega. Našla sam svoj cilj i nadam se da će me zdravlje još malo poslužiti, a kada odem, znam da će moja kćerka Aleksandra i unuka Mari-Luiz da nastave započeti rad, jer su i one u tome našle svoju budućnost.”


    Dok je vazduha za njena pluća i otkucaja srca u životu, Pekić će za nju biti tu – na početku i kraju.


    “Kontinuirano prodiranje u svoju ljubavnu istinu – izvesno vreme, a onda više nikad; da se nahrani jednom zauvek, da sanja jednom zauvek, da čuje muziku jednom zauvek, da mrzi, strahuje, čezne, prezire, da bude ravnodušan jednom zauvek.”


    Daleko od Srbije, umire u Londonu, 2. jula 1992. godine i iza sebe ostavlja tragove dijaloga, besnila, demokratije, zlatnog runa, savršenog muža i oca. Ostavio je svoje zapise, neobjavljenje romane, drame, na trakama snimljene misli svojoj Ljilji u zaostavštinu – da se o njima brine kada već njega nema, da bude u svakom koraku do isteka ovozemaljskog života sa njom. Zauvek.


     


    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.

    MIROSLAV MIKA ANTIĆ
    Mokrin je tog marta 1932. godine dobio besmrtnog pesnika, Miroslava Miku Antića. Rođen u ravnici, gde zvezde rastu u žbunju, školske dane proveo je u rodnom mestu, a gimnazije Kikinde i Pančeva kriju Mikine momačke dane, studije upisuje u prestonici, a Novi Sad je njegovo mesto življenja. U par redova staje jedna vanvremenska biografija čoveka koji je od fizičkog radnika, koji ume da napravi krov, prošao put do pozorišnog reditelja, glumca u lutkarskom pozorištu, slikara, do jednog od najboljih pisaca srpske književnosti. Mrzeo je biografije, ličile su na kalupe u koje nikada nije mogao, a ni želeo da stane, bio je gromada za tako ograničene pojmove.


    Danas ne pišemo o “Miki Antiću sa Facebook-a” koga svi znaju, daćemo prednost ovom pravom koji živi u sazvežđu, igra se svojim plavim čuperkom, piše svoje besmrtne pesme i daje nam “poslednju šansu” da ispijemo turu s njim u kafani sećanja. Nije imao svoju prvu pesmu, imao je drugu, to je i sam priznao. Brzinom munje po Mikinom selu proneo se glas kako će od njega biti veliki pesnik, zahvaljujući toj prekrasnoj pesmi, koju je ukrao od Desanke, još kao dete. Upakovanu knjigu Desanke Maksimović dobio je od svog učitelja, koji je od Mike Antića napravio pravog pesnika, koji je znao da je tuđe ipak tuđe – vreme se meri samo našim delima. Nije se dao propisima, merama upozorenja, uvek je bio na svoju ruku.


    “Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo”


    Pisanom carstvu Mike Antića gotovo se ne nazire kraj, za njega je bilo tesno panonsko nebo, poput broša na reveru nosio je slobodu, nije voleo rastanke, branio je da mu čak i u poslednjem trenu drže govore. “Ako ti jave umro sam, ne veruj, to ne umem.”


    Svi su znali sve o njemu, kafanske priče se i dalje pričaju, ali istinsko biće Mike Antića nije se dalo detektivsko-radoznalim očima. Bio je potpuna nepoznanicama čaršijskim sveznalicama, kultni lik književne istorije koji još uvek “šašav leti i živi”. Ono što je voleo da čita više od knjiga, bili su ljudi, znao je da utone u njihove oči i da iz njih usisa sve tajne. Ako negde stoji potpis “Pesnik”, to je Mika Antić zavarao trag mastilom. Buntovnik, mekane duše, imao je u sebi neku slatku protivrečnost, pisao je najfinije pesme, a krišom bio zadivljen borilačkim veštinama.


    O njegovom vrcavom duhu, pesničkom vragolanstvu, najlepše govori rečenica iz pesme “In Memoriam”:


    “Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić.”


    Učiniće se na tren, da sve što želimo da saznamo o Antiću, možemo naći među crnim redovima njegovih stihova, ljubav u njegovom životu nikada nije bila vidljiva na površini, samo uporni tragači znali su tek ponešto o ženi koju je voleo. A bio je “sav od pesme, sete i dobrote” i smrtno zaljubljen, ne u ženu, već u poeziju. Boem, posebne finoće, kasne sate pretvarao je u trenutke povratka kući, čašice na njegovom kafanskom stolu znale su da se zabroje, a majka Melanija, hrabra žena, noćima nije odustajala od potrage za sinom, lutalicom, čupala ga je iz kandži poroka. I jednog dana, po povratku iz vojske, sa par položenih ispita, Mika saopštava roditeljima da se ženi. Neukrotiv duh osvojila je jedna Ljubica, bila je to Mikina prva supruga sa kojom je imao jedno dete. Nakon nje, svoj potpis pored Mikinog stavljale su još dve žene. Razvodi mu nisu bili nepoznanica, jer svaki brak kome je kriza postala svakodnevnica, odmah je okončavao. Jedna posebnost ovog velikog čoveka, pesnika, slikara bila je vera u prvu ljubav, tako da nikada nije imao posla sa “drugom ljubavlju”. Druga supruga, Svetlana, podarila mu je troje deca, sina i dve kćerke, a treća, Smilja, u njegov životni karton upisala je imena još dva sina. Mika Antić bio je trostruki suprug i otac šestoro dece, kasnije i deda šest vragolana.


    - Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu. – rekao je Mika Antić.


    “Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem”– definicija tajne Mike Antića.


    Kada ga je ščepala bolest, nije se predavao, išao je mimo nje, pisao svoje pesme i igrao šah uz reči: “Još se ne spušta moja zastavica”. U junu 1986. otišao je da luta sam po svetu, uz pesmu tamburaša, a svojoj Dudi napisao je: “Dudo, kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’.”




    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.

    Duško Radović


    “Beograde, dobro jutro” dopirao je glas Dušana Duška Radovića sa radio prijemnika, aforizmi su se nizali iz “Beograđanke”, budio je uspavani prestonički duh ovom kultnom radio emisijom, terao ljude na smeh, a zamerke je kroz satiru plasirao u etar do najmoćnijih ljudi tog vremena.

    - Govorite šta hoćete, ali pre nego što donesete odluku, pitajte one koji ćute. – mudrost se razlivala po okvirima stvaralaštva Duška Radovića.

    Rođen je 29. novembra u Nišu, a živeo je i radio u Beogradu, kao novinar, urednik Programa za decu Televizije Beograd i Radio-Beograda, spadao je u red “modernih“ pesnika, pisanje mu je bilo vazduh, a aforizmi strast, navijao je za Parizan, bio je Milošev otac i suprug jedne lepojke. Imao je etiketu mrguda koji u pet sati dolazi na posao, uvek prepuna kanta zgužvanih papira pred početak emisije bila je znak sa koliko pažnje je pristupao radu i da je svaka reč bila dobro odmerena pre odlaska u program. Kada je emisija završena, namršteni Duško bio je rasložen za razgvor. Otuda je od kolega sa radija dobio nadimak Tmuša, “dolazio je sa mrakom i bio je namršten”. Gumicom mašte brisao je loše društvene kolotečine, vrcavi duh vezao je jasno profilisane pesme sa još jasnijom poukom.

    Književno stvaralaštvo dotaknuto njegovim umećem bivalo je potpuno nesvakidašnje, viljuške su bile radoznale, dečiji svet kroz lupu njegovog talenta imao je svoje posebno mesto u pesmama Duška Radovića. Razumeo je dečiju dušu, te je u skadu s tim i stvarao najlepše pesme za decu.

    Veština nizanja reči i igre sa njima činila je Duška Radovića neizbežnim štivom kako za male ljude, tako i za one velike.

    Njegov talenat preti da zaseni njegov privatni život koji je takođe bogat, buran, šaljiv, pomalo začinjen nepravdom, nestašlucima jednog večitog dečaka zarobljenog u oklop naizgled ozbiljnog i strogog čoveka. “Niko nije manje ličio na dete, a više imao dušu deteta” – govorili su njegovi prijatelji. Njegov rad, posvećenost, pesme i aforizmi govorili su o njemu, nije voleo da ga zovu pesnikom, o svom malom životu, kako ga je nazivao nije mnogo govorio, kao ni o ljudima koji su ga činili. O njegovoj supruzi se jako malo zna, skrivao je dobro od očiju tog nakrivljenog, tmurnog, licemernog sveta. Nije govorio o svom ljubavnom životu, ali bio je sredstvo za izjavu ljubavi.

    "Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi."

    Ako zanemarimo pesmice uz koje smo svi odrastali i kojima se i danas krišom vraćamo, pevušimo i lebdimo oblacima detinjstva, uz poneki povik koji se iskrade: “Najlepša mama na svetu, moja mama”, “Sve što raste htelo bi da raste, neka raste i treba da raste”, “Bio jednom jedan lav. Kakav lav? Narogušen i ljut sav. Strašno, strašno”, upoznaćemo oca, supruga, borca.

    - Teško je biti sam.Od toga teže je jedino kad su dvoje sami.

    O braku je napisao: “Savetujemo Vam da ne žurite, da štedljivo trošite i reči i osećanja. Nemojte odmah potrošiti sve. Rasporedite svoju ljubav i uzajamno poštovanje na svaki dan zajedničkog života. Zakon kaže da su muž i žena u bračnoj zajednici ravnopravni. A to može i lepše da se kaže: Povećajte svoje obaveze da ne biste ugrožavali prava drugih. U današnjem svečanom činu stekli su se ne samo obostrana ljubav već i vaši pojedinačni i zajednički interesi. Brak ne može biti cilj. On je samo mogućnost da se Vaši drugi interesi lakše i lepše ostvare. Zato stalno gradite svoju vezu, proširujte njene granice, ne dajte joj da se začauri, olenji, uspava, da prestane da živi i postoji.”

    Zbog oštrog jezika, naivne iskrenosti, politički režim mu ukida emisiju i tu počinje kraj velikog Duška Radovića. Prema rečima najbližih iz dana u dan se topio, nestajao na njihove oči, čak su i lekari govorili da bi im lakše bilo da je rak kako bi mogli da uspore bolest, ovako se činilo kao da sam Duško želi da umre. Njegov rad bio mu je vazduh, otkucaj srca, krv u žilama, bez toga bio je biljka koja je čekala onaj dan i on je došao, taj 16. avgusta 1984. godine, zauvek je svetu ukrao Dušana Duška Radovića.


     


    volimo.jpg




  • Officer
    02. април 2015.
    Petar Kočić

    Vreme u kome je živeo i pisao čuveni bosanski pripovedač bilo je sve samo ne mirno i idilično. Kratko je živeo, ali sreće nije imao… Večito u borbi za oslobođenje i pravdu, borio se svojim najmoćnijim oružjem – pisanom rečju.


    Petar Kočić se rodio nedaleko od Banjaluke, ali se već sa gimnazijskim danima preselio u Sarajevo, da bi ga na kraju put naneo u glavni grad, Beograd. Međutim, beda ga prati u stopu kao najverniji sluga. Kao i svi velikani 19. veka, i Petar odlazi na studije u Beč. Koliko god to izgledalo sjajno, beda ga ne napušta ni tamo. Studira filozofiju, noći provodi bez ijednog zalogaja, smrzava se u ledenoj sobici, šeta u odrpanoj garderobi, ali snaga i volja da uspe vode ga napred i ne odustaje. I povrh svega, zadovoljan je zato što je samostalan i nikog ne opterećuje. A negde u to vreme, početkom 20. veka izlaze mu i prve zbirke pripovedaka, među njima i najpoznatija “Jazavac pred sudom”.


    Nakon završenog fakulteta, vratio se u svoj rodni grad i tu ga je zatekla ljubav. Crnokosa devojka vatrenih vragolastih očiju po imenu Milka zapala je za oko mladom piscu. Kako to obično sudbina umeša prste, tako je i ovde “namestila” da lepotica bude najbolja drugarica njegove sestre Kriste. Već iste večeri su se upoznali, a sutradan joj je napisao pismo. Zaljubio se Petar do ušiju, ali strah ga sprečava da zatraži njenu ruku. Strah od toga šta donosi budućnost, s obzirom na njegovu profesiju i uopšte put kojim je krenuo. Stoga joj piše ne bi li je upoznao sa situacijom: “… Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći deo svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i lepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…” I ljubav je bila jača od svega. Milka se ni časa jednog nije dvoumila; ona ga je već u svojim snovima videla kao svog životnog saputnika, te je bez razmišljanja pristala da sa njim podeli sve u životu.


    Venčanje je obavljeno tajno, 18. septembra 1904. godine, sat vremena pre ponoći, a već u zoru su bili na putu ka Beogradu. I pored velikih priznanja Petar ne može da nađe posao, tek nakon nekog vremena postavljaju ga za profesora jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji u Skoplju. Ni ovde ne nalazi mira, zalaže se za socijalnu i nacionalnu pravdu, a zbog jednog članka u novinama ostaje bez posla. Dalje ga put navodi u rodnu Bosnu, u Sarajevo, gde postaje sekretar “Prosvjete”. Od tada pa narednih godina biva hapšen, proterivan, kažnjavan… Tako prolaze prve godine bračnog života, Milka i on su više zajedno u mislima nego u stvarnosti.


    Stiče se utisak da je život ovog velikana bio obavijen tamom i nesrećom, ali ostao je zabeležen govor njegove Milke, koja se sećala i lepih trenutaka u njihovom zajedništvu: “Bilo je i svetlih trenutaka kad ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. godine za poslanika. Živeli smo tada u Banjaluci. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvek bi sve meni najpre pročitao i pitao me: “Kako ti, Milka, izgleda?” Ja se nisam u to mnogo razumevala, samo bih mu rekla: “Ti nešto oštro pišeš”. A on bi dodao: “Za ovu ću ovoliko dobiti, a za ovo ovoliko”, misleći na zatvorske mesece.”


    Jasno je da je Petar u Milki imao i ženu i ljubavnicu, i najboljeg prijatelja, savetodavca… Velika ljubav je odolevala vremenu, ali je surovost života nije ostavljala na miru. Prvi sin im je umro u trećoj godini života, a sledeće, 1914, stigla je uteha u vidu ćerke Dušice. Međutim, život kakav je vodio i te kako je ostavio traga na Petrovom telu i duhu. Smešten je u duševnu bolnicu, gde je i umro dve godine nakon što je na svet došla malena Dušica.


    Kako ga život nije mazio, a sreća vešto zaobilazila, tako nije ni dočekao oslobođenje, a ostvarilo mu se predviđanje kojim je oplakao sebe: “U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh!”. Supruga Milka je ostala sa malenom Dušicom da čuva uspomenu na svog Peru i da prenosi priče o njemu narednih 50 godina, koliko ga je nadživela.




    volimo.jpg




  • Officer
    02. април 2015.
    Vojislav Kostić

    Sin književnika Jovana Ilića, Vojislav, još od malena je dane provodio u društvu velikih pesnika. Večito im je kuća bila puna učenog sveta: Đura Jakšić, Zmaj, Laza Kostić, Stevan Sremac, Laza Lazarević… Mnogi od njih ostavili su pisane dokaze o gostoljubivosti i širokogrudosti ove pesničke porodice prepune muških glava. Od četvorice sinova, koliko ih je Jovan imao, Vojislav je bio najbolešljiviji, do petnaeste godine je jedva i u školu išao. Posle završene treće godine gimnazije, malo je išao i na Veliku školu, pa i to napustio. Poezija mu je bila milija, a s obzirom na to da je ceo život proveo upravo u gorenabrojanom društvu, imao je i te kako predispozicija da joj se posveti u potpunosti.


    Sa objavljivanjem prvih pesama u “Otadžbini” počele su i prve ljubavi. U isto vreme kada je Vojislav u društvu svoje braće sticao boemski staž u poznatim beogradskim kafanama, u Pozorištu prekoputa stasavala je lepa Zora, ćerka glumačkog para Kolarović. Nekako baš u to vreme i ona počinje svojom lepotom da zapada za oko mnogobrojnoj publici. O njenoj zavodljivosti na pozornici zapisao je i kritičar Milan Grol: “Pošto je… brzo uskočila u ljubavnice, ona počinje da zavodi i širi krug obožavalaca od onih na pozornici. U nju se zaljubljuje čitavo kolo pozorišnih ljubitelja, između ostalih… i sam Vojislav Ilić.” A Vojislav – lep mladić, samo tri godine stariji, pesnik, iz poznate kuće, lepa prilika. Međutim, Zorinom ocu je glavni cilj tada bio da stiša tu pompu koja se podigla oko njegove kćerke i zato naprasno odlučuje da je uda za Milana Teodosijevića, blagajnika u Štedionici u Zemunu, inače pozorišnog čoveka, dosta starijeg od Zorke, a na sve to i bolešljivog udovca.


    Mladi poeta je već sa prvom ljubavlju spoznao tugu i bol zbog izgubljene ljubavi, pa je utehu pronašao u stihovima jedne od prvih pesama “Uveo cvet”:


    “Ja ljubljah lepu curicu,
    Mirisnu, belu ružicu.
    Još sinoć moja bejaše,
    Jutros je svati uzbraše;
    Svet mi je sreću odneo,
    Zato sam bleđan, uveo.”


    Međutim, kao što to obično biva sa tim prvim ljubavima, brzo prođu. Zora je bledela iz Vojinog sećanja, a potpuno ju je izbrisao iz misli kada se pojavila nova ljubav. Nekoliko godina nakon smrti Đure Jakšića, njegova udovica i deca se useliše u kuću baš prekoputa čuvene kuće Jovana Ilića. S obzirom na to da su Jovan i Đura bili veliki prijatelji, ne čudi što su se njihove ćerke, Tijana i Milica, zbližile. Po ceo dan su provodile zajedno, malo u Jovanovoj kući, malo u kući Đurine udovice. I tu se mladi Vojislav zagledao u pesnikovu kćerku, sestrinu drugaricu, lepu Tijanu. Ni ona nije bila ravnodušna prema mladom pesniku, štaviše uzbuđivale su je pesme koje je pisao, a koje su se pojavljivale po raznim novinama i časopisima.


    Nakon tri godine zajedničke sreće, Tijana i Vojislav su se venčali u nedelju 26. novembra 1883. godine. Ubrzo je njihov svet upotpunilo dvoje malenih bića, rodila se kćerka Zorka, a zatim i sinčić Momčilo. To dade snagu mladom pesniku da stvara, pa se malo po malo približio najvišem mestu u srpskoj poeziji. Međutim, sreća ne potraja dugo. Nakon dve godine umre im sin, a nedugo potom i osamnaestogodišnja Tijana, pa malena Zorka. Zadesila ga je sudbina nesrećnog Zmaja, pa osta Vojislav sam sa svojim pesmama da kroz njih olakšava dušu.


    Kao da se sudbina poigrala sa dvoje mladih, i njegovu prvu ljubav Zorku snalazi slična sudbina – nakon teške bolesti, umre joj muž, a ona osta sama sa malenom devojčicom. Bilo joj je tek 23 godine, Vojislavu tri više, a već su mnoge nesreće i strahote preturili preko glave. Međutim, ako ste mislili da su nastavili tamo gde su nekoliko godina ranije stali, varate se. Vojislav je srce poklonio drugoj ženi, devojci koju je Nušić opisao kao “devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”. To je bila rođena Tijanina sestra, Vojislavljeva svastika – Mileva, mlađa kćerka Đure Jakšića. Dvoje mladih obuzeti tugom zbližili su se a da nisu ni osetili. Mileva se zaljubila u zetovljevu poeziju, a Vojislav u njenu lepotu i ljubav je počela da cveta. Vojislav je svoja osećanja zabeležio u dobro poznatim stihovima:


    “Veče je odavno prošlo… U šumarcima gustim


    Bezorojnih, malenih tica zvučni je stao hor;


    Ponoć je spustila veo. Po dolinama pustim


    Umuko ljudski zbor.


    A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,


    Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj


    Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,


    I stidljiv šapat tvoj…”


    Kao što se i dalo očekivati, rodbina je bila potpuno protiv, naročito Milevin brat Miloš. Iako su nakratko izbegli u Varadin i Kamenicu kraj Novog Sada, a potom se posećivali kada je Mileva postavljena za učiteljicu u Varvarinu, sreća dvoje mladih je prekinuta. Mileva se udala u Prokuplju, a nedugo zatim, u 21. godini, preminula.


    Vojislav se tada potpuno okrenuo kafani. Tu pije jutarnju kafu, ručava, noći dočekuje, tu pesme piše, honorare prima, tu pokušava da ublaži tugu pregolemu. Otac Jovan je i te kako zabrinut za svog mezimca, pa uviđa da je jedino rešenje ponovna ženidba. U kući svojih prijatelja zapazi veselu i rumenu Zorku Filipović, još jedna Zorka u njegovom životu. Svideše se mladi jedno drugom, pa je ubrzo i venčanje bilo zakazano u Gospođincima. To venčanje je ostalo upamćeno kao veselo i neobično. Naime, mladoženja je završio u zatvoru nakon što je lupio šamar austrijskom žandarmu, jer mu ovaj nije verovao da se ženi. Međutim, to nije sprečilo Vojislava da se po drugi put oženi, te davne 1888. godine.


    Pet godina bračnog života i velike književne slave prekinula je iznenadna Vojislavljeva smrt. Tuberkuloza ga je odnela u 34. godini života. Osta njegova Zora sa malenom Svetlanom, a Voja ode u neki drugi svet u kom je, nadamo se, našao sreću koja mu u ovom nije bila naklonjena.




    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.

    Meša Selimović
    Meša Selimović i svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tišine, tuđe zemlje i jedno ostrvo ljubavi zvano Darka. Rođen je u Tuzli, 26. aprila davne 1910. godine, tu je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Za sebe je rekao: “Ja sam iz muslimanske porodice, iz Bosne, ali po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin.”


    Filozofski fakultet u Beogradu, studijska grupa Srpsko-hrvatski jezik i književnost, završio je u roku kao jedan od boljih studenata, rat ga zatiče u Tuzli.


    Ni ovog pisca nije zaobišla ruka vlasti, bio je uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, bio je politički veoma angažovan kao član Komunističke partije Jugoslavije. Ali ono po čemu je Meša Selimović najviše ostao urezan u sećanju ljudi svog vremena je vrstan profesorski rad. Neki kritičari su čak za njega govorili da je naročito pismen, ali bez talenta.


    Ko promaši ljubav, promašio je i život


    Mlađe kolege Mešu Selimovića doživljavali su kao uzora i sa divljenjem u očima posmatrali sve što je on radio.


    - Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost – reči su Matije Bećkovića o svom starijem kolegi Meši Selimoviću.


    Žena koja je Meši priuštila da ima najtopliju postelju, popeglane košulje, poljubac pred odlazak na put, koja je umela da jasno kaže da poštuje volju svog supruga i da sa njim ide ako treba i na kraj planete po njihov komad sreće, zvala se Daroslava-Darka Božić.


    Darkin Meša svakodnevno je uplovljavao u mulj ljudskim smicalicama, zlobnih jezika koji su umeli jedino da ruže kako bi skrenuli pažnju sa svog manjka dara da bilo šta korisno učine. Naročito se nalazio na meti političkih hajki i poslednji jezičak na vagi bila je njegova bolest i ignorisanje sredine u kojoj je živeo. Bili su potpuno apatični ka stanju čoveka koji ih je toliko zadužio svojim kako književnim, tako i društvenim angažmanom.


    Nakon toga, sa porodicom iz Sarajeva Meša Selimović seli se za Beograd gde je imao prijatelje koji bi mu se našli ako zatreba. U jednom pismu svom prijatelju pred odlazak napisao je:


    “Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar, i osudio me na ispaštanje.”


    Darka i Meša rešili su da spakuju svoj život u par kofera, ponesu svoje krpice sa sobom i zauvek napuste Bosnu. Šetajući Baščaršijom Meša je jednom piscu rekao: “Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti.” Tako je i bilo. Sa svojom Darkom iz Sarajeva krenuo je put Beograda gde su ga čekali pouzdani prijatelji i novi život bez prekora, zlobe, sujetnih hitaca, političkih mišolovki.


    Spokoj je pronašao u Beogradu, družio se sa Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, igrao je svoj dragi preferans, uveče pisao dok je njegova Darka sedela kraj njega i heklala ili čitala. Kada bi Meša završio koje poglavlje, Darka se pretvarala u uvo i slušala pomno svaku reč.


    Meša Selimović govorio je kako kroz svoja dela, tako i kroz svoje postupanje o čovekovoj promašenosti, naročito naglašavajući onu najbolniju.


    “Ko promaši ljubav, promašio je život” – postulat maestralnog življenja koje ima svoj smisao i ušće sreće u koje se uliva je ljubav.


    U noći kada je Meša preminuo Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”


    Da je mogla s njim i u smrt da pođe učinila bi to, ali ostala je da poštuje njegovu volju do kraja da ne dozvoli da se poslednja volja njenog Meše ne oskrnavi sve dok i sama ne zaspi kao i on.




    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    ĐURA JAKŠIĆ

    Lutalica, buntovnik, revolucionar, proganjan, zaboravljan, kritikovan i hvaljen. Đura Jakšić, rođen 1832. godine u Srpskoj Crnji u Banatu, školovao se kod Konstantina Danila u Banatu, a potom na umetničkim akademijama u Beču i Minhenu. Bio je potpuna enigma svoga doba, u učmalim sredinama tražio je kavgu, u umetnosti beg, imao je talenta za sve, ali ni za šta dovoljno volje da istraje, govorili su. Nosio je o vrat okačen teret prvog boema, književnika bez zanimanja kome je Skadarlija bila dom.


    Osuđen na prokletstvo da svoju darovitost natapa litrima vina i da grca u dugovima, smucajući se po svetu, od varošice do velegrada. U oktobru 1855. godine Đura se privremeno nastanjuje u Kikindi, dani su mu prolazili usamljenički, a dim krčme znao je da bude dobro društvo. Usamljenost prekida krčmareva kći Mila koja ostaje upisana u istoriju Jakšićevog života crvenim slovima prve ljubavi. Ugao krčme bio je rezervisan za njega. Krčmarica Mila tanka, lepa, sa vatrenim očima, šetala je krčmom noseći piće Đuri Jakšiću.

    “Nije joj nikad ništa kazao, ali kad mu je bila prazna čaša, nije hteo da ga druga posluži, čekao je dok Mila prođe pored stola, pa joj je ćuteći dodao čašu. A kada mu je ona donela punu bledoga iđoškoga rampasa, on joj je pogledao duboko u oči, pogledao i ispio čašu do dna.” – verno je taj prizor dočarao Nušić.


    Mila je, sa svakim novim pokretom, produbljivala Đurine emocije koje su išle pred njena vrata da je zaprose, ali ipak nikada nisu imale dovoljno hrabrosti da to i učine. Vreme je odmicalo, ljubav je narastala kao kvasac u malenoj čaši i Mila je jednog dana otišla. Mislio je da se nikada više neće vratiti. Napisao joj je pesmu, tužnu ispovest nesrećno zaljubljenog čoveka, i dan-danas je recituju setni boemi:


    “Ana toči, Ana služi, al’ za Milom srce tuži …”


    Mila se kasnije udala i nikada, čak ni posle Đurine smrti, nije spoznala veličinu njegove ljubavi, tešila se time da je pesnik i pijanica, kao da je u tome pronašla opravdanje što se nije odlučila za njega.


    Đuru je kroz život često spasavala solidarnost retkih prijatelja, potpune propasti, jer sa druge strane praznog bokala vina čekala su musava deca i jedna žena koja ga je uzela baš takvog. Potpuno okupiran svojeglavošću nije se libio da odbrusi ni najvećem činu, svetio se sitnim pakostima, krunio svoje talente i gubio ljubav, život i dom u toj vrtoglavoj bici sa nepravdom koju je uvek uvećanu video. Srčana, plahovita imaginacija nabijena patriotizmom i željom za borbom sa okovima, vlašću nije mu davala smiraja. Ljubav njegove žene Tine bila je uvek u nekom ćošku i čekala da se makar i pijan osvrne ka njoj. Romantik prgave naravi, u stalnom sukobu sa vlastima, uvek je koračao samo svojim stazama.




    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.

    VELIMIR RAJIĆ


    Njegovi savremenici svedoče da je izgledom i ponašanjem ličio na sveca koji je sišao sa ikone: tužnih, tamnih očiju, tih i uvek zamišljen, koračao je polako i nečujno, kao u zebnji da će poremetiti nečiji mir. Odličan student i poeta od koga se mnogo očekuje, Rajić je već tada znalac francuskog i ruskog jezika. Prevodi književne priloge za časopis „Zvezda” koji uređuje Janko Veselinović (1862–1905). Zahvaljujući toj saradnji, dvadesetjednogodišnji student druge godine fakulteta upoznaje Persidu-Pepu Veselinović, maloletnu Jankovu kćerku.

    U proleće 1900. godine, tajeći od Janka, Velimir u njen spomenar upisuje: „Listak će ovaj požuteti, pismena će ova pobledeti, ali će spomen na Vas ostati večno svež, svetao i čist.” U sećanju pod rečitim naslovom „Drugarica Velja” o tome piše Maga Magazinović, jedna od najpoznatijih novinarki u istoriji srpskog žurnalizma, inače Rajićeva koleginica sa studija:


    „Njegova prva ljubav bila je bezazleno devojče, kći Janka Veselinovića. Prostodušnost, prirodnost, smernost zaneli su ga. Verovao je da i ona njega ’pomalo voli’. Ali to je bio njegov san. Varao se nadom: ozdraviće, steći pravo na ljubav, na porodičnu sreću, za kojom je čeznuo do kraja. Bila je to varka. Ona se udala. On odbolovao i izmirio se sa udesom.”

    A on je od pesnika čiji je i život i delo zauvek obeležila jedna žena, jedna ljubav i jedna pesma: njeni stihovi zaseniće i nadživeti sve ostale.

  • Officer
    02. април 2015.

    RADOJE DOMANOVIĆ


    Najveći satiričar srpske književnosti, oštrog pera i večito gladnog stomaka, svojim izvrsnim talentom upisao se među velikane domaće književnosti i stvorio takvu satiru koja se i dan-danas uči u školama, spominje u narodu i štampa u knjigama. Radoje Domanović, od milošte nazivan Rade, nije dugo boravio na ovome svetu, ali je za tih trideset šest godina napravio više za svoj narod nego što neki naprave za mnogo više godina. Ljubavi je u njegovom kratkom životu bilo, ali Rade u njoj nije dugo uživao.


    Ostalo je pismo požutelih stranica koje je 1892. godine, kada mu je bilo tek devetnaest, napisao student Rade svom nepoznatom prijatelju: “… Moguće je da pomisliš zaljubljen sam. To ako si pre pomislio nego što ovo pročitaš, sad se razuveri. Nikad nisam ljubio. Još ne znam šta je ljubav, ako toliki svet od nje pati, i toliki pisci istupiše svoja pera pisajući o ljubavi.” Tako je razmišljao mladić Rade, a već dve godine kasnije, sam sebe opovrgao držeći za ruku i ljubeći pogledom svoju voljenu pod ostarelom lipom u divnim Karlovcima. Voljena je bila Natalija Raketić, tamnokosa učiteljica, koja se jutrima sastajala sa nepoznatim đuvegijom. Nepoznat je bio Karlovčanima. Znalo se da je iz Beograda, da je noći provodio kod “Kolarca”, a u najlepše doba napuštao društvo i odlazio u Srem. Mladi srpski književnik Radoje Domanović.


    Susreti u nedeljna jutra bili su kratkotrajni. Uz malo držanja za ruku, pokoju rečenicu i poglede kojima su se ispraćali, ona odlazeći po vodu, a on na voz, pa nazad u Beograd. Međutim, ti tajni sastanci bili su premali za tako veliku ljubav. I protiv volje porodice, Natalija je prešla u Srbiju i postala učiteljica u Prokuplju. Neki bi rekli sve zbog ljubavi. Nekako u isto vreme, Radoja su postavili za suplenta gimnazije u Pirotu. Dva srca su tako bila bliža, nepunih 90 kilometara iščekivanja i nade. Nekoliko meseci kasnije Radoje je zaprosio Nataliju, a Jašu Prodanovića uzeo za kuma. Venčali su se u Pirotu, a o tom danu nema ni jedne jedine zabeležene reči. Jaša je samo kasnije pisao da je on dosta uticao na Radoja da ne zapusti svoj književni rad, a da mu je u tome svesrdno pomagala velika ljubav prema devojci koju je te godine i oženio.


    Karlovačka jutarnja ljubavisanja prerasla su u bračnu sreću, rešeni da dele i dobro i zlo dok ih smrt ne rastavi. Nažalost, dobrog je bilo premalo, a zla isuviše. Radoje iz političkih razloga biva premešten u Vranje, pa u Leskovac, a nakon depeše kralja Aleksandra Obrenovića, i Natalija i Radoje ostaju bez posla u provesti i dolaze u Beograd bez ikakvog imetka, sa ženskim detetom u naručju. Teške godine za mladi bračni par, ali ispunjene ljubavlju. Bar im nje nikada nije falilo. O tome večnani kum, Jaša Prodanović svedoči: “Živeli su u teškim materijalnim prilikama ublažavanim srećnim bračnim životom.”


    U Beogradu počinju da mu izlaze satire po novinama, sve sam biser do bisera: “Kraljević Marko po drugi put među Srbima”, “Danga”, “Vođa”, “Stradija”, “Mrtvo more”… Vreme provodi u kafani, uz pesmu i vino. Ali ne dugo, nikada ga mesto nije držalo… malo bi posedeo, pa ustajao i odlazio svojoj voljenoj Nataliji. Uspeh na književnom planu prati zla kob na porodičnom. Umire im sin, a oni dvaput dnevno kočijama odlaze na groblje, Radoje “kao ubijen”, a Natalija se “držala bolje… trudeći se da uteši i sebe i Radu”.


    U to vreme dođe i kraj dinastije Obrenovića, pa presta Radojeva potreba za pisanjem ubojitih članaka i priča. Sreća mu se na tren osmehnu, pa dobi stipendiju i ode sa porodicom u Minhen na godinu dana. Tamo je studirao likovnu umetnost, družio se sa svetskim slikarima i sam je mogao da postane veliki slikar, kakav je talenat bio, ali je on bio i ostao veran svom peru i papiru. Vrativši se u Beograd, dane je provodio po kafanama. Kažu da je Domanović umeo da sedi u kafani, da je tako lepo pričao da ga je cela kafana slušala. Kao i u kafanama i u zadimljenim redakcijama je sa radošću dočekivan, unosio je vedrinu gde god bi se pojavio. Zato niko nije ni primetio kada se razboleo, dugo je uspevao da prikrije to od svojih kafanskih drugova.


    Dobro je poznato da su u to vreme mladi srpski književnici oboljevali od tuberkuloze. Nije ni mladog Radoja zaobišla. Bolestan i razočaran, male plate i uvećane porodice, sve češće je sedeo za kafanskim stolom. A Natalija… kažu da je bila anđeo, a ne žena, nikada mu nijednu ružnu reč nije uputila. Žena za poželeti, rekli bi mnogi. Negovala je svog Radu do samog kraja, do tog tužnog 4. avgusta 1908. godine. Ostala je Natalija da neguje njihovu Danicu i malog Zorana, da učiteljuje u kumodraškoj školi. I tako narednih trideset godina, kada se i sama pridružila svom voljenom. Možda i sada negde zajedno provode nedeljna jutra, kao nekada na početku njihove ljubavne priče.


     


    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    VLADIMIR ŠETROVIĆ DIS

    Poezija Vladislava Petkovića Disa prepuna je mistike, mračnih, teških emocija, teži pesimizmu… Kada se malo dublje zaviri u njegov privatni život, primeti se da je njegova poezija oličenje njegovog bivstvovanja na ovoj zemlji. U životu su ga stalno pratili neuspesi i porazi, pa je i tematika njegovih pesama proizašla iz takvog života. On je stvarao za sebe, nije mario za kritike, već ih stoički podnosio i verovao da će ga pesme nadživeti. Tako je i bilo.


    Od rođenja bolešljiv, slabunjav i bled, odrastao je u mnogobrojnoj porodici. Učio je škole, ali je malo naučio, čak ni maturu nije položio, ali ga to nije sprečilo da postane učitelj u nekim zabačenim selima. Naime, u to vreme, poetama i buntovnicima bila su dodeljivana ta sela “Bogu iza nogu” u nekakvim zabitima. Umeo je Dis da kada primi platu za jednu noć potroši istu, provodeći se sa društvom u kafanama Zaječara. Pa narednih mesec dana živi na hrani koju mu donose roditelji osnovaca. A noću, daleko od očiju seljana, nastaju najlepši stihovi. Tako je nekako izgledao život sjajnog poete pre nego što je u njega ušetala lepotica po imenu Hristina.


    Po prelasku u Beograd dobija posao pisara, a u to vreme nastaje i njegov nadimak po kome je prepoznatljiv i koji predstavlja tri srednja slova njegovog imena – VlaDISlav. Pesnička avantura je započeta. Najviše vremena je provodio sa svojim najboljim drugom Simom Pandurovićem koji je o njemu pisao: “Veći deo dana i noći provodio je u – kafani. Nije bio ni gurman, ni pijanac. Jeo je retko, malo, pa i to mrljavo i bez volje. Voleo je da popije čašu dobrog vina, ali se, koliko znam, nije nikad opijao… Iako je bio siromah, imao je neku naklonost ka gospodstvu i averziju prema prostakluku. Nije nikad psovao, ni bio razvratan, razuzdan i bučan…” Verovatno je ovo najbolji prikaz samog pesnika u vreme kada je u njegov život ušla ljubav, ona prava, za sva vremena.


    Bio je april 1911. godine kada je na kalemegdanskom šetalištu sreo lepoticu po imenu Hristina, baš onu milu devojku koju je godinama sanjao u svojim pesmama. Vitka devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pesnika Disa i već nekoliko dana kasnije pružali su ruku jedno drugome nasred šetališta u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo godina kasnije, kada Disa više nije bilo, kada je njegovo telo ležalo negde duboko u Jonskom moru, a duša obitavala uz svoju dragu, Hristina se prisećala tog prvog susreta: “Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod “Čivutske kafane”. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene – sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?”.


    Iako joj se na prvi pogled možda nije dopao, to je nije sprečilo da se zaljubi i šest meseci kasnije stane pred oltar sa njim. A venčanje – posve neobično. Od toga da je mlada zaboravila prsten, preko improvizovanog venca za glavu, pa do toga da su oboje imali kijavicu. Gostiju minimalno, kumovi i stari svat. Dobili su i “svadbeni poklon”, ni manje ni više nego oštar članak u novinama od Jovana Skerlića, čuvenog kritičara, koji se gadno ogrešio o Disa. Ljubav je cvetala, Dis je Tinku obožavao, a kada su im se rodila deca, Gordana i Mutimir, njegovoj sreći nije bilo kraja.


    Porodičnu idilu narušili su dolazeći ratovi. Dis se prvo zatekao na Krfu, a zatim je početkom 1916. godine krenuo za Francusku. A tamo… svi su ga voleli, svima je bio drag i simpatičan, naročito ženama. Verovatno su osećale koliko je patio i čeznuo za porodicom, verovatno su tada i nastala ona prelepa pisma u stihovima, koja nikada nisu upućena onome kome su namenjena: “Ne javlja mi se. A ima kad. Sem ako ne spava, ako ne diše. Deset meseci ravno je sad od rastanka nam, otkako ne piše!” Dis je bio duboko nesrećan pri samoj pomisli na svoju sirotu porodicu koja se zlopati u porobljenoj zemlji. U to vreme do njega dođe vest da njegova Tinka sa decom gladuje, jer osam meseci već ne prima novčanu pomoć. Prijatelj koga je zadužio na Krfu da podiže njegovu platu trošio je novac po kafanama, a u Srbiju ni dinara nije slao. Povređen takvim ponašanjem bliskog prijatelja pođe za Grčku da raščisti tu nepriliku. Pre nego što će se ukrcati na brod sa koga nikada neće izaći, javio se Tinki i tom prilikom rekao: “Putujem danas. Da se oprostimo… ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima.”


    Istog dana u zoru, brod “Italija” je potonuo, a sa njim i pesnik “Utopljenih duša”. I na taj način sopstvenom sudbinom potvrdio je istinitost svojih pesama.


    “Možda spava sa očima izvan svakog zla,
    Izvan stvari, iluzija, izvan života,
    I s njom spava, neviđena, njena lepota;
    Možda živi i doći će posle ovog sna.
    Možda spava sa očima izvan svakog zla.”




    volimo.jpg