Kroz vekove su lekari i nelekari zapažali da postoji neka veza, neki odnos izmeđju živčanog rastrojstva u duševnog i moralnog poremećaja , sa jedne i kulturnog stvaralaštva sa druge strane.
Polovinom prošlog veka pojavilo se delo – “Uticaj neuropatija na intelektualni dinamizam.”
Pisac tog dela francuski psihijatar De Tur je prvo postavio jasno i određjeno pitanje o odnosu bolesne psihe prema filozofiji i istoriji... On kaže: ´´ Genije, najviši izraz intelektualne aktivnosti, jeste neurotična ličnost... zašto ne?
Izgleda da je ta definicija u potpunosti tačna. De Tur određjuje pojam ´´neuroza´´ i izjednačuje ga sa pojmom ´´stanje egzaltakcije.´´ On tvrdi da su najpovoljniji organski uslovi koji razvijaju duševne sposobnosti oni koji rađjaju delirujum , zanos.
Istu oblast odnosa duševnog i moralnog poremećaja prema kulturnom stvaralaštvu su obrađjivali i mnogi drugi naučnici i lekari: jedno od poznatih dela iz te oblasti je delo ´´Genije i ludilo´´ italijanskog psihijatra Čezara Lambroza.
Ovim problemom se intenzivno i veoma uspešno bavio nemački psijhijatar Štekel – on veruje da je neuroza osnova svakog napretka i kaže: ´´Neuroza nagoni filozofa na mudrovanje, pronalazača na rešavanje važnih tehničkih problema, pesnika na najviše tvorevine duha. Nervoza u takvom smislu upravo je cvet na drvetu čovečanstva.´´
Čuvena je Štekelova misao : "Bez neuropata mi bismo bili danas na azbuci kulture."
Poznati francuski lekar Kiler, svoje zapaženo delo "Granice ludila", završava rečima : "Onog dana kada ne bude poluludih svetska civilizacija će propasti – ne od suviška mudrosti , nego od suviška običnih ljudi."
Zanimljiva su mišljenja francuskog filozofa - utopiste Sen Simona – koji tvrdi: "Ludilo nije ništa drugo do krajna egzaltacija duše, i ta krajna egzaltacija je neophodna za stvaranje velikih dela."
Slično je i mišljenje frnacuskog pesnika Šarla Lama koji svome prijatelju engleskom pesniku Karlidžu poručuje:
"Nemojte misliti da ste iskusili svu veličinu duha i sav zanos fantazije – ako niste ludi."
Fridrih Niče , jedan od najzanimljivijih filozofa XIX veka , jedna od mnogih tragičnih genija umro je u potpunom nervnom rastrojstvu, govorio je: " Na kraju krajeva, pitanje ostaje otvoreno: možemo li ostati bez bolesti razvijajuci makar i naše vrline? I zar naša žeđj za znanjem ne traži bolesnu dušu isto onoliko koliko i zdravu? "
Pored sve bogate literature jos uvek nemamo baš potpunog i konačnog odgovora na sva pitanja koja su u vezi odnosa izmeđju poremećaja duha i kulturnog stvaralaštva...
Zna se da svako ozbiljnije (vrednije) kulturno stvaralaštvo izvire iz stanja zanosa što znači, uzletom iznad stvarnosti, lebdenjem u carstvu uobrazilje, snova i hipoteza.
Od uvek su ljudi znali da se sve veliko radja iz nemira, najčešće u bolu i mukama.
Najveća čast u staroj Grčkoj je bila – biti pesnik tragedije. Tragedija je smatrana za vrhunsku umetnost.
Duboki francuski mislilac, Didro, je prozreo udes genijalnih ljudi kada je rekao : "Kada priroda stvori genijalnog čoveka, on mu pripaljuje buktinju na glavi i ispraća ga u svet rečima : - idi i budi nesrećan!"
I sad dok slušamo Mocartove simfonije da čujemo nešto o njegovom životu.
"Mocart - (Wolfgang Amadeus Mozart - 1756-1791) bečki kompozitor, najznamenitiji kompozitor u XVIII veku, još kao dete pokazivao je nežnu telesnu građju, slabe živce i zadivljujuću preranu muzičku darovitost, pravi "Wunderkind": svira na klaviru u svojoj trećoj godini , komponuje u svojoj petoj godini koncertne komade, preduzima svoju prvu muzičku turneju u Beču u svojoj šestoj godini. Iako nežnog zdravlja i slabih živaca u tolikoj meri da zbog najneznatnijeg neprijatnog povoda dobija živčane napade i gubi svest, on u toku svog kratkog života od 35 godina objavlijuje 179 originalnih kompozicija. Njegovi živci bili su u tolikoj meri razdražljivi, da je u svojoj desetoj godini bežao od dobovanja u doboš jer ga ono baca u nesvest.
On pokazuje i osobitu sklnost polnoj ljubavi, i u 15. godinini zaljubljuje se u devojku stariju od sebe deset godma. Poslednjih godina svoga kratkog života patio je od manije gonjenja i od halucinacija. Najćešće ga pritiskuje jedna neobična vizija: oseća da ga neko primorava da iskomponuje svoj vlastiti rekvijem. On piše o tome ovo:
"Vidim ga neprekidno preda mnom, on me primorava, podstiče bez prekida i nagoni da to komponujem mimo svoje volje. Ako bih pokušao da odustanem od toga posla, odmor me zamara i satire više negoli rad".
Umro je prerano, od tuberkuloze, u jeku stvaralaštva.”
(citat iz knjige “Tragedija genija” Prof.d. Vladimira Stanojevića )
Kroz vekove su lekari i nelekari zapažali da postoji neka veza, neki odnos izmeđju živčanog rastrojstva u duševnog i moralnog poremećaja , sa jedne i kulturnog stvaralaštva sa druge strane.
Polovinom prošlog veka pojavilo se delo – “Uticaj neuropatija na intelektualni dinamizam.”
Pisac tog dela francuski psihijatar De Tur je prvo postavio jasno i određjeno pitanje o odnosu bolesne psihe prema filozofiji i istoriji... On kaže: ´´ Genije, najviši izraz intelektualne aktivnosti, jeste neurotična ličnost... zašto ne?
Izgleda da je ta definicija u potpunosti tačna. De Tur određjuje pojam ´´neuroza´´ i izjednačuje ga sa pojmom ´´stanje egzaltakcije.´´ On tvrdi da su najpovoljniji organski uslovi koji razvijaju duševne sposobnosti oni koji rađjaju delirujum , zanos.
Istu oblast odnosa duševnog i moralnog poremećaja prema kulturnom stvaralaštvu su obrađjivali i mnogi drugi naučnici i lekari: jedno od poznatih dela iz te oblasti je delo ´´Genije i ludilo´´ italijanskog psihijatra Čezara Lambroza.
Ovim problemom se intenzivno i veoma uspešno bavio nemački psijhijatar Štekel – on veruje da je neuroza osnova svakog napretka i kaže: ´´Neuroza nagoni filozofa na mudrovanje, pronalazača na rešavanje važnih tehničkih problema, pesnika na najviše tvorevine duha. Nervoza u takvom smislu upravo je cvet na drvetu čovečanstva.´´
Čuvena je Štekelova misao : "Bez neuropata mi bismo bili danas na azbuci kulture."
Poznati francuski lekar Kiler, svoje zapaženo delo "Granice ludila", završava rečima : "Onog dana kada ne bude poluludih svetska civilizacija će propasti – ne od suviška mudrosti , nego od suviška običnih ljudi."
Zanimljiva su mišljenja francuskog filozofa - utopiste Sen Simona – koji tvrdi: "Ludilo nije ništa drugo do krajna egzaltacija duše, i ta krajna egzaltacija je neophodna za stvaranje velikih dela."
Slično je i mišljenje frnacuskog pesnika Šarla Lama koji svome prijatelju engleskom pesniku Karlidžu poručuje:
"Nemojte misliti da ste iskusili svu veličinu duha i sav zanos fantazije – ako niste ludi."
Fridrih Niče , jedan od najzanimljivijih filozofa XIX veka , jedna od mnogih tragičnih genija umro je u potpunom nervnom rastrojstvu, govorio je: " Na kraju krajeva, pitanje ostaje otvoreno: možemo li ostati bez bolesti razvijajuci makar i naše vrline? I zar naša žeđj za znanjem ne traži bolesnu dušu isto onoliko koliko i zdravu? "
Pored sve bogate literature jos uvek nemamo baš potpunog i konačnog odgovora na sva pitanja koja su u vezi odnosa izmeđju poremećaja duha i kulturnog stvaralaštva...
Zna se da svako ozbiljnije (vrednije) kulturno stvaralaštvo izvire iz stanja zanosa što znači, uzletom iznad stvarnosti, lebdenjem u carstvu uobrazilje, snova i hipoteza.
Od uvek su ljudi znali da se sve veliko radja iz nemira, najčešće u bolu i mukama.
Najveća čast u staroj Grčkoj je bila – biti pesnik tragedije. Tragedija je smatrana za vrhunsku umetnost.
Duboki francuski mislilac, Didro, je prozreo udes genijalnih ljudi kada je rekao : "Kada priroda stvori genijalnog čoveka, on mu pripaljuje buktinju na glavi i ispraća ga u svet rečima : - idi i budi nesrećan!"
I sad dok slušamo Mocartove simfonije da čujemo nešto o njegovom životu.
"Mocart - (Wolfgang Amadeus Mozart - 1756-1791) bečki kompozitor, najznamenitiji kompozitor u XVIII veku, još kao dete pokazivao je nežnu telesnu građju, slabe živce i zadivljujuću preranu muzičku darovitost, pravi "Wunderkind": svira na klaviru u svojoj trećoj godini , komponuje u svojoj petoj godini koncertne komade, preduzima svoju prvu muzičku turneju u Beču u svojoj šestoj godini. Iako nežnog zdravlja i slabih živaca u tolikoj meri da zbog najneznatnijeg neprijatnog povoda dobija živčane napade i gubi svest, on u toku svog kratkog života od 35 godina objavlijuje 179 originalnih kompozicija. Njegovi živci bili su u tolikoj meri razdražljivi, da je u svojoj desetoj godini bežao od dobovanja u doboš jer ga ono baca u nesvest.
On pokazuje i osobitu sklnost polnoj ljubavi, i u 15. godinini zaljubljuje se u devojku stariju od sebe deset godma. Poslednjih godina svoga kratkog života patio je od manije gonjenja i od halucinacija. Najćešće ga pritiskuje jedna neobična vizija: oseća da ga neko primorava da iskomponuje svoj vlastiti rekvijem. On piše o tome ovo:
"Vidim ga neprekidno preda mnom, on me primorava, podstiče bez prekida i nagoni da to komponujem mimo svoje volje. Ako bih pokušao da odustanem od toga posla, odmor me zamara i satire više negoli rad".
Umro je prerano, od tuberkuloze, u jeku stvaralaštva.”
(citat iz knjige “Tragedija genija” Prof.d. Vladimira Stanojevića )