Informacija

Ocena


Pogledajte i ovo

Social Share

Istorija vojvodjanske kuhinje

Recept

Još krajem XVIII veka na prostoru Vojvodine je pisano o pripremanju hrane, kada je Zaharije Orfelin objavio prvu knjigu kuvarskih recepata u Sremskim Karlovcima. "Prvi srpski kuvar" sastavio je i štampao jeromonah Jerotej Draganović u manastiru Krušedol, na Petrovdan 1855. godine. U Novom Sadu je iz štampe 1877. izašao "Kuvar" Katarine Popoivić -Midžine, a u Velikom Bečkereku 1914. štampan je "Kuvar zaboravljenih jela".

Gatronomija Vojvodine se formirala kao odraz složenih uslova života, geografskih karakteristika, prirodnih uslova i društvenih zbivanja na ovom prostoru. Na području Vojvodine javlja se velika mešavina kuhinja, a samim tim i veliki broj različitih jela. Ova kuhinja je mešavina različitih uticaja naroda koji vekovima žive na ovom prostoru. Na ishranu i pripremanje jela u Vojvodini, mnogo je uticao dolazak Nemaca. Oni su doneli svoja jela, običaje, pripremanje zimnice, vina, gajenja voća i vinove loze, pa je srpsko stanovništvo poprimilo dosta njihovih jela i načina pripremanja hrane. Takođe, u Vojvodini je prisutno bogatstvo kulinarskih znanja i međusobnog uticaja mađarske, rumunske ili slovačke kuhinje, a mnogobrojna jela su izvedena iz ruske ili neke druge kuhinje iz okruženja.

Različiti uticaji čine vojvođansku kuhinju specifičnom, a time i atraktivnom za turističku potražnju, tim više što se od ovih oblika koji odražavaju promene u kulturnom životu sela, najmanje promenila ishrana stanovništva.

Uticaj se uočava i u nazivima mnogih jela sačuvanih do danas: iz nemačkog fruštuk/doručak (Das Frustuck), jauzna/užina (Die Jause), foršpajz/predjelo (Die Vorspiese), rinflajš/goveđe meso (Die Rindfleisch), cušpajz/varivo (Die Zuspeise), knedle, štrudle, krofne...iz mađarskog: perklet/prženo meso u sopstvenom sosu, gulaš , paparikaš (paprikas)

Od starina su hranu u kući pripremale najstarije žene oslobođene glavnih poljoprivrednih poslova, a ostatak ukućana je bio na njivi.

Doručak je po običaju bio nešto kaloričniji. Često se jela sveže pečena lepinja ili hleb, namazani svinjskom mašću i posuti mlevenom crvenom paprikom.

Tokom zime u Vojvodini su od starina postojala tri obroka: doručak ili fruštuk (u 7 sati), ručak (uvek u podne) i večera u (18 časova). Tokom leta, kada su dani bili duži, bilo je i više obroka. Pored uobičajenih tu je pre podne oko 10 sati bila jauzna ili mala uja, a popodne oko 17 časova je bila velika uja. Za ove obroke se obično spremale jabuke u šlafroku, hleba i masti sa alevom paprikom i sl. Oni koji su se zatekli na njivi često su znali da pojedu samo neko sezonsko voće i hleb.

Danas je teško izdvojiti neka jela kao karakteistična za pojedine narode (pošto se kod više njih javljaju ista jela), jer živeći zajedno, prenosili su jedni drugima kroz godine svoja iskustva, običaje i stvorili vojvođansku kuhinju.

Slobodno se može reći da je gastronomija jedna od najatraktivnijih turističkih ponuda Vojvodine i da se u Vojvodini na dijetu zaboravlja. Ovde se dobro jede.

U Evropi se predjela služe već vekovima. Njihovo poreklo nije tačno utvrđeno, ali je poznato da su Rimljani svoje gozbe počinjali grickajući celer, zelenu salatu i drugo povrće. Pretpostavlja se da je u antičkoj Grčkoj služenje predjela već bilo običaj. Kasnije su i ostali narodi Evrope prihvatili predjela, obogatili ih i još usavršili. Od savremenih naroda hladna predjela imaju tradiciju u Rusiji, od kojih su ih preuzeli Francuzi, a od njih ceo svet.

U Vojvodini se predjela pripremaju od raznih životnih namirnica: sireva, suhomesnatih proizvoda, jaja i naravno testa.

Jedan od najpoznatijih sireva je nadaleko čuveni mokrinski sir. Recept za pripremu ovog sira je strogo čuvana tajna, koju je svaka mokrinska domaćica dobila od svoje majke ili bake i ostavljala je u nasleđe svom potomstvu!

O mokrinskom siru zna se nadaleko čuvena priča Mike Antića kada je u kafani "Skadarlija" na Queens-u ugledao u jelovniku "Mokrinski sir". Kaža Mika : - Ukočio sam se. Kakav Mokrinski sir!? I to u sred Njujorka. Pozovem vlasnika kafane. On mi kaže: "Mi imamo ovde svoje ljude koji na stari, domaći način prave ono što su pravili u domovini. Ako se ovaj sir ne lista, možete mi ga nabiti na nos ili za vrat." Ali ja sam, kažem, iz Mokrina. Mene nećete prevariti. Ja sam taj sir jeo još od malih nogu. Probam sir: jeste! E pa moj Mokrinu, hvala ti za sir koji jede danas i drugi kontinent"

Pored ovog u Vojvodini se prave još i: švapski sir, somborski sir, sir u "kriškama", samokiš, pivnički sir, namazni sir "sirdik", bećarski sir...

PREDJELA

Svojim pikantnim ukusom predjela otvaraju apetit i olakšavaju gostu čekanja koja slede.

Čuveno je predjelo "vojvođanska zakuska" koju pored sireva čine: gronik s belim lukom, kobasice (sremske, ratarske, slovačke), kulen, domaća džigernjača, krvavice, hurka, švargla, dimljena šunka, domaća slanina, topljena mast, čvarci, pašteta od čvaraka, pašteta od džigerice, pihtije i mnogi drugi.

Za pravljenje slovačkog kulena, nadaleko poznatog specijaliteta, koristi se najkvalitetnije svinjsko meso od buta, karea i plećke.

Posebno mesto među predjelima zauzimaju različite vrste pašteta: od guščije džigerice, od čvaraka, od fazana, riblja...

Pihtije su se služile i na carskim dvorovima i nekada pravile najčešće od svežih svinjskih kožurica, mada se koriste i svinjski papci i meso i obavezno beli luk. Radi ukrasa, ali i ukusa kada se pihtije stegnu na njih se može staviti naseckanog peršuna i crvene aleve paprike.

Ranije su topla predjela bila sastavni deo večere i služila se posle supe. Topla predjela se ipak mogu služiti za ručak, kad i hladna, ali u tom slučaju ona moraju biti iz kategorije "malih lakih predjela", kao što su paštete od lisnatog testa, štanglice, rolne, pituljice i slično. U Vojvodini se često kao topla predjela služe testa, ali se ona isto tako služe i kao glavna jela ili deserti.

Jela od testa

Jela od testa su omiljena u Vojvodini, kako u Bačkoj, tako u Sremu i Banatu. mnogo testa u vojvođanskoj, vode poreklo iz nemačke i slovačke kuhinje. U osnovi postoje dve vrste testa - za trenutnu i kasniju upotrebu.

Za kasniju upotrebu se prave: trganci, tarana, rezanci (za supe, ili kao dodatak paprikašima, gulašima...), flekice.

Jedno od omiljenih jela su flekice s kupusom ili krautfleke (Krautfleckerl), za koje se u Sremu kaže "da se njima bolan leči", u gradovima se češće pripremaju flekice sa samlevenom šunkom (Die Schinkenfleckerl ), a pripremaju se i flekice s pavlakom.

Nadaleko poznato jelo je testo, rezanci ili nasuvo sa krompirom, poznato pod nazivom grenadirmarš(Der Grenadiermarsch), nasuvo s amkom, sirom..., a tu su i šufnudle (Schupnudel), gomboce, tašci (Die Tasche), koji se služe slani sa zaprškom ili slatki, a posebno veliku zastupljenost imaju skoverci (palačinke) i gibančice.

Svaki narod u Vojvodini ima nešto specifično. Tako je i kod testa, pa se na trpezi mogu naći brindzovi haluški, krpice, rusinski peljmeni, trganjci sa šunkom, stare vojvođanske knedle sa sirom, tarana s mlekom, bunjevačka tarana s "divenicom" ili razne vrste valjušaka.

Supe i čorbe


Reč supa (Die Suppe) prihvaćena je od Nemaca, pa samim tim i samo jelo.

Jedna od prepoznatljivijih vojvođanskih supa je svakako nedeljna supa, a sprema se od različitog mesa. Nekad je to morčija supa, a veoma često se pripremaju i pileća, juneća, teleća, ali i pačija, guščija, ćureća, od fazana, petla pa čak i golubova.

U supu se stavljaju domaći rezanci, flekice za supu, derviš, a često se stavlja i tarana.

Reč čorba je turskog porekla i znači - masna voda, koja se dobija kuvanjem mesa; a prihvaćena je od stanovništva južno od Save i Dunava.

Zabeleženo je da su se od XIX veka spremale čorba od cibere - kiselica (cibera je sok od mekinja prelivenih vrelom vodom), kao i čorbe od pasulja, kropmira...

Za pripremu čorbe koriste se različite vrste mesa, te u Vojvodini možete probati: jagnjeću čorbu, pileću čorbu, čorbu od fazana, kiselu čorbu od zeca, ljutu gulaš čorbu sa "čipetkama"...

Kao jedne od najprepoznatljivijih su svakako bela pileća, paradajz čorba, ratarska čorba i riblja ili alaska čorba.

Riblja ili alaska čorba se priprema od razne sitne ribe: šarančića, štuke i bele ribe (ako se pravi od veće ribe koriste se samo rep i glava) sa crnim lukom, peršunom, celerom, lovorom, biberom u zrnu i paprikom.

Rinfflajš

U bukvalnom prevodu sa nemačkog (Rindfleisch) goveđe meso. To je meso koje je kuvano u supi, pa se onda izvadi, ohladi malo ili više i može se jesti sa sosom, renom ili senfom. U Vojvodini se pod rinflajšom smatra kuvano goveđe meso (ali i uopšte meso iz supe), kuvani krompir i sos - najčešće od paradajza, ali može biti od mirođije ili ljutog rena.

Sovima je u Vojvodini prethodila cicvara (mandara), napravljena od pšeničnog brašna uprženog na masti sa dodatkom soli i vode.

U vojvođansku kuhinju sosovi su donešeni iz austrijske kuhinje, koja ih je preuzela od Francuza.

Sosovi se uglavnom prave od proprženog brašna na masnoći, sa dodatkom zelene mirođije, kuvanog ili propasiranog paradajza, višanja, rena, belog luka, kiselih krastavaca ili paprika...

Glavno jelo

U Vojvodini je svinjetina glavno meso za svakodnevne obroke, dinstana, pečena ili spremljena na paprikašu, a za praznike se najčešće služi pečena na ražnju. Pored svinjetine najčešće se koristi živinsko meso (pilići, guske, patke, ćurke), ali i junetina, jagnetina i ovčetina.

Nedeljom se na trpezi često nalazi celo pečeno pile, ili pak pileći bataci, krmenadle ili svinjska rebra pečena u saftu ili pohovane šnicle od različitih vrsta mesa i fašir ili ćufte.

Za posebne praznike se često pripremaju i posebne vrste mesa. Tako se za Božić često na stolu nađe i punjena guska, koja se peče sa belim lukom ispod krila i napunjena jabukama, a po želji i s nekoliko kestena, oraha ili suvih šljiva.

Kao prilog mesu spremaju se različite vrste variva i cušpajzi: grašak, boranija, spanać, kelj, šargarepa, tikvica i đuveč.

Veliku zastupljenost ima kropmir koji se sprema "u čakšire" (pečen u ljusci), pekarski, prženi, pire, restovani...

Radnim danima na trpezi su i razna kuvana jela od mesa i povrća zajedno poput: gulaša, paprikaša, pasulja, punjenih paprika, sarmi, sarmica, slatkog ili kiselog kupusa, pilava, musake...

Originalne "zelene" sarmice od vinove loze, vode poreklo iz grčke kuhinje, a kod nas su rasprostranjene još u nekoliko varijanti. Umesto listova vinove loze može se koristiti zelje ili ko voli ljuto, listovi rena; a od mesa podjednaka količina svinjskog i junećeg mesa. Uz sarmice se služi kiselo mleko ili pavlaka.

Mađari su veoma rano smislili jedan od najinteresantnijih načina za čuvanje mesa. Komadi mesa su, zajedno sa raznim povrćem koje se u šatoru našlo, kuvani dok ne usahne i poslednji trag tečnosti. Mađari su vremenom to jelo toliko usavršili i od gulaša, kao jednog jela, napravili još tri:

- Perklet - koji je u stvari jedna suvlja varijanta gulaša, gde se meso više uprži nego što se kuva
- Paprikaš - kao varijanta gulaša koja se začinjava brašnom i velikom količinom pavlake
- Tokanj - erdeljska varijanta nešto drugačije začinjenog gulaša, koji je nastao kao rezultat međusobnog uticaja mađarske i rumunske kuhinje.

Sekelji gulaš (Szekelygulas)

Ovo je zimsko tradicionalno jelo siromašnih slojeva.
postoji više priča o tome kako je nastalo ovo poznato jelo, a ovo je jedna od njih:
Jedne zimske večeri 1846. gradski beležnik u peštanskoj većnici Imre Sekelji je svaki dan dolazio u mali restoran "Muzički sat" na ručak. Jednog dana došao je kasno te je osoblje, u nedostatku jela sa menija, sakupilo sve restlove: nešto malo kiselog kupusa i par kašika paprikaša od svinjskog mesa. Preko svega su prelili kiselu pavlaku. sa strahom da ne ostanu bez tako dobrog gosta, bojažljivo su izneli jelo pred Sekeljija. Na opšte iznenađenje on je sve pojeo u slast i tražio da mu i narednih dana spreme isto jelo. Kuvar i vlasnik su probali svoj "specijalitet" i oduševili se koliko je ova kombinacija ukusna. Ubrzo su je uvrstili u meni. Tako je ispalo da je prepoznatljivo mađarsko jelo samo posledica slučaja.

Kao jedno od brzih i veoma raširenih jela u Vojvodini je svakako i "bećar" paprikaš. Iskusne bunjevačke kuvarice pripremaju "ćoravi" paprikaš, jelo bez mesa koje se kuvalo preko nedelje, i uz koje se služi salata od kupusa i sos od jabuka.

Iz brojnih reka, jezera i ribnjaka na jelovnik stižu slatkovodne ribe: šaran, som, smuđ, karaš. na vojvošanskoj trpezi svoje mesto su našli: različite riblje čorbe i paprikaši, kao i pečena riba.

U Vojvodini se može probati: paprikaš od šarana ili soma, šaran na apatinski način, somovina s kiselim kupusom, kečiga na sremački način, štuka u mundiru, vojvođanski pečeni karaš, smuđ s amslacem i krompirom, đuveč od somovine, somovske glave u belom vinu i mnoga druga jela.

Jedno od prepoznatljivih jela je pijani šaran. Zašto pijani? Zato što se očišćeni šaran peče sa unapred pripremljenim prelivom od sitno iseckanog belog luka i peršuna, narendane šargarepe i začina, a potom i belog vina.

Lovački specijaliteti

Lovački specijaliteti više nisu rašireni kao nekada, kada je lov bio važan kao stavr od prestiža i kada se na vlastelinskim imanjima održavao organizovani lov. No, pojedina jela su sačuvana poput najboljih trofeja.

Visoka divljač je budila posebno poštovanje, zbog lepote i potrebne velike veštine da se ulovi. Stvar prestiža su bile raskošne lovačke večere i jela od divljači koji su svedočili o velikom zančaju lovstva kroz vekove.

Gotovo viteška pravila lovstva nalažu da o umeću lovaca trajno svedoče trofeji, a uspeh lova iskazuje se kuvarskim umećem, gozbom za učesnike lova, jednim od tipičnih muških druženja.

Mesu od divljači odgovara slatkoća. Zato se najčešće uz jela od divljači poslužuju brusnice slatko - kiselog ukusa, dok u srnećem gulašu suve, blago slatke šljive idealno zaokružuju ukus tog rafiniranog jela.

Kada se pripremaju lovački specijaliteti pričaju se lovačke dogodovštine...Na trpezi mogu naći: srnetina, zečetina, divlja svinja, fazan, prepelice, jarebice, divlje patke...

Na području Vojvodine mogu se probati: srneći paprikaš pripremljen sa crvenim vinom, gulaš od divlje svinje sa belim vinom i domaćim dimljenim kobasicama, jarebice punjene guščijom džigericom, divlje patke u sosu od pavlake, fazana u crvenom vinu, prepelice na kiselom kupusu ili lovačke šnicle na vojvođanski način.

Hleb

Domaći hleb je sastavni deo porodičnog života. Izgubiti smisao za hleb znači izgubiti vetu sa suštinom. Jer, hleb nam je suština. U njega se kunemo - "Leba mi!", njime proklinjemo - "Lebac ti se ogadio!", on nam je pravilo - "Ko tebe kamenom, ti njega hlebom.", zbog njega se iseljavamo - "Trbuhom za kruhom", a kad nas pritisnu nevolje i ucene, njime se branimo kao poslednjim utočištem, govoreći: "E, neću vala, pristati na to, pa makar suva leba jeo!"

Hleb (hljeb, kruh, kruv, leb, lebac) je vrsta hrane koja se najčešće pravi pečenjem testa čiji su osnovni sastojci brašno i voda. U početku se hleb pravio bez kvasca, ali već u Starom veku, kod Egipćana, koristi se kvasac, kao i različite vrste brašna (meko i tvrdo). Hleb se pravi od brašna različitih žitarica (pšenica, raž, ovas, ječam...).

U Vojvodini se i danas često sprema domaći vojvođanski hleb, koji se rado služi uz sve obroke, a često se jede i samo hleba i masti sa alevom paprikom, odnosno hleba i pekmeza. Ovaj hleb se priprema od pšeničnog belog brašna, a pored njega priprema se i crni domaći, mešani ražani, polubeli hleb...

Uz hleb se na trpezi mogu naći vojvođanska pogača - pletenica, lepinja, zemičke - kajzerice, pekarske kifle, kiflice sa sirom ili šunkom, pogačice s čvarcima od dizanog testa, pogačice sa sirom, slane štanglice sa kimom, rusinske piroške...

Kolači i slatkiši


Kao poslastica od vajkada su u Vojvodini pravljene razne štrudle, gibanice, krofne, rezanci s makom, gomboce, tašci s pekmezom, kuglofi, milhbrot, koh...

Kolači su pripremani od belog brašna. Pravljenej kolača ima dugu tradiciju i spremani su za razne prilike. Postojali su veliki kolač i mali kolač ili buhtla, pleteni kolač, svatovski kolač, golubiji kolač, kolač s makom, orasima i sirom.

Kao posebna specifičnost u Vojvodini se spremaju kolači od kvasnog testa, od kojih se posebno izdvajaju štrudle, preuzete iz nemačke kuhinje. Nadaleko je poznata po svom jedinstvenom ukusu i načinu pripreme štrudla makovnjača čija priprema iziskuje posebne uslove. Koriste se specijalni avani za tucanje maka, u koji se udari 365 puta, a to rade samo muškarci. Mak se stavlja u tanku opnu testa i dodaju mu se grožđice i pavlaka. Prostorija u kojoj se sprema makovnjača ne sme biti izložena promaji, niti se u nju sme ulaziti tokom pripreme. Spravljaju se samo velike porcije. Pored makovnjače pravi se štrudla sa sirom, orasima, višnjama i suvim grožđem.

Od dizanog testa veoma omiljene posebno kod dece su krofne, posute sitnim šećerom ili pekmezom od kajsija. Takođe, veoma često se pripremaju i kolači od tegljenih kora - gibanice, koje mogu biti sa sirom, višnjama, jabukama, grizom, a jedna od najpoznatijih je svakako bundevara ili ludajnjača.

U zimskim danima na trpezi se često nalaze salčići, koji se prave od lisnatog testa, pinjeni su domaćim pekmezom i posuti sitnim šećerom.

Prave se često i tzv. lenje pite sa jabukama, višnjama, makom... U nasleđe od nemačkog stanovništva ostala je i priprema kuglofa. Kuglof je jedinstven, stari kolač vojvođanskih krajeva, poreklom iz nemačke kuhinje. Spravljale su ga naše bake i bio je neazaobilazan artikal na svakoj porodičnoj nedeljnoj trpezi. Danas su Sremski Karlovci postali prepoznatljivi i po ovom kolaču, tako da ga brojni turisti, koji dolaze u Karlovce konzumiraju i kupuju "za poneti".

Jedan od slatkiša pogodan za brzu pripremu, a nekada spreman i kao zasebno jelo za užinu su pohovane jabuke ili jabuke u šlafroku, koje se služe posute mešavinom sitnog šećera i ili ko voli može ih preliti otopljenom čokoladom.

Ako nije bilo kolača služio se kitnikez (pripremljen od dunja i oraha), razni kompoti, suve šljive, orasi i med.


Torte razne sorte


Na vojvođanskoj trpezi svoje mesto nalaze brojne torte, koje su na nju stigle iz Nemačke, Austrije, Mađarske, Srbije ili neznano odakle. Domaćice se često odlučuju za: Doboš, Zaher, Vasinu, Lincer, Puslu, Pišinger tortu ili Srneća leđa.

Mnoge od ovih torti sa sobom nose interesantne priče:

Jožef Doboš (1847-1924) veoma se ponosio činjenicom da mu je prededa bio šef kuhinje kod gofova Rakošija. On sam je bio veoma sposoban i višestruko nadaren čovek - ostavio je za sobom više knjiga i nekoliko tehnićkih izuma, a postao je poznat po svojoj prodavnici u Budimpešti u kojoj je u svakom trenutku bilo 60 vrsta sireva i po 22 vrste šampanjca, a bio je u stanju da dobavi svaki delikates ili začin sa bilo kojeg kraja zemljine kugle. U toj prodavnici je 1887. izmislio Doboš tortu koja se prema njegovom receptu priprema i danas.

Najslađa atrakcija Beča i ikona njegovih kafea Zaher torta stara je 177 godina, a i dalje je omiljena poslastica širom sveta, pa tako i u Vojvodini gde je doneta iz austrougarskle kuhinje . Brojne imitacije recepta postoje, ali je original strogo čuvana tajna. 

Priča o Saher torti počinje 1832. kada je austrijski državni kancelar, knez Meternih, izdao nalog posluzi da za njegove visoke goste spremi novi desert. kako je glavni kuvar bio bolestan, zadatak je pripao 16 - godišnjem šegrtu Francu Zaheru. Rezultat je bila gorko - slatka čokoladna poslastica, danas nadaleko poznata Zaher torta. Franc Zaher je posle mnogo godina provedenih kod grofa Esterhazija otvorio prodavnicu delikatesne robe i ponudio svoju čokoladnu tortu. Ona je ubrzo postala omiljena i izrasla u simbol grada, a potom je krenula u osvajanje sveta.

Ugledan, stasit i uvek elegantan, gospodin Vasa, dugo je odolevao uzdasima i neodoljivim pogledima brojnih udavača, sve do svoje 41. godine. Ali, 1908. je najzad odlučio da prekine s veselim momačkim životom i oženio se. Gospodin Vasa je bio presrećan kada je saznao da će uskoro postati otac. Ali nije sve pošlo kako treba pa je on svoju dragu odveo u Beč kod čuvenih doktora. Vasina tašta, beskrajno zahvalna zetu što je svojim insistiranjem za odlazak u Beč spasao život njenoj kćeri i unučetu, želela je da mu se na poseban način oduži: osim bogatog ručka, mladu porodicu je po povratku očekivala i jedna nova, posebno ukusna torta koja je dobila naziv Vasina torta, a u mnogim našim domaćinstvima se i danas priprema.

Zimnica

Posebno mesto u vojvođanskoj kuhinji zauzima pravljenje zimnice. Nekada je imalo važnu ulogu u spremanju rezervi hrane za duge zimske dane, dok danas kada su mnogobrojne vrste voća i povrća dostupne tokom čitave godine, spremanje zimnice se zadržalo kao tradicija u mnogim (posebno starijim) vojvođanskim domaćinstvima.

Ono što je specifično za Vojvodinu je velika upotreba sušenog mesa: šunka, slanina, kobasice, kulen, čvarci, krvavice, džigernjače, hurke, švargle.

Povrće i voće se čuva u svežem stanju (osušeno), u turšiji i kuvano.

Spremanje zimnice obuhvata spremanje različitih vrsta salata, pekmeza, kompota ili sokova.

Od salata najčešće se spremaju: kiseli krastavci (obični, na slovački način, rezani), ukiseljeni zeleni paradajz, kisele paprike (rezane, kuvane, feferoni u ulju), mešano povrće.

Od slatkih stvari tu su kompoti od: kajsija, bresaka, šljiva, krušaka, dunja, dinja, jabuka; i slatko od: belih trešanja (moje omiljeno), jagoda, lubenica, šljiva i oraha...

Za pripremu pekmeza kuvaju se: kajsije, dunje, šljive, šipak...

Od sokova: kuvani paradajz, sok od kajsija, malina, jagoda, bresaka, dunja, zove...

Posebno mesto zauzima kiseli kupus.
Kiseli kupus je bio poznat još iz rimskog doba, a danas se u Nemačkoj smatra za jedno od najvažnijih jela. U Vojvodini ga skoro svako domaćinstvo sprema za zimu kod kuće, a služi se uz meso i kobasice.

Šta se u Vojvodini pije?


Rakija

U Vojvodini je rakija neizostavno piće u mnogim životnim prilikama i u svakodnevnom životu, a njena proizvodnja ima dugu tradiciju.

Dunja je najaromatičnija voćna vrsta tako da se od nje spravlja izvanredna rakija specifične arome i prefinjenog ukusa. Jedini problem kod spravljanja rakije od dunje je taj što dunja kao voćka ima veoma čvrst plod, čak i kad je potpuno zrela, te je treba dobro usitniti pre stavljanja u burad na vrenje.

Kod nas su dudovi, crni i beli, vrlo rodni pa je poznata i rakija dudovača, za koju se kaže "dudara što u glavu udara", te treba biti oprezan sa njenim konzumiranjem.

Medovača je pak prava rakija od meda. Med se u kaci razblaži s vodom i ostavi da vri, a kad se vrenje završi peče se i kao svaka druga rakija, a može se raditi i prepek. Naravno da se može piti kao "mlada" rakija, ali sigurno da je mnogo bolja i lepša kad neko vreme odstoji u drvenom buretu, kao i svaka druga.

Pored pomenutih u Vojvodini se pravi rakija od kajsije, šljive, jabuke, kruške...

Pivo



Od pamtiveka je pivo bilo sredastvo za osveženje i uživanje, koristilo se i kao hrana, ali i kao lek. 

Prinosilo se kao žrtva bogovima, koristilo se u religioznim obredima, ali ipak iznad svega bilo piće običnih smrtnika. Proces dobijanja piva od ječma bio je poznat još u Sumeru i Vavilonu.

Faraoni su ga nosili sa sobom na put, pili su ga stari Grci, Rimljani su ga nasledili. oduvek su ga pili i bogati i siromašni. U početku, spravljanje piva bilo je isključivo žensko umeće, slavu spravljanja dobrog piva, kasnije su preuzeli kaluđeri, a kasnije za to obučeni majstori. 

Proizvodnaj piva u Vojvodini traje više stotina godina, a od vojvođanskog hmelja prave se piva u Nemačkoj, Češkoj, ali i u Americi i Australiji.

Prepoznatljiva aroma vojvođanskog piva potiče od hmelja i ječma koji se uzgajaju na jedinstvenom "černozem" zemljištu, koje se odlikuje visokim sadržajem organskih materija (humusa).

Od kraja 18. i početka 19. veka ovde se gosti dočekuju svetlim i crnim pivom koje se spravlja bez korišćenja aditiva i surogata, u pogonima najstarijih fabrika na Balkanu.

Mnoga od ovih piva svoje su mesto našla na trpezama poznatih vladarskih porodica i iznošena pred najuglednije goste. O značaju piva za vojvođansko stanovništvo govori i niz turističkih manifestacija posvećenih pivu, koje se ovde održavaju.
 


Vino

Gajenje grožđa u vojvodini ima tradiciju više hiljada godina, još iz rimskog doba. Ovde se na tradicionalan način proizvode kvalitetna bela, crvena i crna vina, koja su se od davnina iznosila na stolove dvorova, hotela i restorana širom Evrope i sveta. Ova vina potiču od sorti grožđa koja se uzgajaju na tri vojvođanske regije:

Sremski rejon (Fruškogorsko vinogorje)

Sremski Karlovci su tokom nekoliko vekova smatrani za srpsku prestonicu vina odakle su još u XV veku ona izvožena u Češku, Poljsku, Švajcarsku, Moldaviju i Belgiju. Upravo tu razvijeno je vinogradarstvo jedno od najstarijih u Evropi, a izreka kaže da je vinu "klima - sudbina, loza - majka, a zemlja - otac". Autentično vino ovog kraja je specijalno slatkasto - gorko vino, koje je češće rubin, ređe bele boje - Bermet. Bermet je još pre 150 godina izvožen u SAD, a trošio se kažu, u velikim količinama i na Bečkom dvoru, a zapisano je da se Bermet nalazio na vinskoj karti prvog i poslednjeg putovanja broda "Titanik".

Legenda kaže da je u vreme vladavine Austrougarske u Karlovcima bila rečna luka iz koje se vino vozilo za Beč. Marija Terezija se, kada je probala bermet, raspitivala otkud dolazi to tako lepo piće, naručivši prilične količine, a kada su joj rekli da se vino pravi u jednom malom regionu iz kojeg muškarce stalno regrutuju u ratove, carica je odmah fruškogorske muškarce oslobodila ratovanja omogućivši im tako da samo proizvode vino.

Kažu, takođe, da su se još u XVII i XVIII veku ova vina pila na mnogim evropskim dvorovima - francuskom, bečkom, češkom. Ukoliko je trebalo da se izdejstvuje neka dozvola bečkog dvora podmićivalo se vinom. Postoji podatak da je najdraži dar dvoru u londonu bio, kada na poklon iz Beča dobiju bermet.

Proces proizvodnje bermeta je spor i skup s obzirom na to da se radi o posebnoj recepturi koja je tajna svakog proizvođača. Ima ga samo u Karlovcima, nema ga čak ni u Francuskoj.

Bermet - plemenita kapljica sa biljem, kako ga još zovu, jedno je od malobrojnih vina koje se pije kao aperitiv (pića koja otvaraju apetit) i dižestiv (pića koja se piju uz desert - vanilice, salčiće ili orasnice).

U njegovom složenom mirisu i ukusu, oni koji znaju, odmah prepoznaju ukus sušenog južnog voća - smokve, korice narandže, akija, rogača, muskatnog oraščića, vanilije ili pelina.

Banatski rejon


(Južnobanatski podrejon sa tri vinogorja: vršačko, belocrkvansko i deliblatsko peščarsko i Severnobanatski podrejon sa dva vinogorja: kikindsko i banatsko potisko)

Jedno od najpoznatijih banatskih vina je svakako Krokan.

Zanimljiva je i priča kako je došlo do nastanka loze i vina:

"Bila je topla ravničarska noć, ogromne njive i vinogradi, koji su se prostirali u nedogled i mirno spavali. Čuli su se samo cvrčci i bagi vetar koji se motao oko čokota i sena tek požnjelog žita. U tom beskraju, na granici između šuma i njiva, iz jedne kuće dolazio je tračak svetlosti. To su grofovi Rohoncije i Mikloš među buradima vina igrali poker. Dva bonvivana pokušali su da nadmudre jedan drugog. Takmičenje je počelo još u ranoj mladosti: Ko će se bolje oženiti i veći miraz sa ženom dobiti, ko će bočje njive i voća uzgajati, ko će bolje konje i kola imati...Do tada je mnogo veći uspeh imao grof Rohoncije koji je svojim voćem osvajao nagrade u Parizu, a jelo ga je najpoznatije plemstvo Evrope, pa čak i sami carevi.

Sam Mikloš je te noći vodio igru i onako usput rekao da je uzgojio lozu vrhunskog merlota i da će ga u kvalitetu vina i sorte nadmađiti. Grof Rohoncije mu na to obeća dva konja vrana na poklon, ako do sledeće godine ne zasadi kvalitetniju lozu od njegove. Od tada je prošlo mnogo burnih dana i noći u Pešti, Beču, Parizu...A na jednom delu imanja zvanom Biserno Ostrvo, nadomak Novog Bečeja, rasla je nova vrsta loze...Sledeće jeseni u burad je isceđena dragocena tečnost, jedinstvenog vina u celoj Evropi zvanog krokan. Grofu Rohonciju ostadoše vranci, a nama u nasleđe vino...Grof Rohoncije je posebnu pažnju posvećivao buradima za vino i presi, čak je izgrađena i pruga uskog koloseka kojom se vino transportovalo do stanice u Bečeju. Grof je bio ljubitelj novca, žena, karata, lova - plejboj u svom vremenu, pa je jednom, kaže legenda, iste noći izgubio i povratio i imanje i suprugu Izabelu."

Vinogradarstvo u vršakom krajudatira iz vremena Dačana i rimske vladavine, a prvi pisani podatak o istom poziče iz XV veka. Krajem XIX veka, sa više od 10.000 hektara vinograda, vršako vinogorje je bilo najveće u Ugarskoj, po tvrdnjama nekih statističara i u Evropi. svakako najpoznatiji proizvod ovog vinogorja je Banatski rizling, stono belo suvo vino sa zaštićenim geografskim poreklom. Vino sa tradicijom od 80 godina predstavlja specijalitet i ponos Vršačkih vinograda. Proizveden je kao tip vina od sorti grožđa: Italijanski rizling, Smederevka, Župljanka i Kreaca.

Rejon subotičko - horgoške peščare (Horgoško i Palićko vinogorje)

Gotovo da je cela površina subotičko - horgoške peščare pogodna za gajenje vinove loze, tereni su uglavnom ravni ili blago zatalasani, a dominantno je peskovito zemljište. Nosioci razvoja vinogradarstva i vinarstva u prošlom veku bili su podrumi na Paliću i u Čoki, ali polako se pojavljuju i novi proizvođači.

Najpoznatija vina ovog vinogorja su: Kevedinka ili Crvena Ružica, Sovinjon, Merlot, Portogizer ili "svatovsko vino", Ezerjo i Šardone.






















 

Social Share