Blogovi

User's Tags

D Boyanna 's Entries

26 blogs
  • 02 Dec 2015
    To je bio najgori dan u mom životu. Džerijeva smrt. Ujutro kada sam ušla u sobu, Džeri nije, kao uvek skočio meni u susret, nije se odazivao kad sam ga zvala. U sobi je vladala neobična tišina. Takva tišina da sam se uplašila. Pomislila sam da možda nije u ovoj sobi, pa sam počela da ga tražim u drugim sobama, ali Džerija nije bilo. Vratila sam se, napravila par koraka i ... videla. Neprirodno savijen u klupko, Džeri je ležao kraj kauča. Brzo sam pozvala mamuu, ali uzalud. Već je bio mrtav. Ne mogu opisati kako sam se osećala. Kapi suza su krenule da padaju na njegovo beživotno telo. Padaju i padaju... Prizor malog mešanca od samo tri godine u mom naručju, nikada neću zaboraviti. Narednih dana, meseci....osećala sam se vrlo usamljeno i nemo, ravnodušno. Nema više malog riđeg Džerija i injegovih nepotpunih uzdisaja i izdisaja. Nisam imala s kim da se igram, da idem u šetnju, sama sa svojim mislima. I dan – danas mnogo mi nedostaje taj veran pas, njegova poslušnost, razdraganost, živahnost, zahvalnost i njegov iskren pogled. Bojana Berdić – 14.04.2007 – domaći iz srpskog – Izmišljena priča.
    1832 Objavio/la D Boyanna
  • To je bio najgori dan u mom životu. Džerijeva smrt. Ujutro kada sam ušla u sobu, Džeri nije, kao uvek skočio meni u susret, nije se odazivao kad sam ga zvala. U sobi je vladala neobična tišina. Takva tišina da sam se uplašila. Pomislila sam da možda nije u ovoj sobi, pa sam počela da ga tražim u drugim sobama, ali Džerija nije bilo. Vratila sam se, napravila par koraka i ... videla. Neprirodno savijen u klupko, Džeri je ležao kraj kauča. Brzo sam pozvala mamuu, ali uzalud. Već je bio mrtav. Ne mogu opisati kako sam se osećala. Kapi suza su krenule da padaju na njegovo beživotno telo. Padaju i padaju... Prizor malog mešanca od samo tri godine u mom naručju, nikada neću zaboraviti. Narednih dana, meseci....osećala sam se vrlo usamljeno i nemo, ravnodušno. Nema više malog riđeg Džerija i injegovih nepotpunih uzdisaja i izdisaja. Nisam imala s kim da se igram, da idem u šetnju, sama sa svojim mislima. I dan – danas mnogo mi nedostaje taj veran pas, njegova poslušnost, razdraganost, živahnost, zahvalnost i njegov iskren pogled. Bojana Berdić – 14.04.2007 – domaći iz srpskog – Izmišljena priča.
    Dec 02, 2015 1832
  • 23 Oct 2015
    Zdravo. Sećaš se mene? Nismo se dugo videle. Kao da si me zaboravila. Osećala sam se loše, manje važno, a važna sam. Bez mene ti si drugačija. Da li se sećaš kada si pustila moju ruku? Ne? Hajde onda da premotamo film... Oduvek si bila mnogo drugačija od drugih, bila si čista, dobra, neiskvarena, mnogo si manje kapirala od drugih površne stvari, uvek si u njima tražila dubinu. Toga se sećam jer ti vicevi nikad nisu išli u prilog, najviše jer si uvek poslednja počinjala sa se smeješ. Sećam se da ti je to teško padalo jer su te drugi ismevali kako si glupa, a nisi. Ti si samo uvek gledala da nadješ dublji smisao onoga što oni govore, pa si nekad toliko duboko kopala da nisi videla suštinu koja se sama nameće. Dok su se drugi hvalili time, ti si saginjala glavu iako je trebalo da bude obrnuto. Oni su bili ti koji su plitki, površni, ti si ta koja je tražila smisao. Iz tog razloga još kad si bila mladja, znala sam da imaš velikog potencijala da razaznaš ko je dobar, a ko loš čovek, ko je pakosan, ko želi samo da te iskoristi, i da ćeš uvek tražiti ono najbolje u ljudima. Nikad neću zaboraviti kada sam te držala za ruku dok si plakala kada si na vratima svoje osnovne škole videla njeno ime ispod svog na spisku za novonastalo odeljenje sačinjeno većinom od najomrženijih učenika. Tada si ušla u raskrsnicu koja je bila odlučujuća za tvoj dalji život. Tada si prvi put osetila nepravdu na svojim leđima. Tada je jedan deo tebe umro. Držala sam te za ruku dok su te zlostavljali učenici te iste škole godinama, ali nisi mi dala da uradim ništa. Mržnja se gomilala, bol zbog nanešene nepravde se povećavala i samo sam čekala trenutak kada ćemo zajedno da se suprotstavimo tim gadovima, koji nemaju trunku zdravog razuma u sebi. Ona koja je otrov za tu sredinu. Ona druga koja je izopačena u senci svojih roditelja. Ona treća koja je imala kompleks od same sebe. Ona četvrta koja nije znala šta drugo da radi. Ona peta koja ti je bila najbolja drugarica, pa zašto da ne? Oni koji su sjajno namazani svim bojama svojih roditelja, koji ih nisu naučili ničemu osim da budu arogantni egoisti koji gaze sve pred sobom. To je u nekom drugom životu možda mogla da bude dobra osobina. Plašila bi se tog života, znaš. Kada si najzad odlučila da staviš kraj na sve te klince, nikad nisam bila ponosnija. Pravda je konačno bila zadovoljena. Onda si opet ušla u raskrsnicu. Brisala sam ti suze kada si ga izgubila, sakrivala podočnjake ispod šminke da se ne vidi koliko te boli što si izgubila jedinog prijatelja. Ko je u tim godinama mogao da zna kako to izgleda kad izgubiš nekog koga voliš. Onda crno crno crno crno crno. Toga se sećam. Tada sam bila najživlja, najviše sam porasla. Tada si shvatila da sam uvek uz tebe i počela si da me se plašiš. Uvidela si koliko sam jaka i važna u tvom životu. Da nisi, veruj mi, stvari bi bile mnogo drugačije. U srednjoj školi si napravila divan prelaz u životu, na koji je trebalo navići se. Svi su te voleli iako si bila mnogo drugačija. Poštovali su te jer si bila razumna i dobra osoba bez skrivenih namera. Poštovali su te, jer su bili muškarci. Osećala si se kao da si došla do vrhunca života. Bila si ponosna! Medjutim, došla je opet ta surova životna realnost koja kaže da ne može baš sve da ide kako treba. Tada su ti koraci bili teški. Iskrivila ti se kičma. Osušila si se kao grančica jer si bila pod pritiskom veštice kojoj nisi mogla ništa. Često sam je čekala iza ćoška da vidim gde će da ode, da mi slučajno ne zaluta pesnica, mrzela sam tu odvratnu zmiju koja te je gledala kao miša koga maltretira. Ti si bila dobar igrač. Koliko god bila uplašena, držala si se. Naučila si sve! U ovom slučaju, draga, bez podrške roditelja ništa nisi mogla da uradiš. Ona je toliko pustila korenje da su se i neke druge veštice priklonile njoj. Otarasila si je se. Ona je sada samo jedna uvenula detelina koja čuči u toj školi i čeka da bude ubrana. Sada već postaje teško za mene da ti objasnim sve što sam videla jer imam mnogo crnih rupa u sećanju. Upisala si fakultet. Zakoračila si tako jaka na teritoriju koju si dugo planirala da osvojiš. Ti si sada bila domaćin. Želela si da budeš dovoljno dobra da te zapamte, jer ovo je sada bila stvarnost. Sa zadovoljstvom sam te gledala u gomili papira kako se gubiš dok dokazuješ neke, meni nepoznate jednačine i teoreme. Uživala si u tome. Iako su tvoje želje do nedavno bile usmerene ka umetnosti i nekom crtanju, pisanju, ti si sada tražila način da zavoliš ovo što radiš kako se ne bi mučila kao mnogi. Uspela si u tome. Ti si se ponovo izborila. Počela si da radiš na sebi jače nego bilo ko drugi koga sam tada znala. Prihvatila si se nekih projekata, učila jezike, putovala, maštala, sanjala, želela, volela, nadala se i nikad nisi prestala da SE IGRAŠ! Tada sam pala u tamu. Svi tvoji veliki strahovi, potonuli su samnom. Ja, tvoja najveća podrška, tvoja najveća motivacija, tvoj najveći strah, tvoj bol, tvoja prošlost i sadašnjost, počela sam da nestajem. Sada se samo s vremena na vreme pojavim u tvojim snovima da bi me videla, da se ne bi predala, da bi nastavila da se boriš, jer ovaj život nije ništa drugo nego niz bitki koje moraš da osvojiš da bi došla do sledeće destinacije/raskrsnice/stepenika. Drago mi je! Jer to si ti! To smo mi! Uvek tu da te podsetim čega se plašiš. S ljubavlju, Tvoja senka.
    2719 Objavio/la D Boyanna
  • Zdravo. Sećaš se mene? Nismo se dugo videle. Kao da si me zaboravila. Osećala sam se loše, manje važno, a važna sam. Bez mene ti si drugačija. Da li se sećaš kada si pustila moju ruku? Ne? Hajde onda da premotamo film... Oduvek si bila mnogo drugačija od drugih, bila si čista, dobra, neiskvarena, mnogo si manje kapirala od drugih površne stvari, uvek si u njima tražila dubinu. Toga se sećam jer ti vicevi nikad nisu išli u prilog, najviše jer si uvek poslednja počinjala sa se smeješ. Sećam se da ti je to teško padalo jer su te drugi ismevali kako si glupa, a nisi. Ti si samo uvek gledala da nadješ dublji smisao onoga što oni govore, pa si nekad toliko duboko kopala da nisi videla suštinu koja se sama nameće. Dok su se drugi hvalili time, ti si saginjala glavu iako je trebalo da bude obrnuto. Oni su bili ti koji su plitki, površni, ti si ta koja je tražila smisao. Iz tog razloga još kad si bila mladja, znala sam da imaš velikog potencijala da razaznaš ko je dobar, a ko loš čovek, ko je pakosan, ko želi samo da te iskoristi, i da ćeš uvek tražiti ono najbolje u ljudima. Nikad neću zaboraviti kada sam te držala za ruku dok si plakala kada si na vratima svoje osnovne škole videla njeno ime ispod svog na spisku za novonastalo odeljenje sačinjeno većinom od najomrženijih učenika. Tada si ušla u raskrsnicu koja je bila odlučujuća za tvoj dalji život. Tada si prvi put osetila nepravdu na svojim leđima. Tada je jedan deo tebe umro. Držala sam te za ruku dok su te zlostavljali učenici te iste škole godinama, ali nisi mi dala da uradim ništa. Mržnja se gomilala, bol zbog nanešene nepravde se povećavala i samo sam čekala trenutak kada ćemo zajedno da se suprotstavimo tim gadovima, koji nemaju trunku zdravog razuma u sebi. Ona koja je otrov za tu sredinu. Ona druga koja je izopačena u senci svojih roditelja. Ona treća koja je imala kompleks od same sebe. Ona četvrta koja nije znala šta drugo da radi. Ona peta koja ti je bila najbolja drugarica, pa zašto da ne? Oni koji su sjajno namazani svim bojama svojih roditelja, koji ih nisu naučili ničemu osim da budu arogantni egoisti koji gaze sve pred sobom. To je u nekom drugom životu možda mogla da bude dobra osobina. Plašila bi se tog života, znaš. Kada si najzad odlučila da staviš kraj na sve te klince, nikad nisam bila ponosnija. Pravda je konačno bila zadovoljena. Onda si opet ušla u raskrsnicu. Brisala sam ti suze kada si ga izgubila, sakrivala podočnjake ispod šminke da se ne vidi koliko te boli što si izgubila jedinog prijatelja. Ko je u tim godinama mogao da zna kako to izgleda kad izgubiš nekog koga voliš. Onda crno crno crno crno crno. Toga se sećam. Tada sam bila najživlja, najviše sam porasla. Tada si shvatila da sam uvek uz tebe i počela si da me se plašiš. Uvidela si koliko sam jaka i važna u tvom životu. Da nisi, veruj mi, stvari bi bile mnogo drugačije. U srednjoj školi si napravila divan prelaz u životu, na koji je trebalo navići se. Svi su te voleli iako si bila mnogo drugačija. Poštovali su te jer si bila razumna i dobra osoba bez skrivenih namera. Poštovali su te, jer su bili muškarci. Osećala si se kao da si došla do vrhunca života. Bila si ponosna! Medjutim, došla je opet ta surova životna realnost koja kaže da ne može baš sve da ide kako treba. Tada su ti koraci bili teški. Iskrivila ti se kičma. Osušila si se kao grančica jer si bila pod pritiskom veštice kojoj nisi mogla ništa. Često sam je čekala iza ćoška da vidim gde će da ode, da mi slučajno ne zaluta pesnica, mrzela sam tu odvratnu zmiju koja te je gledala kao miša koga maltretira. Ti si bila dobar igrač. Koliko god bila uplašena, držala si se. Naučila si sve! U ovom slučaju, draga, bez podrške roditelja ništa nisi mogla da uradiš. Ona je toliko pustila korenje da su se i neke druge veštice priklonile njoj. Otarasila si je se. Ona je sada samo jedna uvenula detelina koja čuči u toj školi i čeka da bude ubrana. Sada već postaje teško za mene da ti objasnim sve što sam videla jer imam mnogo crnih rupa u sećanju. Upisala si fakultet. Zakoračila si tako jaka na teritoriju koju si dugo planirala da osvojiš. Ti si sada bila domaćin. Želela si da budeš dovoljno dobra da te zapamte, jer ovo je sada bila stvarnost. Sa zadovoljstvom sam te gledala u gomili papira kako se gubiš dok dokazuješ neke, meni nepoznate jednačine i teoreme. Uživala si u tome. Iako su tvoje želje do nedavno bile usmerene ka umetnosti i nekom crtanju, pisanju, ti si sada tražila način da zavoliš ovo što radiš kako se ne bi mučila kao mnogi. Uspela si u tome. Ti si se ponovo izborila. Počela si da radiš na sebi jače nego bilo ko drugi koga sam tada znala. Prihvatila si se nekih projekata, učila jezike, putovala, maštala, sanjala, želela, volela, nadala se i nikad nisi prestala da SE IGRAŠ! Tada sam pala u tamu. Svi tvoji veliki strahovi, potonuli su samnom. Ja, tvoja najveća podrška, tvoja najveća motivacija, tvoj najveći strah, tvoj bol, tvoja prošlost i sadašnjost, počela sam da nestajem. Sada se samo s vremena na vreme pojavim u tvojim snovima da bi me videla, da se ne bi predala, da bi nastavila da se boriš, jer ovaj život nije ništa drugo nego niz bitki koje moraš da osvojiš da bi došla do sledeće destinacije/raskrsnice/stepenika. Drago mi je! Jer to si ti! To smo mi! Uvek tu da te podsetim čega se plašiš. S ljubavlju, Tvoja senka.
    Oct 23, 2015 2719
  • 06 Feb 2014
      Evo najzad teme koju najvise volim! MATEMATIKA! Možda zvuči smešno, ali zaista je matematika jedna od stvari o kojoj obožavam da pričam i diskutujem sa ljudima, čak i sa onima koji je ne vole. Svaki put kada neko pomene matematiku, u društvu se nađe neko kome padne mrak na oči i počne da priča o tome kako je to strašna nauka, koja postoji samo da bi nam zagorčala život, dok nikome do sada koga sam upoznala (a da je ne voli) nije palo na pamet da je baš matematika ta koja može da nam olakša život… Da počnemo od činjenice da je matematika pre svega grana filozofije koja označava nauku, logiku i rutinsko učenje. Kada se vratimo na sam početak, ona je trebala da olakša ljudima koji se bave trgovinom. Kasnije je postala deo svakodnevice, ali ne zbog toga da bi nam zagorčala život već baš da bi nam olakšala isti.   Podeliću sa Vama moj način gledišta. Posmatrajmo ove dve stvari: ŽIVOT                                    MATEMATIKA u životu imamo:                      u matematici: PROBLEM                                ZADATAK u životu imamo                       u matematici imamo MILION načina                        MILION načina da rešimo problem.                 da rešimo zadatak. U oba slučaja SAMO JEDAN NAČIN je PRAVI! Ili smo rešili zadatak tačno do kraja ili je zadatak netačan. Ili smo rešili problem u životu ili ga nismo rešili, već odložili. Zar ne?   Jako je prosto prelomiti tu činjenicu u glavi i tako u jednom trenutku matematika postaje nešto što je zaista važno! Svaka oblast iz matematike znači nešto, reflektuje se na naš mozak na neki čudan način. Od kako sam naučila da radim tu matematiku sistematično, rutinski, da ne pravim greške, tako sam počela i u životu mnogo manje stvari da odlažem, sve rešavam sada i odmah… Mnogo situacija uspevam da predvidim, ali to nije toliko važno koliko da svaki korak koji napravimo treba da bude tačan. Mnogo manje vremena sam izgubila od kako sam prvi put sela da radim matematiku i koliko sam je više radila toliko nisam htela da prestanem, samo sam bila uporna, nastavljala do kraja i nikad ne bih digla ruke na pola posla. Što se tiče energije, da li shvatate koliko više energije izgubimo razmišljajući o tome zašto nam nešto treba u životu (kao na primer matematika). Nije matematika samo nauka koja nas tera da usavršimo gledanje na probleme, već i sa psihološke strane utiče na nas. Osećaj je neverovatan kada znate da ste korak bliže rešenju koje ste tako dugo tražili.   Tužna je priča moje generacije. Većina živi u ubeđenju da nam ništa u životu ne treba i da je škola samo ulica. Koliko samo ima onih uspešnih ljudi koji su upisali fakultete da bi se borili sa naukom, da bi iznosili nove ideje – MALO! Svako može da kaže svoje mišljenje, i u kafiću i u autobusu i u parku, ali koliko njih je pristalo da od njega napravi nešto bolje? Da promeni nešto? Studenata ima raznih! I onih koji stalno idu linijom manjeg otpora i onih koji sve prihvataju zdravo za gotovo i onih koji su tu silom stvari, ali hvala bogu na onima koji nose tu potrebnu energiju u sebi da promene nešto.   Eto ja sam pokušala da promenim Vaš način gledanja na matematiku. Koliko je ona u stvari divna! Pa svuda u svetu je ISTA! Jezika ima raznih, istoriju da ne pominjem, tradicija, religije, i ostalog. Matematika je svuda ista, kao i sve što ima veze sa njom! Posle ćemo da pričamo o nalaženju posla bilo gde u inostranstvu, dobro plaćenih poslova, a zašto? Zato što retko ko hoće da ide putem kojim se ređe ide!!! Jedan dan, jedan zadatak!    Hajde da uvedemo smenu, da vidimo kako će svet izgledati kada na svakom koraku možemo da saznamo nešto novo, ali na ONOM nivou! J
    4615 Objavio/la D Boyanna
  •   Evo najzad teme koju najvise volim! MATEMATIKA! Možda zvuči smešno, ali zaista je matematika jedna od stvari o kojoj obožavam da pričam i diskutujem sa ljudima, čak i sa onima koji je ne vole. Svaki put kada neko pomene matematiku, u društvu se nađe neko kome padne mrak na oči i počne da priča o tome kako je to strašna nauka, koja postoji samo da bi nam zagorčala život, dok nikome do sada koga sam upoznala (a da je ne voli) nije palo na pamet da je baš matematika ta koja može da nam olakša život… Da počnemo od činjenice da je matematika pre svega grana filozofije koja označava nauku, logiku i rutinsko učenje. Kada se vratimo na sam početak, ona je trebala da olakša ljudima koji se bave trgovinom. Kasnije je postala deo svakodnevice, ali ne zbog toga da bi nam zagorčala život već baš da bi nam olakšala isti.   Podeliću sa Vama moj način gledišta. Posmatrajmo ove dve stvari: ŽIVOT                                    MATEMATIKA u životu imamo:                      u matematici: PROBLEM                                ZADATAK u životu imamo                       u matematici imamo MILION načina                        MILION načina da rešimo problem.                 da rešimo zadatak. U oba slučaja SAMO JEDAN NAČIN je PRAVI! Ili smo rešili zadatak tačno do kraja ili je zadatak netačan. Ili smo rešili problem u životu ili ga nismo rešili, već odložili. Zar ne?   Jako je prosto prelomiti tu činjenicu u glavi i tako u jednom trenutku matematika postaje nešto što je zaista važno! Svaka oblast iz matematike znači nešto, reflektuje se na naš mozak na neki čudan način. Od kako sam naučila da radim tu matematiku sistematično, rutinski, da ne pravim greške, tako sam počela i u životu mnogo manje stvari da odlažem, sve rešavam sada i odmah… Mnogo situacija uspevam da predvidim, ali to nije toliko važno koliko da svaki korak koji napravimo treba da bude tačan. Mnogo manje vremena sam izgubila od kako sam prvi put sela da radim matematiku i koliko sam je više radila toliko nisam htela da prestanem, samo sam bila uporna, nastavljala do kraja i nikad ne bih digla ruke na pola posla. Što se tiče energije, da li shvatate koliko više energije izgubimo razmišljajući o tome zašto nam nešto treba u životu (kao na primer matematika). Nije matematika samo nauka koja nas tera da usavršimo gledanje na probleme, već i sa psihološke strane utiče na nas. Osećaj je neverovatan kada znate da ste korak bliže rešenju koje ste tako dugo tražili.   Tužna je priča moje generacije. Većina živi u ubeđenju da nam ništa u životu ne treba i da je škola samo ulica. Koliko samo ima onih uspešnih ljudi koji su upisali fakultete da bi se borili sa naukom, da bi iznosili nove ideje – MALO! Svako može da kaže svoje mišljenje, i u kafiću i u autobusu i u parku, ali koliko njih je pristalo da od njega napravi nešto bolje? Da promeni nešto? Studenata ima raznih! I onih koji stalno idu linijom manjeg otpora i onih koji sve prihvataju zdravo za gotovo i onih koji su tu silom stvari, ali hvala bogu na onima koji nose tu potrebnu energiju u sebi da promene nešto.   Eto ja sam pokušala da promenim Vaš način gledanja na matematiku. Koliko je ona u stvari divna! Pa svuda u svetu je ISTA! Jezika ima raznih, istoriju da ne pominjem, tradicija, religije, i ostalog. Matematika je svuda ista, kao i sve što ima veze sa njom! Posle ćemo da pričamo o nalaženju posla bilo gde u inostranstvu, dobro plaćenih poslova, a zašto? Zato što retko ko hoće da ide putem kojim se ređe ide!!! Jedan dan, jedan zadatak!    Hajde da uvedemo smenu, da vidimo kako će svet izgledati kada na svakom koraku možemo da saznamo nešto novo, ali na ONOM nivou! J
    Feb 06, 2014 4615
  • 06 Feb 2014
    Ponekad se zaustavimo u vremenu i prostoru i zapitamo se šta smo uradili pametno u poslednje vreme. Da li smo pametno postupili u određenim situacijama? Da li smo dovoljno ozbiljno pristupili problemima koji nas prate svakodnevno, kao i obavezama? Da li smo doveli svoj život na viši nivo u odnosu na predhodni period? Usponi i padovi su normalni. Treba imati objektivan način gledanja na svet oko nas. Stvoriti realnu sliku svega što nas okružuje pa tada i doneti pravu odluku za rešenje situacije. Posmatrala sam ljude oko sebe dok sam obavljala svoje dnevne zadatke, obaveze. Zaključila sam da ljudi ili previše pažnje posvećuju svom ponašanju u javnosti ili uopšte ne obraćaju pažnju na sebe i prave rutinske greške, naravno vezane za običan život, nas smrtnika.   Pre neki dan sam se vozila gradskim prevozom i po prvi put posle dužeg vremena obratila pažnju na ljude oko mene. Bila sam na srednjim vratima. Face svih ljudi su bile relativno sumorne. Ljudi su bili depresivni, vraćajući se sa posla, dok su neki išli na njih. Svi su gledali jedni na druge sa određenom dozom ogorčenosti, zajedljivosti, ostali su bili distancirani od realnosti. Pored mene je stajao mlad čovek koji je pričao telefonom, što mi na prvi pogled nije uopšte bilo čudno. On je bio predstavnik onih ljudi koji obavljaju svoje dodatne obaveze između onih glavnih. Jedna starija žena je konstantno stajala na vratima i već nekih pet, šest stanica se nije pomerala odatle dok su ljudi pokušavali da uđu i izađu iz autobusa kroz nju. Nije uopšte obratila pažnju na to kakav je ona objekat u svetu oko sebe i koliko pomaže odnosno odmaže situaciji. Nije bila svesna svog postojanja u tom autobusu.  Posle nekog vremena opet sam se osvrnula oko sebe, ljudi su se izmenjali. Kad god bi u autobus ušao neko ko odudara od ljudi oko mene svi bi ga gledali kao da je sa druge planete (što nije dokazano), bez obzira sa bolom koji ta osoba možda nosi sa sobom, kao i svi mi. Dok sam vatala beleške u svoj nevidljivi notes, još uvek sam čula glas onog mladog čoveka. Kada sam se okrenula, on je još uvek pričao. Recimo da sam u tom autobusu provela oko sat vremena. On je još uvek pričao. Posle par minuta su u autobus ušle neke devojčice, ni manje ni više nego srednjoškolke, koje su se zahvaljujući njihovim živahnim hormonima kikotale i smejale na sav glas, ne obraćajući pažnju na čoveka koji jedeo do njih sa crnom pločicom na grudima. Oči su mu bile pune tuge, ko zna zbog čega, a opet je svima bilo jasno. Ljudi nemaju izbora. Opet nepažnja! Sasvim sam mirno stajala sve vreme i strpljivo izoštravala granice između ljudi, to mi nikada nije bio problem. Volim da iskritikujem! Izašla sam iz autobusa i u muku napustila taj objekat u kome neprestano cirkuliše ta čudna energija ljudi koji su isuviše okupirani samima sobom da bi razmeli ostale.   Ovaj blog može da bude i dublji ali moja misao je kompletirana poslnjom rečenicom koju svi možemo da razumemo. Kada bismo samo malo više pažnje i koncentracije posvetili stvarima koje redovno prolazimo i činimo, bili bismo mnogo manje nesrećni u pauzama između njih.   Volela bih da čujem Vaše mišljenje!
    3792 Objavio/la D Boyanna
  • Ponekad se zaustavimo u vremenu i prostoru i zapitamo se šta smo uradili pametno u poslednje vreme. Da li smo pametno postupili u određenim situacijama? Da li smo dovoljno ozbiljno pristupili problemima koji nas prate svakodnevno, kao i obavezama? Da li smo doveli svoj život na viši nivo u odnosu na predhodni period? Usponi i padovi su normalni. Treba imati objektivan način gledanja na svet oko nas. Stvoriti realnu sliku svega što nas okružuje pa tada i doneti pravu odluku za rešenje situacije. Posmatrala sam ljude oko sebe dok sam obavljala svoje dnevne zadatke, obaveze. Zaključila sam da ljudi ili previše pažnje posvećuju svom ponašanju u javnosti ili uopšte ne obraćaju pažnju na sebe i prave rutinske greške, naravno vezane za običan život, nas smrtnika.   Pre neki dan sam se vozila gradskim prevozom i po prvi put posle dužeg vremena obratila pažnju na ljude oko mene. Bila sam na srednjim vratima. Face svih ljudi su bile relativno sumorne. Ljudi su bili depresivni, vraćajući se sa posla, dok su neki išli na njih. Svi su gledali jedni na druge sa određenom dozom ogorčenosti, zajedljivosti, ostali su bili distancirani od realnosti. Pored mene je stajao mlad čovek koji je pričao telefonom, što mi na prvi pogled nije uopšte bilo čudno. On je bio predstavnik onih ljudi koji obavljaju svoje dodatne obaveze između onih glavnih. Jedna starija žena je konstantno stajala na vratima i već nekih pet, šest stanica se nije pomerala odatle dok su ljudi pokušavali da uđu i izađu iz autobusa kroz nju. Nije uopšte obratila pažnju na to kakav je ona objekat u svetu oko sebe i koliko pomaže odnosno odmaže situaciji. Nije bila svesna svog postojanja u tom autobusu.  Posle nekog vremena opet sam se osvrnula oko sebe, ljudi su se izmenjali. Kad god bi u autobus ušao neko ko odudara od ljudi oko mene svi bi ga gledali kao da je sa druge planete (što nije dokazano), bez obzira sa bolom koji ta osoba možda nosi sa sobom, kao i svi mi. Dok sam vatala beleške u svoj nevidljivi notes, još uvek sam čula glas onog mladog čoveka. Kada sam se okrenula, on je još uvek pričao. Recimo da sam u tom autobusu provela oko sat vremena. On je još uvek pričao. Posle par minuta su u autobus ušle neke devojčice, ni manje ni više nego srednjoškolke, koje su se zahvaljujući njihovim živahnim hormonima kikotale i smejale na sav glas, ne obraćajući pažnju na čoveka koji jedeo do njih sa crnom pločicom na grudima. Oči su mu bile pune tuge, ko zna zbog čega, a opet je svima bilo jasno. Ljudi nemaju izbora. Opet nepažnja! Sasvim sam mirno stajala sve vreme i strpljivo izoštravala granice između ljudi, to mi nikada nije bio problem. Volim da iskritikujem! Izašla sam iz autobusa i u muku napustila taj objekat u kome neprestano cirkuliše ta čudna energija ljudi koji su isuviše okupirani samima sobom da bi razmeli ostale.   Ovaj blog može da bude i dublji ali moja misao je kompletirana poslnjom rečenicom koju svi možemo da razumemo. Kada bismo samo malo više pažnje i koncentracije posvetili stvarima koje redovno prolazimo i činimo, bili bismo mnogo manje nesrećni u pauzama između njih.   Volela bih da čujem Vaše mišljenje!
    Feb 06, 2014 3792
  • 25 Jan 2014
      MALI DIGITALNI MI!   Moram da podelim nešto sa ljudima koji su spremni da čitaju! Nadam se da ćete se složiti samnom oko sledećeg i da ćete mi pomoći da od sada pa na dalje uradimo zajedno nešto i više nego korisno za budućnost! Dani su mi puni nekih obaveza i stalno idem sa jednog kraja grada na drugi pa tada i prolazim kroz razne krajeve, opštine, uličice, parkove i čudno, baš kroz te parkove prolazim isuviše lako i brzo. Nema dece koja se zaleću u mene, nema lopti od kojih se cimam da me udare, nema one graje koju svi u dnu srca nosimo od detinjstva. Prazno! Ljuljaške se same ljuljaju zahvaljujući vetru, zapuštene vrteške polako rđaju, pesak se pretvara u livadu, a izliven beton na terenu za fudbal obično je prepun lišća i raznih otpada. Boli me srce kada pomislim samo šta bi nama kao klincima palo na pamet sve da radimo kada bi samo uhvatili priliku. Toliko novih konstrukcija izgrađenih samo za decu su pune narkomana koji traže prazno mesto da na miru stondiraju, zaboravljajući na vreme u kom smo svi mi živeli i slobodu koju smo imali u SVEMU! Ne kažu bezveze da deca imaju najbujniju maštu. Zašto? Zato što NAS niko nikada nije sputavao u onome što smo poželeli, kada je reč o igri i o ludorijama! Radila sam mnogo sa decom sticajem okolnosti i imajući jednu sliku u glavi očekivala sam da će mi se život kada sam u njihovoj blizini pretvoriti u beskonačnu maštariju u kojoj sam nekada i bila, kao dete. Zanemela sam kada sam videla i osetila šablon u kom se današnja deca nalaze, ona onako nevina, ne znajući za drugačije. Današnja deca u rancu nose tablete, treniraju palčeve i kažiprste igrajući moderne igrice na Sony-ju, dok njihovi roditelji kao da se takmiče čije će dete više sati dnevno da provede zračeći se ispred računara! Kada sam bila dete, takmičili smo se ko ima lepši rukopis, upisivali smo se jedni drugima u spomenare, imali smo opipljive slike svega što smo prošli i svega što smo radili, dok se danas deca takmiče u tome ko ima bolji telefon, ko ima noviju verziju poznate igrice i ko je ostvario bolji rekord u nekoj igrici i ko ima bolje i skuplje patike... Krivim roditelje iako i sama to nisam, zato što umesto da usmere decu da treniraju nešto i duhovno, timski, društveno se uzdižu, kupe im kompjuter. Naravno da će deca da se zadovolje time jer je to zanimljivo i beskonačno lutanje po svemu što može Google pretraživač da nađe, ali tako je i njihova mašta koja time bude blokirana i sputana. Poremećen sistem svega što i roditeljima može da uskrati pa zatim i dalje odatle ali umesto da idu linijom manjeg otpora treba da se sete da će to njihovo dete jednog dana postati čovek i treba da se zapitaju KAKAV! Sve ostaje na njima! Deca su zakon! Treba im pružiti sve i praviti od njih dobre, kvalitetne ljude, a ne iskompleksirane senke koji žele samo svoju korist, a u to se, dragi moji ovaj svet pretvorio! Osvrnite se po parkovima! Dragi roditelji, decu za ruku pa pravac park, igra! Hajde da zajedno širimo vidike i unapredimo sebe pa i svet oko nas! Budite pametni!   Želim da zahvalim Marku M. i Stefanu M. što su mi pomogli da skupim hrabrost da se suočim sa realno iskrivljenom slikom stvarnosti koju ne želimo da prihvatimo.
    1925 Objavio/la D Boyanna
  •   MALI DIGITALNI MI!   Moram da podelim nešto sa ljudima koji su spremni da čitaju! Nadam se da ćete se složiti samnom oko sledećeg i da ćete mi pomoći da od sada pa na dalje uradimo zajedno nešto i više nego korisno za budućnost! Dani su mi puni nekih obaveza i stalno idem sa jednog kraja grada na drugi pa tada i prolazim kroz razne krajeve, opštine, uličice, parkove i čudno, baš kroz te parkove prolazim isuviše lako i brzo. Nema dece koja se zaleću u mene, nema lopti od kojih se cimam da me udare, nema one graje koju svi u dnu srca nosimo od detinjstva. Prazno! Ljuljaške se same ljuljaju zahvaljujući vetru, zapuštene vrteške polako rđaju, pesak se pretvara u livadu, a izliven beton na terenu za fudbal obično je prepun lišća i raznih otpada. Boli me srce kada pomislim samo šta bi nama kao klincima palo na pamet sve da radimo kada bi samo uhvatili priliku. Toliko novih konstrukcija izgrađenih samo za decu su pune narkomana koji traže prazno mesto da na miru stondiraju, zaboravljajući na vreme u kom smo svi mi živeli i slobodu koju smo imali u SVEMU! Ne kažu bezveze da deca imaju najbujniju maštu. Zašto? Zato što NAS niko nikada nije sputavao u onome što smo poželeli, kada je reč o igri i o ludorijama! Radila sam mnogo sa decom sticajem okolnosti i imajući jednu sliku u glavi očekivala sam da će mi se život kada sam u njihovoj blizini pretvoriti u beskonačnu maštariju u kojoj sam nekada i bila, kao dete. Zanemela sam kada sam videla i osetila šablon u kom se današnja deca nalaze, ona onako nevina, ne znajući za drugačije. Današnja deca u rancu nose tablete, treniraju palčeve i kažiprste igrajući moderne igrice na Sony-ju, dok njihovi roditelji kao da se takmiče čije će dete više sati dnevno da provede zračeći se ispred računara! Kada sam bila dete, takmičili smo se ko ima lepši rukopis, upisivali smo se jedni drugima u spomenare, imali smo opipljive slike svega što smo prošli i svega što smo radili, dok se danas deca takmiče u tome ko ima bolji telefon, ko ima noviju verziju poznate igrice i ko je ostvario bolji rekord u nekoj igrici i ko ima bolje i skuplje patike... Krivim roditelje iako i sama to nisam, zato što umesto da usmere decu da treniraju nešto i duhovno, timski, društveno se uzdižu, kupe im kompjuter. Naravno da će deca da se zadovolje time jer je to zanimljivo i beskonačno lutanje po svemu što može Google pretraživač da nađe, ali tako je i njihova mašta koja time bude blokirana i sputana. Poremećen sistem svega što i roditeljima može da uskrati pa zatim i dalje odatle ali umesto da idu linijom manjeg otpora treba da se sete da će to njihovo dete jednog dana postati čovek i treba da se zapitaju KAKAV! Sve ostaje na njima! Deca su zakon! Treba im pružiti sve i praviti od njih dobre, kvalitetne ljude, a ne iskompleksirane senke koji žele samo svoju korist, a u to se, dragi moji ovaj svet pretvorio! Osvrnite se po parkovima! Dragi roditelji, decu za ruku pa pravac park, igra! Hajde da zajedno širimo vidike i unapredimo sebe pa i svet oko nas! Budite pametni!   Želim da zahvalim Marku M. i Stefanu M. što su mi pomogli da skupim hrabrost da se suočim sa realno iskrivljenom slikom stvarnosti koju ne želimo da prihvatimo.
    Jan 25, 2014 1925
  • 24 Jan 2014
    U tom periodu mog zivota mislila sam kako je sve izgubljeno. Nema sanse da se desi neko cudo i da ja, vec devojka u dvadesetim godinama upoznam nekog novog, nekog ko zaista zasluzuje da zakoraci u moj zivot, do tada jako orjentisano – dezorjentisan, da sazna sve tajne prolaze pecine mog zivota kao i zasto bih bas ja bila ta koju bi voleo i postovao. Nisam nikada planirala da se udam mlada i nikada nisam razmisljala o tome da treba da se skrasim sto pre, vec da uzivam, ali iz iskustva znam da je mnogo lepse prolaziti kroz neke trenutke u zivotu sa nekim pored sebe. Taj period je bio ispunjen gorcinom koju bih tek tako iskalila na drugovima koji su mi bili najblizi. Zasto ne moze da bude lako? Zasto ne mogu da se zaljubim? Oni bi za svaki moj ispad okrivili PMS. Ceo taj delic mog zivota sam spakovala u minijaturni kovceg i sahranila sa osmehom na licu mastajuci i dalje o toj neprocenjivoj ljubavi. Ljudi obicno ostanu nemi kada ih pitas: ,, Da li znas sta znaci voleti?’’. Razmisljala sam mnogo o ljubavi. Najvise o greskama koje prave parovi. Mogla sam da uvidim greske i da ih definisem sebi, kako ih ja ne bih pravila. Uvek bih bila u pravu kada bih sudila o tome koliko danasnje devojke preteruju u svojim stavovoma, dok roditelji ignorisu svaku sumnju da bi trebalo nesto preduzeti pre nego sto ceo svet postane jedna velika kutija za AIR MAX patike.   Tako sam, ogorcena sumnjama da i sama ne postanem takva, naucila da razlikujem situacije, grese kao i da ih i sama ne pravim. Najzad sam bila zadovoljna sobom. Uspela sam u misiji da se samoobucim da budem realnija u nekom mozda buducem sukobu. Dok sam i dalje zelela decka, vezu, ljubav. U srzi te navale razlicitih misli i osecanja u nekom trenutku bih pomislila da prava ljubav ne postoji. Da su je izmislili oni na raznim tripovima zaljubivsi se sami u sebe. Ili mozda oni kojima jee samo jedna pozitivna stvar u zivotu bila potrebna da ih izvuce iz ponora. Vrlo brzo bih se nakon tih momenata zagledala u svoje lice u ogledalu i shvatila koliko postoji ljudi u mom zhivotu koje volim i za koje bih srce dala. Dakles nemoguce je da je ljubav samo jedna u zivotu.   Spremna da zakoracim u novi dan koji cu takodje ispuniti nekom svojom omiljenom bojom jednog hladnog dana upoznala sam njega. Sada je on taj koji izazove navalu leptirica u stomaku svaki put kada pomislim na njega cak i posle ovoliko vremena. Sada je on taj zbog koda srecna otvorim oci rano ujutro. Sada je on taj koji me voli i kog volim bezuslovno. Meni je to dovoljan dokaz da ljubav postoji!
    1177 Objavio/la D Boyanna
  • U tom periodu mog zivota mislila sam kako je sve izgubljeno. Nema sanse da se desi neko cudo i da ja, vec devojka u dvadesetim godinama upoznam nekog novog, nekog ko zaista zasluzuje da zakoraci u moj zivot, do tada jako orjentisano – dezorjentisan, da sazna sve tajne prolaze pecine mog zivota kao i zasto bih bas ja bila ta koju bi voleo i postovao. Nisam nikada planirala da se udam mlada i nikada nisam razmisljala o tome da treba da se skrasim sto pre, vec da uzivam, ali iz iskustva znam da je mnogo lepse prolaziti kroz neke trenutke u zivotu sa nekim pored sebe. Taj period je bio ispunjen gorcinom koju bih tek tako iskalila na drugovima koji su mi bili najblizi. Zasto ne moze da bude lako? Zasto ne mogu da se zaljubim? Oni bi za svaki moj ispad okrivili PMS. Ceo taj delic mog zivota sam spakovala u minijaturni kovceg i sahranila sa osmehom na licu mastajuci i dalje o toj neprocenjivoj ljubavi. Ljudi obicno ostanu nemi kada ih pitas: ,, Da li znas sta znaci voleti?’’. Razmisljala sam mnogo o ljubavi. Najvise o greskama koje prave parovi. Mogla sam da uvidim greske i da ih definisem sebi, kako ih ja ne bih pravila. Uvek bih bila u pravu kada bih sudila o tome koliko danasnje devojke preteruju u svojim stavovoma, dok roditelji ignorisu svaku sumnju da bi trebalo nesto preduzeti pre nego sto ceo svet postane jedna velika kutija za AIR MAX patike.   Tako sam, ogorcena sumnjama da i sama ne postanem takva, naucila da razlikujem situacije, grese kao i da ih i sama ne pravim. Najzad sam bila zadovoljna sobom. Uspela sam u misiji da se samoobucim da budem realnija u nekom mozda buducem sukobu. Dok sam i dalje zelela decka, vezu, ljubav. U srzi te navale razlicitih misli i osecanja u nekom trenutku bih pomislila da prava ljubav ne postoji. Da su je izmislili oni na raznim tripovima zaljubivsi se sami u sebe. Ili mozda oni kojima jee samo jedna pozitivna stvar u zivotu bila potrebna da ih izvuce iz ponora. Vrlo brzo bih se nakon tih momenata zagledala u svoje lice u ogledalu i shvatila koliko postoji ljudi u mom zhivotu koje volim i za koje bih srce dala. Dakles nemoguce je da je ljubav samo jedna u zivotu.   Spremna da zakoracim u novi dan koji cu takodje ispuniti nekom svojom omiljenom bojom jednog hladnog dana upoznala sam njega. Sada je on taj koji izazove navalu leptirica u stomaku svaki put kada pomislim na njega cak i posle ovoliko vremena. Sada je on taj zbog koda srecna otvorim oci rano ujutro. Sada je on taj koji me voli i kog volim bezuslovno. Meni je to dovoljan dokaz da ljubav postoji!
    Jan 24, 2014 1177