Pesmarnik » Diskusije


Desanka Maksimović

  • Officer
    25. јул 2013.

    DESANKA MAKSIMOVIĆ
    (Rabrovica, 16.05.1898 — Beograd, 11.02.1993)

    Desanka Maksimović je rođena 16. maja 1898. godine u selu Rabrovici kao najstarije od osmoro dece Draginje, poreklom iz poznate svešteničke porodice Petrović i Mihaila Maksimovića, učitelja. Ali Desankine uspomene na detinjstvo, toliko prisutne u njenoj poeziji, odnose se upravo na Brankovinu u koju je otac premešten nakon njenog rođenja, i gde je završila prva tri razreda osnovne škole. Očeva promena službe odvela je porodicu u Valjevo 1908. godine gde će buduća pesnikinja završiti i osnovnu školu i gimnaziju. Književnost joj je predavao Sima Pandurović, koji je primetio njen talenat i podržao afirmaciju, ali su gimnazijski dani ubrzo prekinuti Prvim svetskim ratom. Posle položene mature Desanka je na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisala studije uporedne književnosti, istorije i istorije umetnosti. Prve stihove objavila je u časopisu "Misao" 1920. godine, a najbolje je primljena pesma "Strepnja" da bi kasnije postala saradnik i drugih književnih časopisa. Pri kraju studija radila je u obrenovačkoj privatnoj gimnaziji, a nakon diplomiranja 1923. godine bila postavljena za suplenta Treće ženske beogradske gimnazije. Sledeće godine publikovanja je njena prva zbirka jednostavnog naziva "Pesme". Kako je tokom studija ispoljila interesovanje za književnost drugih zemalja, u prvom redu Francuske, kao stipendista francuske vlade boravila je u Parizu. Nakon ovog iskustva postavljena je za suplenta Učiteljske škole u Dubrovniku gde je bila zapažena i cenjena, te će ovaj grad zauvek imati njenu naklonost. Posle dolaska u Beograd 1926. godine radila je u ženskoj gimnaziji sve do početka Drugog svetskog rata. U međuvremenu pojavile su se zbirke pesama i pripovedaka: "Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Ludilo srca", "Srce lutke spavaljke", "Kako oni žive", "Nove pesme", "Raspevane price"... Stradanje srpskog naroda opevala je u čuvenim rodoljubivim pesmama "Srbija se budi" i "Spomen na ustanak" i najsnažnijoj svojoj pesmi te vrste nadahnutoj kragujevačkom oktobarskom tragedijom "Krvavoj bajci".1

    U posleratnom periodu izdvajaju se knjige: "Pesnik i zavičaj", "Miris zemlje", "Govori tiho", "Tražim pomilovanje", "Nemam više vremena", "Pisma iz Norveške", "Letopis Perunovih potomaka", "Ozon zavičaja", "Slovo ljubavi"... Pesničkim vrhuncem Desanke Maksimović smatra se zbirka poezije "Tražim pomilovanje" gde u lirskoj rasparavi sa Dušanovim zakonikom pesnikinja zastupa sve kategorije ljudi, između mnogih i svoje brankovačke zemljake.

    Za stvaralački rad dobijala je najviša državna priznanja i nagrade i postala redovni član SANU. Desanka Maksimović je umrla 11. februara 1993. godine u Beogradu, a sahranjena je u Brankovini.

    Bogato, duboko emotivno i misaono delo, jednostavnog pesničkog izraza, uvrstilo je Desanku Maksimović u red naših najomiljenijih pisaca. Brankovina kao stalno nadahnuće zauzima visoko mesto u njenoj poeziji i odslikana je najlepšim bojama — bojama zavičaja.


    Dragana Lazarević Ilić

  • Officer
    26. јул 2013.

    PREDOSEĆANJE

    Poznala sam te kad sneg se topi,
    topi, i duva vetar mlak.
    Blizina proleća dušu mi opi,
    opi, pa žudno udisah zrak.
    S nežnošću gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom;
    i znadoh da ćeš biti mi drag,
    drag u životu celom.

    Poznala sam te u zvonak dan,
    dan pijan, svež i mek.
    Činjaše mi se već davno znan,
    znan kad te poznadoh tek.
    S nežnošću gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom;
    i znadoh da ćeš biti mi drag,
    drag u životu celom.

    Poznala sam te kad kopni led,
    led, dok se budi proletnji dah;
    kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
    kad sretno se i tužno u isti mah.
    S nežnošću gledah stopa ti trag,
    trag po snegu belom;
    i znadoh da ćeš biti mi drag,
    drag u životu celom.

  • Officer
    26. јул 2013.

    MESEČINA

    Luta nam mesec oko sobe,
    kraj strehe plovi naše,
    srebrom nam napunio čaše,
    i staklene boce obe.
     
    Mesečinom sam se opila
    često, zbog sreće, zbog jada.
    Pijmo, prijatelju, i sada,
    prozorska otvori krila.

    Videćeš, manje je slatka
    časa tvog starog vina
    nego kupa ova s visina.
    Pijmo je. Noć je kratka.

    Pijmo, prijatelju, sad skupa
    ovo ponoćno pića,
    sve moje znaćeš biće
    kad zadnja se isprazni kupa.

    Biće ti sasvim prozirna
    moja duša i oko;
    gledaćeš u srce duboko,
    do samog dna mu nemirna.

    Reči će poteći same
    obraz stati da se žari;
    a mesec, krčmar stari,
    iz šumske smejaće se tame.

  • Officer
    26. јул 2013.

    OPOMENA

    Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
    ne ostavljaj me nikad samu
    kad neko svira.

    Mogu mi se učiniti
    duboke i meke
    oči neke
    sasvim obične.

    Može mi se učiniti
    da tonem u zvuke,
    pa ću ruke
    svakom pružiti.

    Može mi se ućiniti
    lepo i lako
    voleti kratko
    za jedan dan.

    Ili mogu kom reći u tome
    času čudesno sjajnu
    predragu mi tajnu
    koliko te volim.

    O, ne ostavljaj me nikad samu
    kad neko svira.
    Učiniće mi se negde u šumi
    ponovo sve moje suze teku
    kroz samonikle neke česme.

    Učiniće mi se crn leptir jedan
    po teškoj vodi krilom šara
    što nekad neko reći mi ne sme.

    Učinice mi se negde kroz tamu
    neko peva i gorkim cvetom
    u neprebolnu ranu srca dira.

    O, ne ostavljaj me nikad samu,
    nikad samu,
    kad neko svira.

  • Officer
    26. јул 2013.

    NAŠA TAJNA

    O tebi neću govoriti ljudima.
    Neću im reći da li si mi samo
    poznanik bio ili prijatelj drag;
    ni kakav je, ni da li je
    u našim snovima i žudima
    dana ovih ostao trag.

    Neću im reći da li iz osame
    žeđi, umora, ni da li je ikada
    ma koje od nas drugo volelo;
    niti srce naše
    da li nas je radi nas,
    ili radi drugih,
    kadgod bolelo.

    Neći im reći kakav je sklad
    oči naše često spajao
    u sazvežđe žedno;
    ni da li sam ja ili si ti bio rad
    da tako bude –
    ili nam je bilo svejedno.

    Neću im reći da li je život
    ili od smrti strah
    spajao naše ruke;
    ni da li zvuke
    smeha voleli smo više
    od šuma suza.

    Neću im reći nijedan slog jedini
    šta je moglo, ni da li je moglo nešto
    da uplete i sjedini
    duše naše kroz čitav vek;
    ni da li je otrov ili lek
    ovo što je došlo
    onome što je bilo.

    Nikome neću reći kakva se
    zbog tebe pesma događa
    u meni večito:
    da li opija toplo
    kao šume naše s proleća,
    ili tiha i tužna
    ćuti u meni rečito.
    O, nikome neću reći
    da li se radosna ili boleća
    pesma događa u meni.

    Ja više volim da prećutane
    odemo ona i ja
    tamo gde istom svetlošću sja
    i zora i noć i dan;
    tamo gde su podjednako tople
    i sreća i bol živa;
    tamo gde je od istog večnog tkiva
    i čovek i njegov san.

  • 29. јул 2013.

    COVEK


    Poznavala sam u detinjstvu pticu srca sitna kao lešnik, a umrla je već u treću zoru kad su joj ljudi oteli gnezdo i goru. I sećam se nekog starog tužnookog pseta koje je imalo snage da skapa od žalosti kada je nestalo drage ruke iz koje je primalo milovanja, udarce i kosti. Samo sam ja preživela smrt voljenih bića, i mnogo mi se dragih prijatelja izgubilo u dubini mraka, preživeča sam niz izdaja i kleveta i rastanaka i opet mi se hoće i sunca i sveta.

  • 30. јул 2013.

    Srnina molitva



    Istoku okrenuta,
    srna pod borom kleci,
    moli se molitvom zverinja,
    bez reci.
    Od jutarnjeg sjaja
    oci su joj crvene,
    ne vidi oko sebe nista,
    ni okolno drvece,
    ni jezero, ni mene.
    Hiljadu je vekova dizao
    njen visoki hram,
    vajao stubove u njemu,
    Gospod sam.
    Mahovinom je zastro
    kamen goli,
    da bi srna imala
    gde da se moli.
    Istoku okrenuta


    moli se dignute glave
    da borovi pravo rastu,
    da zime ne budu ljute,
    da drvo novo nikne
    na mestu gde staro se osu�i,
    da u jezeru voda
    nikada ne presu�i,
    da jasne budu zore,


    da sumu mimoilazi grom.
    Istoku okrenuta
    moli se za svoj dom.
    I svud iz borove kore,
    kroz sume hram,
    mirisu tamnjan i smola.
    I dok se moli, svecu
    drzi joj Gospod sam.

  • Officer
    01. август 2013.

    Stevan Raickovic o Desanki Maksimovic


     



    Desanku Maksimovic mnogi smatraju pesnikom ljubavi, mladosti i vedrine. Pesnikom zemaljskih lepota i plodova. U njoj, cini se,pre treba videti velikog pesnika velikih strahova i velikih sumnji. Ona je mozda najautenticniji pesnik Srbije. Ali je ona jos autenticnija kad opeva neku zemlju koja i jeste i nije; koja i postoji i ne postoji. I za koju se ne zna da li je pesnikov zavicaj ili zemlja njegovog progonstva. Prve svoje pesme Desanka je objavila 1920. godine u casopisu "Misao" i od tada ona neprekidno stvara, tako da spada u nase najplodnije pesnike. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedacke, romansijerske i putopisne proze. "Kada su se stvarale ove pesme, izvirali su stihovi kao voda; kao da sam neku cesmu otvorila. I sama sam se cudila kako su tekli glatko neprestano....Dogodilo se ono najpozeljnije, oblik i sadrzaj su sliveni, jedno drugo isticu i dopunjuju." - kaze sama pesnikinja. "Po svojoj motivskoj raznovrsnosti i bogatoj lirskoj skali od najjednostavnijih tonova do dubokih i misaonih sazvucja, lirika Desanke Maksimovic se ukazuje kao srecna mogucnost da poput vecite pesnicke senke prati svoga citaoca od njegovih prvih koraka u zivot, pa nadalje...



    Stevan Raickovic.


  • Officer
    12. август 2013.

    ČEŽNJA

    Sanjam da češ doći:
    jer mirišu noći, a drveće lista,
    i novo se cveće svakog jutra rodi;
    jer osmesi ljupki igraju po vodi
    i prolećnim nebom što od sreće blista;

    jer pupe topole i kao da ho6e
    k nebu, pune tople, nabujale žudi;
    jer u duši bilja ljubav već se budi,
    i mirisnim snegom osulo se voće;

    jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
    jer priroda sva se za tvoj doček kiti.
    Cveće, vode, mž(|le, jablanovi viti,
    sve okolo mene čeka te i zove.

    Dođi! Snovi moji u gustome roju
    tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
    Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
    i u svemu čežnju opazićeš moju.
  • Officer
    12. август 2013.
    JEDNO UVERENJE

    Moram ti lepe večeri neke
    zenice tople gledati do dna,
    pa ti na kapke providne, meke,
    lagano, kao milovanje sna,
    spustiti usne.

    Moram ti jednom u dana jatu
    od mrskog dana učiniti drag,
    pa ti na srce, blago kao bratu
    kad bih da bola otklonim trag,
    spustiti ruku.

    Moram, kad jednom opazim da me
    s radošću sretaš poslednji put,
    uz tihu pesmu na tvoje rame,
    taj tako čudno primamljivi kut,
    spustiti glavu.

    Tako ćeš lepih jutara nekih
    pružajuć drugoj zenica dna
    reći: »O, gde su ond meki,
    slični milošti lakoga sna
    poljupci njeni?«

    Tako ćeš često u noći jatu,
    kada ti život ne bude drag,
    reći: »O, gde je ona kao bratu
    da mi sa srca zbriše bola trag
    dodirom ruke?«

    Tako ćeš, posle lutanja razna
    osamljen kad se vidiš prvi put,
    reći: »O, gde je ona mazna,
    ramena moga na osamljen kut
    da spusti glavu?«