Pesmarnik » Diskusije


Poznate ljubavi srpskih pesnika

  • Officer
    02. април 2015.

    IVO ANDRIĆ


    Srce književnosti zatreperi pred ukoričenim mislima nobelovca Ive Andrića. Avantura koju nam Andrić nudi svojim jednostavno upakovanim genijalno britkim, smislenim rečenicama navodi da povazdan govorimo samo o tome. Ovoga puta snop interesovanja pada na najintimniji deo Andrićevog života, na komad obavijen svilenkastim, ljubavnim materijalima. Andrićeva karijera, ponekad je uspela da baci u senku njegov emotivni život, a najveća istina je da je on zapravo imao samo dve ljubavi: pisanje i “ženu koje više nema” – Milicu.


    Ivo Andrić je imao naviku da se požali na svoje zdravlje, problem sa izdavačima, ali i na usamljenost koju je osećao. Svedočanstva o osećanjima koja su izvesne dame negovale prema nobelovcu Ivi Andriću, nisu postojala, što ukazuje da ih je po prijemu odmah uništavao. To potvrđuju sačuvana pisma koja je on slao svojoj Milici dok je još bila udata. Pisma koja joj je slao, sve do njene smrti, potpisivao je sa “Mandarin”.


    Nesvakidašnje tajanstveno, suzdržano, elegantno, ozbiljno i distancirano biće, kao što je bio Ivo Andrić, sudeći po ljubavnoj istoriji umeo je da bude nežan, privržen, strpljiv i da se izbori za ono što želi čak i ako neko stoji između. Žena koja je uspela da magijom privlačnosti ukrade poglede i srce Ive Andrića bila je udata. Trougao ljubavi unosi posebnu buru u Andrićev život. Beograd u vreme okupacije, u ulici Prizrenskoj, krio je tajnu ljubav sa Milicom Babić-Jovanović, čiji je muž nakon službe u Berlinu mobilisan i poslat u nemačko zarobljeništvo. Te prilike otvorile su vrata za slobodno viđanje zaljubljenog para.


    Račun se plaća noću na dugim poljima nesanice


    Rizične ljubavne priče po svemu sudeći mogle su se lako prišiti za Ivu Andrića. Postoji priča da je i supruga njegovog kuma, Gustava Krkleca, bila predmet interesovanja i požude, ubrzo se situacija zakomplikovala kada je stvar otkrivena i to povlači određene sankcije za književnika, masona, ambasadora Ivu Andrića. Kada mu je na prepad kum Gustav uleteo u kancelariju, zapitavši Andrića šta se tu dogodilo, reakcija koja je usledila svojstvena je vrhunski hladnim ljudima, dobro pozicioniranim u svom kosmosu. Kada je stigla kafa koju je poručio, Andrić odgovara na postavljeno pitanje svog kuma:


    “Gusti, znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica, pa tako, onda se i to desilo.”
    Andrićev kum, njegovo neverstvo prijavljuje masonskoj loži “Preporođaj” kojoj su obojica pripadali, a loža onda skida “kecelju” Andriću.


    Ali vratimo se na ženu koja je istinski bila najveće utočište, inspirativni pogon i zvezdana vasiona Andrićeve ljubavi – Milicu Babić.


    Na prvom spratu zgrade u Prizrenskoj ulici, na balkonu Ivo Andrić je sedeo, na krilu držao svesku i pomno beležio svoje nabujale misli, da ne odbegnu u zaborav. Milica ga je svakodnevno posećivala, važila je za lepu ženu, na njenu adresu odlazi posveta za priču “Jelena, žena koje nema”.


    Znatiželjni posmatrači i sakupljači intimnih začina za trač jela, definisali su ih kao lep i skladan par koji se najčešće mogao videti za vreme večere u Klubu književnika.


    Venčali su se u septembru 1958. godine, Milica je tad već postala udovica i radila je kao kostimograf u Narodnom pozorištu. Ivo Andrić je tada imao 66 godina, tolike godine čekao je samo jednu ženu i smrt njenog supruga. Ova postavka ljubavnih teza i ne bi bila tako nemoguća, da se nisu pojavile insinuacije da je svaki podatak iz ove ljubavne priče potpuno lažiran. Elem svi izvori ukazuju da je nedodirljivi književni vladar ipak bio satkan od krvi, mesa, nagona, želja i receptora za ljubav.


    Istorijska vest o Nobelovoj nagradi zatekla je Ivu Andrića i tada već njegovu suprugu Milicu u domu, gde su zajedno nazdravili u prisustvu kamera koje su taj trenutak ukrale i poslale u večnost.


    Raskošna kraljevskoplava haljina, sa crnom mašnom u kosi, ponosno je išla uz svog Ivu dvoranom dok ih je orkestar pratio sevdalinkom “Kad ja podoh na Bembašu”.


    Bio jednom jedan Ivo Andrić očaran ženom Milicom i svako sećanje na ovu ljubav znači da život za njih još nije završen.


    “Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja.” – ove reči posvetio je svojoj voljenoj Milici.


     


    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    MILOVAN GLIŠIĆ

    Oniži rastom, a veliki dušom, dostojanstven i uvek brižljivo negovane brade, socijalista koji se družio sa radikalima i naprednjacima, začetnik seoske realistične pripovetke – Milovan Glišić. U svojim delima je iznosio sve ono što mu je dušu pritiskalo u malenim mestima, kakvo je selo kraj Valjeva iz kog je potekao sredinom XIX veka. Filozofiju je studirao u Beogradu, gde je i živeo sirotinjskim životom u iznajmljenoj sobici sa voljenom sestrom Stankom. Veliku školu nikada nije završio. Radio je kao pomoćnik urednika “Srpskih novina”, ali je i nasledio radna mesta nekih velikih imena, kao što su mesto korektora Državne štamparije nakon odlaska Đure Jakšića, dramaturg Narodnog pozorišta posle Zmajevog napuštanja prestonice. Ti poslovi su Milovanu napokon mogli da obezbede normalan život i samim tim mogućnost da stvori porodicu.


    Od 1879. neprestano piše i objavljuje dela. Neumoran je u kritikovanju svih onih zelenaša, činovnika i kaišara koji zarađuju na seljačkoj muci, ismejava loše strane našeg društva, praznoverje, duhove, veštice, utvare, vampire… Usred tog zalaganja i svakodnevnog pisanja, pronalazi i vremena da se oženi. Izabranica njegovog srca je mlada Kosara, ćerka Jelene i Nikole Stefanovića. Venčali su se 20. maja 1882. godine, Milovanu je bilo 35 godina.


    Međutim, sreću u ovom braku nije pronašao. Kosara je bila bogata naslednica, ćerka mezimica i ponašala se u skladu sa tim. Želela je život na visokoj nozi, tražila je najskuplje kuće na najboljim lokacijama u gradu, pranje rublja i peglanje je vršeno izvan kuće, naravno od strane drugih ljudi, a ono što je Milovanu najteže padalo – kuhinja je bila gotovo netaknuta, hrana je donošena iz kafane. I to ne po jedno jelo za svaki obed, već po nekoliko različitih kako bi gospođa mogla da bira. A mimo tih obroka, kupovani su najskuplji artikli, poput švajcarskog sira, ajvara i piva u flašama. Zbog ovakvog načina života, Milovan je morao danonoćno da radi i da se zadužuje. Da ne govorimo o putovanjima u inostranstvo, boravcima u banjama i sl. Pa kom muškarcu to ne bi prekipelo? Brak je potrajao kratkih, a Milovanu i te kako dugih, pet godina. Aprila 1887. godine Kosara je otišla iz kuće, a nedugo zatim bračni par je i zvanično bio razveden.


    Sveže razveden, još uvek u najboljim godinama, Glišić je imao vremena za kafanu, drugujući sa Jankom Veselinovićem, Radojem Domanovićem i dr. Često je plaćao cehove, a ponekad i sam bio švorc. Kada zaradi novca, plaćao je dugove i račune, pa bežao u prirodu. Kao da je želeo da pobegne od sveta koji ga je okruživao i tužno podsećao na loša iskustva. Mnogo je priča ostalo o pokušaju Glišićevom da svoje drugare okrene prirodi, kao i onih u kojima je opisan njihov trud da Milovanu kupe odgovarajuće odelo. Pantalone su mu nekako uvek bivale duže. Mnoge su šale nastale upravo na ovaj račun, a Milovan je nekako uvek umeo da ih prihvati sa osmehom. Pa i sam je tolike ismejao u svojim pripovetkama, ne bi bilo zanimljivo kada neko njemu to ne bi učinio.


    Kao i mnogi u to vreme, penzionisan je iz političkih razloga, 1898. godine, da bi dve godine kasnije bio vraćen na mesto pomoćnika upravnika Narodne biblioteke u Beogradu. Kako se starost približavala sve ređe se čulo za ime Milovana Glišića. Jovan Skerlić ga nije zaboravio, u obimnoj studiji odao mu je priznanje i podsetio na: “jednog malog, sveg u bradi obraslog gospodina u dramaturškoj loži, koji se na predstavama francuskih vodvilja slatko smejao, dajući komandu za smejanje, koje je zaražljivo padalo u parter i dizalo se u galerije”.


    Iako je malo radio na pripoveci, mnogo je prevodio. Uvodio je naše čitaoce u čarobni svet ruske književnosti, kao i u svet francuske literature. Živeo je sam samcit u hotelu “Nacional” kod Kalemegdana. Kao da je ceo život nosio pečat tog nesrećnog braka i kao da nije mogao da pronađe svoju srodnu dušu. I u restoranu je bivao sam, bez svojih drugara koji su mahom poumirali ili ležali bolesni, da bi i njega naposletku savladao kašalj i grudobolja. U hotelskoj sobi je provodio i svoje bolne dane, a lečila ga je njegova voljena sestra Stanka. Čim mu je bilo malo bolje, otputovao je u Dubrovnik, najlepši grad na Jadranu. Kao da je predosećao da će mu to proleće biti poslednje, koristio ga je maksimalno u gradu gde mnoge ljubavi počinju, ljubavi koje on nikada u svom životu nije imao.


    Umro je jednog olujnog jutra 1908. godine u 62. godini. Sačuvana je fotografija sa te sahrane na kojoj se vidi mnoštvo naroda, zastave koje se vijore, a od najbližih uz njegov les nalazila se samo sestra Stana, njegov verni drug tokom čitavog života.


    Lola Radosavljević – bavi se jezikom, književnost nosi u srcu, a osmeh na licu. Hrabro ide kroz život, čuva večito dete u sebi, ruku pod ruku sa Mikom i njegovom parolom “Dok drugi objašnjavaju život, ti mahni rukom i odživi ga!”




    volimo.net

  • Officer
    02. април 2015.
    DESANKA MAKSIMOVIĆ

    Književna vila koja je stihove nizala u niske bisera, krišom nam poturala pod nos ljubavne reči koje su nam se večno urezale u mislima – “Ne, nemoj mi prići… sreća je lepa samo dok se čeka”, bila je Desanka Maksimović. Rođena je 16. maja 1898. u Rabrovici, nedaleko od Valjeva, bila je pesnikinja moći kakva se ne sreće, profesorka književnosti i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Jedan deo svog života provela je živeći na selu, tu dolazi u dodir sa mentalitetom svog naroda kakav je u većini slučajeva, spoznaje “seljaštvo”. Svoj stvaralački izražaj bojila je nijansama socijalnog, ljubavnog, kulturnog, zrelost u svom izražaju postiže veoma lagano upijajući svaki izdisaj svog okruženja, zaljubljujući se ne u muške kreacije koje su hodale pokraj nje, već u sve iz čega isijava ljubav – cvet, zemlju, pravdu, zaljubljenost, čekanje, strepnju. Molila je ljude da budu verni sebi, svojim mislima i osećanjima. Ulicama je šetala žena, pesnikinja, ideal, “živi spomenik” sa ešarpom, kosom smotanom u punđu, šeširom, uredna finoća ukrašena osmehom Monalize. Žene kao važna karika intelektualnih, umetničkih krugova u tom vremenu bile su retkost.


    Njeno stvaralaštvo graniči se sa neverovatnim, opstajalo je u različitim društveno-kulturnim okolnostima, sedam decenija bez predaha bila je krojač odela stvarnosti u kojoj je disala opori, zagušljivi vazduh života i istorije svoga naroda i dodavala mu je miris najfinije ljubavi.


    U maju se ljubav čuje u glasu, čeka se sreća


    Ljubav je za Desanku bila učiteljica duha, večno nadahnuće, inspiracija i poriv u pripremi najlepših književnih jela. Kada se odškrinu vrata njenog ljubavnog života, s početka se začuje muk praznih prostorija, a potom se koračajući napred naiđe na kratke podatke: avgusta 1933. godine Desanka Maksimović postala je supruga Sergeja Slastikova, koji je bio glumac i pesnik. Upirala je u ljude prst dobrote, podsećala ih na esenciju ljudskog postojanja, kroz papir na kome su ležale najlepše ljubavne reči mogla se nazreti duša kakvu je samo pesnikinja Desanka Maksimović imala, zato je i za života uživala obožavanje, istinsko poštovanje i divljenje od strane svojih čitalaca. Biološku decu nikada nije imala, kažu da je sav njen porod bio književni. Pesme su izrastale u njenu decu. Govorili su da je njeno srce bilo prozor otvoren da svako kroz njega može da uđe, da zaviri i da postane deo nje. Ponuda njenog stvaralaštva je bezgranična i bezuslovna, baš kao i ljubav, pomilovanje, strepnja o kojoj stvara najlepše melodije srca. Od lika Desanke Maksimović stvorio se mit savršenstva, ona je bila nalik svetice. Držala se striktnih propisa jednostavnosti i razumljivosti, nametnutih postavki stvari da je ženi zadato kakva će biti kako bi zavrednila poštovanje i naklonost u muškom svetu u kakvom je i sama Desanka opstajala i stvarala. Heroina vremena u kome je rat odzvanjao, u kome su se dizale pobune, vodile sumanute bitke, Desanka je potpuno izolovano tražila pomilovanje za za careve i robijaše, ljude i žene, zovine svirale, za svačiju zabludu tužnu, hrabrost usamljenu i izlišnu.


    “Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
    ne ostavljaj me nikad samu
    kad neko svira.” – Drhtavost ovog stiha pulsira na rubu usana zaljubljene duše.


    Njene reči bogate su suptilnim umiljavanjem dušama koje čežnu za ljubavlju, razumevanjem, utočištem.


    “Da u meni cela nežna plima
    Reči nerečeni;
    Da bih srce mogla poklanjati svima,
    I da opet mnogo ostane ga meni.”


    Ljubav je sveprisutna, bujna i uzvišena, a istinska telesna ljubav Desanke prema svom muškarcu tako je ušuškana, skrivena, nedostupna za znatiželjne tragače.


    “U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
    Suđenice vile nisu umele
    Od ludosti da mi ga spasu.
    U proleće, u proleće ja zavoleh
    Senke u nečijem glasu.”




    volimo.jpg


    Svaki njen stih daje nam za pravo da naslutimo da je volela, čeznula, tražila, čekala, osluškivala ljubav u glasu i tražila je u proleću, kamenčiću, pogledu, čekanju.


    “Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?


    Iz daleka samo sve k’o zvezda sja;


    Iz daleka samo divimo se svemu.


    Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.”


    U kasne sate 90. godine života, njena dva oka zauvek su usnila i ostavila iza sebe kosmos satkan od pesama večnog roka trajanja.




  • Officer
    02. април 2015.
    LAZA LAZAREVIĆ

    Usamljen i bolešljiv, produhovljena lica i brižljivo negovane brade, očiju iz kojih je goreo plam, Laza Lazarević je sa samo devet pripovedaka zauzeo veoma važno mesto u srpskoj književnosti. Rođeni Šapčanin, odrastao je u trgovačkoj porodici i kući prepunoj knjiga, a često je njihov dom posećivao nadaleko čuveni Vuk Karadžić. Gimnaziju je završio u Šapcu, a onda na dalje školovanje otišao u Beograd, gde je živeo kod zeta Milorada Šapčanina, književnika i tadašnjeg upravnika Narodnog pozorišta.


    U tim školskim danima Laza nije spoznao čari prve ljubavi. Kako je pisao njegov pobratim Kosta N. Hristić, studenti Velike škole nisu imali kontakta sa devojkama. One su posle osnovne škole išle u Institute isključivo za devojke, a po gradu su se uvek šetale u društvu služavke ili nekog rođaka. I da je postojala neka simpatija, vrlo je verovatno da sramežljivi Laza ne bi imao hrabrosti da joj priđe. Tako da je prvu ljubav spoznao tek u Berlinu, kada je nakon mnogo peripetija uspeo da upiše medicinu u ovom nemačkom gradu. Prava nikada nije voleo, studirao ih je tek tako, da bi ih završio. Oduvek je želeo da postane “gospodin doktor”.


    U Berlinu je vodio skroman studentski život, jedina pokretačka snaga bila su mu sećanja na majku i sestre, čak ga ni narušeno zdravstveno stanje nije pokolebalo u odluci da postane lekar. Tih godina, u dalekoj Nemačkoj, rodila se ljubav. Bio je oktobar 1873. godine. Prvu ljubav je upoznao u kući u kojoj je stanovao, a idilu koju je živeo tih dana u obliku trinaest pisama pretočio je u svoju prvu pripovetku – “Švabica”. Sav u ljubavnom zanosu, pisao je: “Pratim je na klaviru, kad peva; dodajem joj igle, kad ispadnu; ogrćem joj kabanicu, kad pođe u šetnju.” Tako je pomenuta pripovetka postala prvi ljubavni roman u srpskoj književnosti.


    Švabica, po imenu Ana Gutjar, potpuno je zaposela srce mladog Laze. Kada bi bila odsutna, bolovao je i iz sobe nije izlazio. Kada bi bila u kući, čitav Lazin život se vrteo oko nje. Zimske noći su provodili u trpezariji, gledajući se i razmenjujući misli i osećanja. Sve o ljubavnom životu ovog velikog pripovedača možemo pronaći u njegovoj svojevrsnoj autobiografiji, pomenutoj “Švabici”.


    Spram ljubavne idile, bio je problem sa novcem… Išao je bez zimskog kaputa, pa je bio prinuđen da proda neke svoje vrednosti koje su mu ostale i kupi jedan, ali i izvede Anu u “špacirung”. Šetnje dvoje mladih, poljupci i ljubav, grejali su te zime mladog Lazu, više nego ijedan kaput koji bi nosio. Međutim, ta ljubav je bila osuđena na nesrećan kraj. Lazu su čekali u rodnom Šapcu. Bio je jedino muško dete, a pošto je rano ostao bez oca, sve oči bile su uprte u njega. Stoga je rastanak sa Anom bio neminovan. O tome piše sledeće: ”Ona me je gledala, bleda kao jaka na košulji: – To je sve tako neočekivano, da ja ne znam šta da ti kažem. Ja neću sažaljenja. Ti si… vi ste slobodni!” Jovan Skerlić će tri decenije kasnije, još uvek ljut na Lazin izbor, pisati: “Bilo je očekivati da će taj oslobođeni duh, budući lekar, moderan čovek, ići za svojom glavom i za svojim srcem. Ali ne! Duhovna pokornost, tradicija je jača, i on će pognuti glavu pred apstrakcijom porodice.”


    Vratio se u Šabac, učestvovao u srpsko-turskom ratu, sa narodnom vojskom ušao u Niš, a onda se opet obreo u Berlinu i to ni manje ni više nego u stanu u kome je nekada živela njegova voljena Ana. Sudbina se opet poigrava sa mladim Lazom. Tu završava studije i postaje “doktor celokupnog lekarstva”. Vraća se u rodnu Srbiju, dobija posao u Beogradu i čvrsto rešava da zasnuje porodični dom. Izbor je pao na Poleksiju – Polu, kćerku državnika Nikole Hristića, sestra pobratima Koste. Venčanje se održalo 22. maja 1881. godine, a Laza je čak i u tom času u mislima čuvao dragu mu Švabicu. Možda je ljubav poklonio Ani, ali je u Poli pronašao odanu prijateljicu koja je u njihov dom unela spokoj i sigurnost. Napravili su kuću prekoputa kafane “Dva goluba”, a tu su im se i deca rodila: Milorad, Anđelija, Kuzman i Vladan.


    Lečio je druge, a sam bolovao. U srpsko-bugarskom ratu se namučio, vidao je ranjenike, a sa svojim zdravljem kuburio. Međutim, nijedno zrno ga nije okrznulo. Živ se vratio u Beograd svojoj Poli. A tu, u glavnom gradu, bio je, kako su ga onda zvali, “sirotinjska majka”. Besplatno je pregledao one najsiromašnije, pa im je čak i novac za lekove davao. Toliko je veliki čovek bio. Dobio je čin sanitetskog pukovnika u penziji, postao je član Glavnog sanitetskog saveta, redovni član Srpskog učenog društva, dopisni član Srpske kraljevske akademije, pa čak i lični lekar kralja Milana.


    Sa suprugom Polom je pronašao sreću koja mu se nije osmehnula sa voljenom Anom, ali ih je na porodičnom polju pratila crna kob. Kuzman i Vladan su kao mali umrli od tuberkuloze, a zatim je Lazu i majka napustila. Na kraju, i četrdesetogodišnjeg Lazu savlada “grudobolja”. Poslednje leto, 1890, proveo je u hladovini svoje bujne bašte. Jesen je dočekao bolestan, a jedino što ga je obradovalo bilo je priznanje Akademije, kada je sa Simom Matavuljem podelio prvu nagradu za najbolju pripovetku.


    U podne 10. januara 1891. rekao je svojoj dragoj Poleksiji: “Putovaćemo u osam i po!”. Kada je preminuo kazaljke na satu pokazivale su osam i tri četvrtine. Ostaje nam da se nadamo da je negde u drugom svetu konačno bio srećan sa svojom velikom ljubavi, Švabicom Anom, i da su nastavili tamo gde ih je život surovo prekinuo.




    volimo.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    BORA STANKOVIĆ

    Velikan srpske književnosti, Bora Stanković, spada u one pisce koji su svoj život, sa svim tamnim i svetlim stranama, prenosili na papir. Njegovi romani i pripovetke imaju i te kako autobiografskog u sebi.


    U pripovetkama, od kojih je najlepša “Uvela ruža”, opisivao je svoju prvu ljubav, komšinicu Pasu. Kako je sama lepotica godinama kasnije pričala, Bora ju je čuvao, pazio, cvećem ukrašavao kosu… nikome nije dao da joj priđe, njenoj majci je govorio da je čuva, dok on završi školu. Međutim, prva ljubav slavnog pisca završila se kako se obično i završavaju te prve ljubavi – nesrećno. Pasina majka nije htela za zeta činovnika, jer oni lutaju iz grada u grad. Nekadašnja lepotica pod naletom starosti pretvorila se, baš kao i u pripoveci, u uvelu ružu. Ostali su prijatelji, pa je Bora sa svojom suprugom često znao da joj dođe u goste. Jednom prilikom mu je prebacila što ju je “metnuo u knjige”. A on joj je na to odgovorio: “Ej, mori, samo na dobru ovcu se tura zvono!”


    "Opet sam te snevao! Kako žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati negoli zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti..."


    U vreme Borinih gimnazijskih dana, čuvena Koštana je zaludela celo Vranje. Ni stari ni mladi nisu joj odoleli. A najviše je uz njenu pesmu lumpovao i novcem je darivao gazda Mitke Stajić. Mladi Bora je sve posmatrao razrogačenih očiju i upijao svaku reč i svaki zvuk, da bi nekoliko godina kasnije sve to verno preneo na papir i stvorio svoje najpoznatije delo “Koštana”. Po završetku studija, Skerlićeve pozitivne kritike ovog dela, kao i zbirke pripovedaka, obezbedili su mu mesto u književnoj eliti. Dane je provodio sa Jankom Veselinovićem, Radojem Domanovićem, Stevanom Sremcom… sve samim velikim imenima domaće književnosti, ali i beogradske boemije.


    I baš u to vreme vrtoglavog uspeha, desila mu se ljubav, najveća od svih. Dok je šetao Ulicom kralja Milana, zastao je kraj fotografske radnje i u moru izloženih fotografija zagledao se u jednu koja je prikazivala devojku obučenu u mornarsko odelo. Toliko je bio opčinjen da je još nekoliko puta prošao pored radnje, ne bi li se nagledao. A kako to obično biva kada su dvoje suđeni jedno drugom, iste večeri na maskenbalu slučajno su se sreli. Malo je reći da se zbunio, nije mogao da poveruje svojim očima! A i ko bi? Sreća te se pribrao, prišao devojci i sve joj objasnio. Ni ona nije ostala ravnodušna. Ta lepa misteriozna devojka, sada je dobila i ime – Angelina Milutinović.


    I sami su shvatili da je sudbina na njihovoj strani, pa nisu mnogo čekali. Venčali su se 9. juna 1902. godine i ubrzo dobili tri kćerke: Desanku, Stanku i Ružicu.


    Uporedo sa uspehom na književnom polju, u službenoj karijeri nije imao sreće. Od carinika, preko poreznika do kontrolora, dok konačno, pred kraj karijere, nije dogurao do činovnika Ministarstva prosvete. I sa tako skromnom platom, morao je da se kući, jer mu je dosadilo seljakanje. U Vršačkoj ulici u Beogradu kupio je staru kuću i prepravio je “po vranjanski”. U podrumu burad sa vinom, u kući sobica za rad. U njoj je pisao do iznemoglosti, palio cigaretu na cigaretu, pio samo kafu, a posle završenog posla izlazio umoran, ali sa smeškom na licu. Tu je nastala i konačna verzija romana “Nečista krv”. Kako je Borina kćerka Stana kasnije pričala, Angelina mu je pomagala, najmanje dva ili tri puta je prepisivala ovo veliko delo.


    Posle Prvog svetskog rata, često je posećivao zavičajne krajeve. O tome njegova kćerka kaže: “Leta smo provodili u Vranjskoj Banji. Koštana je još bila živa, ali nije pevala. Pevale su druge. Tata je opisivao pesmu, dert, ali je bio povučen, ćutljiv. U društvu je najmanje govorio.”


    Tada, tih posleratnih godina, Bora je odlučio da se vrati u svoj rodni grad – Vranje. Od opštine je dobio plac na najlepšem mestu. Započeo je gradnju kuće, ali je nikada nije završio. Smrt je bila brža. Imao je 51 godinu. Ostala je Angelina da sanja zajednički nedosanjan san i da čuva uspomenu na četvrt veka koje su Bora i ona proživeli zajedno.




    ljubav.jpg

  • Officer
    02. април 2015.

    JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ


    Jovan Jovanović, Zmaj Jova ili jednostavno Čika Jova, kako smo ga od milošte zvali kad smo bili deca, bio je uspešan u mnogim oblastima. Učen i čovek od pera, sklapao je stihove, sastavljao zbirke, uređivao časopise, a s druge strane bio odličan u svom lekarskom pozivu, kao i u bavljenju politikom. Pored svega toga, bio je čovek velikog srca za sve ljude koje je poznavao, a stihovima se branio od nesreće koja ga je pogodila i svih zala ovoga sveta. Njegove zbirke “Đulići” i “Đulići uveoci” ostali su kao jedini svedok prevelike sreće i još veće nesreće koju je spoznao za života Jova Zmaj. Kao i Ruža, devojka kojoj je sam izmislio ime i posvetio joj svoje natrajnije i najlepše stihove.


    Susret dvoje mladih odigrao se kada je Jovan već bio diplomirani pravnik u kasnim dvadesetim. Naime, njegova sestra od tetke, Pava Nešković, razbolela se, a negovala ju je ni manje ni više nego buduća Jovina ljuba, mlada Eufrosina. Prilikom jedne posete sestri, devojče zapade pesniku za oko, te ovaj učesta sa posetama više zbog nje, nego zbog same bolesnice.


    Kako ga još od detinjstva prati jedna nezahvalna osobina – stidljivost, mladi poeta se ne usuđuje da razgovara sa Eufrosinom. Posmatra je iz prikrajka, a osećanja pretače u pesmu. Međutim, ni u pesmi nema hrabrosti da se obrati direktno njoj koja je “anđeo po duši, anđeo po liku”, već nežne stihove upućuje bolesnoj sestri u kojima daje tek naznake zbivanja koje se odigravaju u njegovom srcu.


    Ni pesma ih nije spojila. A što ne spoji pesma, združiće pisma. Jovan joj piše otkrivajući svoja osećanja i pritom je naziva Ružom, poput najlepšeg mirišljavog cveta.


    Mladi poeta


    “Mila gospođice Ružo,
    uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao; sad vidim da nisam imao pravo. Sad najbolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima ni pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti, prećutati, nikako. Vi čitajući sad ovo pismo ili ste se namrgodili ili – ili ste se možda malo zastideli osećajući da vam sasvim nepovoljno nije. Ako se mrgodite, derite pismo taki; molim Vas nemojte dalje čitati, – što i da znate gde pomoći ne možete, – poderite ga taki, pa zaboravite, da ste ga ikad dobili, – zaboravite sasvim, – Vi ćete lako – a ja kako uzmogu. Ali ako poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopitstva) i na ovu stranu prešli, to sedite pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je – i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, to mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi…
    …Budite mi zdravi, – sam se čudim od kud sam nehotice pismo ovo poljubio.”


    Čim je pismo poslao poštom, otišao je nakratko iz Novog Sada, kako ne bi bio pod istim nebom dok voljena devojka bude čitala reči njegovog srca. Po povratku ga je dočekao odgovor:


    “Poštovani gospodine,
    Kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je na snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnost prestupiti i bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti Vas da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve dosad nisam znala da se može kome pokloniti, slušala sam više puta al’ osećala i verovala nisam.
    Ruža”


    Ovim pismima, kao i pesmom koju je posvetio sestri započeo je Jovin poetski ciklus “Đulići”, ali i najsrećniji deo njegovog života.


    Ruža i Jova su se venčali na Svetog Savu 1862. godine, a veselju je prisustvovao mnogi učen svet tog doba: kum Jovan Đorđević, Svetozar Miletić, Jakov Ignjatović… Tada počinje najlepše doba u životu ovog tužnog poete. U časopisima i novinama izlaze pesme iz “Đulića” – “Kaži mi, kaži, kako da te zovem!”, “Tijo, noći, moje sunce spava”, “Zaspala si, a ja budan”…


    Ubrzo na svet donose sina prvenca Mirka, a naredne godine se porodično sele u Peštu, gde pored posla, Jovan odlučuje da upiše studije medicine. Iz Pešte pokreće i novine “Zmaj”, te otud potiče i nadimak koji je pridodao svom imenu. U narednih sedam godina završava medicinu i vraća se u rodni grad, gde otvara ordinaciju, a zatim se seli u Pančevo.


    Uspeh u poslu nije pratila sreća na porodičnom planu. Sin Mirko umire u trećoj godini, a ćerka Tijana živi svega tri meseca. Crno nebo se nadvilo nad život poznatog pesnika. Treće dete, Sava, raduje roditelje svega nedelju dana, a četvrto, Jug, umire odmah po rođenju. Jovina draga Ruža nije izdržala, majčino srce je prepuklo za decom. Umrla je aprila 1872. godine. U tužnoj povorci korača sada već sedokosi Zmaj noseći u naručju malenu bebu od dva meseca. Međutim, ni to peto dete, tatina mezimica Smilja, nije dugo izdržala. Umire u drugoj godini života.


    Može li veća nesreća snaći jednog čoveka. Grob do groba, dete do deteta i među njima voljena Ruža. Pravi im spomen zbirkom pesama “Đulići uveoci”:


    “Pođem, klecnem, idem, zastajavam,


    Šetalicu satu zadržavam;


    Jurim, bežim, ka očajnik kleti:


    Zborim reči, reči bez pameti:


    “Ne sme nam umreti!”


    Vičem Bogu: Ona je još mlada!


    Vičem pravdi: Ona se još nada!


    Anđelima: Vi joj srca znate!


    Vičem zemlji: Ona nije za te!”


    "Đulići" i "Đulići uveoci" čuvaju svu ljubav i tugu koje su ispunile pesnikov život


    Tada se okreće i svojoj deci, ali i svoj deci sveta i više no ikad piše dečju poeziju. Izgubivši svoju, sva deca su postala njegova. Od tog trenutka je živeo i disao za njih. Njima je pokrenuo i časopis “Neven”, uređivao “Kolarac”, “Žižu” i još mnoge druge.


    Nakon Ružine smrti, maloj Smiljki je uzeo dadilju, udovicu Mariju Kostić, a kada je i Smiljku izgubio, u kuću dovodi Marijine dve ćerke, Macu i Anku, i prihvata ih kao svoju decu. Sa novoosnovanom porodicom seli se u Beograd gde obavlja privatnu lekarsku praksu i postaje dramaturg Narodnog pozorišta. Nekoliko godina kasnije, po prelasku u Zagreb Jova dovršava “Snohvatice”, stanuje blizu Pozorišta, kako bi poćerke mogle da uče glumu. Međutim, kao da se život zaverio protiv Jove, jedna za drugom umiru Maca i Anka, a skrhan i slomljen stari pesnik vraća se u svoju Vojvodinu, u Sremsku Kamenicu.


    Tugu je utapao u radu, prevodio Getea (Johann Wolfgang von Goethe) i Puškina (Александр Сергеевич Пушкин), pisao za “Neven”, izdao “Devesilje”… A onda je jedne noći 1904. godine, pri radu za “Neven”, zaspao i umro u snu. Sahrani je prisustvovalo mnogo tužnog sveta, oplakujući njegovu smrt isto koliko i tragičan život koji je vodio. Janko Veselinović je uzeo grudu zemlje, poljubio je i spustio na kovčeg. Kako su tadašnje novine pisale, tim dirljivim gestom je izmamio više suza nego što su to činili mnogi besednici.


    Zmaj je otišao u naručje svojoj Ruži i miloj dečici kako bi nastavili san koji im je život na silu prekinuo.


     


    ljubav.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    BRANKO MILJKOVIĆ

    Filozofija ljubavi kroz prizmu britkog uma koji je znao koliko reč može biti ubilačka.


    “Ubi me prejaka reč” – epitaf večnosti nekoga ko je za samo 27 godina života uzburkao zaparložene sokake osrednjosti i tragično postao mit sveta pesnika.
    Boem u ruhu poete, često je bio dirigent tuča i svađa, gonio ga vrag svađalice, koji je na nišanu držao samo centralne ličnosti tog vremena.


    Ljubavna istorija nedokučivog Branka Miljkovića počela je rano, sa svega petnaest godina, zaljubio se u Nišlijku, lepoticu koju nikada nije upoznao. Pisao joj je pisma, koja su obelodanjena, tek kada je njena kosa uveliko uspavala pigment, a Branko bio deo neke druge planete, daleko od ovog zgarišta borbe.


    Zaljubljivao se lako, prepuštao se tom osećaju, voleo je ljubav i njene čestice u univerzumu stvaranja. Svaki pokušaj približavanja toj misaonoj gromadi, završavao se malaksalošću volje da nađe ključ shvatanja. Opisivali su ga kao lepog, ali nesrećnog džentlmena.


    “- Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav – rekao je Miljković svojoj Veri.


    - Branko, mi smo samo prijatelji i uvek ćemo to i ostati.


    - Pesnici nemaju prijatelja. Ili su voljeni ili su mrtvi.


    - Moram da idem — reče Vera i uđe unutra. Branko se zagleda u noć.”


    Enigma poezije, ljubavnu agoniju spoznaje u trenutku kada je saznao da je žena, magnet njegove neizmerne ljubavi zaljubljena u njegovog slavnog kolegu pesnika. Poraz neuzvraćene ljubavi u Branku je oživeo demone depresivnosti, odbacio je sva svoja dela, bezdušno se odrekao onoga što je “naškrabao”.


    U svojim pismima prijateljima, otkrivao je svoj ljubavni jad i nakon toga je brzo, zauvek odlutao u tamu koja ga je gonila i prizivala. Ljubav je imala počasno mesto u njegovoj poetskoj rezidenciji, ali nešto je navalentno želelo da poremeti tok njegove inspiracije, smrt se pretvorila u Brankovu senku.


    “Moja nesreća nije puki ljubavni jad… Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Tek sa Njom ja sam postao pesnik. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.”


    Potamnele misli neuzvraćene ljubavi rojile su se Brankovim svemirom i uzrokovale buru koja će ga zbrisati sa lica zemlje: “Na obične reči više nemam pravo. U tuđem smo srcu svoje srce čuli. Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije svako u svom mraku izgubljene bitke.”


    Nekada se snovi pretvore u košmar buđenja. Zauvek izgubljena ljubav krije se u redovima Brankovih stihova, pesme “Uzalud je budim”:


    “Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
    Budim je mada je to uzaludnije nego dozivati pticu zauvek sletelu.
    Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
    Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud je budim
    Jer će se probuditi drugačija i nova.”


    Pesma “Za moj 27. rođendan” nije dobila svoj starosni nastavak, Branko je pronađen obešen kaišem za nejako stablo.




    ljubavna.jpg

  • Officer
    02. април 2015.

    BRANKO RADIČEVIĆ


    Povratak u davne dane te 1824. godine odvodi nas pred vrata rođenja Branka Radičevića, bez čijeg postojanja književno sazvežđe nikada ne bi bilo potpuno.

    Njegov književni izraz odgajan je na “čisto srpskom zemljištu”. Uneo je u odaje narodne poezije autentičnost i jasno stavio do znanja svojim kolegama da ona može biti lepa i bogata, bez elemenata tuđine.

    Putanja Brankovog života, na prvi pogled, nimalo ne odudara od života svih ostalih ljudi. Normalnost, jednostavna životna istorija, ipak krije neku sudbinsku začkoljicu. Jedna manje poznata stvar tiče se Brankovog imena, koje je umetničko, a ono pravo ime, koje dobija po rođenju, bilo je Aleksije.

    Brankov život ima dva mesta boravka – u Karlovcima i u Beču. Dve putanje i samo jedan kraj.

    Pre vremena postaje školarac, koji rano ostaje bez majke, završio je Karlovačku gimnaziju i po završetku oprostio se s tim “mestom dragim” i tu su koreni pesme “Đački rastanak”. Mladića, po imenu Branko Radičević dočekao je Beč, u kome upisuje pravo, koje je uspeo da privede kraju, ali ga nikada nije završio.

    Dečački dani ostaju u Karlovcima, a Brankov život u Beču, u kome je vojevao životne bitke, učio, pobratimio se i potajno voleo ćerku jednog srpskog velikana.

    Iz prikrajka svoje oči veoma često ‘trovao’ je njenom lepotom, zvala se Mina i bila je sedmo dete Vuka Stefanovića-Karadžića. Važila je za pravu zavodnicu, sa mnogo udvarača, izuzetno talentovana za muziku, slikarstvo i književnost, bila je okružena pažnjom i težnjom da se što kvalitetnije obrazuje. Na bečkim balovima bila je odjek srpske tradicije u narodnoj nošnji, igrala je narodna kola, držeći svoje glavne adute čvrsto u rukama, dok su za njom uzdisali zadivljeni njenom ličnošću, stavom, harizmom, obrazovanjem.

    Poznavaoci i istraživači književne istorije govore o simpatijama između Branka i Mine, izostavljajući mogućnost da je simpatije gajio samo Branko. Minin idealizovani portret Branka govori više od svake reči, šapuće ljubav koja nikada nije pustila svoja krila. Branko je tada bio samo siromašni student u Beču, a Mina bogata kći, koju su mnogi opisivali kao idealnu saputnicu Branka Radičevića.

    Mina je bila njegova druga polovina sa kojom ga život nikada nije spojio
    Branko Radičević, po opisima, bio je sklon vragolanstvu. Pratio ga je glas da “žene diže u zvezde ili obara na travu”, dok se čudna ljubavna priča spreda oko njegovog imena. Naime, postoje indicije da nije samo Vukova ćerka Mina bila polje po kome je Branko prosipao nežnost, simpatije i skrivene želje, već se i pogled njene majke obarao pred njegovim likom.

    Okolnosti u Brankovom životu menjaju pravac onog trenutka kada saznaje da boluje od teške i neizlečive tuberkuloze, nespreman da se pomiri sa sigurnom smrću, koja će ga brzo povući za ruku i odvesti sa sobom, prestaje da uči gotovo završena prava i upisuje medicinu, u nadi da će sam sebi pronaći lek i izlečiti se. Dan za danom, bolest je otkidala po parče od onog Branka koji je bio radostan, pun želja i ambicija, a on je odbijao do poslednjeg trena da ode u bolnicu. Jednog dana na nagovor Vuka Kardžića pristaje da ga smeste u bečku bolničku postelju. Svakodnevno su mu u posetu dolazili prijatelji i sam Vuk, ali i njegova supruga, koja je sa posebnom pažnjom negovala Branka. Poslednji dan Brankovog života provela je sa njim. Bio je nasmejan, raspoložen za razgovor, dugo je sedela pored njegove postelje držeći ga za ruke i onog trenutka kada se uputila ka vratima da ostavi Branka da odmori, okrenula se da ga još jednom pogleda, a njegovo lice polako je otimala smrt. Osmehnuo joj se zahvalno, dok je pritrčavala krevetu sa krikom na usnama njegovo srce otkucalo je svoje poslednje sekunde.

    Ostao je žedan života, nestašluka, strasti o kojoj je pisao. Postao je poznat pesnik za života, koji u 29 godini umire u bedi.

    Večnost je prizivao, a u čast svoje ljubavi devojku koju je voleo stavio je u stihove:

    “Pevam danju, pevam noću,
    Pevam, sele, što god hoću,
    I što hoću, to i mogu”…


     


    ljubav.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    SIMO MATAVULJ

    Književnik koji je u svom životu i literaturi spojio tri podneblja i ostao im veran ne pridajući nijednom poseban značaj – Šibenik, Cetinje i Beograd. Svako je iskreno voleo i svakom se vraćao u svojim delima. A pored zemlje i književnosti, da li je voleo možda i neku ženu ili više njih, otkrićemo vam u ovom tekstu o velikanu srpske književnosti – Simi Matavulju.

    Čovek od knjige nikada nije bio previše zainteresovan za školu, a kako nije imao čvrstu očevu ruku u detinjstvu, svi iz familije su pokušavali da od njega naprave nešto. Čak su ga slali i u manastir na planini Velebit, gde je njegov stric bio iguman manastira Krupe, međutim to mu je samo koristilo u kasnijem literarnom radu, vrlo brzo su uvideli da nije za mantiju. Konačno se pronašao u Učiteljskoj školi i u devetnaestoj godini postaje učitelj u Dalmaciji. Baš tu, u Zadru, sustigle su ga i prve ljubavi koje je opisao u delu “Bilješke jednog pisca”: “Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi “odzivi” bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše; počeše cvjetati i stihovi.”

    Matavulj je bio zaljubljive prirode, što se može primetiti iz samog njegovog zapisa, te ga ta tradicija nije napustila ni kada se zbog posla preselio u Herceg Novi. Sve što je radio mimo posla predavača italijanskog bilo je da se provodi po kafanama i da se zaljubljuje.

    Nakon jednog kriznog perioda koji zamalo što nije životom platio, okreće se zdravijem načinu života, dobija premeštaj na Cetinje i učestvuje u mnogobrojnim poslovima, iako para nema mnogo. A devojaka? O tome piše svom bratu Đuri krajem 1884. godine: “…Pitaš me kako živim? Dosta loše. Studen velika, a samoća i malo novca. A što me pitaš jesam li našao djevojku? Koga će mi vraga.” U to vreme započeo je i rad na svom najpoznatijem i najboljem delu “Bakonja fra-Brne”.

    Pravu ljubav je spoznao tek u poznijem dobu
    Pet godina kasnije konačno se skrasio u srpskoj prestonici, Beogradu. 1891. došla mu je bratanica Darinka u Beograd da se upiše u Višu devojačku školu. Pokazaće se da je to bilo sudbinsko u njegovom životu. U toku njenog prijemnog ispita, Simo je upoznao dvadesettrogodišnju učiteljicu, lepu Milicu Stepanović. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka devojka, “plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose”, kako ju je sam opisivao. Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine (bilo mu je skoro četrdeset), bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A bratu Đuri ovako pisao: “… Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može.”

    Ubrzo po venčanju, Simina literarna karijera krenu naviše i dostiže vrh kada mu izađe roman “Bakonja fra-Brne”. Ljubav je blagotvorno uticala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća kažu nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo obolela od tuberkuloze i samo nekoliko dana pre godišnjice venčanja umrla u 25. godini. Siminoj tugi nije bilo kraja, srce mu se cepalo za voljenom ženom. Prestao je da piše, svog ga je tuga obuzela, samo je posećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao. Kada se nakon nekog vremena ipak vratio pisanju, radio je dramu “Zavjet” posvetivši je Milici i glavnoj junakinji podarivši njeno ime. Tugu je utapao u kafani, društvu i alkoholu.

    Da bi ga sprečio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada odlučuje da provodadžiše i javlja mu da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, ćerka advokata iz Rume. Bogata, bez dece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo je oberučke prihvatio. Dvoje vršnjaka se svakodnevno viđaju, Simo je oduševljen njenim bogatstvom, ali i njenom dobrom dušom.

    Venčanje se odigralo 1900, iste godine kada su se i upoznali, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po venčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama, lumpovanjima, troše novac i uživaju. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snalazi, siromašna prošlost ostaje za njim. Po povratku s puta, nastanjuju se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariske, obavezni su u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo ne prestaje da piše. Postaje član Srpske kraljevske akademije, a ubrzo mu izlaze mnoga dela. Međuvreme ispunjava putovanjima – Carigrad, Beč, Pariz, Rim, Alžir…

    Kao što to obično život udesi, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od venčanja, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Poslednje što je rekao bilo je: “Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih voleo da umrem ovde na sokaku.” Preminuo je istog trenutka kada su ga uneli u kuću. Za njim je ostala Ljubica da žali, bez poroda, sama bez ikoga. A on… otišao je u drugi svet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu koju nije mogao za života da usreći.




    ljubavi.jpg

  • Officer
    02. април 2015.
    BRANKO ĆOPIĆ

    Njegova najveća ljubav, Bogdanka Cica Ilić diplomirala je za lekara i bila pedijatar. A 1951. godine postala je i zvanična supruga. Kumovi na Brankovom i Bogdankinom venčanju bili su pesnici – Skender Kulenović i Dušan Kostić.

    Bračno ognjište Ćopići su svili prvo u zgradi palati na uglu ulica Srpskih vladara i General Ždanove u garsonjeri na trećem spratu. U prvoj sobi je bila redakcija “Pionira”, a u drugoj je stanovao njen glavni urednik Branko Ćopić sa ženom Cicom. Nešto kasnije, Branko je kupio veliki stan u istoj zgradi, samo na ulazu iz Ulice srpskih vladara. Posle jutarnje kafe Cica bi odlazila na posao, u Dom zdravlja na Novom Beogradu, a Branko je ostajao sam. Sam sa tolikim svojim likovima, pričama i emocijama.


    Prvo bi, kažu, narezivao olovke, a onda je sedao za pisaći sto. Pisao je u običnoj đačkoj svesci, mnogo decenija. A kada mu se napisano ne bi dopalo – brisao je, takođe običnom đačkom gumicom. I tako celo pre podne, se dok se Cica ne bi vratila. Ona je, uz sve druge obaveze, bila i prvi strogi čitalac Brankovih dela. Osamdesetih godina, u vreme već proređenih, ranije redovnih šetnji od kuće prema Kalemegdanu, kada i bliski prijatelji primećuju prve znake piščeve depresije, Branko je zapisao: “Gubi mi se zlatna nit, sve ide zaboravu..”. Da li je baš tako? Zlatna nit Branka Ćopića sačuvana je ne samo u stotinama hiljada primeraka njegovih odštampanih knjiga, već i u ovoj sobi iz koje kao da je, samo na tren, izašao jedan zaneseni dečak i jedan mudrac.

    Godine 1968, Branko Ćopić je napisao prvi testament od ukupno tri koliko je posle njegove smrti pronađeno. I u prvom, i u drugom, i u trećem, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, svoje autorsko pravo, sav nameštaj i slike u stanu, ostavlja supruzi Bogdanki Cici Ilić-Ćopić.

    Danas most preko Save ispod kojeg je prvi put prespavao kada je boravio u Beogradu nosi njegovo ime, ali nažalost zbog tragične smrti u martu 1984. godine. U pohlepnoj želji njegove dalje rodbine povela se rasprava na sudu oko zaostavštine. Spor je trajao nekoliko godina, sa mnogo trivijalnih detalja – koliko je Branko Ćopić imao knjižica i koliko je milijardi ostavio… Presuđeno je u korist supruge, a ona je sve, osim nekoliko ličnih stvari, zaveštala Zadužbini Branka Ćopića u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Tako je, ranih devedesetih godina, oglašeno da je brigom i ljubaznošću dr Bogdanke Ilić-Ćopić pod krovom Srpske akademije nauka i umetnosti oživela i počela da radi Zadužbina Branka Ćopića. U Upravnom odboru Zadužbine našli su se najviđeniji pisci i istoričari književnosti, uz Ljubomira Simovića i Stevan Raičković, Dragoslav Mihailović, Matija Bećković…




    ljubav.jpg