Narodni lekar » Diskusije


Hrana iz prirode

  • Officer
    26. мај 2015.

    Stručnjaci stalno upozoravaju da je zdrava ishrana osnov za normalan život. Ko je spreman za nju neka se osvrne oko sebe. Evo kakve je sve ukusne zalogaje moguće naći u prirodi

    Vesnik proleća u spanaću
    Jagorčevina ili Primula veris svrstava se među najranije prolećnice, što i kazuje njen latinski naziv – primus znači prvi, a vulgaris običan, svakodnevan – ali i među ugrožene biljne vrste.


    Ova višegodišnja zeljasta biljka prelepih nežnožutih cvetova, koja ispraća poslednje snegove, ima i hranljiva svojstva. Nalaze se u jajastim, izduženim listovima, dužine od pet do 25 centimetara i širine od dva do šest centimetara, zaobljenog vrha. Sadrže šećer, vitamine, prvenstveno vitamin Ce, karoten, flavonoid, primaverin, saponizid, saponin, sluzi i metilni salicilat.
    Listovi koji se koriste za ishranu moraju da budu mladi, jer su stariji gorki. Mogu da se upotrebljavaju sveži, kao dodatak salatama ili varivima, a tada se pre upotrebe kratko obare ključalom vodom i pripremaju kao spanać.
    I cvetovi, prijatnog mirisa i sladunjavog ukusa koji podseća na med, mogu da se nađu u salati.
    Ipak, jagorčevina ne bi trebalo često da bude zastupljena u jelovniku, ne samo zbog toga što je zaštićena kao ugrožena biljna vrsta, već što je u većim količinama štetna po zdravlje ljudi.

    Biber iz lista
    Čubar, Satureja hortensis, u narodu poznat i kao bresina, šetraj, vrisak, čubrika, čubrica, čumborak, čupar, jednogodišnja je zeljasta i žbunasta biljka poreklom iz istočnog Sredozemlja i Srednjeg istoka. Najviše se uzgaja u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama kao ljutkasti dodatak raznim jelima i provereni pročišćivač organizma koji ublažava nadimanje i druge želudačne tegobe.


    Biljka visoka oko 40 centimetara, uskih listova, dugih do tri centimetra, jakog mirisa i ljutkastog ukusa sličnog biberu, sitnih cvetova bele ili ružičaste boje, cveta dva puta u sezoni.
    Čubar je poznat još iz starih vremena. U Rimu se ova biljka podjednako koristila i u kuhinji i u medicini. Tada se smatralo da čubrica ima afrodizijačka svojstva, da je biljka ljubavi. I drevni Grci su joj pripisivali iste osobine.
    Danas se listovi ove biljke koriste u kulinarstvu umesto bibera, u svežem i osušenom stanju kao začin za jela od mahunarki, kupusa, mesa, divljači, suhomesnatih proizvoda, ali i salata od krastavaca i paradajza jer njegova eterična ulja preuzimaju osnovni ukus namirnica.

    Ukras na pečenju i lek za opekotine
    Verovatno je gotovo svako čuo za čuvarkuću, ili pazikuću, vazdaživu, divlje smilje, žednjak, zečji kupus, višegodišnju biljku latinskog imena Sempervivum tectorum. Od davnina je rado viđena u bašti ili saksiji svakog doma, jer postoji verovanje da štiti od groma, bolesti, pa i od veštica, ko u njih veruje.

    Te moći biljke nikad nisu dokazane, ali hranljive i lekovite jesu. Visoka od 10 do 30 centimetara, čuvarkuća ima crepaste i pri vrhu crvene listove koji sadrže šećer, mineralne soli, jabučnu i mravlju kiselinu, tanin, sluz. Trakasto isečeni, listovi čuvarkuće su ukusan, kiselkastoopor, zdrav i lep ukras na sočnom pečenju ili dodatak raznim salatama.
    U medicini se sok čuvarkuće upotrebljava za opekotine, ublažavanje herpesa i čireva, a tinktura kao preparat protiv upale grla.

    Dosadni ukusni prilepak
    Ko bi rekao da čičak, Arctium lappa, biljka iz roda skrivenosemenica, koja raste uz puteve, neobrađena zemljišta i na livadama, može ičemu da koristi izuzev da smeta i bocka kad se loptastim plodom punim kukica zakači za odeću, obuću, kosu čoveka ili krzno životinje.


    Pokazalo se da su mladi izdanci, zelene sočne stabljike, listovi i koren biljke veoma ukusni i zdravi za ishranu, jer čičak je bogat mineralima, naročito gvožđem, vitaminima, prirodnim šećerima, skrobom, organskim kiselinama i inulinom.
    Čičak se upotrebljava svež, kuvan, pržen ili osušen kao dodatak različitim jelima od povrća. Prolećni ili jesenji mladi izdanci, ubrani u martu i aprilu ili u jesen, mekani su i mesnati. Oni sadrže oko 40 odsto vitamina Ce, više od deset odsto karotina, tanin i eterična ulja.
    Mlade sočne stabljike, koje se uberu pre nego što biljka procveta, kao i peteljke lista, koriste se sirove za salate, ali od njih mogu da se pripremaju i čorbe i variva, a mogu i da se pohuju.
    Koren biljke upotrebljava se presan, kuvan, pržen ili osušen kao dodatak različitim jelima od povrća. Ima malu kalorijsku vrednost, a sadrži gotovo sve neophodne sastojke, od belančevina, ugljenih hidrata, inulina masnih kiselina, fosforne i taninske kiseline, drugih organskih kiselina, masnog i etarskog ulja. Može da bude i dobra zamena za krompir jer sadrži mnogo skroba. Osušen i samleven, koren može da se koristi na razne načine. Dodaje se ražanom ili pšeničnom brašnu za pripremu hleba, raznih peciva i poslastica. Od pečenog i samlevenog korena čička priprema se napitak sličan kafi.
    Stabljika čička lako se špinovanjem pretvara u ukusnu ušećerenu poslasticu. Dužim ukuvavanjem dobija se slatki sirup, pogodan u dijetalnoj ishrani.

    Cvet u vazi, koren u tiganju
    U našoj botaničkoj literaturi lokvanj je naziv za vrste rodova Nymphaea i Nuphar, iz vodenih biljaka porodice Nymphaeaceae s prelepim, velikim, belim, beloružičastim ili čak plavičastim cvetom. Ova biljka lepotom ukrašava gotovo sve močvarne krajeve umerene klime.
    Koren lokvanja nalazi se duboko u mulju, dok dugačka stabljika napreduje prema svetlosti, pa široki zeleni listovi i krupni cvetovi bujaju na samoj površini vode. Cvet lokvanja otvara se danju, dok se noću zatvori i potone u vodu. Biljka ima debelu stabljiku, pa može da naraste i do pet metara u širinu.
    Ali, lokvanj nije samo ukras prirode i vaze napunjene vodom do vrha, već je i ukusna i zdrava namirnica. Koristi se krtolast koren, sličan šargarepi, koji u preseku ima ukrasnu šaru. Bere se zimi, jer tada u korenu ima najviše hranljivih i lekovitih sastojaka. Posebno je zastupljen u kuhinji azijskih zemalja, poput Kine, Japana, Pakistana, Indije, Koreje. Od njega se spremaju razne đakonije.
    Suši se u tankim kriškama, kuva, prži ili se dodaje nekom drugom povrću i supama radi pikantnijeg ukusa.
    Od svežeg korena, ili njegovog praha, pripremaju se i lekoviti čajevi. U korenu lokvanja nalaze se nelbumin, koji podstiče telesne tečnosti i mišićno tkivo, asparagin, jedna od amino-kiselina koja pospešuje razlaganje i izbacivanje sluzi iz bronhija i pluća.
    U drevnoj kineskoj medicini lokvanj se pominje kao lek za kašalj, prehladu, sinuse, zaraze, bronhitis, astmu...



    Za jedinstven sirni namaz
    Poznat kao sremuš, medveđi luk, divlji luk, Allium ursinum je biljka iz porodice lukova. Rasprostranjen u listopadnim, bukovim šumama trostranog je stabla s koga polaze dva izdužena lista na dugačkim drškama a beli cvetovi sakupljeni su u višecvetne, štitolike cvasti.

    Iako sremuš ne liči na luk, već na divlje šumsko rastinje, i lišće i lukovica mirišu na beli luk. I upravo ovi delovi biljke nalaze se među namirnicama u ljudskoj ishrani. Bere se samo mlado lišće u sezoni od aprila do juna. Tada su listovi blagog mirisa i ukusa, a lukovica ljutkasta i podseća na mešavinu crnog i belog luka.
    Sremuš sadrži mineralne sastojke poput sumpora, magnezijuma, mangana, gvožđa, cinka, vitamin Ce, karotin, zatim ugljene hidrate, belančevine, masti i celulozu.
    Upotrebljava se sirov, za salate, ili se od listova pripremaju čorbe, variva, kao začin i dodatak jelima. Sitno iseckani listovi pomešani s mekim sirom i pavlakom, odličan su namaz za hleb. Lukovica se upotrebljava slično mladom luku, kao začin, dodatak jelima, kao salata ili podloga za variva, kao začin čorbama, krompiru i drugim jelima. Mlada biljka može da se kiseli za zimu, ali sušenjem gubi sve hranljive sastojke.
    U našem narodu sremuš je posebno cenjen. Veruje se da nijedna biljka ne čisti tako dobro sistem za varenje i krv kao sremuš. Istina je da ova biljka ima jako dejstvo na crevne parazite, da sprečava upale sluzokože želuca, blagotvorno deluje na snižavanje visokog krvnog pritiska, antibakterijska svojstva su odlična odbrana od gripa i groznice, a otklanja i nesanicu i nesvesticu.



    Ni peršun, ni celer
    Aegopodium podagraria, sedmolist ili kozja noga, vrlo je rasprostranjena biljka iz porodice štitarki. Prepoznatljiva je po sedam listova koji su joj odredili jedno od imena. A ti listovi su jestivi i lekoviti.


    Veoma su ukusni, kao da su mešavina peršuna i celera. Male su hranljive vrednosti, bogati vitaminom Ce i karotinom. Koriste se samo prizemni, mladi i meki listovi, svetlije i sjajne boje.


    Iako je kozja noga prvenstveno začinska biljka, dobrodošao je dodatak za čorbe, salate i variva jer im poboljšava ukus, a uz to lekovito deluje na rad želuca i sprečava upale organa za varenje.

    Šapa u supi
    Mečja šapa, šapica, Heracleum sphondylium, višegodišnja biljka koja raste kao korov uz puteve i šumarke u vlažnim predelima, visoka je i do metar. Od davnina je i u našim krajevima zastupljena u ishrani.

    Koriste se mladi sočni listovi i mesnate mlade stabljike s još neotvorenim cvetnim pupoljcima, koji imaju jak miris i pomalo su gorkog ukusa. Šapica je male hranljive vrednosti, ali sadrži belančevine, masti, ugljene hidrate, vitamin Ce i karotin. Ima ukus i miris šargarepe, pa se često koristi kao zelen za supu, dodaje se u kuvana jela od povrća i odlično dopunjuje ukus salate od paradajza i sira.
    Mečja šapa može da bude i obrok. Sveža ili obarena stabljika s cvetnim pupoljcima uvalja se u brašno ili u testo za palačinke i peče na ulju.
    Izrendan svež koren, u kome ima dosta skroba i šećera, kuvanjem u vodi daje sirup koji se koristi kao začin, dodatak i preliv za jela. Koren može da se suši i melje za hlebno brašno.
    Biljka pripremljena kao čaj blagotvorno deluje na katar creva, proliv i jača organizam.

    Prilog uz piletinu
    Potočarka, ugas ili dragušac, latinskog imena Nasturtium officinale, trajna je vodena biljka iz porodice kupusarki. Izuzetnog ukusa, koristi se i kao hrana i kao lek. Tačnije, njeni listovi sadrže te osobenosti. Treba ih brati u proleće pre cvetanja i koristiti sveže. 



    Okrugli listovi ukusom podsećaju na rotkvu. Od listova može da se priprema salata, prelivena samo limunovim sokom, ali sušeni izmrvljeni listići odličan su prilog uz prženu hranu – pileće meso, ribu, jela od krompira, služe kao začin za supe, umake, salate, namaz od sira.
    U lišću potočarke ima vitamina Ce, De, E, karotina, ulja slačice, minerala poput gvožđa, kalijuma, joda i sumpora, pa potočarka lekovito deluje protiv malokrvnosti, rahitisa, kao diuretik, čisti krv i kožu, pomaže kod stomačnih tegoba.

    Za šećer bez šećera
    Čičoka, Helianthus tuberosus, biljka koja je stigla iz Amerike, kod nas je poznata i kao divlji krompir. Ne izgleda privlačno, nalik je na koren đumbira, gotovo je bezukusna kao i svaki krompir, ali je za zdravlje izuzetno korisna biljka.

    Umesto skroba gomolj sadrži inulin, supstancu koja poboljšava varenje, oporavlja crevnu floru i pomaže kod crevnih oboljenja. Pored toga, inulin uspostavlja pravilan nivo triglicerida i holesterola u krvi, čime se sprečavaju oboljenja krvnih sudova i postepeno smanjuju masne naslage. Pošto razgradnjom inulina ne dolazi do porasta nivoa šećera i insulina u krvi, čičoka je odlična namirnica za dijabetičare.
    Zato čičoku treba jesti što češće. Priprema se kao krompir, kuvana u kori ili pečena, ali može da se koristi i sirova kao dodatak bilo kojoj salati, ali i kao salata tek blago začinjena limunom ili kao zimnica. Ukusan je dodatak svakom jelu od mesa.
    Čičoka se odlikuje niskom energetskom vrednošću. Dobar je izvor kalijuma i fosfora, kalcijuma, magnezijuma i gvožđa, a ujedno je i izvor esencijalnih amino-kiselina koje ljudski organizam ne može da proizvede.