Pesmarnik » Diskusije


Miloš Crnjanski Biografija

  • Officer
    28. децембар 2013.

    Miloš Crnjanski, biografija

    Miloš Crnjanski je srpski književnik i jugoslovenski diplomata, poznat kao jedan od najvećih ekspresionističkih pesnika 20. veka.
    Rođen je 26. oktobra 1893. godine u Crnogradu, u Mađarskoj, u osiromašenoj građanskoj porodici. Otac Toma bio je niži činovnik koji je zbog svog temperamentnog zastupanja srpske manjinske politike "prognan" iz Banata, iz Ilanče u Čongrad. Majka mu se zvala Marija Vujić i bila je rodom iz Pančeva.
    Crnjanski je od 1896. odrastao u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Osnovnu školu završio u srpskoj veroispovednoj školi kod učitelja Dušana Berića u Temišvaru. Maturirao je u temišvarskoj gimnaziji kod katoličkih fratara pijarista. Godine 1913. upisao je studije medicine u Beču koje nikada neće završiti.
    Prvu pesmu "Sudba" Crnjanski objavljuje u somborskom dečjem listu "Golub" 1908. godine. 1912. u sarajevskoj "Bosanskoj vili" štampane je njegova pesma "U početku beše sjaj".
    Vest o ubistvu austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda zatekla ga je u Beču. Na samom početku Prvog svetskog rata Crnjanski je mobilizovan u austrougarsku vojsku i poslan na galicijski front da juriša na Ruse, gde je uskoro ranjen. Veći deo vremena od 1915. Crnjanski provodi u ratnoj bolnici u Beču. 1916. radi u Direkciji državnih železnica u Segedinu. Sledeće godine je vraćen u vojsku i prekomandovan u Komoran i Ostrogon. U Beču 1918. upisuje Eksportnu akademiju.
    Posle propasti Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS, Crnjanski odlazi u Zagreb, a zatim u Beograd, gde se najduže zadržao. 1919. u Beogradu se upisuje na Univerzitet gde studira književnost i uređuje list "Dan". 1920. upoznaje se sa Vidom Ružić sa kojom će se 1921. i venčati. Iste godine Crnjanski sa Vidom odlazi u Pariz i Bretanju, a u povratku putuje po Italiji. 1922. je bio nastavnik u pančevačkoj gimnaziji, iste godine je stekao diplomu na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
    Između 1923. i 1926. profesor je gimnazije u Beogradu i saradnik uglednog lista "Politika". Istovremeno, izdaje "Antologiju kineske lirike" i novinar je ulistu "Vreme". 1927. u "Srpskom književnom glasniku" izlaze prvi nastavci njegovog romana "Seobe".
    1928-1929. je ataše za štampu pri Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.Na njegov poziv nemačku prestonicu posećuje njegov prijatelj književnik Veljko Petrović.
    1930. za roman "Seobe" dobija nagradu Srpske akademije nauka. Sledećih godina putuje brodom po Sredozemnom moru i izveštava iz Španije.
    Godine 1934. pokreće list "Ideje" koji sledeće godine prestaje da izlazi.
    U periodu između 1935. i 1941. radi u diplomatskoj službi u Berlinu i Rimu. Po izbijanju Drugog svetskog rata evakuisan je iz Rima i preko Madrida i Lisabona avgusta 1941. odlazi u London. Posle uspostavljanja druge Jugoslavije kao protivnik Tita i komunističke ideologije ostaje u Londonu i živi u emigraciji. Ovde radi razne poslove. Knjigovođa je obućarske radnje Helstern na Bond stritu i raznosi knjige firme Hačards na londonskom Pikadiliju, dok njegova supruga šije lutke i haljine za robnu kuću Herods. Crnjanski usput stiče diplomu Londonsog univerziteta i diplomu za hotelijerstvo i menadžerstvo.
    Miloš Crnjanski je u Londonu bio član međunarodnog PEN-kluba koji mu obezbeđuje da se na mašini otkucaju njegovi romani. 1951. uzima britansko državljanstvo. U Jugoslaviju se vratio 1965. godine. Isprva je stanovao u beogradskom hotelu "Ekscelzior" u blizini Skupštine.
    U aprilu 1971. godine, na godišnjoj skupštini Udruženja književnika Srbije, Crnjanskom je dodeljena nagrada za životno delo. Ceo iznos nagrade u vrednosti od milion dinara poklonio je Fondu za izgradnju pruge Beograd - Bar.
    U Beogradu je i preminuo 30. novembra 1977. godine.

  • Officer
    28. децембар 2013.

    Trag

    želim
    da posle snova
    ne ostane
    trag moj
    na tvome telu

    da poneseš od mene
    samo tugu i svilu belu
    i miris blag
    puteva zasutih lišćem

    Uspavanka

    Kad šuma svene
    ostaće nad njom zvezde rumene.
    Ponećeš svud, pošla ma kud,
    samo srce svoje gorko.

    Vetar studeni puše, ne stidi se mene
    nema duše,
    ni zakona, ni časti
    nad bolom ima vlasti
    još samo telo golo.

    Sve što sam voleo
    umrlo je vičući ime moje
    a ja mu ne mogah pomoći.

    Zbaci odelo svoje,
    U celoj zvezdanoj noći
    jedina radost nad bolom
    u telu tvom je golom.
    Sve nam dopušta tuga.

    svelim sa jablanova

    Serenata

    Čuj, plače Mesec mlad i žut.
    Slušaj me, draga, poslednji put.

    Umreću, pa kada se zaželiš mene,
    Ne viči ime moje u smiraj dana.
    Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.

    Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
    A ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
    No stisak granja rumenog uvenulog.

    A kad te za mnom srce zaboli:
    Zagrli i ljubi granu što vene.
    Ah, niko nema časti ni strasti
    ni plamena dosta da mene voli:

    No samo jablanovi viti
    I borovi pusti ponositi.
    No samo jablanovi viti
    I borovi pusti ponositi.


    Sumatra

    Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
    Pomislimo: kako su tihi, snežni
    vrhovi Urala.

    Rastuži li nas kakav bledi lik,
    što ga izgubismo jedno veče,
    znamo da, negde, neki potok,
    mesto njega, rumeno teče!

    Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
    dušu nam uvija, sve tešnje,
    beskrajnim mirom plavih mora,
    iz kojih crvene zrna korala, kao,
    iz zavičaja, trešnje.

    Probudimo se noću i smešimo, drago,
    na Mesec sa zapetim lukom.
    I milujemo daleka brda
    i ledene gore, blago, rukom.

    Putnik

    Idem slobodno,
    niko mi nije odneo
    da ljubim tužnu moć.
    Raširim ruke, ali ne u zore
    nego u more i noć.

    Osmehom ulazim, stigo ma kud,
    u tužne i bolne jave.
    Kad volim meni i gresi svud
    nebesa pletu,
    oko radosno pognute glave.

    Ostavljam bolnim osmehom san,
    Da prođe i ode i mre.
    Ljubav je put beskrajan
    Na kom je dozvoljeno sve.

    Ne žalim ni tebe ni sebe ja,
    i smešim se na daljine.
    Umor mi samo u očima sja,
    i sve što ištem od tebe
    to je: časak-dva
    tišine, tišine.

    Priča

    Sećam se samo da je bila
    nevina i tanka
    i da joj je kosa bila
    topla, kao crna svila
    u nedrima golim.

    I da je u nama pre uranka
    zamirisao bagrem beo.

    Slučajno se setih neveseo,
    jer volim:
    da sklopim oči i ćutim.

    Kad bagrem dogodine zamiriše,
    ko zna gde ću biti.
    U tišini slutim
    da joj se imena ne mogu setiti
    nikad više.

    Oči

    O koliko puta kad pred tobom
    osetim: da želim
    da ostavim za sobom
    moje tužne misli
    u očima ti bistrim, neveselim…

    O koliko puta
    kad nam nad posteljom sat ućuti,
    i na tvom pobledelom licu
    od milja
    primetim dosadu lutalicu…

    O koliko puta tad ustajem sam,
    poguren i crn pa se zagledam
    kroz mutan prozor u proplanke daleke.

    I osetim da mi nije dosta ljubav nevesela.
    Razočaran od tvog umornog tela,
    radoznalo milujem bludne i meke
    velike oči bilja.

    Mramor u vrtu

    Kad ćutke sedaš
    do nogu mojih i gledaš,
    jesenje puteve sumorne,
    a usta ti poblede malo kriva
    od bola,
    ja osetim da si živa.

    Mrtva si mi gola.

    Koža me tvoja puna tankih žila
    seti kako sred razvalina
    poprskanih muškom krvlju
    već hiljade godina
    zmije puze na žene mramorne.

    Dojke sa pupom kao kap vina
    na beloj ruži punoj mesečina,
    sete me smrti.

    Tada, zalud širim grane
    na tebe golu.
    Sve mi se čini zbog tebe je jesen
    i čim zaspim
    u ludoj će strasti i bolu
    iz tvojih cvetova mlečnih
    jedna kap u jesen da kane.
    Nada mnom se u lišću svelom
    udi tvoji zasijati,
    mrtvi, mramorni, večni.

    Himna

    Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara.
    Naš Bog je krv.

    Zavejaše gore mećave snega,
    Nestaše šume, brda i stene.
    Ni majke, ni doma ne imadosmo,
    selismo našu krv.
    Nemamo ničeg.
    Ni Boga ni gospodara.
    Naš Bog je krv.

    Rascvetaše se groblja i planine,
    rasuše vetri zore po urvinama;
    ni majke, ni doma, za nas nema,
    ni stanka, ni dece.
    Osta nam jedino krv.

    Oj.
    Ona je naš strašan ponos.

    Bele ruže

    O nemoj doći kad te zovem.
    Noć mi poslednja ostade
    divna, lekovita i beskrajna.

    O, nemoj doći,
    ostavi mi strasne jade,
    slast još jedina mi je tajna.

    O, gle ruže što se sagle bele
    od nevinosti,
    ispod one plave jorgovanske magle.

    Drhte od radosti,
    a kad ih dodirnem tako brzo
    potamne, kao da se prozor smrzo
    i raskido cvetove nevesele
    ledene tajne.