Pesmarnik » Diskusije


Ivo Andrić

  • Officer
    22. август 2013.

    BIOGRAFIJA


    Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku.Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao.Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad,udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece.Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine,koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića.
    U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva.

    Sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku - objavljuje recenzije o knjigama, zatim pesme i beleške o likovnim izložbama. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova. 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja Durbešića da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prestolonaslednik a potom napušta Krakov. Vozom stiže u Zagreb, a potom na Rijeku i onda brodom dolazi u Split.

    29. jula policija ga hapsi kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. 2. jula 1917. pomilovan je i odlazi u Višegrad. Početkom jeseni mobilisan je u vojsku. Godine 1918. iz štampe izlazi Andrićeva prva knjiga Ex Ponto, pesme u prozi.

    Ivo Andrić je 12. januara 1923.postavljen za vicekonzula u Gracu. Zatim se seli u Grac i upisuje na Filozofski fakultet. Godine 1928. premešten je za vicekonzula u Poslanstvo u Madridu. Iz Madrida održava veze sa svojim beogradskim, zagrebačkim i sarajevskim prijateljima. Predsednik Republike Poljske 1937. godine odlikuje ga Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske. Godine 1953. prvi put posle II svetkog rata dolazi u Višegrad.

    19. Oktobra 1961. list Borba objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljnijij kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Sedam dana kasnije Ivi Andriću je dodeljena Nobelova nagrada za književnost. Skupština Kulturno-prosvetne zajednice Srbije odlučuje da se Andriću dodeli Specijalna Vukova nagrada.    




    Nakon što je oboleo od teškog poremećaja moždanog krvotoka, Ivo Andrić umire 13. Marta 1975. 24. Aprila u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu položena je urna Ive Andrića.




    izvor http://www.znanje.org/lektire/i25/01/05iv0129lekt/biografija.htm

  • Officer
    22. август 2013.
    Ne ruši sve mostove

    ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
    nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
    kada nema mostova uzalud je ceznuti,
    uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

    Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
    Ostavi bar jedan most između srca i mene,
    u samoci je lakse neshvaceno svatiti
    mogle bi te nazad nagnati uspomene...

     
  • Officer
    22. август 2013.
    Jelena, žena koje nema

    Od samog početka

    U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde.

    Naravno da posle nikad ne uđe niti je ugledaju moje oči, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.

    Opažajući i pamteći danima i godinama njeno javljanje u najrazličitijim oblicima, uvek čudno i neočekivano, uspeo sam da nađem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.) Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češća i življa. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žeđ, ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišća. Osećam je u sobi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najčešće stoji, nevidljiva i nečujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.

    Ali kad počne da se skraćuje sunčeva staza i lišće da biva ređe, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja već menja dlaku, priviđenje počinje da se gubi i bledi. Sve su ređi oni sitni šumovi koje sam navikao da čujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i večiti svet snova. Nevidljiva žena počinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema.

    Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovito i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koja je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnje

    Epilog

    Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

    - Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

    Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

    - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

    Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

    - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

    Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

    - Hoćeš da usniš, sine moj?

    Ne, oče, idem, idem da živim.


  • Officer
    22. август 2013.

    Lepa mlada žena govori

    Da sam voda tekućica
    U kojoj mnogi žeđu gase,
    I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
    Sa svojom srećom jedinstvenom
    Kojoj na svetu nema ravne.

    Da sam piće, silovito i radosno,
    Koje piju drugari po krčmama,
    Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
    Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
    Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.

    Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
    Piće za one koji ne mogu
    Da sačekaju zalazak sunca,
    Da sečem život u korenu, brže od munje,
    Da misli, bića i svetove
    Brišem netragom zaborava.

    Koračam još kao da idem...

    Koračam još kao da idem
    nečem u susret, gledam i mislim,
    a preda mnom su sve same neminovnosti,
    bez izlaza, bez odlaganja.

    Kamen koji može samo
    Da tone.
    Zavesa koja se svega jednom spušta,
    a nikad ne diže.
    Priča o ptici za koju se zna jedino
    Da je odletela.

    Života nema, smrt ne dolazi.
    Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
    Ljudska sudbina.

    Sve više, sve bliže

    Vidik se tanji, biva svetliji
    I, od svetlosti, sve više - neproziran.
    Sve brže i bliže dolazi trenutak
    Kad neće više ni biti vidika,
    Jer neće biti ni očiju
    Koje ga gledaju.


    Kraj

    Septembar,
    Skupocena nagnuta čaša
    Kojoj ivicu vino kvasi.
    Srce bije sve jače, sve dublje,
    Krv je nemirna, jer predoseća
    Ono što donosi plodna jesen:
    Odlazak, nestanak, kraj.

    Ni bogova ni molitava...

    Ni bogova ni molitava!
    Pa ipak biva ponekad da čujem
    Nešto kao molitven šapat u sebi.

    To se moja stara i večno živa želja
    Javlja odnekud iz dubina
    I tihim glasom traži malo mesta
    U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
    Gde bih najposle našao ono
    Što sam oduvek uzalud tražio ovde:
    Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
    Malo slobodna daha.

    Blaga i dobra mesečina

    Blaga i dobra mesečina,
    što pada, kô molitve matera naših
    po grobovima zaboravljenih
    milostiva je uteha onih,
    koji nerado pod suncem hode.
    Mesečina.
    Kad prožme sivi i snuždeni oblak
    i on bude beo i lep,
    ko latice divnoga cveta.
    I sivi, snuždeni oblak!
    I licima usedelih devojaka
    daje lepotu zaboravljenih noći,
    mladosti snova i cveća
    i očima tužnim sjaj strasnih
    davnih ašikovanja.
    Mesečina. Majka nevoljnih,
    sestrica onih koji se vole,
    ulazi u srca paćenika
    i diže stare, suzne spomene,
    kô svele ruže iz prašnih knjiga.

    Svi koji mnogo stradaju
    ne vole obesno sunce.
    Mesečina. Njina je molitva srebrena
    nad grobovima onih
    koji su žalosno umrli.
    Ko miris neznana cveća
    ona je bolesnim,
    ko bledi prsti devojke
    miluje obraze samotnim,
    ko ritam starih, starih pesama
    zvoni u srcu nesrećnih.

    Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
    milosno zove sebi turobne.

    Lanjska pesma

    Mirišu silno bijeli cv'jetovi
    i pada sitna kiša proljetna,
    ja kisnem sam.

    O niko ne zna kako je
    teško hoditi sam i bolestan,
    bez igdje ikog svoga,
    u zlatno proljeće.

    U srcu mome nema ljubavi,
    u srcu mom su tavni spomeni,
    davni i mučni.

    Silno mirišu bijeli cv'jetovi.
    Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.
    Sam i žalostan.


    Tama

    Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
    ni kuda vode ove noći moje.
    Ne znam.
    Ni otkud magla ružna
    na sve što se čekalo,
    ni otkud nemar jadni
    na sve što se radilo,
    ni zaborav otkuda,
    žalosni na sve što se ljubilo.
    Magla.
    Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
    lica i stvari i spomeni minulih dana?
    I kuda idu ovi dani moji
    I zašto bije tamno srce moje?
    Kuda? Zašto?

    Potonulo

    Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
    mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
    bilo.
    Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
    konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
    Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
    mrtvog Lane i žalost zaborava.
    Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
    zaboravih značenje svega.
    Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
    veze sa onim, što je potonulo.


     

     




  • Officer
    22. август 2013.

    UNUTARNJE ĆUTANJE


    Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

  • Officer
    06. новембар 2013.
    Znakovi pored puta (odlomci)

    Š
    to ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća.
    &
    Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućnim i podnošljivim.
    &
    Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom verovatnošću može se kazati da će celog života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, s druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni o čemu drugom – nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista – u sredini.
    &
    Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.
    &
    Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osjećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da
    strijepe za budućnost naroda, da ga brane od opasnosi koje samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a s njom prenose i svoje kratke mjere i bijedne račune. Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.
  • Officer
    06. новембар 2013.
    Znakovi pored puta (odlomak)

    Kad naiđe neka bolest na nas, mi se uvijek iznenadimo, i u tom iznenađenju ima neke gorčine i pobune, kao protiv mučkog prepada i nepravde. Upravo to iznenađenje i to ogorčenje pokazuju najbolje da se nikad nismo izmirili sa životom ovakvim kakav je, i da negdje u najdubljem dnu našem postoji i traje nada da bismo mogli nekako izbjeći neumitnom toku života i uvjerenje da bi stvarno moralo biti tako. Jer svaka, i najmanja, klica života nosi sa sobom i svijest o trajanju i savršenstvu.

    Kad u bojažljivom čoveku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar. Možda i više.
    Prokletstvo i pokor ovog svijeta su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i rijetko, dok glupi i neosjećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i dosljedno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena vrijednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. I opšta muka i nesreća.


  • Officer
    29. новембар 2013.

    Deo govora Ive Andrića prilikom dodele Nobelove nagrade




    Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da "pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: "Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.







    Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.


    Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome.


    Ukratko: biti čovek...

  • Officer
    16. август 2014.


    Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane – nikad ni doveka.


    I tako, prihvativši prećutno uslove života koje vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; upravo, i ne živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo.


    Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija. Uvenućete i nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način.


    Nisu ni primetili da su sa puta istinskog života neosetno prebačeni na mrtvi kolosek čekanja bez kraja i cilja. Ne osećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje.


    Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni doveka.


    Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju.
    (Moja Hercegovina)





  • 22. март 2015.


    "Možda je istina.

    Možda ne znamo šta imamo
    dok to ne izgubimo. Ali,možda je istina
    i da ne znamo šta nam nedostaje dok to ne nađemo."

    Ivo Andrić