BIOGRAFIJA
(Kovilj, 31.01.1841 — Beč, 26.11.1910)
ŽIVOT. — U Kovilju, u Bačkoj, od oca austrijskog oficira, rodio se Laza Kostić 31. januara 1841. Osnovnu školu učio je u mestu rođenja, realku u Pančevu, gimnaziju u Novom Sadu i Budimu. Prava je svršio u Pešti, 1864; 1866. postao je doktor prava. 1866. bude izabran za profesora u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu. 1867. postao je veliki beležnik opštine novosadske; od 1869. do 1872. bio je predsednik varoškog suda. U Pešti kao đak i u Novom Sadu vrlo živo je učestvovao u omladinskom pokretu, kao jedan od prvaka u njemu. U nekoliko mahova bio je i poslanik na crkveno-narodnom Saboru u Karlovcima i dva puta poslanik šajkaški u peštanskom parlamentu. 1872. bio je zatvoren zbog "veleizdaje". 1879. postao je sekretar srpskog poslanstva u Petrogradu. Početkom osamdesetih godina uređivao je liberalni organ Srpsku nezavisnost u Beogradu, odakle je otišao 1883, a krajem osamdesetih godina službeni list Glas Crnogorca na Cetinju. Vrativši se u zavičaj, živeo je dosta povučeno i neaktivno sve do same smrti. Poslednje godine života proveo je u Somboru. Umro je 26. novembra 1910, u Beču, gde je otišao na lečenje.
POČETAK KNJIŽEVNOG RADA. — Kostić je propevao vrlo mlad, još kao đak u gimnaziji, krajem pedesetih godina. Prvim svojim stihovima stekao je glas, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina sve više rastao, tako da se pored Zmaja i Jakšića ubrajao u najbolje pesnike srpske. Svoje lirske pesme pokupio je tek 1873. i 1874. štampao u zasebne knjige; 1909. svu njegovu poeziju, u zasebnoj knjizi, izdala je Matica srpska u Novom Sadu.
Odmah u početku svoga književnog rada Kostić se odlikovao većom književnom kulturom od ostalih pesnika srpskoga romantizma. On je znao strane jezike, bavio se filozofijom i bio upoznat sa velikim uzorima klasičnih i zapadnih književnosti. Kao vrlo mlad čovek prevodio je u narodnim stihovima Ilijadu, i taj posao ponovo prihvatio 1874. On je kao đak počeo uvoditi Šekspira u srpsku književnost. Ali kod drugoga bi ta književna kultura poslužila da podigne duh i da proširi vidik. Kostić je čitao strane pisce da bi više mogao imponovati, više zasenjivati svoje naivne čitaoce. On čita da bi u zgodnom trenutku mogao prosuti pljusak grčkih, latinskih, talijanskih, engleskih, pa čak i sanskritskih citata, zaprepastiti nečuvenim imenima iz svih svetskih književnosti, služiti se podacima koji su se mogli iščeprkati samo po rečnicima. Kod velikih pisaca on nije nalazio ono što je kod njih najbolje no ono što se njemu najviše dopadalo. Kod Šekspira on nije video onaj silni realizam, onu intenzivnu poeziju, onu kao more duboku psihologiju ljudskog srca i gvozdenu logičnost englesku, no ono što je najniže i najslabije kod njega: emfazu, kalambure, titranje rečima, sve ustupke velikog pesnika vulgarnom ukusu ondašnje publike engleske. Bez ravnoteže u duhu, Kostić je na zlo upotrebio i svoje znanje jezika i svoje književno obrazovanje.
LIRIČAR. — On je imao pesničkog talenta, i to talenta koji u osnovu nije bio banalan. Od njega je ostalo nekoliko lepih lirskih pesama i dobrih balada (Samson i Dalila, Minadir). Ali njegova prirodna originalnost bila je kobna za njega. Njegova glavna misao je postala: pesnik, u čijim grudima bukti sveti plamen poezije, treba da bude drugači od ostalih ljudi. Kao i zapadni epigoni velikih romantičarskih pesnika, on je postavio sebi za pravilo da treba da bude genijalno originalan u životu, neuredan, pust, zaboravan, sa nogama na zemlji ali glavom, sa dugom i razbarušenom kosom, u oblacima. U književnosti on je odveć slobodno shvatio i odveć samovoljno primenjivao opasno načelo da romantizam znači neograničenu slobodu u umetnosti. U poeziji, "bogodani", "ženijalni" pesnik, kako se tada govorilo, treba da bude što razuzdaniji, da baci pod noge zdrav razum i logiku običnih, smrtnih ljudi, da objavi rat sintaksi i rečniku, da sebi prisvoji pravo da kao bog stvara što mu ćud zahte. To je sve bilo na romantičarskoj devizi épater le bon bourgeois, "opseniti prostotu", i od toga bacanja praha u oči, od toga izigravanja genija, Laza Kostić je napravio sebi program i u životu i u književnosti.
U pojedinim književnostima ima trenutaka kada zavlada carstvo reči, i kada se književnost odvoji od prirodnosti i zdravog razuma. To su doba kada se sve svede na igre reči, na neočekivane i slikarske efekte pomoću reči, na preterane figure, kitnjaste girlande, na zamršene parafraze, usiljene inverzije, samovoljne i često besmislene neologizme. Takvi su bili marinisti i končetisti u Italiji, takav je bio eufuizam u Engleskoj, gongorizam i kultizam u Španiji, manirizam u Nemačkoj, precioznost u Francuskoj. To isto, tu istu logomaniju, predstavlja u srpskoj književnosti Laza Kostić.
Shvatajući da je jednom pesniku sve dopušteno, on je na hartiju stavljao sve što mu je na pamet dolazilo. U "genijalnosti" on je bio sjajan đak isto tako "genijalnog" Sime Milutinovića. Ono što je on kazao o jednoj Zmajevoj pesmi može se sa puno razloga primeniti na veliki deo njegovih razbarušenih pesama: "To je smesa. To je zbrka, to je kaos. Duševni kaos, ili kaotično stanje duše." On je kovao nove reči, pravio novu sintaksu, stvarao svoj osobeni, čudnjački srpski jezik. U svojoj pesničkoj vrućici on piše reči koje ni pre ni posle njega nijedan Srbin nije izgovorio: izniklica, neokrunka, poletanci, plakajnica, pokajka, sunčanarka, pletisanka, uzdanak, osamka, gud, žur, ster, vap, žas, trov, duj, kiv, podob, tez, neverad, kositres, vekotraj, likomet, skotomir, neprovar, nedrovar, sevnje, kajno, izmičar, i tako dalje! I ne samo da je stvarao nove reči za koje srpski jezik ne zna, no je po svojoj volji i radi stiha rezao i unakažavao reči koje postoje, ili rečima koje postoje davao smisao koji one nemaju. Zevs je kod njega, radi slika sa smej, postao Zej, Solun pretvara u Soluna, pupak znači pupljenje, jara znači jaranica, mraz znači mržnja ("Jača ljubav nego mraz..."), rod znači rođenje, čin znači način, gas znači gašenje.
Njegova mašta je pušten i obezuzdan parip. Najneverovatnije figure i poređenja na srpskom jeziku izišli su ispod njegova pera. Planine su za njega "masnice", ostaci božja biča kada je šibao zemlju zbog njenih crnih dela; zlato je pak žuti gnoj u tim masnicama. Nebo je "ugnuta stopa Gospoda Boga". Mesec je, po potrebi, žuta turska sablja i "obruč krune sveta". Zvezde su "štrecavi žuljevi na božjoj stopi". Dragine oči su "dva divita duboka". I ta njegova neodmerena, pusta fantazija, ta želja da bude što originalniji i da govori kako niko ne govori, da što više zaprepasti obične ljude u prezrenom taboru filistara, taj korov puste retorike i mahnite ekstravagancije ugušio je nekoliko cvetića poezije koji su bili nikli iz njegove duše.
PREVODILAC ŠEKSPIRA. — Kao pravi romantičar Kostić je bio oduševljen Šekspirom, on je u srpsku književnost uneo Šekspira, stvorio u svom dobu šekspirolatriju, koja je našla izraza u proslavi tristagodišnjice Šekspirova rođenja u Novom Sadu 1864. Kostić je počeo prevoditi Šekspira, i to Romea i Juliju, još vrlo mlad, 1859, u početku svoga književnoga rada, i Šekspirom se bavio celoga života. Njegovi prevodi iz Šekspira prvo su izlazili u odlomcima po časopisima. Kralja Ričarda III preveo je u društvu sa dr Jovanom Andrejevićem, i taj prevod štampan je 1864. u Novom Sadu; zatim ga je sam preveo, i taj novi prevod štampan je u Mostaru 1904. Njegov prevod Romea i Julije, udešen za pozornicu, izišao je u Novom Sadu 1876; celo delo prevedeno izišlo je u Novom Sadu 1907. Potpun prevod Hamleta štampan je u Mostaru 1903. Pored toga, u nekoliko mahova, Kostić je pisao o Šekspiru (Romeo i Julija. Jedna glava iz Šekspirove biblije, Matica, 1866; Oko Romea i Julije, Letopis Matice srpske, 1907).
Na te svoje prevode Kostić je mnogo polagao i smatrao ih kao jednu od svojih najvećih književnih zasluga. U stvari, oni ne mogu izdržati današnju kritiku. Kostić je u tim prevodima oduzeo Šekspiru sve njegove vrline, i dodao mu sve svoje mane; njegovi prevodi nisu Šekspir, no travestija Šekspira. Oni nisu verni, u njima ima i nerazumevanja teksta i mutnog izražavanja; prevodilac radi stiha dopušta sve sebi i pravi grube, uglaste stihove; ima neobičnih, skovanih reči, često i vulgarnosti. U celini ti su prevodi nerazumljivi, i ne mogu se čitati bez komentara.
DRAMATIČAR. — Zanesen Šekspirom, snevajući o njemu, kako veli jedan suvremenik, Kostić se i sam počeo baviti dramom, i brzo postao "naš mladi Šekspir", kako su ga nazivali po omladinskim družinama i u omladinskim listovima. Maksima Crnojevića napisao je još kao vrlo mlad đak, 1863. (Celo delo štampano je u Novom Sadu 1866; drugo izdanje, Novi Sad, 1887,89 udešeno za pozornicu.) I to mu je ostao najbolji dramski posao. Pored toga dao je i Peru Segedinca (1875, 1882, 1887). Duga i mutna narodna pesma o ženidbi Maksima Crnojevića, sa svojim skroz romantičnim događajima i romantičnim koloritom, morala je privući pažnju jednog u tolikoj meri romantičarskog pesnika kao što je bio Laza Kostić. Tu srpsku narodnu pesmu, koja po sadržini podseća na čuvenu epizodu o Paolu i Frančeski u Danteovoj Božanstvenoj komediji, zapazio je još Gete. I pre Kostića Jovan St. Popović je počeo od te narodne pesme da pravi jednu "melodramu", kao što je u naše doba poslužila za građu jednom nemačkom pesniku, A. Fingeru. Kostiću je narodna legenda poslužila samo kao osnovica, sve ostalo je izmenio, koristeći se pravima najšire pesničke slobode. Mesto primitivne zavade oko kolaste azdije u narodnoj pesmi, Kostić je uzeo sukob između osećanja ljubavi i pobratimstva, i Maksim Crnojević, knežević zetski, ispao je kao neka vrsta Hamleta, kneževića danskog. Narodna pesma nije bila dovoljno jasna, Kostićeva drama postala je sasvim mutna. Radnja je zbunjena i neodređena, ličnosti su tamne i neopredeljene, za događaje nema logičnog objašnjenja. Mašta je i ovde zahuktana, i bacilo se u neograničeno carstvo mašte i reči. Pored toga, pretenciozna mudrovanja, krupne reči bez stvarnog smisla, odsustvo istorijskog osećanja i lokalne boje. Ono što spasava ovu dramu pesničke mladosti Kostićeve, što joj daje relativnu vrednost prema poznijoj istorijskoj drami srpskoj, to su izvesna lirska mesta, u kojima ima poleta, snažnih tirada, uspele retorike. Pored svih svojih mana, Kostićeva drama je književnija no poznije drame iste vrste. Ličnosti su složenije, jezik književniji, scene su od efekta. Najzad, to je prva srpska drama ispevana u jambu kojim se ranije uspešno služio Branko Radičević. Kostić je uspeo da u drami svome jambu da nečeg krepkog i energičnog.
Pripadajući naraštaju koji je književnost stavljao u službu nacionalnih ideala, i sam aktivan liberalni nacionalist, Kostić je napisao antiaustrijsku i antiklerikalnu "tragediju iz povesti naroda srpskog" Pera Segedinac. Ovaj komad, delimično objavljen 1875. i 1881—1882, igran prvi put 1882, i štampan u Novom Sadu 1882. i 1887. godine, smatran je kao veliki politički događaj. Tumačeći istoriju kako mu je trebalo, Kostić je u kapetanu Peri Segedincu, buntovniku iz prve polovine XVIII veka, oličio sudbu srpskog naroda u Austriji. Komad ima nekoliko jakih scena i dosta patriotskih tirada. Politička tendencija razvijena je na štetu umetnosti. Komad Gordana (Cetinje, 1890), izrađen je prema narodnoj pesmi i manje je vrednosti no dva ranija pozorišna dela Kostićeva.
OSTALI KNJIŽEVNI RAD. — U mladosti, u punom jeku romantizma, Kostić je napisao nekoliko fantastičnih pripovedaka (Maharadža, Čedo vilino, Mučenica), koje odlikuje ona ista neobuzdana fantazija i bojadisan i zvučan verbalizam. Zbog tih osobina te pripovetke su bile mnogo čitane šezdesetih godina.
Laza Kostić se još bavio i filozofijom umetnosti, i u tom pravcu dao zamršenu i pretencioznu knjigu Osnova lepote u svetu (Novi Sad, 1880). Isto tako bavio se i književnom kritikom, upravo književnim pamfletom. Njegovi zavidljivi napadi na Branka Radičevića (u Zeti i Crnogorci za 1885) i Zmaja Jovana Jovanovića, protiv koga je napisao celu jednu ružnu knjigu (O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, Sombor, 1902), ne služe mu nimalo na čast. Za umetničku filozofiju i književnu kritiku nije imao dovoljno ravnoteže u glavi i objektivnosti u duhu. 1865. u Novom Sadu izišao je njegov prevod s engleskoga Edvarda Litna Bulvera Poslednji dani Pompejevi. Sa mađarskoga je preveo veću pesmu Josifa Kiša Jehova (1904).
OPŠTI POGLED. — Laza Kostić je bio i ostaće najkarakterističniji pesnik srpskog romantizma, koji je sa manama te književne škole oterao do kraja, pokazavši kako se može rđavo proći sa nešto talenta a sa mnogo spisateljske taštine. Nekada jako slavljen, jer je bolje no iko predstavljao lažan ideal romantičkog "pojete", on je poslednjih godina mnogo izgubio od starog glasa. Od devedesetih godina javlja se u kritici jaka reakcija protivu njega, i danas se na njega gleda kao na reprezentativnog pesnika Sturm und Drang perioda u srpskoj književnosti, na originalnog liričara koji je bezobzirno zloupotrebio svoju originalnost, na prvog prevodioca i popularizatora Šekspira u srpskoj književnosti, i na dramatičara koji je napisao Maksima Crnojevića, jedno od relativno najboljih dramskih dela romantičke škole.
Jovan Skerlić
Istorija nove srpske književnosti
BIOGRAFIJA
(Kovilj, 31.01.1841 — Beč, 26.11.1910)
ŽIVOT. — U Kovilju, u Bačkoj, od oca austrijskog oficira, rodio se Laza Kostić 31. januara 1841. Osnovnu školu učio je u mestu rođenja, realku u Pančevu, gimnaziju u Novom Sadu i Budimu. Prava je svršio u Pešti, 1864; 1866. postao je doktor prava. 1866. bude izabran za profesora u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu. 1867. postao je veliki beležnik opštine novosadske; od 1869. do 1872. bio je predsednik varoškog suda. U Pešti kao đak i u Novom Sadu vrlo živo je učestvovao u omladinskom pokretu, kao jedan od prvaka u njemu. U nekoliko mahova bio je i poslanik na crkveno-narodnom Saboru u Karlovcima i dva puta poslanik šajkaški u peštanskom parlamentu. 1872. bio je zatvoren zbog "veleizdaje". 1879. postao je sekretar srpskog poslanstva u Petrogradu. Početkom osamdesetih godina uređivao je liberalni organ Srpsku nezavisnost u Beogradu, odakle je otišao 1883, a krajem osamdesetih godina službeni list Glas Crnogorca na Cetinju. Vrativši se u zavičaj, živeo je dosta povučeno i neaktivno sve do same smrti. Poslednje godine života proveo je u Somboru. Umro je 26. novembra 1910, u Beču, gde je otišao na lečenje.
POČETAK KNJIŽEVNOG RADA. — Kostić je propevao vrlo mlad, još kao đak u gimnaziji, krajem pedesetih godina. Prvim svojim stihovima stekao je glas, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina sve više rastao, tako da se pored Zmaja i Jakšića ubrajao u najbolje pesnike srpske. Svoje lirske pesme pokupio je tek 1873. i 1874. štampao u zasebne knjige; 1909. svu njegovu poeziju, u zasebnoj knjizi, izdala je Matica srpska u Novom Sadu.
Odmah u početku svoga književnog rada Kostić se odlikovao većom književnom kulturom od ostalih pesnika srpskoga romantizma. On je znao strane jezike, bavio se filozofijom i bio upoznat sa velikim uzorima klasičnih i zapadnih književnosti. Kao vrlo mlad čovek prevodio je u narodnim stihovima Ilijadu, i taj posao ponovo prihvatio 1874. On je kao đak počeo uvoditi Šekspira u srpsku književnost. Ali kod drugoga bi ta književna kultura poslužila da podigne duh i da proširi vidik. Kostić je čitao strane pisce da bi više mogao imponovati, više zasenjivati svoje naivne čitaoce. On čita da bi u zgodnom trenutku mogao prosuti pljusak grčkih, latinskih, talijanskih, engleskih, pa čak i sanskritskih citata, zaprepastiti nečuvenim imenima iz svih svetskih književnosti, služiti se podacima koji su se mogli iščeprkati samo po rečnicima. Kod velikih pisaca on nije nalazio ono što je kod njih najbolje no ono što se njemu najviše dopadalo. Kod Šekspira on nije video onaj silni realizam, onu intenzivnu poeziju, onu kao more duboku psihologiju ljudskog srca i gvozdenu logičnost englesku, no ono što je najniže i najslabije kod njega: emfazu, kalambure, titranje rečima, sve ustupke velikog pesnika vulgarnom ukusu ondašnje publike engleske. Bez ravnoteže u duhu, Kostić je na zlo upotrebio i svoje znanje jezika i svoje književno obrazovanje.
LIRIČAR. — On je imao pesničkog talenta, i to talenta koji u osnovu nije bio banalan. Od njega je ostalo nekoliko lepih lirskih pesama i dobrih balada (Samson i Dalila, Minadir). Ali njegova prirodna originalnost bila je kobna za njega. Njegova glavna misao je postala: pesnik, u čijim grudima bukti sveti plamen poezije, treba da bude drugači od ostalih ljudi. Kao i zapadni epigoni velikih romantičarskih pesnika, on je postavio sebi za pravilo da treba da bude genijalno originalan u životu, neuredan, pust, zaboravan, sa nogama na zemlji ali glavom, sa dugom i razbarušenom kosom, u oblacima. U književnosti on je odveć slobodno shvatio i odveć samovoljno primenjivao opasno načelo da romantizam znači neograničenu slobodu u umetnosti. U poeziji, "bogodani", "ženijalni" pesnik, kako se tada govorilo, treba da bude što razuzdaniji, da baci pod noge zdrav razum i logiku običnih, smrtnih ljudi, da objavi rat sintaksi i rečniku, da sebi prisvoji pravo da kao bog stvara što mu ćud zahte. To je sve bilo na romantičarskoj devizi épater le bon bourgeois, "opseniti prostotu", i od toga bacanja praha u oči, od toga izigravanja genija, Laza Kostić je napravio sebi program i u životu i u književnosti.
U pojedinim književnostima ima trenutaka kada zavlada carstvo reči, i kada se književnost odvoji od prirodnosti i zdravog razuma. To su doba kada se sve svede na igre reči, na neočekivane i slikarske efekte pomoću reči, na preterane figure, kitnjaste girlande, na zamršene parafraze, usiljene inverzije, samovoljne i često besmislene neologizme. Takvi su bili marinisti i končetisti u Italiji, takav je bio eufuizam u Engleskoj, gongorizam i kultizam u Španiji, manirizam u Nemačkoj, precioznost u Francuskoj. To isto, tu istu logomaniju, predstavlja u srpskoj književnosti Laza Kostić.
Shvatajući da je jednom pesniku sve dopušteno, on je na hartiju stavljao sve što mu je na pamet dolazilo. U "genijalnosti" on je bio sjajan đak isto tako "genijalnog" Sime Milutinovića. Ono što je on kazao o jednoj Zmajevoj pesmi može se sa puno razloga primeniti na veliki deo njegovih razbarušenih pesama: "To je smesa. To je zbrka, to je kaos. Duševni kaos, ili kaotično stanje duše." On je kovao nove reči, pravio novu sintaksu, stvarao svoj osobeni, čudnjački srpski jezik. U svojoj pesničkoj vrućici on piše reči koje ni pre ni posle njega nijedan Srbin nije izgovorio: izniklica, neokrunka, poletanci, plakajnica, pokajka, sunčanarka, pletisanka, uzdanak, osamka, gud, žur, ster, vap, žas, trov, duj, kiv, podob, tez, neverad, kositres, vekotraj, likomet, skotomir, neprovar, nedrovar, sevnje, kajno, izmičar, i tako dalje! I ne samo da je stvarao nove reči za koje srpski jezik ne zna, no je po svojoj volji i radi stiha rezao i unakažavao reči koje postoje, ili rečima koje postoje davao smisao koji one nemaju. Zevs je kod njega, radi slika sa smej, postao Zej, Solun pretvara u Soluna, pupak znači pupljenje, jara znači jaranica, mraz znači mržnja ("Jača ljubav nego mraz..."), rod znači rođenje, čin znači način, gas znači gašenje.
Njegova mašta je pušten i obezuzdan parip. Najneverovatnije figure i poređenja na srpskom jeziku izišli su ispod njegova pera. Planine su za njega "masnice", ostaci božja biča kada je šibao zemlju zbog njenih crnih dela; zlato je pak žuti gnoj u tim masnicama. Nebo je "ugnuta stopa Gospoda Boga". Mesec je, po potrebi, žuta turska sablja i "obruč krune sveta". Zvezde su "štrecavi žuljevi na božjoj stopi". Dragine oči su "dva divita duboka". I ta njegova neodmerena, pusta fantazija, ta želja da bude što originalniji i da govori kako niko ne govori, da što više zaprepasti obične ljude u prezrenom taboru filistara, taj korov puste retorike i mahnite ekstravagancije ugušio je nekoliko cvetića poezije koji su bili nikli iz njegove duše.
PREVODILAC ŠEKSPIRA. — Kao pravi romantičar Kostić je bio oduševljen Šekspirom, on je u srpsku književnost uneo Šekspira, stvorio u svom dobu šekspirolatriju, koja je našla izraza u proslavi tristagodišnjice Šekspirova rođenja u Novom Sadu 1864. Kostić je počeo prevoditi Šekspira, i to Romea i Juliju, još vrlo mlad, 1859, u početku svoga književnoga rada, i Šekspirom se bavio celoga života. Njegovi prevodi iz Šekspira prvo su izlazili u odlomcima po časopisima. Kralja Ričarda III preveo je u društvu sa dr Jovanom Andrejevićem, i taj prevod štampan je 1864. u Novom Sadu; zatim ga je sam preveo, i taj novi prevod štampan je u Mostaru 1904. Njegov prevod Romea i Julije, udešen za pozornicu, izišao je u Novom Sadu 1876; celo delo prevedeno izišlo je u Novom Sadu 1907. Potpun prevod Hamleta štampan je u Mostaru 1903. Pored toga, u nekoliko mahova, Kostić je pisao o Šekspiru (Romeo i Julija. Jedna glava iz Šekspirove biblije, Matica, 1866; Oko Romea i Julije, Letopis Matice srpske, 1907).
Na te svoje prevode Kostić je mnogo polagao i smatrao ih kao jednu od svojih najvećih književnih zasluga. U stvari, oni ne mogu izdržati današnju kritiku. Kostić je u tim prevodima oduzeo Šekspiru sve njegove vrline, i dodao mu sve svoje mane; njegovi prevodi nisu Šekspir, no travestija Šekspira. Oni nisu verni, u njima ima i nerazumevanja teksta i mutnog izražavanja; prevodilac radi stiha dopušta sve sebi i pravi grube, uglaste stihove; ima neobičnih, skovanih reči, često i vulgarnosti. U celini ti su prevodi nerazumljivi, i ne mogu se čitati bez komentara.
DRAMATIČAR. — Zanesen Šekspirom, snevajući o njemu, kako veli jedan suvremenik, Kostić se i sam počeo baviti dramom, i brzo postao "naš mladi Šekspir", kako su ga nazivali po omladinskim družinama i u omladinskim listovima. Maksima Crnojevića napisao je još kao vrlo mlad đak, 1863. (Celo delo štampano je u Novom Sadu 1866; drugo izdanje, Novi Sad, 1887,89 udešeno za pozornicu.) I to mu je ostao najbolji dramski posao. Pored toga dao je i Peru Segedinca (1875, 1882, 1887). Duga i mutna narodna pesma o ženidbi Maksima Crnojevića, sa svojim skroz romantičnim događajima i romantičnim koloritom, morala je privući pažnju jednog u tolikoj meri romantičarskog pesnika kao što je bio Laza Kostić. Tu srpsku narodnu pesmu, koja po sadržini podseća na čuvenu epizodu o Paolu i Frančeski u Danteovoj Božanstvenoj komediji, zapazio je još Gete. I pre Kostića Jovan St. Popović je počeo od te narodne pesme da pravi jednu "melodramu", kao što je u naše doba poslužila za građu jednom nemačkom pesniku, A. Fingeru. Kostiću je narodna legenda poslužila samo kao osnovica, sve ostalo je izmenio, koristeći se pravima najšire pesničke slobode. Mesto primitivne zavade oko kolaste azdije u narodnoj pesmi, Kostić je uzeo sukob između osećanja ljubavi i pobratimstva, i Maksim Crnojević, knežević zetski, ispao je kao neka vrsta Hamleta, kneževića danskog. Narodna pesma nije bila dovoljno jasna, Kostićeva drama postala je sasvim mutna. Radnja je zbunjena i neodređena, ličnosti su tamne i neopredeljene, za događaje nema logičnog objašnjenja. Mašta je i ovde zahuktana, i bacilo se u neograničeno carstvo mašte i reči. Pored toga, pretenciozna mudrovanja, krupne reči bez stvarnog smisla, odsustvo istorijskog osećanja i lokalne boje. Ono što spasava ovu dramu pesničke mladosti Kostićeve, što joj daje relativnu vrednost prema poznijoj istorijskoj drami srpskoj, to su izvesna lirska mesta, u kojima ima poleta, snažnih tirada, uspele retorike. Pored svih svojih mana, Kostićeva drama je književnija no poznije drame iste vrste. Ličnosti su složenije, jezik književniji, scene su od efekta. Najzad, to je prva srpska drama ispevana u jambu kojim se ranije uspešno služio Branko Radičević. Kostić je uspeo da u drami svome jambu da nečeg krepkog i energičnog.
Pripadajući naraštaju koji je književnost stavljao u službu nacionalnih ideala, i sam aktivan liberalni nacionalist, Kostić je napisao antiaustrijsku i antiklerikalnu "tragediju iz povesti naroda srpskog" Pera Segedinac. Ovaj komad, delimično objavljen 1875. i 1881—1882, igran prvi put 1882, i štampan u Novom Sadu 1882. i 1887. godine, smatran je kao veliki politički događaj. Tumačeći istoriju kako mu je trebalo, Kostić je u kapetanu Peri Segedincu, buntovniku iz prve polovine XVIII veka, oličio sudbu srpskog naroda u Austriji. Komad ima nekoliko jakih scena i dosta patriotskih tirada. Politička tendencija razvijena je na štetu umetnosti. Komad Gordana (Cetinje, 1890), izrađen je prema narodnoj pesmi i manje je vrednosti no dva ranija pozorišna dela Kostićeva.
OSTALI KNJIŽEVNI RAD. — U mladosti, u punom jeku romantizma, Kostić je napisao nekoliko fantastičnih pripovedaka (Maharadža, Čedo vilino, Mučenica), koje odlikuje ona ista neobuzdana fantazija i bojadisan i zvučan verbalizam. Zbog tih osobina te pripovetke su bile mnogo čitane šezdesetih godina.
Laza Kostić se još bavio i filozofijom umetnosti, i u tom pravcu dao zamršenu i pretencioznu knjigu Osnova lepote u svetu (Novi Sad, 1880). Isto tako bavio se i književnom kritikom, upravo književnim pamfletom. Njegovi zavidljivi napadi na Branka Radičevića (u Zeti i Crnogorci za 1885) i Zmaja Jovana Jovanovića, protiv koga je napisao celu jednu ružnu knjigu (O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, Sombor, 1902), ne služe mu nimalo na čast. Za umetničku filozofiju i književnu kritiku nije imao dovoljno ravnoteže u glavi i objektivnosti u duhu. 1865. u Novom Sadu izišao je njegov prevod s engleskoga Edvarda Litna Bulvera Poslednji dani Pompejevi. Sa mađarskoga je preveo veću pesmu Josifa Kiša Jehova (1904).
OPŠTI POGLED. — Laza Kostić je bio i ostaće najkarakterističniji pesnik srpskog romantizma, koji je sa manama te književne škole oterao do kraja, pokazavši kako se može rđavo proći sa nešto talenta a sa mnogo spisateljske taštine. Nekada jako slavljen, jer je bolje no iko predstavljao lažan ideal romantičkog "pojete", on je poslednjih godina mnogo izgubio od starog glasa. Od devedesetih godina javlja se u kritici jaka reakcija protivu njega, i danas se na njega gleda kao na reprezentativnog pesnika Sturm und Drang perioda u srpskoj književnosti, na originalnog liričara koji je bezobzirno zloupotrebio svoju originalnost, na prvog prevodioca i popularizatora Šekspira u srpskoj književnosti, i na dramatičara koji je napisao Maksima Crnojevića, jedno od relativno najboljih dramskih dela romantičke škole.
Jovan Skerlić
Istorija nove srpske književnosti