Blogovi

Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

5

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 06 Feb 2014
      Evo najzad teme koju najvise volim! MATEMATIKA! Možda zvuči smešno, ali zaista je matematika jedna od stvari o kojoj obožavam da pričam i diskutujem sa ljudima, čak i sa onima koji je ne vole. Svaki put kada neko pomene matematiku, u društvu se nađe neko kome padne mrak na oči i počne da priča o tome kako je to strašna nauka, koja postoji samo da bi nam zagorčala život, dok nikome do sada koga sam upoznala (a da je ne voli) nije palo na pamet da je baš matematika ta koja može da nam olakša život… Da počnemo od činjenice da je matematika pre svega grana filozofije koja označava nauku, logiku i rutinsko učenje. Kada se vratimo na sam početak, ona je trebala da olakša ljudima koji se bave trgovinom. Kasnije je postala deo svakodnevice, ali ne zbog toga da bi nam zagorčala život već baš da bi nam olakšala isti.   Podeliću sa Vama moj način gledišta. Posmatrajmo ove dve stvari: ŽIVOT                                    MATEMATIKA u životu imamo:                      u matematici: PROBLEM                                ZADATAK u životu imamo                       u matematici imamo MILION načina                        MILION načina da rešimo problem.                 da rešimo zadatak. U oba slučaja SAMO JEDAN NAČIN je PRAVI! Ili smo rešili zadatak tačno do kraja ili je zadatak netačan. Ili smo rešili problem u životu ili ga nismo rešili, već odložili. Zar ne?   Jako je prosto prelomiti tu činjenicu u glavi i tako u jednom trenutku matematika postaje nešto što je zaista važno! Svaka oblast iz matematike znači nešto, reflektuje se na naš mozak na neki čudan način. Od kako sam naučila da radim tu matematiku sistematično, rutinski, da ne pravim greške, tako sam počela i u životu mnogo manje stvari da odlažem, sve rešavam sada i odmah… Mnogo situacija uspevam da predvidim, ali to nije toliko važno koliko da svaki korak koji napravimo treba da bude tačan. Mnogo manje vremena sam izgubila od kako sam prvi put sela da radim matematiku i koliko sam je više radila toliko nisam htela da prestanem, samo sam bila uporna, nastavljala do kraja i nikad ne bih digla ruke na pola posla. Što se tiče energije, da li shvatate koliko više energije izgubimo razmišljajući o tome zašto nam nešto treba u životu (kao na primer matematika). Nije matematika samo nauka koja nas tera da usavršimo gledanje na probleme, već i sa psihološke strane utiče na nas. Osećaj je neverovatan kada znate da ste korak bliže rešenju koje ste tako dugo tražili.   Tužna je priča moje generacije. Većina živi u ubeđenju da nam ništa u životu ne treba i da je škola samo ulica. Koliko samo ima onih uspešnih ljudi koji su upisali fakultete da bi se borili sa naukom, da bi iznosili nove ideje – MALO! Svako može da kaže svoje mišljenje, i u kafiću i u autobusu i u parku, ali koliko njih je pristalo da od njega napravi nešto bolje? Da promeni nešto? Studenata ima raznih! I onih koji stalno idu linijom manjeg otpora i onih koji sve prihvataju zdravo za gotovo i onih koji su tu silom stvari, ali hvala bogu na onima koji nose tu potrebnu energiju u sebi da promene nešto.   Eto ja sam pokušala da promenim Vaš način gledanja na matematiku. Koliko je ona u stvari divna! Pa svuda u svetu je ISTA! Jezika ima raznih, istoriju da ne pominjem, tradicija, religije, i ostalog. Matematika je svuda ista, kao i sve što ima veze sa njom! Posle ćemo da pričamo o nalaženju posla bilo gde u inostranstvu, dobro plaćenih poslova, a zašto? Zato što retko ko hoće da ide putem kojim se ređe ide!!! Jedan dan, jedan zadatak!    Hajde da uvedemo smenu, da vidimo kako će svet izgledati kada na svakom koraku možemo da saznamo nešto novo, ali na ONOM nivou! J
    4617 Objavio/la D Boyanna
  • 20 Jul 2013
    Bila sam jednom prilikom na Zlatiboru. Oporavak za najteže psihičke I fizičke stresove. Livade, šume, putići, prirodi nikad kraja. Onoliko zelenilo, prija očima, ne može da škodi.Jednog dana sam odlučila da ću da prošetam što više mogu, od jutra do zalaska sunca, dugo nisam šetala, nedostajalo mi je to pa sam svim ljudima rekla da cu da odem da prošetam, bez predumišljanja. Bio je lep dan, onako svež, taman nije ni vruće ni hladno. Obula sam patike I krenula u šetnju. Bila sam uzbuđena, nisam znala koliko se toga promenilo na nekim poznatim stazama, šta ću sve videti, koliko ću izdržati. Prvo sam išla ravnim putićem, koji nije ni malo naporan, baš mi je prijao, iako sam sve vreme sumnjala u svoju fizičku spremnost, uspešno sam ignorisala tu činjenicu i nastavila da pešačim. Onda sam polako nailazila na jednu krivinu, koja je poprilično rizična jer nikad ne znaš da li će neki auto da naleti tim putem. Uspela sam da je prođem i dalje sam verovala u sebe. Put je bio onako ispucan, skoro izliven ali nije kvalitetan pa se raspadao, no ni to nije bilo nešto što će me sprečiti da ostvarim svoj cilj. Došla sam do šume, ispred koje su se nalazili putokazi. Levo, desno i pravo. Da sam otišla levo otišla bih do izvorišta, koje je lepo gledati ali naporno slušati jer vodenica neprekidno radi i veoma je bučna. Da sam otišla desno, došla bih do mosta koji prelazi preko jednog šireg dela tog izvorišta ali znala sam da je taj most isuviše krhk i rizičan da bih ga prešla. I tako sam otišla pravo, da bih došla do polja, do livade, do pregledne čistine gde bih mogla da sednem i posmatram sa uživanjem lepe stvari koje se dešavaju okolo, bila bih mirna. Čim sam zakoračila tim putem, intuicija mi je govorila da će nešto da pođe naopako ali nisam marila, želela sam da ispunim svoj cilj. Tim putem sam videla ptice, raznih sorti, oblika, na raznim čudnim mestima, neke životinje, prirodu u raznim oblicima, čudnim i sasvim običnim, pa na nekih pola puta do cilja, kroz gusto lišće i isprepletane grane videla sam da se smrkava, ali mi nije bilo jasno zašto jer noć nije bila ni blizu. Tako sam i nastavila dalje, a onda kao grom iz vedrog neba, grom udari u tek koje drvo ispred mene! Shvatila sam da se tek koji minut pre spremalo nevreme, a sada je već i počelo. S obzirom da šuma nikako nije bila mesto gde bih mogla da se sakrijem od kiše počela sam da trčim nazad ka kući. Prepao me je grom. Trčala sam što su me brže noge nosile,kiša je padala sve jače i jače, opirala sam se, smetala mi je, slepila mi je kosu, odeću, noge su mi bile mokre, a onda… Onda sam počela da uživam u kiši. Izašla sam iz šume, znala sam da više ne može da mi naškodi, i sasvim čudno, umesto da se sakrijem od kiše, skrovište sam pronašla pod njom.Neverovatno kako vreme može da se promeni.
    3829 Objavio/la D Boyanna
  • 15 Jul 2014
    Možda ćete misliti da sam poludela, ali kada budete pročitali šta se desilo, počećete da rzmišljate o tome koliko je kompleksno i ne moguće zapaziti tolike detalje u takvoj situaciji, neću vam odati o čemu je reč, samo čitajte redom. Sve je počelo tako što sam jednom prilikom na tv-u uhvatila insert o ribolovcima i iako sam do tada uvek prebacivala kanal, počela sam da ga gledam. Radilo se o nekim jako bogatim prinčevima koji su uradili nemoguće. Recimo princ taj i taj, koji sedi na tolikim parama, jednom je upecao ribu koja je teška 80 kila tako što je bio u svojoj jahti i mirno precao kada mu se odjednom zakačilo nešto ogromno na udicu i počelo da vuče i njega i jahtu levo desno i pošto nije hteo da pusti, hteo je da vidi šta je to što ga vuče dovikivao je okolnim pecarošima da uzmu jahtu kada se on utopi. Međutim, uhvatio se za neku ručku i uspeo da nakon par sati umaranja ribe da zamahne toliko jako da je ispeo da izvuče ribu iz vode i to na kopno. Tada niko nije mogao da veruje, svi su mislili da je gotov, već sve skupilo mnogo ljudi. Par dana kasnije, šetala sam centrom Beograda, zauzeta svojim mislima išla da obavim svoje obaveze i na Terazijama u kaficu Biblioteka sa svoje desne stane sam krajičkom oka videla čoveka koji apsolutno liči na tog princa, kako sedi i pije espreso kafu. Pomislila sam kako sam luda ali sam odlučila da uđem i ako me sto njegovih vojnika ne zaustavi pre nego što uopšte dodjem do njega, da mu kažem da sam gledala emisiju o njemu i da sam bila zapanjena iako nisam ljubitelj pecanja. Na moje veliko iznenadjenje, nije me niko zaustavio i princ me je pitao da mu se pridružim na kafi. Pristala sam. On je iz Francuske, došao je u Beograd kao turista bez specijalnih namera. Tako sam počela da pričam sa osobom koja sedi na broju od deset cifara sa dva ili tri zareza, i osećala se kompletno impresionirano. Nakon nekoliko sati pala je odluka da se ponovo vidimo, razmenili smo sve kontakt informacije i razišli se. Možete da zamislite šok u mojoj glavi kada sam skontala šta se u stvari dešava. Ne smem da zaboravim da napomenem da sam ja u to vreme već godinu i po dana bila sam jednim jako dobrim čovekom koji me je ispunjavao kompletno i apsolutno. To je bila prava ljubav. Posle nedelju dana izlazaka sa princem pozvala sam ga da dođe kod mene da vidi moj skromni stan. Došao je punih ruku. Tako smo pričali o svemu, raspravljali o nekim sitnicama, dok nisam otvorila oči i skontala o čemu se radi. On ovde nije došao da bude turista koji sedi na parama, on je došao da nađe neku usamljenu dušu koja će da krene sa njim i da ukrasi mesto pored njega u njegovom dvorcu. Tada je sve postalo neprijatno, veštačko i odvratno. Dok sam bila u wc-u, princ je otišao u moju sobu i iz jedne od kesa koje je doneo izvukao mali milion crvenih latica, mirišljave štapiće, sveće i napravio 'atmosferu'. Kada sam se vratila onog trenutka kada je moja vilica pala na pod, čulo se zveckanje ključeva mojih roditelja kako se zabadaju ključeve u bravu. Ušli su i prvo što je moja mama uradia je – otvorila je prozor. Zvala me je. Ja sam došla i rekla da neće verovati ko je došao, i dok je ona ostala u šoku, morala sam da se vraitim u sobu jer je princ počeo da me zove. Ja sam mu rekla da se baš potrudio, da ne mogu da verujem da je sve to uradio. On se nasmejao i rekao da mora da ode do wc-a, međutim bio je u gaćama, a moj ćale se šetkao po kući. Princ je bez problema otišao u wc i bez javljanja, bez ičega zatvorio vrata. Moja keva je skontala situaciju. Moj ćale se nije ni trudio. Kada je princ došao u sobu, ja nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome ko je i šta je. Tada je moja keva napravila najmudriji korak u životu i ušla u moju sobu, javila se poštovanom princu i okrenula se ka meni i u isto vreme kada je izgovarala neku nebitnu rečenicu pokazivala kažiprstom na svoj nos. Okrenula sam se pogledala u njega i skontala da je njegov nos manji od mog malog prsta, a svi znamo onu staru. Bila sam zapanjena celom situacijom, toliko da sam odlučila da se probudim. Probudim! Sanjala sam i kada sam se probudila, sa moje desne strane krajičkom oka sam ugledala onog koga zaista volim. Nikakvi mirišljavi štapići ne mogu da zamene moju ljubav prema njemu. Zagrlila sam ga i bila zahvalna kosmosu što je odredio da ću sanjati ovakav san i time potvrditi svoju bezuslovnu ljubav! To jeste prava ljubav.
    3811 Objavio/la D Boyanna
  • 06 Feb 2014
    Ponekad se zaustavimo u vremenu i prostoru i zapitamo se šta smo uradili pametno u poslednje vreme. Da li smo pametno postupili u određenim situacijama? Da li smo dovoljno ozbiljno pristupili problemima koji nas prate svakodnevno, kao i obavezama? Da li smo doveli svoj život na viši nivo u odnosu na predhodni period? Usponi i padovi su normalni. Treba imati objektivan način gledanja na svet oko nas. Stvoriti realnu sliku svega što nas okružuje pa tada i doneti pravu odluku za rešenje situacije. Posmatrala sam ljude oko sebe dok sam obavljala svoje dnevne zadatke, obaveze. Zaključila sam da ljudi ili previše pažnje posvećuju svom ponašanju u javnosti ili uopšte ne obraćaju pažnju na sebe i prave rutinske greške, naravno vezane za običan život, nas smrtnika.   Pre neki dan sam se vozila gradskim prevozom i po prvi put posle dužeg vremena obratila pažnju na ljude oko mene. Bila sam na srednjim vratima. Face svih ljudi su bile relativno sumorne. Ljudi su bili depresivni, vraćajući se sa posla, dok su neki išli na njih. Svi su gledali jedni na druge sa određenom dozom ogorčenosti, zajedljivosti, ostali su bili distancirani od realnosti. Pored mene je stajao mlad čovek koji je pričao telefonom, što mi na prvi pogled nije uopšte bilo čudno. On je bio predstavnik onih ljudi koji obavljaju svoje dodatne obaveze između onih glavnih. Jedna starija žena je konstantno stajala na vratima i već nekih pet, šest stanica se nije pomerala odatle dok su ljudi pokušavali da uđu i izađu iz autobusa kroz nju. Nije uopšte obratila pažnju na to kakav je ona objekat u svetu oko sebe i koliko pomaže odnosno odmaže situaciji. Nije bila svesna svog postojanja u tom autobusu.  Posle nekog vremena opet sam se osvrnula oko sebe, ljudi su se izmenjali. Kad god bi u autobus ušao neko ko odudara od ljudi oko mene svi bi ga gledali kao da je sa druge planete (što nije dokazano), bez obzira sa bolom koji ta osoba možda nosi sa sobom, kao i svi mi. Dok sam vatala beleške u svoj nevidljivi notes, još uvek sam čula glas onog mladog čoveka. Kada sam se okrenula, on je još uvek pričao. Recimo da sam u tom autobusu provela oko sat vremena. On je još uvek pričao. Posle par minuta su u autobus ušle neke devojčice, ni manje ni više nego srednjoškolke, koje su se zahvaljujući njihovim živahnim hormonima kikotale i smejale na sav glas, ne obraćajući pažnju na čoveka koji jedeo do njih sa crnom pločicom na grudima. Oči su mu bile pune tuge, ko zna zbog čega, a opet je svima bilo jasno. Ljudi nemaju izbora. Opet nepažnja! Sasvim sam mirno stajala sve vreme i strpljivo izoštravala granice između ljudi, to mi nikada nije bio problem. Volim da iskritikujem! Izašla sam iz autobusa i u muku napustila taj objekat u kome neprestano cirkuliše ta čudna energija ljudi koji su isuviše okupirani samima sobom da bi razmeli ostale.   Ovaj blog može da bude i dublji ali moja misao je kompletirana poslnjom rečenicom koju svi možemo da razumemo. Kada bismo samo malo više pažnje i koncentracije posvetili stvarima koje redovno prolazimo i činimo, bili bismo mnogo manje nesrećni u pauzama između njih.   Volela bih da čujem Vaše mišljenje!
    3793 Objavio/la D Boyanna
Umetnost & Kultura 3.190 pregleda Nov 16, 2017
ZELENI LJUDI

Dok ovog trenutka bezbrižno sedite u svojoj stolici i skrolujete sadržaj na svom pametnom telefonu, ležite u krevetu sa laptopom u krilu, ili sedite ispred svog kompjutera praveći pauzu između obaveza, jako zanimljive ali i šokantne stvari se dešavaju oko vas.

 

Od kako ste počeli da čitate ovaj blog, supermarketi u Nemačkoj su odbacili 3,7 tona jestive hrane; 12 automobila je prodato na celom svetu; u okeanima je pronađeno 9,98 tona smeća; nestao je gotovo hektar (10.000m2) tropskih šuma; rođena je 21 beba, a umrlo 9 ljudi; Amerikanci su konzumirali 75.000 flaša vode; Amerikanci su potrošili 60.000 plastičnih kesa; jedno dete je umrlo od gladi;
Od kako ste počeli da čitate ovu rečenicu ljudi su bacili oko 1,3 tone plastičnog otpada.

 

Ove nedelje sam prisustvovala ''Green fest''-u koji se održavao u Domu omladine na kome se svake godine (već 8 godina unazad) puštaju kratkometražni i dugometražni filmovi koji za cilj imaju osvešćivanje zajednice o tome kako naše svakodnevne odluke utiču na pogoršanje/poboljšanje životne sredine. Dugo sam razmišljala kako da započnem ovaj blog i o čemu konkretno da pišem, jer ako pogledate malo bolje, negde oko 30% blogova i članaka na internetu je vezano za očuvanje životne sredine (hvala bogu nije napisano na papiru), ali eto, desilo se to da ja živim u zemlji Srbiji u kojoj ta tema nije čak ni među top 50 tema o kojima ljudi mogu da razmišljaju i urade nešto po pitanju promene na bolje. Isto tako se desilo da je sled okolonosti koji su vezani za mene kao individualca vodio ka tome da ću jednog dana postati mali borac za zdravu životnu sredinu. Ako želite da definišem reč 'borac' malo bolje, neću vam reći da sam išla da protestujem, da mašem nekim transparentom, spavam ispred kabineta 'onog ko je odgovoran za divlje deponije' ili budem deo organizacija kojima je primarni cilj da zarade pare i budu poznate po imenu dok u drugom planu čiste i menjaju nešto po pitanju životne sredine – ne, rećiću vam da sam odlučila da promenim nešto u svom životu, životu moje porodice, jer sve kreće od nas.

 

Malo edukacije:

Mi živimo na planeti Zemlji. Ne postoji ni jedna druga planeta na koju trenutno možemo da se preselimo i nastavimo da živimo, nakon što ovu uništimo. Ni mi, a ni naša deca. Oko planete Zemlje se nalazi tanak, jako tanak omotač koji se zove Atmosfera - koji nas štiti od toplote Sunca tj sprečava prodiranje njegovih štetnih ultra - ljubičastih zraka  do našeg tla i time održava temperaturu naše Zemlje takvom da je ona plodna i zelena. Kada bi nestala Atmosfera, život na Zemlji bi se ugasio: na svetu bi nastala suša; ne bi bilo vode koja predstavlja osnovni uslov za život svim organizmima, ne bi bilo hrane i ne bi bilo nas.

 

Dakle Atmosfero, evo kako mi (barem ljudi u Srbiji) tebi zahvaljujemo na tome što si nam omogućila da sedimo u svojim kućama, stanovima i skrolujemo sadržaj na pametnom telefonu, buljimo u ekrane laptopova, gledamo filmove, učimo, treniramo, sanjamo, volimo i igramo se:

Siromašna smo zemlja, pa nam je i cena zemljišta veoma niska i mi prodajemo tu zemlju na kojoj se svake godine otvaraju novi Shopping centri. Kao da želimo da završimo u Ginisovoj knjizi rekorda kao zemlja koja ima najveći broj Shopping centara. Onda u tim centrima kupujemo novu odeću, jer moramo da pratimo trend (od koga neko zaradjuje). Moramo da kupimo novu obuću (od koje neko zarađuje). Moramo da ažuriramo sistem na pametnom telefonu ali to ne možemo bez novog telefona, pa onda kupujemo novi telefon (od čega će neko zaraditi). Stalno pratimo napredak tehnologije, pa su tu i novi televizor, rerna, frižider, kompjuter, mikrotalasna, itd (od svega toga neko će zaraditi). Onda moramo da smestimo svoju iskrivljenu kičmu od gledanja u smartfon na neki udoban dušek koji zahteva i moderan krevet, pored koga ćemo da stavimo mali noćni stočić, pored koga ćemo da stavimo novi orman kako nam se ta nova odeća ne bi gužvala, pored koga ćemo da stavimo nov pisaći sto, jer stari nam se nije slagao sa svim ostalim nameštajem (i pogodite šta, od svega toga će neko zaraditi). Zatim moramo da držimo liniju, što nam i nije tako teško, ovde u Srbiji, ali ipak ponekad platimo sebi neki skupi tretman, radije nego trening, jer je praktičnije, dugoročnije i ne toliko skupo kad pogledaš koliko na godišnjem nivou košta trenirati neki sport. Na posao ćemo ići kolima koja smo jedva platili, verovatno uzeli polovna koja idu ili na dizel ili na benzin, jer nema šanse da se guramo u smrdljivom GSP-u (iako na svetskom tržištu postoje automobili koji sada idu na struju ili pola pola i rešili su pitanje emisije štetnih gasova u atmosferu).
I na kraju dana i vi i ja, nakon što završimo sa čitanjem/pisanjem ovog bloga, lećićemo bezbrižni u svoj novi topli krevet, pored noćnog stočića, ormana i pisaćeg stola, u sobi u kojoj nas štiti PVC stolarija od promaje, ne razmišljajući o tome gde je otišlo sve ono što smo zamenili, ne razmišljajući o tome šta će biti sutra kad se probudimo.

 

Dozvolite da predstavim sliku onoga što će biti sutra. Sutra ćemo odlučiti da pravimo decu, jer kao i sve bakterije moramo da se razmnožavamo i nastavljamo ono što smo započeli. Ta deca će videti možda samo delić onoga što se može nazvati ekosistemom. Kad porastu i shvate šta je to bila Atmosfera, a šta je danas u njihovom vremenu, kriviće nas što nismo ništa uradili po pitanju promene, što smo bukvalno plaćali kako bi je uništili. Što smo bili sebični i nismo kapirali da recikliranje nije opterećenje, ono je olakšanje. Što nismo ništa u radili da ih zaštitimo od ogromnih nemira koji će nas zadesiti kao planetu kada nestane voda za piće. Pentagon bi rekao da Globalno zagrevanje nije pitanje poljoprivrednog sistema, već pitanje nacionalne bezbednosti. Već je 2017ta godina. Mi smo i dalje zavisni od fosilnih goriva. Mi i dalje palimo plastične kese dok smo tinejdžeri i počinjemo da pušimo, jer nam je dosadno. Mi i dalje pušimo cigarete, masovno. Mi i dalje kupujemo robu i trpamo je u plastične kese. Mi i dalje ne recikliramo. Mi i dalje kupujemo brzu hranu, zapakovanu u najgoru plastiku. Mi i dalje bacamo đubre u plastičnim kesama. Mi i dalje ne razmišljamo o tome šta će biti sutra.

-        1 molekul metana koji se otpušta paljenjem bilo koje plastične ambalaže ima istu dozu štetnosti kao 23 molekula ugljendioksida koji se otpušta svaki put kada bilo šta zapalite. Sve to je kancerogeno i mi to udišemo.

-        U severnom Pacifičkom okeanu postoji oko 6 puta više plastike nego planktona, što je direktan uzrok smrti ogromnog broja životinja – ptica i riba, koji ih greškom koriste kao hranu. Zamislite pticu koja polako umire u mukama zbog toga što joj je stomak prepun plastike. Zamislite da vi umirete zbog toga što vam je stomak prepun plastike i nikoga nije briga.

-        Globalno zagrevanje je uzrok izbeljivanja korala širom sveta. Za slučaj da niste čuli za izbeljivanje korala, kada pobele to znači da oni više nisu živi i umiru. Korali su takođe životinje. Oni imaju sposobnost da se šire i prave sopstvenu infrastrukturu, što predstavlja utočište ogromnim količinama riba. Korali se izbeljuju kada prestanu da vrše svoju funkciju usled zagrevanja vode u kojoj žive. 25% Velikog koralnog grebena u Australiji je izumrlo.

-        Šume i biljke oko nas upijaju ugljendioksid i talože ga kroz slojeve i slojeve svoje biologije. Kada dođe do šumskih požara taj ugljendioksid direktno ide u atmosferu.

-        Jednom plastičnom deliću je potrebno 500-1000 godina da se razgradi, a to znači da od kako su ljudi otkrili magičnu hemijsku formulu za razne vrste plastike – ni jedan plastični deo nije uspeo da stigne da se razgradi.

-        Kada isti taj plastični delić upadne u okean, sunce, slana voda i talasi ga izjedu i on postane nevidlljiv golim okom. Milioni i milioni morskih životinja zavise od te jedne kapiljice koja sadrži u sebi više plastike nego vode.

-        Svakog trenutka kada upalimo auto, zapalimo cigaretu, zapalimo šporet na selu i u njega ubacimo sve što smatramo đubretom mi oštećujemo atmosferu i time naša planeta postaje sve toplija i toplija.

 

Ako se osećaš barem malo zabrinuto posle ovih nekoliko činjenica, neću te utešiti, postoji još mali milion činjenica na internetu koje mogu da te navedu da se rasplačeš od muke, kao što sam ja plakala dok sam pisala ovaj blog, postajući svesna znanja koje imam, ali to što se osećaš zabrinuto je sjajno! Zabrinutost vodi ka brizi, briga vodi ka PROMENI.


Ti možeš da promeniš nešto. Ti, da, baš ti! Kreni od sebe i ne gledaj druge. Drugi će u tebe. Biraj papir, ne plastiku. Recikliraj.

 

Atmosfero, izvini.