Ljubavi srpskih pesnika » Diskusije


Vojislav Ilić

  • Leader
    23. април 2014.

    Sin književnika Jovana Ilića, Vojislav, još od malena je dane provodio u društvu velikih pesnika. Večito im je kuća bila puna učenog sveta: Đura Jakšić, Zmaj, Laza Kostić, Stevan Sremac, Laza Lazarević… Mnogi od njih ostavili su pisane dokaze o gostoljubivosti i širokogrudosti ove pesničke porodice prepune muških glava. Od četvorice sinova, koliko ih je Jovan imao, Vojislav je bio najbolešljiviji, do petnaeste godine je jedva i u školu išao. Posle završene treće godine gimnazije, malo je išao i na Veliku školu, pa i to napustio. Poezija mu je bila milija, a s obzirom na to da je ceo život proveo upravo u gorenabrojanom društvu, imao je i te kako predispozicija da joj se posveti u potpunosti.


    Sa objavljivanjem prvih pesama u “Otadžbini” počele su i prve ljubavi. U isto vreme kada je Vojislav u društvu svoje braće sticao boemski staž u poznatim beogradskim kafanama, u Pozorištu prekoputa stasavala je lepa Zora, ćerka glumačkog para Kolarović. Nekako baš u to vreme i ona počinje svojom lepotom da zapada za oko mnogobrojnoj publici. O njenoj zavodljivosti na pozornici zapisao je i kritičar Milan Grol: “Pošto je… brzo uskočila u ljubavnice, ona počinje da zavodi i širi krug obožavalaca od onih na pozornici. U nju se zaljubljuje čitavo kolo pozorišnih ljubitelja, između ostalih… i sam Vojislav Ilić.” A Vojislav – lep mladić, samo tri godine stariji, pesnik, iz poznate kuće, lepa prilika. Međutim, Zorinom ocu je glavni cilj tada bio da stiša tu pompu koja se podigla oko njegove kćerke i zato naprasno odlučuje da je uda za Milana Teodosijevića, blagajnika u Štedionici u Zemunu, inače pozorišnog čoveka, dosta starijeg od Zorke, a na sve to i bolešljivog udovca.


    Mladi poeta je već sa prvom ljubavlju spoznao tugu i bol zbog izgubljene ljubavi, pa je utehu pronašao u stihovima jedne od prvih pesama “Uveo cvet”:


    “Ja ljubljah lepu curicu,


    Mirisnu, belu ružicu.


    Još sinoć moja bejaše,


    Jutros je svati uzbraše;


    Svet mi je sreću odneo,


    Zato sam bleđan, uveo.”


    Međutim, kao što to obično biva sa tim prvim ljubavima, brzo prođu. Zora je bledela iz Vojinog sećanja, a potpuno ju je izbrisao iz misli kada se pojavila nova ljubav. Nekoliko godina nakon smrti Đure Jakšića, njegova udovica i deca se useliše u kuću baš prekoputa čuvene kuće Jovana Ilića. S obzirom na to da su Jovan i Đura bili veliki prijatelji, ne čudi što su se njihove ćerke, Tijana i Milica, zbližile. Po ceo dan su provodile zajedno, malo u Jovanovoj kući, malo u kući Đurine udovice. I tu se mladi Vojislav zagledao u pesnikovu kćerku, sestrinu drugaricu, lepu Tijanu. Ni ona nije bila ravnodušna prema mladom pesniku, štaviše uzbuđivale su je pesme koje je pisao, a koje su se pojavljivale po raznim novinama i časopisima.


    Nakon tri godine zajedničke sreće, Tijana i Vojislav su se venčali u nedelju 26. novembra 1883. godine. Ubrzo je njihov svet upotpunilo dvoje malenih bića, rodila se kćerka Zorka, a zatim i sinčić Momčilo. To dade snagu mladom pesniku da stvara, pa se malo po malo približio najvišem mestu u srpskoj poeziji. Međutim, sreća ne potraja dugo. Nakon dve godine umre im sin, a nedugo potom i osamnaestogodišnja Tijana, pa malena Zorka. Zadesila ga je sudbina nesrećnog Zmaja, pa osta Vojislav sam sa svojim pesmama da kroz njih olakšava dušu.


    Kao da se sudbina poigrala sa dvoje mladih, i njegovu prvu ljubav Zorku snalazi slična sudbina – nakon teške bolesti, umre joj muž, a ona osta sama sa malenom devojčicom. Bilo joj je tek 23 godine, Vojislavu tri više, a već su mnoge nesreće i strahote preturili preko glave. Međutim, ako ste mislili da su nastavili tamo gde su nekoliko godina ranije stali, varate se. Vojislav je srce poklonio drugoj ženi, devojci koju je Nušić opisao kao “devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”. To je bila rođena Tijanina sestra, Vojislavljeva svastika – Mileva, mlađa kćerka Đure Jakšića. Dvoje mladih obuzeti tugom zbližili su se a da nisu ni osetili. Mileva se zaljubila u zetovljevu poeziju, a Vojislav u njenu lepotu i ljubav je počela da cveta. Vojislav je svoja osećanja zabeležio u dobro poznatim stihovima:


    “Veče je odavno prošlo… U šumarcima gustim


    Bezorojnih, malenih tica zvučni je stao hor;


    Ponoć je spustila veo. Po dolinama pustim


    Umuko ljudski zbor.


    A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,


    Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj


    Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,


    I stidljiv šapat tvoj…”


    Kao što se i dalo očekivati, rodbina je bila potpuno protiv, naročito Milevin brat Miloš. Iako su nakratko izbegli u Varadin i Kamenicu kraj Novog Sada, a potom se posećivali kada je Mileva postavljena za učiteljicu u Varvarinu, sreća dvoje mladih je prekinuta. Mileva se udala u Prokuplju, a nedugo zatim, u 21. godini, preminula.


    Vojislav se tada potpuno okrenuo kafani. Tu pije jutarnju kafu, ručava, noći dočekuje, tu pesme piše, honorare prima, tu pokušava da ublaži tugu pregolemu. Otac Jovan je i te kako zabrinut za svog mezimca, pa uviđa da je jedino rešenje ponovna ženidba. U kući svojih prijatelja zapazi veselu i rumenu Zorku Filipović, još jedna Zorka u njegovom životu. Svideše se mladi jedno drugom, pa je ubrzo i venčanje bilo zakazano u Gospođincima. To venčanje je ostalo upamćeno kao veselo i neobično. Naime, mladoženja je završio u zatvoru nakon što je lupio šamar austrijskom žandarmu, jer mu ovaj nije verovao da se ženi. Međutim, to nije sprečilo Vojislava da se po drugi put oženi, te davne 1888. godine.


    Pet godina bračnog života i velike književne slave prekinula je iznenadna Vojislavljeva smrt. Tuberkuloza ga je odnela u 34. godini života. Osta njegova Zora sa malenom Svetlanom, a Voja ode u neki drugi svet u kom je, nadamo se, našao sreću koja mu u ovom nije bila naklonjena.


    volimo.jpg