Pesmarnik » Diskusije


Poznate ljubavi srpskih pesnika

  • Officer
    02. април 2015.

    MILOŠ CRNJANSKI   KICOŠ I ŽENSKAROŠ       

    Crnjanski je prodao kuću u Panševu i stigao u Pariz — Vidi Ruži?

    OTAC mi beše pevao pesme i lepio banke tamburašu na čelo... Danju je piskarao, a noću bančio, pijanog su ga na saonicama donosili kući. Tek posle pet godina rodio sam se ja. I tada me poviše u jednoj korpi za rublje, a mati mi pevaše po celu noć uspavanke.

    Ovo je piščev iskaz, a podaci još kažu da je Toma Crnjanski bio pisar, robusne naravi, prgav, kockar i noćobdija. A njegova druga žena (prva je umrla i sa njom je imao sina Jovana) bila je Marija Vujić, iz pančevačke ugledne familije, kći graničarskog oficira. Kada su je udali za Tomu Crnjanskog, on je toliko bio u dugovima, da je majka Miloša, kada se rodio, odgajila u koritu u kome se hleb mesio.

    Kao đak i student Miloš je mnoga leta provodio u Ilandži. Meštani ga iz tog vremena pamte kao "ekstravagantnog i kicoški obučenog" po poslednjoj, ondašnjoj modi. Kažu da se družio sa vršnjacima, ali da je bio pomalo uobražen i da je sve oko sebe držao na odstojanju. Uvek je pod miškom nosio neke knjige, pa su ga svi smatrali zanesenjakom, učenim mladim čovekom.

    Kako je rano ostao bez oca, majka nije bila u mogućnosti da ga školuje, već je to učinio bogati ujak, Vasa Vujić iz Beča. Pošto je završio osnovnu i srednju školu kod fratara u Temišvaru, upisao se u Eksportnu akademiju u Rijeci, iako to nije odgovaralo njegovom ukusu, jer je perom počeo da se bavi još kao petnaestogodišnjak, pišući za dečji list "Golub".

    Miloš Crnjanski je bio i strastveni fudbaler, mačevalac, veslač i avijatičar. Sportski napor bio je za njega jedan vid modernog romantizma, a pored prve štampane pesme zaigrao je i u školskoj reprezentaciji. 

    Prvi svetski rat proveo je u jednom mađarskom puku na Istočnom frontu, u Galiciji, zatim na italijanskom frontu u Udinama. Kada se carevina raspala nastanio se u Beogradu. Sa 19 godina napisao je dramu "Prokleti knez" koju je poslao Narodnom pozorištu u Beogradu. Upisao se na filozofski Fakultet, gde se upoznao sa svojom budućom ženom, Vidom, ćerkom uglednog Dobroslava Ružića.

    Mlad, dobro obrazovan, lepo oženjen, povrh svega već poznat i priznat pesnik, brzo je stekao veliki broj prijatelja, ali i ponekog zavidljivog neprijatelja. Govorio je nemački, mađarski, francuski, italijanski i engleski. Bio je izvanredan govornik i zanimljiv u svojim izlaganjima.

    Po rečima Vide, njegove supruge, upoznali su se na fakultetu. Ona mu je rekla da je mesto do nje zauzeto, a on: "Šta zauzeto!" i seo je pored nje. 

    Izgledao je neobično sa plavim šeširom. Njeni su bili protiv Crnjanskog, naročito njen stric Žarko Ružić.

    — Jednom nas je na Slaviji sačeko motkom — govorila je Vida. Crnjanski je izbegao tuču, a ja sam stricu otela motku. Stric je želeo da me uda za jednog kraljevog oficira, stalno me pozivajući na dvorske balove. Ja sam ubrzo otišla u Pariz. Crnjanski me je ispratio na voz i dogovorili smo se da se dopisujemo. No, sutradan uveče, prvim sledećim vozom, i Crnjanski je stigao u Pariz. Prodao je, za jedan dan, kuću u Pančevu i pošao za mnom — govorila je Vida. U Parizu smo živeli nevenčano, a venčali smo se po povratku kući, u crkvi Svetog Save, a "civilno" u Pančevu.

    Mnogo je voleo žene. Bio je pravi kicoš i ženskaroš. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča...

    Pošto je 1920. diplomirao istoriju, odlazi u Pariz, a kasnije postaje i direktor Četvrte muške gimnazije u Beogradu. U svojoj trideset i petoj godini postiže vrhunac u književnom stvaralaštvu pišući "Seobe". Potom je bio novinar u "Politici", "Vremenu", dopisnik poslanstva u Berlinu i Rimu. Proveo je četiri decenije pišući političke reportaže dostojne ilustrovanih listova i romana-feljtona... 

    ZLATNI VEK KNJIŽEVNOSTI

    Oni koji su ga dobro poznavali, govorili su da je ovaj veliki pisac voleo da se šali i da pecka, pa čak i da ogovara, ali je neobično bio radoznao da čuje šta se o njemu misli. "Kažu je l’te, da sam lud, besan, nasrtljiv, rđav? Možda su i u pravu!... Ali ja i ne mogu da budem drugačiji! Ovako je o sebi govorio Miloš Crnjanski, pisac koji je obeležio zlatni vek srpske književnosti "Lirikom Itake", "Dnevnikom o Čarnojeviću", "Seobama", "Romanom o Londonu".

    Rođen je u Čongradu, u blizini mađarsko-rumunske granice (danas Mađarska), 27.10.1893. Mada je teško živeo u Londonu, vratio se u domovinu tek 1965. Živeo je sa suprugom Vidom u ulici Maršala Tolbuhina 81. Umro je 30. novembra oko pet popodne.

    Anita Panić | 16.10.2008. | 


     


    ljubav.jpg

    DRUGI svetski rat doveo je Crnjanskog do Londona, gde je vladi bilo potrebno njegovo pero. Međutim, nije mogao da piše, jer mu, kako tvrde svedoci, sto nije bio zgodan, lampa na njemu nepodesna. Rukopis njegov niko nije mogao da čita i tražio je sekretaricu, ali mladu i lepu. Ukratko, nije hteo ili nije umeo više da piše.

    Uspeo je da izdejstvuje od Slobodana Jovanovića čudno rešenje da se "upućuje na rad u Britanski muzej". A taj rad sastojao se u obilaženju, u podne, najboljih londonskih restorana, i Crnjanski se bacio na izučavanje "mentaliteta mladih Engleskinja koje su služile u vazduhoplovstvu i mornarici kao oficiri".

    Ostao je u Londonu i bio jedan od prvih Srba koji je tražio i 1951. dobio britansko državljanstvo. Jedan od jemaca bila mu je ledi Lajla Pedžet, a drugi spisateljica Rebeka Vest. To nije učinio iz ljubavi prema Englezima, koje je i dalje grdio na sva usta, već iz interesa, jer je verovao da će mu, kao Englezu, biti otvorena vrata britanskog Pen-kluba. Za svoju ženu, međutim, nije tražio britansko državljanstvo.

    Pošto je tokom rata primao 105 funti mesečno, vodio je život prilično bez računa. Kada je nestalo platnog spiska, ostao je bez ikakvih sredstava. Međutim, zahvaljujući diplomi Eksportne akademije, dobio je dobro mesto knjigovođe u jednoj od najskupljih londonskih obućarnica u Bondstritu. Imao je lepu platu i pričao je prijateljima da je zadovoljan. Ali mu teška narav nije dozvolila da se tu i zadrži. Tužio je firmu sanitetskim vlastima da u prostoriji u kojoj radi nema dovoljno vazduha. Vlast je povela istragu, utvrdila da nema mesta žalbi i potkazivač je otpušten. Pomoću nekih preporuka dobio je posao u luksuznoj knjižari na Pikadiliju. Provodeći kraći odmor na moru (o trošku ledi Pedžet), hteo je akrobacijama da privuče pažnju nekih mladih devojaka i istegao je tetivu na nozi. Napustio je posao tvrdeći da je nogu povredio u knjižari verući se uz merdevine. Našao se na ulici.

    Tada ga je pozvala ledi Pedžet. Stavila mu je na raspolaganje njen "kotedž" na svom imanju, s tim da se može kretati kud god hoće po njenom divnom parku od 40 hektara. Davala mu je hranu i svako popodne njega i ženu zvala na čaj. Vida je redovno dobijala pomoć Dobrotvornog udruženja slobodnih građana Jugoslavije. Pored toga, ledi Pedžet je stalno izmišljala sitne poslove za nju, kao što su šivenje i mešenje, da bi imala razloga da im i novčano pomaže a da to ne liči na milostinju. Slala ih je svake godine na more, njegovoj ženi je plaćala kurs za šivenje u poznatoj privatnoj školi, a njemu školarinu za Londonski univerzitet, jer je želeo da dobije diplomu iz međunarodnih nauka.

    Kod ledi Pedžet ostao je na imanju dugi niz godina, iako ju je jednom prilikom strašno izvređao. Bio je predsednik novoformiranog Udruženja srpskih pisaca i umetnika u inostranstvu, a onda je bez povoda dao ostavku. Posle toga, prestao je da se javlja prijateljima, potpuno se osamio, i sve više mu se razvijala manija gonjenja. Kada mu nije radio telefon, mislio je da ga proganja obaveštajna služba, kada pokvari stomak, mislio je da ga truju...

    Najzad se sa britanskim pasošem 1965, kao stranac, vratio u svoju zemlju. Bračni par Crnjanski opet se nastanio u svom Beogradu. Poviše Slavije, u višespratnici iznad restorana "Vltava", prijatan, trosoban stan, Vida je uredila prilježnošću žene zaljubljene u muža. Uz stvaranje velikih dela Crnjanskog stajala je Vida. Saputnik i sapatnik. Na nekoliko knjiga Miloš joj je napisao posvetu: — Vidi, mojoj jedinoj sreći u životu!

    TUĐE SLAĐE

    PISMA svašta otkrivaju — skrivene želje, tajne duše. Tako se u zaostavštini akademika Miodraga Ibrovca nalaze i pisma koja je Crnjanski pisao njegovoj supruzi Jelisaveti, a odnose se na tridesete godine prošlog veka. Gospođa Ibrovac bila je, kažu, lepa i izuzetno obrazovana žena — studije francuskog jezika i književnost završila je na Sorboni. Gde je Crnjanski upoznao gospođu Ibrovac, nije poznato.

    "Draga Gospođo, Ako Vam je sećanje iole dobro, morate se setiti da ja već davno pružam ruke za Vama... Vi niste žena od koje se lako odustaje... Uobrazio sam, da je u Vama, čiju pamet i hladnoću vrlo volim, jedna neizmerna žar. Da bih bio bliže boji Vaše kože... Vi i ne sanjate šta sam učinio. Sabinjanka, Vi ste za mene primamljiva zauvek i ja ne mogu da prećutim reči pisane o vašim kostima, stasu, i isto tolika priznanja o vašoj radinosti, vašem intelektu. Da, ljubavi Vama treba, čulne, prave, vrele, a ne sterilnih, 'duhovnih' veza. Ako se još jednom sretnem sa Vama, pokušaću da Vam to protumačim."

    Anita Panić | 17. oktobar 2008.