Mudrosti života » Diskusije


Vladeta Jerotić: “Čovek i njegov identitet”, 2003.

  • Član
    12. фебруар 2014.


    Najvažniji kriterijumi u psihologiji koji određuju snagu čovekovog Ja, odnosno pokazuju stepen njegove zrelosti, pri čemu redosled ovih kriterijuma ne mora da označava i njihov značaj. Svaki od njih ima približno podjednaku vrednost i podjednak značaj.

    1. Sposobnost za voljenje nekog drugog, a ne samo sebe samog

    Narcističke ličnosti, kada su uopšte u stanju da nekoga vole, ovo čine tako što u partneru vole sebe samog, i to ili sebe iz sadašnjosti, ili sebe iz prošlosti, ili sebe onakvog kakvog bi želeli da steknu u budućnosti. Jasno je da takva ljubav partnera nije u stanju da se bilo čega odriče, što znači da podnosi žrtve, princip na kome se zasniva sam život i bez koga se ne može zamisliti ne samo skladna porodica već ni skladno društvo.

    2. Sposobnost kontrolisanja sopstvenih nagona i impulsa

    Upravljanje svojim agresivnim i seksualnim energijama koje su nam biološki date, u vidu urođenih nagona, započinje vrlo rano i koliko pravilno kontrolišu te nagone prvo roditelji, a kasnije i društvo, umnogome zavisi budući razvoj ličnosti. Impulsivno prepuštanje naglim eksplozivnim pražnjenjima ovih energija, sa posledicama koje su nam iz svakodnevnog iskustva svima dobro poznate, nije samo “fatum” naše individualne prošlosti i našeg nacionalnog temperamenta već i slabost, neuroza i nezrelost svakog pojedinca koji ništa ne čini da bi vaspitao volju i moralnu higijenu svojih animalnih prohteva.

    3. Sposobnost podnošenja neprijatnosti, bola i patnje

    Princip apsolutnog zadovoljstva kome, prema Frojdu, teži malo dete, a koji je Frojd s pravom suprotstavio principu realnosti, neprekidno vreba svakog od nas i zato mora stalno biti pod našom svesnom kontrolom kako ne bismo dozvolili da drugi umesto nas podnose bol i patnju (kao sinonime života). Izbegavanje svakog bola, i fizičkog i duševnog (otud preterana upotreba medikamenata i zloupotrebljavanje komfora), karakteristika je našeg doba, koje i ovde pokazuje sve odlike infantilnog regrediranja.

    4. Posedovanje zrele, a ne infantilne savesti

    Zrela savest se pokazuje kako u toleranciji ali i kontroli svojih nagonskih želja, tako i u toleranciji ali i budnosti prema zahtevima svoga moralnog bića. Nezrela savest, naprotiv, zasnovana na pretnjama strahu i osećanju krivice, ponaša se prema samoj sebi ili svojoj okolini sadistički ili mazohistički. Onakvo čovekovo Nad-ja, koje je u detinjstvu izgrađeno pod uticajem preterano strogih roditelja, ili nije uopšte dovoljno izgrađeno zbog roditeljske zanemarenosti, ili što ovi i sami nisu u sebi izgradili svoju savest – stvara od ljudi mučitelje drugih ili neurotične mučenike koji zbog preteranog osećanja straha krivice traže svoje tlačitelje. Nasuprot tzv. razvojnoj identifikaciji, koja je jedino normalna i kod koje ličnost unosi u sebe kao uzor osobe koje voli i ceni, u patološkim slučajevima tzv. odbrambene identifikacije ne postoji u osnovi ličnosti emocionalna privrženost, već potreba za osećanjem sigurnosti. U takvim slučajevima ličnost se oseća ugrožena, pa ne mogavši da se oslobodi straha na drugi način, počinje da se poistovećuje sa osobom koja je izvor strepnje. Iz takve identifikacije razvijaju se preterane maskuline ili feminine osobine ličnosti, koje onda delaju u pravcu sadističke ili mazohističke orijentacije u životu.

    5. Umerena agresivnost bez reakcije besa ili mržnje, ali i bez preterane bojažljivosti

    Ako su nam i agresivnost i seksualnost dati kao sirov materijal koji čeka svoju plemenitiju obradu, onda je prirodno da na njih moramo da računamo i detinjasto je zatvarati oči pred ovim moćnim silama. Potisnuta agresivnost koja nije našla oduška u momentu kada je to bilo neophodno i u meri koja odgovara situaciji i našim obavezama kao etičkim bićima, ostaje neiskorišćena, divlja snaga koja se kad-tad mora da isprazni, i to najčešće u nekoj adekvatnoj situaciji i sa pojačanim intenzitetom.

    6. Sposobnost da budemo nezavisni

    Ovakvu sposobnost poseduje samo ona ličnost koja je već uspešno u sebi razvila sve druge, ranije pomenute sposobnosti. Ona je cilj i kruna individuacije i jedina stvarna zaloga ali i uslov slobode. Nema stvarne slobodne ličnosti nezavisne i samostalne, a koja time nije ne samo izolovana i usamljena već i na preteran, neurotičan način angažovana u društvu. Samo nezavisna, dakle slobodna ličnost zna za tajnu zrelog ponašanja u kome se daje “Bogu Božije, a caru carevo”.