Filozofija ljubavi kroz prizmu britkog uma koji je znao koliko reč može biti ubilačka.
“Ubi me prejaka reč” – epitaf večnosti nekoga ko je za samo 27 godina života uzburkao zaparložene sokake osrednjosti i tragično postao mit sveta pesnika.
Boem u ruhu poete, često je bio dirigent tuča i svađa, gonio ga vrag svađalice, koji je na nišanu držao samo centralne ličnosti tog vremena.
Ljubavna istorija nedokučivog Branka Miljkovića počela je rano, sa svega petnaest godina, zaljubio se u Nišlijku, lepoticu koju nikada nije upoznao. Pisao joj je pisma, koja su obelodanjena, tek kada je njena kosa uveliko uspavala pigment, a Branko bio deo neke druge planete, daleko od ovog zgarišta borbe.
Zaljubljivao se lako, prepuštao se tom osećaju, voleo je ljubav i njene čestice u univerzumu stvaranja. Svaki pokušaj približavanja toj misaonoj gromadi, završavao se malaksalošću volje da nađe ključ shvatanja. Opisivali su ga kao lepog, ali nesrećnog džentlmena.
“- Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav – rekao je Miljković svojoj Veri.
- Branko, mi smo samo prijatelji i uvek ćemo to i ostati.
- Pesnici nemaju prijatelja. Ili su voljeni ili su mrtvi.
- Moram da idem — reče Vera i uđe unutra. Branko se zagleda u noć.”
Enigma poezije, ljubavnu agoniju spoznaje u trenutku kada je saznao da je žena, magnet njegove neizmerne ljubavi zaljubljena u njegovog slavnog kolegu pesnika. Poraz neuzvraćene ljubavi u Branku je oživeo demone depresivnosti, odbacio je sva svoja dela, bezdušno se odrekao onoga što je “naškrabao”.
U svojim pismima prijateljima, otkrivao je svoj ljubavni jad i nakon toga je brzo, zauvek odlutao u tamu koja ga je gonila i prizivala. Ljubav je imala počasno mesto u njegovoj poetskoj rezidenciji, ali nešto je navalentno želelo da poremeti tok njegove inspiracije, smrt se pretvorila u Brankovu senku.
“Moja nesreća nije puki ljubavni jad… Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Tek sa Njom ja sam postao pesnik. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.”
Potamnele misli neuzvraćene ljubavi rojile su se Brankovim svemirom i uzrokovale buru koja će ga zbrisati sa lica zemlje: “Na obične reči više nemam pravo. U tuđem smo srcu svoje srce čuli. Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije svako u svom mraku izgubljene bitke.”
Nekada se snovi pretvore u košmar buđenja. Zauvek izgubljena ljubav krije se u redovima Brankovih stihova, pesme “Uzalud je budim”:
“Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije nego dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud je budim
Jer će se probuditi drugačija i nova.”
Pesma “Za moj 27. rođendan” nije dobila svoj starosni nastavak, Branko je pronađen obešen kaišem za nejako stablo.
Filozofija ljubavi kroz prizmu britkog uma koji je znao koliko reč može biti ubilačka.
“Ubi me prejaka reč” – epitaf večnosti nekoga ko je za samo 27 godina života uzburkao zaparložene sokake osrednjosti i tragično postao mit sveta pesnika.
Boem u ruhu poete, često je bio dirigent tuča i svađa, gonio ga vrag svađalice, koji je na nišanu držao samo centralne ličnosti tog vremena.
Ljubavna istorija nedokučivog Branka Miljkovića počela je rano, sa svega petnaest godina, zaljubio se u Nišlijku, lepoticu koju nikada nije upoznao. Pisao joj je pisma, koja su obelodanjena, tek kada je njena kosa uveliko uspavala pigment, a Branko bio deo neke druge planete, daleko od ovog zgarišta borbe.
Zaljubljivao se lako, prepuštao se tom osećaju, voleo je ljubav i njene čestice u univerzumu stvaranja. Svaki pokušaj približavanja toj misaonoj gromadi, završavao se malaksalošću volje da nađe ključ shvatanja. Opisivali su ga kao lepog, ali nesrećnog džentlmena.
“- Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav – rekao je Miljković svojoj Veri.
- Branko, mi smo samo prijatelji i uvek ćemo to i ostati.
- Pesnici nemaju prijatelja. Ili su voljeni ili su mrtvi.
- Moram da idem — reče Vera i uđe unutra. Branko se zagleda u noć.”
Enigma poezije, ljubavnu agoniju spoznaje u trenutku kada je saznao da je žena, magnet njegove neizmerne ljubavi zaljubljena u njegovog slavnog kolegu pesnika. Poraz neuzvraćene ljubavi u Branku je oživeo demone depresivnosti, odbacio je sva svoja dela, bezdušno se odrekao onoga što je “naškrabao”.
U svojim pismima prijateljima, otkrivao je svoj ljubavni jad i nakon toga je brzo, zauvek odlutao u tamu koja ga je gonila i prizivala. Ljubav je imala počasno mesto u njegovoj poetskoj rezidenciji, ali nešto je navalentno želelo da poremeti tok njegove inspiracije, smrt se pretvorila u Brankovu senku.
“Moja nesreća nije puki ljubavni jad… Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Tek sa Njom ja sam postao pesnik. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.”
Potamnele misli neuzvraćene ljubavi rojile su se Brankovim svemirom i uzrokovale buru koja će ga zbrisati sa lica zemlje: “Na obične reči više nemam pravo. U tuđem smo srcu svoje srce čuli. Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije svako u svom mraku izgubljene bitke.”
Nekada se snovi pretvore u košmar buđenja. Zauvek izgubljena ljubav krije se u redovima Brankovih stihova, pesme “Uzalud je budim”:
“Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije nego dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud je budim
Jer će se probuditi drugačija i nova.”
Pesma “Za moj 27. rođendan” nije dobila svoj starosni nastavak, Branko je pronađen obešen kaišem za nejako stablo.