BIOGRAFIJA
Jovan Jovanović Zmaj (Novi Sad, 24. novembar 1833 — Sremska Kamenica 3. jun 1904) je jedan od najvećih liričara srpskog romantizma.
Po zanimanju bio je lekar, a tokom celog svog života se bavio izdavnjem i uređivanjem književnih, političkih i dečjih pesama.
Naznačajnije Zmajeve zbirke pesama su "Đulići" i "Đulići uveoci", prvi o sretnom porodičnom životu, a drugi o bolu za najmilijima.
Pored lirskih pesama, pisao je i satirične i političke pesme, a prvi je pisac u srpskoj književnosti koji je pisao poeziju za decu.
Sremska Kamenica je nekada nosila ime Zmajeva Kamenica, u čast Jovana Jovanovića Zmaja.
Jovan Jovanović Zmaj se rodio 24. novembra 1833. u Novom Sadu, u jednoj od uglednih građanskih porodica.
Osnovnu školu je pohađao u Novom Sadu, a gimnaziju je pohađao u Novom Sadu, Halašu i Požunu.
Posle zaršene gimnazije upisao je studije prava u Pešti, Pragu i Beču. Za njegovo književno i političko obrazovanje od posebnog značaja je boravak u Beču, gde je upoznao Branka Radičevića, koji mu je bio najveći pesnički uzor.
Takođe, u Beču se upoznao i sa Svetozarem Miletićem i Đurom Jakšićem.
Posle završenih studija prava, Zmaj se 1860. vratio u Novi Sad i kao jedan od najbližih Miletićevih saradnika postao je službenik u novosadskom magistratu.
Tu se upoznao sa svojom budućom ženom Ružom Ličanin. Ova ljubav i srećan porodičan život nadahnuće Zmaja da napiše ciklus (zbirku) pesama Đulići (od turske reči Gül, što znači ruža).
Ipak, služba u magistratu mu nije odgovarala, pa je napustio posao i posvetio se književnom radu. Tada je pokrenuo književni časopis Javor i satirični list Komarac.
Godine 1838. preselio se u Peštu, gde je radio u Matici srpskoj i kao nadzornik Tekelijanuma.
Godine 1864. pokrenuo je satirični list Zmaj (igra rečima, pošto je 3. maj po julijanskom kalendaru bio dan održavanja Majske skupštine 1848), čiji će naziv postati sastavni deo njegovog imena.
Godine 1870. Zmaj je završio studije medicine, pa se vratio u Novi Sad, gde je započeo svoju lekarsku praksu. Ovde ga je ubrzo zadesila porodična tragedija: od tuberkuloze su mu umrla deca, a potom i žena.
Iz ove porodične tragedije proizišao je niz elegičnih pesama objavljene pod zajedničkim nazivom Đulići uveoci.
BIOGRAFIJA
Jovan Jovanović Zmaj (Novi Sad, 24. novembar 1833 — Sremska Kamenica 3. jun 1904) je jedan od najvećih liričara srpskog romantizma.
Po zanimanju bio je lekar, a tokom celog svog života se bavio izdavnjem i uređivanjem književnih, političkih i dečjih pesama.
Naznačajnije Zmajeve zbirke pesama su "Đulići" i "Đulići uveoci", prvi o sretnom porodičnom životu, a drugi o bolu za najmilijima.
Pored lirskih pesama, pisao je i satirične i političke pesme, a prvi je pisac u srpskoj književnosti koji je pisao poeziju za decu.
Sremska Kamenica je nekada nosila ime Zmajeva Kamenica, u čast Jovana Jovanovića Zmaja.
Jovan Jovanović Zmaj se rodio 24. novembra 1833. u Novom Sadu, u jednoj od uglednih građanskih porodica.
Osnovnu školu je pohađao u Novom Sadu, a gimnaziju je pohađao u Novom Sadu, Halašu i Požunu.
Posle zaršene gimnazije upisao je studije prava u Pešti, Pragu i Beču. Za njegovo književno i političko obrazovanje od posebnog značaja je boravak u Beču, gde je upoznao Branka Radičevića, koji mu je bio najveći pesnički uzor.
Takođe, u Beču se upoznao i sa Svetozarem Miletićem i Đurom Jakšićem.
Posle završenih studija prava, Zmaj se 1860. vratio u Novi Sad i kao jedan od najbližih Miletićevih saradnika postao je službenik u novosadskom magistratu.
Tu se upoznao sa svojom budućom ženom Ružom Ličanin. Ova ljubav i srećan porodičan život nadahnuće Zmaja da napiše ciklus (zbirku) pesama Đulići (od turske reči Gül, što znači ruža).
Ipak, služba u magistratu mu nije odgovarala, pa je napustio posao i posvetio se književnom radu. Tada je pokrenuo književni časopis Javor i satirični list Komarac.
Godine 1838. preselio se u Peštu, gde je radio u Matici srpskoj i kao nadzornik Tekelijanuma.
Godine 1864. pokrenuo je satirični list Zmaj (igra rečima, pošto je 3. maj po julijanskom kalendaru bio dan održavanja Majske skupštine 1848), čiji će naziv postati sastavni deo njegovog imena.
Godine 1870. Zmaj je završio studije medicine, pa se vratio u Novi Sad, gde je započeo svoju lekarsku praksu. Ovde ga je ubrzo zadesila porodična tragedija: od tuberkuloze su mu umrla deca, a potom i žena.
Iz ove porodične tragedije proizišao je niz elegičnih pesama objavljene pod zajedničkim nazivom Đulići uveoci.
Aj, pusti me
Aj, pusti me da odletim-
Mio mi je let.-
Da obiđem, da posetim
Tvoj rumeni cvet.
Da ja vidim oko cveta
Kako trepće maj,
Tako mi je prošaptao
Jedan uzdisaj.
Idi, idi, ja mu rekoh,
Slobodna je noć,
Ta zadržat ne mogu te,
Slaba mi je moć.
Samo sakri’ jadu traga,
Ta sakri’ nam vaj,
Nemoj da te pozna draga
Da si uzdisaj.
” Ne brini se, neće znati
Da sam mučenik,
Kad obučem svilno ruvo,
Pridenem mu slik,
Stvoriću se malom pesmom,
Evo ‘vako, glaj…
Sad sam pesma…ko bi reko
Da sam uzdisaj!”
Aj, pusti me
Aj, pusti me da odletim-
Mio mi je let.-
Da obiđem, da posetim
Tvoj rumeni cvet.
Da ja vidim oko cveta
Kako trepće maj,
Tako mi je prošaptao
Jedan uzdisaj.
Idi, idi, ja mu rekoh,
Slobodna je noć,
Ta zadržat ne mogu te,
Slaba mi je moć.
Samo sakri’ jadu traga,
Ta sakri’ nam vaj,
Nemoj da te pozna draga
Da si uzdisaj.
” Ne brini se, neće znati
Da sam mučenik,
Kad obučem svilno ruvo,
Pridenem mu slik,
Stvoriću se malom pesmom,
Evo ‘vako, glaj…
Sad sam pesma…ko bi reko
Da sam uzdisaj!”
Ala su nam…
Ala su nam srca blizu!-
Slušaj, draga, tišina je,
Po kucanju rekao bih,
Zakleo b’ se jedno da je.
Oh, kako bi bila prazna,
Jedno drugo da ne čuje!
Dvoje grudi, dva su srca,-
Jedno drugo dopunjuje.
Ala su nam…
Ala su nam srca blizu!-
Slušaj, draga, tišina je,
Po kucanju rekao bih,
Zakleo b’ se jedno da je.
Oh, kako bi bila prazna,
Jedno drugo da ne čuje!
Dvoje grudi, dva su srca,-
Jedno drugo dopunjuje.
Daj mi ruku
Daj mi ruku da je vidim…
Ova ruka, ova mila,
Kolko je vec krasna cveća
U moj život posadila.
Daj mi ruku da j’ osetim…
Jer kad umoro čelo smuti,
Pod ovom je rukom duši
Najmilije odahnuti.
Daj mi ruku da je stisnem…
Jer kad stisne smrtna muka,
Kad zatišti ljuta rana,
Melem biće ova ruka.
Daj mi ruku
Daj mi ruku da je vidim…
Ova ruka, ova mila,
Kolko je vec krasna cveća
U moj život posadila.
Daj mi ruku da j’ osetim…
Jer kad umoro čelo smuti,
Pod ovom je rukom duši
Najmilije odahnuti.
Daj mi ruku da je stisnem…
Jer kad stisne smrtna muka,
Kad zatišti ljuta rana,
Melem biće ova ruka.
I molio sam
I molio sam oči
Da suze ne liju,
I molio sam prsi
Da tako ne biju.
I preklinjo sam ljubav
Ta da me ne kuša,
Al’ ljubav, oči, srce.
Niko ne sluša.
A jedan cvetić, što ga
Najlepsš rodi maj,
čuo je što sam krio,
Najtajnij’ uzdisaj.
Miris se toga cveta
S uzdahom zamrsi,
I cvetak porumene
Pade mi na prsi.
Pa sad mi svetak draži
Od samih očiju,
Pa sad mi cvetak bliži
Od samih prsiju.
Pa sad me ljubav goni
Da ištem oproštaj -
Gle, šta učini sa mnom
Maleni cvetak taj.
I molio sam
I molio sam oči
Da suze ne liju,
I molio sam prsi
Da tako ne biju.
I preklinjo sam ljubav
Ta da me ne kuša,
Al’ ljubav, oči, srce.
Niko ne sluša.
A jedan cvetić, što ga
Najlepsš rodi maj,
čuo je što sam krio,
Najtajnij’ uzdisaj.
Miris se toga cveta
S uzdahom zamrsi,
I cvetak porumene
Pade mi na prsi.
Pa sad mi svetak draži
Od samih očiju,
Pa sad mi cvetak bliži
Od samih prsiju.
Pa sad me ljubav goni
Da ištem oproštaj -
Gle, šta učini sa mnom
Maleni cvetak taj.
Kaži mi, kaži
Kaži mi, kaži,
Kako da te zovem;
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam, -
Hoću li reći:
“Diko”, ili “snago”,
Ili ću “lane”,
Ili “moje blago”;
Hoću li “dušo”,
Ili “moje drago” -
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam!
Sve su to mila
Imena i lepa
Kojima Srbin
Svome zlatu tepa;
Al’ ja bih proveo
Čitav jedan vek,
Tražeći lepše,
Dičnije i slađe,
Milije ime,
Što još ne ču svet,
Da njim nazovem
Moj rumeni cvet.
Kaži mi, kaži
Kaži mi, kaži,
Kako da te zovem;
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam, -
Hoću li reći:
“Diko”, ili “snago”,
Ili ću “lane”,
Ili “moje blago”;
Hoću li “dušo”,
Ili “moje drago” -
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam!
Sve su to mila
Imena i lepa
Kojima Srbin
Svome zlatu tepa;
Al’ ja bih proveo
Čitav jedan vek,
Tražeći lepše,
Dičnije i slađe,
Milije ime,
Što još ne ču svet,
Da njim nazovem
Moj rumeni cvet.
Kad se setim
Kad se setim, mila dušo,
Rumenila lica tvoga,
Tad ne pijem druga vina,
Nego samo crvenoga.
Al’ kada mi na um dođu,
Dođu tvoje crne oci,
Onda krčmar niš’ ne radi,
Samo crno vino toči.
A ja pijem, pevam, plačem
Od žalosti, od milina,
Pa kad pođem, ja posrnem
Od ljubavi i- od vina.
A s prozora tvoja majka
Gleda pa se osmehiva,-
Ne smejte se, draga gospo,
Tom je vaša ćerka kriva.
Kad se setim
Kad se setim, mila dušo,
Rumenila lica tvoga,
Tad ne pijem druga vina,
Nego samo crvenoga.
Al’ kada mi na um dođu,
Dođu tvoje crne oci,
Onda krčmar niš’ ne radi,
Samo crno vino toči.
A ja pijem, pevam, plačem
Od žalosti, od milina,
Pa kad pođem, ja posrnem
Od ljubavi i- od vina.
A s prozora tvoja majka
Gleda pa se osmehiva,-
Ne smejte se, draga gospo,
Tom je vaša ćerka kriva.
Ljubim li te
Ljubim li te… il’ me sanak vara,
Sto te udilj uza me dočara;
Ljubim li te… il’ me dusa vara
Sto se udilj s tobom razgovara;
Ljubim li te… il’ me bezum ganja,
Nemam vida, nemam osećanja;
Ljubim li te… il’ ljubavi nije-
Sto te grli, to su same zmije;
Ljubim li te… ili me i nema,
Ili tebe, – nas nijedno nema;
Ljubim li te… ili nema sveta,
Nema sunca, ni rose, ni cveta,
Već sve tmina sto je pako mesi,
A po tmini vitlaju se besi,
A međ njima prabesima spava-
Moju ljubav u snu izmišljava.
Ljubim li te
Ljubim li te… il’ me sanak vara,
Sto te udilj uza me dočara;
Ljubim li te… il’ me dusa vara
Sto se udilj s tobom razgovara;
Ljubim li te… il’ me bezum ganja,
Nemam vida, nemam osećanja;
Ljubim li te… il’ ljubavi nije-
Sto te grli, to su same zmije;
Ljubim li te… ili me i nema,
Ili tebe, – nas nijedno nema;
Ljubim li te… ili nema sveta,
Nema sunca, ni rose, ni cveta,
Već sve tmina sto je pako mesi,
A po tmini vitlaju se besi,
A međ njima prabesima spava-
Moju ljubav u snu izmišljava.
Oj, ljubavi
Oj, ljubavi, vidovita vilo,
Il’ me varaš, il’ je tako bilo!…
- Čuj me, lane, moje milo cveće,
Jer mi drugi verovati neće.
U daljini, maglovitoj tmini,
Starih doba u mutnom oblaku,
Davnih leta pepeljastom zraku-
U davnini, tako mi se čini,
Živeli smo i nas dvoje,
Srce moje, srce tvoje
Jedno drugo volelo je.
Da li se i tebi isto tako seca
Kako j’ naša ljubav rasla sve to veća,
A sa njome tuga, sećaš li se, je li?-
Jer se nikad nismo zagrliti smeli,
Već smo čežnju tu, ljubav našu svu
I u grob poneli.
A grobove naše rastavila j’ zloba.
Oh, ta ja se sećam i mog crnog groba,
Gde sam duge noći, kroz vekove duge,
U pepelu čuvo žeravicu tuge,
Žeravicu bola, ovo srce malo,
Dok se nije samom bogu dodijalo,
Pa nas dvoje diže, sastavi nas bliže,
Da ogrije hladni svet
Plamom našeg zara,
Da pokaže kakva je
Bila ljubav stara.
Oj, meseče
Oj, meseče, mnogo mi je krivo,
Dragu si mi u čelo celivo,
Ti u čelo, a sunce u lice,
Rujna zora obe jagodice,
Pa to većem i komšije znadu, -
Nekadašnjem prijatelju
Da ti Bog da mnogo ljeta,
A što više s otim bolje,
I dukata pusta zlata,
Da te puno zadovolje!
Al’ ja vidim jednog starca,
U dubini daljnih dana,
Seda kosa, borno čelo,
Prošlost mu je puna rana.
Na štapiću ide, kleca,
Jad ga tišti, jad golemi;
Za njim trče mala deca,
On ih moli: Oprost’te mi!
Oči su mu pune suza,
Reči su mu pune jada,
On se seća doba snage,
On se seća doba mlada.
On se seća doba rada,
Što ga grešno, podlo strati,
Što se više nikad, nikad,
Nikad, – ne povrati.
Obilazi crkve, porte,
Groblja stara, groblja nova,
Ište senka oproštenja
Od pepela, od grobova.
Kud god ide, zlato daje,
Za listove neke stare,
Drkćućom rukom ih dere,
Oči su mu razažare.
“Mila deco, mili Srbi,
Oh, idite putem pravim, -
Mladost moju, kletvu moju,
Ne mogu da zaboravim!”
Oj, ljubavi
Oj, ljubavi, vidovita vilo,
Il’ me varaš, il’ je tako bilo!…
- Čuj me, lane, moje milo cveće,
Jer mi drugi verovati neće.
U daljini, maglovitoj tmini,
Starih doba u mutnom oblaku,
Davnih leta pepeljastom zraku-
U davnini, tako mi se čini,
Živeli smo i nas dvoje,
Srce moje, srce tvoje
Jedno drugo volelo je.
Da li se i tebi isto tako seca
Kako j’ naša ljubav rasla sve to veća,
A sa njome tuga, sećaš li se, je li?-
Jer se nikad nismo zagrliti smeli,
Već smo čežnju tu, ljubav našu svu
I u grob poneli.
A grobove naše rastavila j’ zloba.
Oh, ta ja se sećam i mog crnog groba,
Gde sam duge noći, kroz vekove duge,
U pepelu čuvo žeravicu tuge,
Žeravicu bola, ovo srce malo,
Dok se nije samom bogu dodijalo,
Pa nas dvoje diže, sastavi nas bliže,
Da ogrije hladni svet
Plamom našeg zara,
Da pokaže kakva je
Bila ljubav stara.
Oj, meseče
Oj, meseče, mnogo mi je krivo,
Dragu si mi u čelo celivo,
Ti u čelo, a sunce u lice,
Rujna zora obe jagodice,
Pa to većem i komšije znadu, -
Nekadašnjem prijatelju
Da ti Bog da mnogo ljeta,
A što više s otim bolje,
I dukata pusta zlata,
Da te puno zadovolje!
Al’ ja vidim jednog starca,
U dubini daljnih dana,
Seda kosa, borno čelo,
Prošlost mu je puna rana.
Na štapiću ide, kleca,
Jad ga tišti, jad golemi;
Za njim trče mala deca,
On ih moli: Oprost’te mi!
Oči su mu pune suza,
Reči su mu pune jada,
On se seća doba snage,
On se seća doba mlada.
On se seća doba rada,
Što ga grešno, podlo strati,
Što se više nikad, nikad,
Nikad, – ne povrati.
Obilazi crkve, porte,
Groblja stara, groblja nova,
Ište senka oproštenja
Od pepela, od grobova.
Kud god ide, zlato daje,
Za listove neke stare,
Drkćućom rukom ih dere,
Oči su mu razažare.
“Mila deco, mili Srbi,
Oh, idite putem pravim, -
Mladost moju, kletvu moju,
Ne mogu da zaboravim!”
Pođem, klecam
Pođem, klecam, idem, zastajavam,
Šetalicu satu zadržavam,
Jurim, bežim, ka’ očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
“Ne, ne sme umreti!”
Vičem Bogu: Ona je još mlada!
Vičem pravdi: Ona se još nada!
Anđelima: Vi joj srca znate!
Vičem zemlji: Ona nije za te!
Ni otuda nema mi odjeka…
Vičem sebi: Zar joj nemaš leka?…
Idem, stanem, ka’ očajnik kleti,
Opet zborim reči bez pameti:
“Ne sme nam umreti!”
Idem, stanem, pa mi klone glava
Nad kolevkom gde nam čedo spava.
Čedo s’ budi, pa me gleda nemo;
Gledamo se, pa se zaplačemo;
Pa i njemu, ka’ očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
“Ne sme nam umreti!”
Pesma o Maksimu
Kad je Maksim čuvo stado,
Premišljo je uvek rado
O pričama starih baka,
O četama vilenjaka.
Bilo podne tiho, nemo,
Maksim seo, pa zadremo;
Najedanput – nuto čuda -
Skoči neki starac s duda.
Na starcu je bilo džube
Od šalimse svetle čoje;
Seda brada do kolena
Od varamte bele boje.
Imo j’ krila ko u raka,
A rogove ko u miša -
Oko pasa crven pojas
Od zelena nevidiša.
U ruci mu zlatan kovčeg -
Tvrdo zlato (sve se giba) -
On Maksimu poče zborit
Tako glasno kao riba:
¨Oj, Maksime, čedo moje,
Il’ unuče – šta li si mi,
Preni skokom, skoči okom,
Pa kovčežić ovaj primi!
U kovčegu Laždipaždi
Amulet je Bilbiliti -
Ko pročita šta j’ u njemu,
Doveka će srećan biti!¨
Maksim prima, starac daje
Uzdišući: ihahaj!
Ko mi i sad još veruje,
Neka čita pesmi kraj.
Kad otvori Maksim kovčeg,
Od miline sav pretrnu,
Jer tu nađe hartijicu
Tako belo, čisto crnu.
Hartija je bila mala,
Jedva veća od tri hvata,
Na hartiji behu slova
Od mokroga suvog zlata.
E sad, samo nek pročita,
Pa je srećan. Ali, jao!
Još jedanput, dvaput jao!
Maksim nije čitat znao.
Ja bih sada mogo svršit
Ovu pesmu šalozbiljnu,
Jer je pesma stigla metu.
Onu metu kuda ciljnu.
Al’ još vidim onog starca
Gde se ceri iza luga. -
Ko god danas čitat ne zna,
Tom se svaki đavo ruga.
Pesmo moja
Pesmo moja, zakiti se cvetom,
pesmo moja, zamiriši svetom;
još sva srca ohladnela nisu, -
poznaće te, pesmo, po mirisu!
Poznaće te da si čedo milja,
da ti ljubav majka i dadilja.
Da si rada pevati o slasti,
razumeće što ne umeš kaz’ti.
Pesmo moja, već si na poletu,
pozdravi mi sve na ovom svetu,
pozdravi mi slavlje i golube,
i sva srca što se silno ljube.
Svetli grobovi
Bejaste li, braćo moja mlada,
Da l’ bejaste vi na groblju kada,
Aj, na groblju, na golemu?
- Ta uvijek smo mi na njemu.
Groblje j’ zemlja kôm se hodi;
Groblje j’ voda kôm se brodi;
Groblje – vrti i gradine;
Groblje – brda i doline,
Svaka stopa:
Grob do groba.
Groblje j’ spomen doba sviju;
Groblje – knjige što se štiju;
Povesnica svih zemalja,
Starostavnik cara, kralja,
I čitulja viših slika
Izabranika, mučenika,
Od početka pamtiveka.
Sve j’ to groblje -
Al je i kolevka.
Nema broja ni imena
U visini zvezdam’ svima,
Kamo l’ broja i spomena
U zemljici grobovima!
Milione j’ progutala tama,
Crna tama mnogih tisućleća,
Niko ih se više i ne seća
- Na pogdekom uvek gori sveća.
Il’ je sveća, il’ je ime svetlo,
Il’ su dela koja se ne gase,
Pa redove nedoglednog groblja
Svojom zrakom krase.
Ti grobovi,
Stari, novi,
Oni sjaju
Svakom naraštaju -
Kad se umlje u prošlost udubi
U tamnici da se ne izgubi;
Kad se pustiš u davnine svete,
U davnine i svete i klete,
Da ti misô puta ne pomete.
To su vatre doglasnice,
Pružajuć se iz daljnih eona
U povorci onoj dugoj -
Dosvetljujući jedna drugoj
Strujom koja napred leti,
Težeć samo jednoj meti -
Pa se tako svetli mlazi -
Pa se vide svetli trazi
Jednog duha raznih doba,
Duha kome nema groba.
- U grob samo sruši kosti,
Strese pepô koj’ mu smeta
Bržem buju viša leta
K uzvišenoj budućnosti.
Ko s’ osvrne da pogledi
Bistrim okom i pogledom
Na grobove ove svetle,
Povesnice dugim redom,
Mora čuti kako j’ živio,
Kroz vekove kroz maglinu,
Ded unuku, otac sinu,
Borac borcu dovikivô:
“Gde ja stadoh – ti ćeš poći!”
“Što ne mogoh – ti ćeš moći”
“Kud ja nisam – ti ćeš doći!”
“Što ja počeh – ti produži!”
“Još smo dužni – ti oduži!”
To su zbori, to su glasi
Kojima se prošlost krasi,
Što prodiru kroz svet mračni
Sa grobova onih zračni’
Spajajući gromkim jekom
I božanskom silom nekom,
Spajajući vek sa vekom.
Oko svakog svetlog groba
(Baš kâ gore oko zvezda)
Povesnica priča ovo:
Hvatalo se neko kolo,
Kolo mlado, kolo novo,
Nove klice stara nada,
Novo cveće stabla stara,
Duše čiste, srca mlada,
Naslednici svetog žara -
Tu se slegô život mladi
Da se s grobom razgovara.
“I ti pade, dragi brate!”
“Nisam, deco, vas dok traje!”
“Je l’ ti borba bila teška?”
“Pokušajte, milina je!”
“Šta si hteo? – kud si pošô?”
“Tamo kud se stići mora!”
“Zar je vera tako jaka?”
“Uvek jača od zlotvora!”
“Malo nas je koj’ bi smeli.” -
“Al’ vas jaka sila kreće!”
“Zar ko može stići celi?”
“Ko posumnja, nikad neće!”
“A ko behu oni divi
Koji su te napred zvali,
Koji su te ojačali,
Koji su ti krila dali?”
“To bejahu ideali!
Bez njih nema viša leta
Nad oblakom mraka gusta,
Bez njih bi se malaksalo,
Bez njih bi se brzo palo,
Svet bi bio grob bez cveta,
Život prazan – mladost pusta!”
Oko svakog svetlog groba
Prikupljô se život novi,
Naslednici svetog žara,
Kupili se sokolovi,
Pijuć dušom svetle zrake. -
Jest, tako je, braćo draga,
Ti grobovi nisu rake,
Već kolevke novih snaga!
I vama je, jaoj, pao
Stegonoša dičnog stega -
Vi stojite oko njega.
Tu pogleda brat na brata,
P’ onda gore, p’ onda u se;
Grudi dršću, usta ćute,
Ali duše razumu se.
Da l’ to snaga niče nova?
- Daruj, Bože, blagoslova,
Da vas združi bratska sloga,
Zavetnike koji s’ kupe
Oko groba Đurinoga!
Pođem, klecam
Pođem, klecam, idem, zastajavam,
Šetalicu satu zadržavam,
Jurim, bežim, ka’ očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
“Ne, ne sme umreti!”
Vičem Bogu: Ona je još mlada!
Vičem pravdi: Ona se još nada!
Anđelima: Vi joj srca znate!
Vičem zemlji: Ona nije za te!
Ni otuda nema mi odjeka…
Vičem sebi: Zar joj nemaš leka?…
Idem, stanem, ka’ očajnik kleti,
Opet zborim reči bez pameti:
“Ne sme nam umreti!”
Idem, stanem, pa mi klone glava
Nad kolevkom gde nam čedo spava.
Čedo s’ budi, pa me gleda nemo;
Gledamo se, pa se zaplačemo;
Pa i njemu, ka’ očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
“Ne sme nam umreti!”
Pesma o Maksimu
Kad je Maksim čuvo stado,
Premišljo je uvek rado
O pričama starih baka,
O četama vilenjaka.
Bilo podne tiho, nemo,
Maksim seo, pa zadremo;
Najedanput – nuto čuda -
Skoči neki starac s duda.
Na starcu je bilo džube
Od šalimse svetle čoje;
Seda brada do kolena
Od varamte bele boje.
Imo j’ krila ko u raka,
A rogove ko u miša -
Oko pasa crven pojas
Od zelena nevidiša.
U ruci mu zlatan kovčeg -
Tvrdo zlato (sve se giba) -
On Maksimu poče zborit
Tako glasno kao riba:
¨Oj, Maksime, čedo moje,
Il’ unuče – šta li si mi,
Preni skokom, skoči okom,
Pa kovčežić ovaj primi!
U kovčegu Laždipaždi
Amulet je Bilbiliti -
Ko pročita šta j’ u njemu,
Doveka će srećan biti!¨
Maksim prima, starac daje
Uzdišući: ihahaj!
Ko mi i sad još veruje,
Neka čita pesmi kraj.
Kad otvori Maksim kovčeg,
Od miline sav pretrnu,
Jer tu nađe hartijicu
Tako belo, čisto crnu.
Hartija je bila mala,
Jedva veća od tri hvata,
Na hartiji behu slova
Od mokroga suvog zlata.
E sad, samo nek pročita,
Pa je srećan. Ali, jao!
Još jedanput, dvaput jao!
Maksim nije čitat znao.
Ja bih sada mogo svršit
Ovu pesmu šalozbiljnu,
Jer je pesma stigla metu.
Onu metu kuda ciljnu.
Al’ još vidim onog starca
Gde se ceri iza luga. -
Ko god danas čitat ne zna,
Tom se svaki đavo ruga.
Pesmo moja
Pesmo moja, zakiti se cvetom,
pesmo moja, zamiriši svetom;
još sva srca ohladnela nisu, -
poznaće te, pesmo, po mirisu!
Poznaće te da si čedo milja,
da ti ljubav majka i dadilja.
Da si rada pevati o slasti,
razumeće što ne umeš kaz’ti.
Pesmo moja, već si na poletu,
pozdravi mi sve na ovom svetu,
pozdravi mi slavlje i golube,
i sva srca što se silno ljube.
Svetli grobovi
Bejaste li, braćo moja mlada,
Da l’ bejaste vi na groblju kada,
Aj, na groblju, na golemu?
- Ta uvijek smo mi na njemu.
Groblje j’ zemlja kôm se hodi;
Groblje j’ voda kôm se brodi;
Groblje – vrti i gradine;
Groblje – brda i doline,
Svaka stopa:
Grob do groba.
Groblje j’ spomen doba sviju;
Groblje – knjige što se štiju;
Povesnica svih zemalja,
Starostavnik cara, kralja,
I čitulja viših slika
Izabranika, mučenika,
Od početka pamtiveka.
Sve j’ to groblje -
Al je i kolevka.
Nema broja ni imena
U visini zvezdam’ svima,
Kamo l’ broja i spomena
U zemljici grobovima!
Milione j’ progutala tama,
Crna tama mnogih tisućleća,
Niko ih se više i ne seća
- Na pogdekom uvek gori sveća.
Il’ je sveća, il’ je ime svetlo,
Il’ su dela koja se ne gase,
Pa redove nedoglednog groblja
Svojom zrakom krase.
Ti grobovi,
Stari, novi,
Oni sjaju
Svakom naraštaju -
Kad se umlje u prošlost udubi
U tamnici da se ne izgubi;
Kad se pustiš u davnine svete,
U davnine i svete i klete,
Da ti misô puta ne pomete.
To su vatre doglasnice,
Pružajuć se iz daljnih eona
U povorci onoj dugoj -
Dosvetljujući jedna drugoj
Strujom koja napred leti,
Težeć samo jednoj meti -
Pa se tako svetli mlazi -
Pa se vide svetli trazi
Jednog duha raznih doba,
Duha kome nema groba.
- U grob samo sruši kosti,
Strese pepô koj’ mu smeta
Bržem buju viša leta
K uzvišenoj budućnosti.
Ko s’ osvrne da pogledi
Bistrim okom i pogledom
Na grobove ove svetle,
Povesnice dugim redom,
Mora čuti kako j’ živio,
Kroz vekove kroz maglinu,
Ded unuku, otac sinu,
Borac borcu dovikivô:
“Gde ja stadoh – ti ćeš poći!”
“Što ne mogoh – ti ćeš moći”
“Kud ja nisam – ti ćeš doći!”
“Što ja počeh – ti produži!”
“Još smo dužni – ti oduži!”
To su zbori, to su glasi
Kojima se prošlost krasi,
Što prodiru kroz svet mračni
Sa grobova onih zračni’
Spajajući gromkim jekom
I božanskom silom nekom,
Spajajući vek sa vekom.
Oko svakog svetlog groba
(Baš kâ gore oko zvezda)
Povesnica priča ovo:
Hvatalo se neko kolo,
Kolo mlado, kolo novo,
Nove klice stara nada,
Novo cveće stabla stara,
Duše čiste, srca mlada,
Naslednici svetog žara -
Tu se slegô život mladi
Da se s grobom razgovara.
“I ti pade, dragi brate!”
“Nisam, deco, vas dok traje!”
“Je l’ ti borba bila teška?”
“Pokušajte, milina je!”
“Šta si hteo? – kud si pošô?”
“Tamo kud se stići mora!”
“Zar je vera tako jaka?”
“Uvek jača od zlotvora!”
“Malo nas je koj’ bi smeli.” -
“Al’ vas jaka sila kreće!”
“Zar ko može stići celi?”
“Ko posumnja, nikad neće!”
“A ko behu oni divi
Koji su te napred zvali,
Koji su te ojačali,
Koji su ti krila dali?”
“To bejahu ideali!
Bez njih nema viša leta
Nad oblakom mraka gusta,
Bez njih bi se malaksalo,
Bez njih bi se brzo palo,
Svet bi bio grob bez cveta,
Život prazan – mladost pusta!”
Oko svakog svetlog groba
Prikupljô se život novi,
Naslednici svetog žara,
Kupili se sokolovi,
Pijuć dušom svetle zrake. -
Jest, tako je, braćo draga,
Ti grobovi nisu rake,
Već kolevke novih snaga!
I vama je, jaoj, pao
Stegonoša dičnog stega -
Vi stojite oko njega.
Tu pogleda brat na brata,
P’ onda gore, p’ onda u se;
Grudi dršću, usta ćute,
Ali duše razumu se.
Da l’ to snaga niče nova?
- Daruj, Bože, blagoslova,
Da vas združi bratska sloga,
Zavetnike koji s’ kupe
Oko groba Đurinoga!