Nestaneš svaki put kad te snovima dotaknem,
i opet iznova na rubu tuge i radosti.
Čudne su te stanice naše sujete.
i verujem i ne,
i volim te ili možda ne.
Sve dok se ne dodirujemo
sve dok mi ne znaš ukus usana,
i miris kose,
puštam te.
Ne odustajem.
Naći ću tog muškarca u tebi,
probudicu i onu poslednju iskru požude.
Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,
Jednom kad se umoriš od bežanja,
zaspaćes na mojim rukama.
I pustićemo kiše da pevaju,
pisaćemo pesme bez reči i rime,
setićeš se neke davne zime,
i reći ću ti da si moja ludica.
Ona ista koja je čekala sve ove godine,
samo jedno sneno svitanje,
jedan čeznjiv pogled u daljine.
Dok ti budem usnama tražila sve tajne puteve,
tu negde na tvojim ledjima...
Ne budi me i ne reci mi da voliš me.
Ljubav je ta lažna spoznaja,
Sebična i ranjiva.
Ukradi mi osmehe lažljive, i sakrij u svoje džepove...
Ugnijezdi se u moje oči sanjive,
i ostani tu do kraja vremena...
zarobljena izmedju svetova,
u javi svog sna,
tu na rubu mojih usana.
Zastane li ti pogled u prolazu
a da i ne slutiš,
koliko se tajni sakrije u tih par minuta,
u raskoraku između dva sna ?
Gledaš me kao stranca, još te očima mogu slagati.
Slatko i gorko u isti tren.
Nekad toliko blizu, a sada, toliko daleko.
Tvoje su oči umorne i pričaju neku drugu priču.
Uzimaš i daješ a opet si pun praznine,
straha i lažnih osmeha.
Vreme te odnosi i crta bore rugalice,
na licu skitnice koja još traži svoj dom.
Uzalud tragaš, neke se stvari samo srcem vide.
A Ja, mogu voleti hiljadu ljudi na hiljadu načina.
Gledati ih sa hiljadu razičitih pogleda.
Spremati im sobe u hiljadu ćoškova svog srca.
Uvek iznova i drugačije.
Lagati ih sa hiljadu pesama, na hiljadu jezika,
a ne reći nista što bi mi uzeli za zlo.
U hiljadu gradova pod hiljadu zvezda,
u samo jednom životu i samo jednom danu.
Mogu i oni mene voleti na hiljadu načina,
na hiljadu različitih mesta,
a da opet sve to ne bude dovoljno za jedan iskren osmeh.
Koliko bi me učinio srećnom…? Samo jedan pogled,
samo jedan san, i jedan, jedini dan.
Nestaneš svaki put kad te snovima dotaknem,
i opet iznova na rubu tuge i radosti.
Čudne su te stanice naše sujete.
i verujem i ne,
i volim te ili možda ne.
Sve dok se ne dodirujemo
sve dok mi ne znaš ukus usana,
i miris kose,
puštam te.
Ne odustajem.
Naći ću tog muškarca u tebi,
probudicu i onu poslednju iskru požude.
Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,
Jednom kad se umoriš od bežanja,
zaspaćes na mojim rukama.
I pustićemo kiše da pevaju,
pisaćemo pesme bez reči i rime,
setićeš se neke davne zime,
i reći ću ti da si moja ludica.
Ona ista koja je čekala sve ove godine,
samo jedno sneno svitanje,
jedan čeznjiv pogled u daljine.
Dok ti budem usnama tražila sve tajne puteve,
tu negde na tvojim ledjima...
Ne budi me i ne reci mi da voliš me.
Ljubav je ta lažna spoznaja,
Sebična i ranjiva.
Ukradi mi osmehe lažljive, i sakrij u svoje džepove...
Ugnijezdi se u moje oči sanjive,
i ostani tu do kraja vremena...
zarobljena izmedju svetova,
u javi svog sna,
tu na rubu mojih usana.
Zastane li ti pogled u prolazu
a da i ne slutiš,
koliko se tajni sakrije u tih par minuta,
u raskoraku između dva sna ?
Gledaš me kao stranca, još te očima mogu slagati.
Slatko i gorko u isti tren.
Nekad toliko blizu, a sada, toliko daleko.
Tvoje su oči umorne i pričaju neku drugu priču.
Uzimaš i daješ a opet si pun praznine,
straha i lažnih osmeha.
Vreme te odnosi i crta bore rugalice,
na licu skitnice koja još traži svoj dom.
Uzalud tragaš, neke se stvari samo srcem vide.
A Ja, mogu voleti hiljadu ljudi na hiljadu načina.
Gledati ih sa hiljadu razičitih pogleda.
Spremati im sobe u hiljadu ćoškova svog srca.
Uvek iznova i drugačije.
Lagati ih sa hiljadu pesama, na hiljadu jezika,
a ne reći nista što bi mi uzeli za zlo.
U hiljadu gradova pod hiljadu zvezda,
u samo jednom životu i samo jednom danu.
Mogu i oni mene voleti na hiljadu načina,
na hiljadu različitih mesta,
a da opet sve to ne bude dovoljno za jedan iskren osmeh.
Koliko bi me učinio srećnom…? Samo jedan pogled,
samo jedan san, i jedan, jedini dan.