Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
72 blogs
  • 13 Mar 2015
    Hteo sam ti recida mi je od cokolade ostao gorak ukushteo sam ti recida mi je od pesme nocnog cuka gubi se sanhteo sam ti recijednu pesmu,jednog talentovanog pesnikahteo sam da psujemkao kocijas,ali ja sam gospodinhteo sam,aliuzaludno…
    2011 Objavio/la Ludi Zmaj
  • Hteo sam ti recida mi je od cokolade ostao gorak ukushteo sam ti recida mi je od pesme nocnog cuka gubi se sanhteo sam ti recijednu pesmu,jednog talentovanog pesnikahteo sam da psujemkao kocijas,ali ja sam gospodinhteo sam,aliuzaludno…
    Mar 13, 2015 2011
  • 01 Mar 2015
    Cak me i vreme pita za tebe,gde li se izgubila,u koja pitanja...Nosis li jos delikatna slova,nosis li u ocima jos plavetnilo mora! Koji je odgovor ni sam ne znam jos,ja nisam naucio da ti kazem stani jos,A mozda mi te ipak vratiMelanholija jedne majske noci. Cak i vreme aritmicki hramljespevajuci simultano stihkad ti pisem na nocnom nebuU snovima te svojim cekam.
    2434 Objavio/la Ludi Zmaj
  • Cak me i vreme pita za tebe,gde li se izgubila,u koja pitanja...Nosis li jos delikatna slova,nosis li u ocima jos plavetnilo mora! Koji je odgovor ni sam ne znam jos,ja nisam naucio da ti kazem stani jos,A mozda mi te ipak vratiMelanholija jedne majske noci. Cak i vreme aritmicki hramljespevajuci simultano stihkad ti pisem na nocnom nebuU snovima te svojim cekam.
    Mar 01, 2015 2434
  • 28 Feb 2015
    Nisam Shvatiopesmu talasa...Cuo sam,samo galamu...Naucila si meda je slusamI sad znam:To je refren ljubavi!Prica nam o namai o jednom radjanju...o obojenim sutonimi iskrenim osmesima...O suncu...Uzimam ga sa sobom!
    1756 Objavio/la Ludi Zmaj
  • Nisam Shvatiopesmu talasa...Cuo sam,samo galamu...Naucila si meda je slusamI sad znam:To je refren ljubavi!Prica nam o namai o jednom radjanju...o obojenim sutonimi iskrenim osmesima...O suncu...Uzimam ga sa sobom!
    Feb 28, 2015 1756
  • 26 Feb 2015
    Grešio sam mnogo, i sad mi je žaoi što nisam više, i što nisam luđejer, samo će gresi, kada budem paobiti samo moji - sve je drugo tuđe. Grešio sam mnogo, učio da stradamleteo sam iznad vaše mere strogegrešio sam, jesam, i još ću, bar se nadamsvojim divnim grehom da usrećim mnoge. Grešio sam, priznajem, nisam bio cvećegrešio i za vas, koji niste smeli,pa sad deo moga greha niko nećea ne bih ga dao - ni kad biste hteli. Duško Trifunović
    1876 Objavio/la Ludi Zmaj
  • Grešio sam mnogo, i sad mi je žaoi što nisam više, i što nisam luđejer, samo će gresi, kada budem paobiti samo moji - sve je drugo tuđe. Grešio sam mnogo, učio da stradamleteo sam iznad vaše mere strogegrešio sam, jesam, i još ću, bar se nadamsvojim divnim grehom da usrećim mnoge. Grešio sam, priznajem, nisam bio cvećegrešio i za vas, koji niste smeli,pa sad deo moga greha niko nećea ne bih ga dao - ni kad biste hteli. Duško Trifunović
    Feb 26, 2015 1876
  • 09 Nov 2014
    састав на тему . . .медицинску требало је мени ево пар деценија да схватим какоје Пикасов таленат уствари последица његове болести , дислексије.то је оно , да вас потсетим ;-кад се бркају слова при читању/писању ( специјално б & п ) па смисао речи такових може да поприми шаљиву несмисао ,-губи се сконцентрација па се делује растрешен, ко тепих,-смачиње се слика уоку ,па видиш уствари. . . .штатисе причини , тјст. све некако недоречено изгледа . . .апропо овога могу само мислити како је непар голуждравих проститутки у природи изгледао .гарант лепотице беху ,а ево како их услика Шпанац, пре  107 јесени.  дотуче ме тек сазнање ,потом, да је и мој фавоуред леонардо да винчи злопатио од те исте бољке ,домога. и стварно када му се прелистају (копије) цртежа које је Он обилато текстом надограђивао да се уочити ,ко успе, недостатак појединих слова у речима , те речи прекореда послагане, обашка што је све читљиво само уз огледалце ( шапнимикажи).сад се питам каколи је изгледала ђоконда ,да не беше уствари оваква  а уметнику ,с грешком, се учинила као што је ми данас видимо.ма ко зна?е сад је питање да ли је та појава код појединца/ке бољка- неки померај у глави, или пак , наговештај талента ?логопеди у дилеми истинској и данас.алберт што је оженио милеву марићеву изновасада ,беше такође инфициран том посебношћу ,но му то није засметало да му се укаже релативитет у теоретској форми.добро и поменута милева је то малко припомогла виолинисти, пише.едисон алва ,кои нам осветли тмину ноћну ,веле, такођер се злопатио целог живота са дислексијом - ил су му фалиле речи да се изрази ,ил уопште није могао да се сети о чему је мислио .а патентирао баш подоста но вииина . . .и шта рећи. дал под старе дане да почнем трокирати у разговору ,бивати растројен ,бркати слова у неком слудореку постираним што на текстове умишљам да личе, чему сте сведоци, како би се за стопу примакао величинама.или, да алалим ту трудноћу из простог разлога , јер окасних да признат ( и шире ) постанем. дилемами сад.
  • састав на тему . . .медицинску требало је мени ево пар деценија да схватим какоје Пикасов таленат уствари последица његове болести , дислексије.то је оно , да вас потсетим ;-кад се бркају слова при читању/писању ( специјално б & п ) па смисао речи такових може да поприми шаљиву несмисао ,-губи се сконцентрација па се делује растрешен, ко тепих,-смачиње се слика уоку ,па видиш уствари. . . .штатисе причини , тјст. све некако недоречено изгледа . . .апропо овога могу само мислити како је непар голуждравих проститутки у природи изгледао .гарант лепотице беху ,а ево како их услика Шпанац, пре  107 јесени.  дотуче ме тек сазнање ,потом, да је и мој фавоуред леонардо да винчи злопатио од те исте бољке ,домога. и стварно када му се прелистају (копије) цртежа које је Он обилато текстом надограђивао да се уочити ,ко успе, недостатак појединих слова у речима , те речи прекореда послагане, обашка што је све читљиво само уз огледалце ( шапнимикажи).сад се питам каколи је изгледала ђоконда ,да не беше уствари оваква  а уметнику ,с грешком, се учинила као што је ми данас видимо.ма ко зна?е сад је питање да ли је та појава код појединца/ке бољка- неки померај у глави, или пак , наговештај талента ?логопеди у дилеми истинској и данас.алберт што је оженио милеву марићеву изновасада ,беше такође инфициран том посебношћу ,но му то није засметало да му се укаже релативитет у теоретској форми.добро и поменута милева је то малко припомогла виолинисти, пише.едисон алва ,кои нам осветли тмину ноћну ,веле, такођер се злопатио целог живота са дислексијом - ил су му фалиле речи да се изрази ,ил уопште није могао да се сети о чему је мислио .а патентирао баш подоста но вииина . . .и шта рећи. дал под старе дане да почнем трокирати у разговору ,бивати растројен ,бркати слова у неком слудореку постираним што на текстове умишљам да личе, чему сте сведоци, како би се за стопу примакао величинама.или, да алалим ту трудноћу из простог разлога , јер окасних да признат ( и шире ) постанем. дилемами сад.
    Nov 09, 2014 2820
  • 03 Jul 2014
    Oce naš, koji si na nebesima!… Da Pa nemoj me prekidati. Vidis da se molim. Ali, ti si me oslovila! Ja Tebe oslovila? Ah… ne, nisam. To se mi samo tako molimo: Oce naš koji jesi na nebesi. Eto, ponovo! Ti me pozivaš da zapocnemo jedan razgovor, ili...? Dakle, o cemu se radi? Da se sveti ime Tvoje!… Ti to ozbiljno mislis? Sta treba da mislim ozbiljno? Da li stvarno zelis da proslavisi moje ime? Sta to uopste znaci? To znaci… To znaci… Boze moj, ne znam sta to znaci! Odakle bih ja to trebala da znam? To znaci da ti zelis da me postujes , da sam ti posebno vazan, da ti je moje ime skupoceno. Ah, hmm.... Da, to razumem….... Da dodje carstvo Tvoje! Da bude volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji!… Radiš li nešto po tom pitanju? Da se tvoja volja izvrsuje? Naravno! Idem redovno na bogosluzenje, dajem prilog crkvi i... tako... Ja zelim vise: da se tvoj zivot sredi, da tvoje navike s kojima druge nerviras nestanu, da od drugih i za druge naucis da mislis, da se svim ljudima pomogne i da saznaju sta je Istina; i tvoji prijatelji i tvoja familija, i tvoje kolege; zelim da bolesni ozdrave, gladni da se nasite, zalosni da se utese i zarobljeni budu oslobodjeni, jer sve sto ti cinis tim ljudima, sve cinis za mene. Zasto ti to govoris bas meni? Sta mislis koliko vrlo bogatih licemera sedi u crkvama, seta ulicama i zivi na ovoj planeti? Pogledaj ih samo! Oprosti! Ja sam mislio da se TI stvarno molis da dodje moje carstvo i da bude volja moja. To se licno tice onoga koji se za to moli. Tek kad to isto budes zelela kao i ja, onda i mozes biti predodredjena za moje carstvo. To mi je jasno. Mogu li sada dalje da se molim?...Hleb nas nasusni daj nam danas!… Pa ti nisi mrsava. Zeno, tvoja molitva sadrzi odgovornost da nesto ucinis kako bi milioni gladnih na ovome svetu dobili svoj svakodnevni hleb. ... I oprosti nam dugove nase kao sto i mi oprastamo duznicima svojim! A Marijana? Sad pocinjes i o tome! Ti znas da me je u javnosti osramotila , da mi svaki put tako arogantno prilazi, da sam ljuta pre nego sto izgovori svoje ohole primedbe, a ona to dobro zna! Ona me ne prihvata ozbiljno kao saradnika, ide mi na zivce , ona je jedna...jedna.... Znam, znam. A tvoja molitva? Nisam mislila tako. Barem si iskrena. Cini li ti zadovoljstvo da sa toliko gorcine i odbojnosti govoris o tvojim bliznjima ? Bolesna zbog toga. Znam, zato ja zelim da te izlecim. Oprosti Marijani i ja cu oprostiti tebi. Onda ce arogantnost i mrznja biti Marijanin greh, a ne tvoj. Ako tako budes postupala, mozda ces nekad izgubiti novac, mozda ces nekad zgubiti jedan deo ugleda, ali ce ti to sigurno doneti mir u srcu. Hm. Ne znam mogu li to pobediti. Ja cu ti pomoci u tome! Paaaaa ......I ne uvedi nas u napast, vec nas izbavi od zla! Ništa draze od toga! Izbegavaj osobe i situacije koje te dovode u iskusenje! Kako to mislis? Ti znas svoje slabe tacke; Neodgovornost, agresivnost, volis da se svadjas... nemoj onom ko te kusa da das priliku. Mislim da je ovo najtezi Ocenaš koji sam do sada molila! Ali prvi put ima veze s mojim svakodnevnim zivotom. Lepo, idemo dalje. Moli se slobodno do kraja. Jer je Tvoje carstvo i sila i slava……. Znaš sta je divno? Kada me ljudi i zene kao ti pocnu ozbiljno shvacati, kada se iskreno mole , slede me i onda rade ono sto je moja volja, kad primete da ih rad za dolazak moga carstva cini srecnima. Amin!
    1685 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Oce naš, koji si na nebesima!… Da Pa nemoj me prekidati. Vidis da se molim. Ali, ti si me oslovila! Ja Tebe oslovila? Ah… ne, nisam. To se mi samo tako molimo: Oce naš koji jesi na nebesi. Eto, ponovo! Ti me pozivaš da zapocnemo jedan razgovor, ili...? Dakle, o cemu se radi? Da se sveti ime Tvoje!… Ti to ozbiljno mislis? Sta treba da mislim ozbiljno? Da li stvarno zelis da proslavisi moje ime? Sta to uopste znaci? To znaci… To znaci… Boze moj, ne znam sta to znaci! Odakle bih ja to trebala da znam? To znaci da ti zelis da me postujes , da sam ti posebno vazan, da ti je moje ime skupoceno. Ah, hmm.... Da, to razumem….... Da dodje carstvo Tvoje! Da bude volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji!… Radiš li nešto po tom pitanju? Da se tvoja volja izvrsuje? Naravno! Idem redovno na bogosluzenje, dajem prilog crkvi i... tako... Ja zelim vise: da se tvoj zivot sredi, da tvoje navike s kojima druge nerviras nestanu, da od drugih i za druge naucis da mislis, da se svim ljudima pomogne i da saznaju sta je Istina; i tvoji prijatelji i tvoja familija, i tvoje kolege; zelim da bolesni ozdrave, gladni da se nasite, zalosni da se utese i zarobljeni budu oslobodjeni, jer sve sto ti cinis tim ljudima, sve cinis za mene. Zasto ti to govoris bas meni? Sta mislis koliko vrlo bogatih licemera sedi u crkvama, seta ulicama i zivi na ovoj planeti? Pogledaj ih samo! Oprosti! Ja sam mislio da se TI stvarno molis da dodje moje carstvo i da bude volja moja. To se licno tice onoga koji se za to moli. Tek kad to isto budes zelela kao i ja, onda i mozes biti predodredjena za moje carstvo. To mi je jasno. Mogu li sada dalje da se molim?...Hleb nas nasusni daj nam danas!… Pa ti nisi mrsava. Zeno, tvoja molitva sadrzi odgovornost da nesto ucinis kako bi milioni gladnih na ovome svetu dobili svoj svakodnevni hleb. ... I oprosti nam dugove nase kao sto i mi oprastamo duznicima svojim! A Marijana? Sad pocinjes i o tome! Ti znas da me je u javnosti osramotila , da mi svaki put tako arogantno prilazi, da sam ljuta pre nego sto izgovori svoje ohole primedbe, a ona to dobro zna! Ona me ne prihvata ozbiljno kao saradnika, ide mi na zivce , ona je jedna...jedna.... Znam, znam. A tvoja molitva? Nisam mislila tako. Barem si iskrena. Cini li ti zadovoljstvo da sa toliko gorcine i odbojnosti govoris o tvojim bliznjima ? Bolesna zbog toga. Znam, zato ja zelim da te izlecim. Oprosti Marijani i ja cu oprostiti tebi. Onda ce arogantnost i mrznja biti Marijanin greh, a ne tvoj. Ako tako budes postupala, mozda ces nekad izgubiti novac, mozda ces nekad zgubiti jedan deo ugleda, ali ce ti to sigurno doneti mir u srcu. Hm. Ne znam mogu li to pobediti. Ja cu ti pomoci u tome! Paaaaa ......I ne uvedi nas u napast, vec nas izbavi od zla! Ništa draze od toga! Izbegavaj osobe i situacije koje te dovode u iskusenje! Kako to mislis? Ti znas svoje slabe tacke; Neodgovornost, agresivnost, volis da se svadjas... nemoj onom ko te kusa da das priliku. Mislim da je ovo najtezi Ocenaš koji sam do sada molila! Ali prvi put ima veze s mojim svakodnevnim zivotom. Lepo, idemo dalje. Moli se slobodno do kraja. Jer je Tvoje carstvo i sila i slava……. Znaš sta je divno? Kada me ljudi i zene kao ti pocnu ozbiljno shvacati, kada se iskreno mole , slede me i onda rade ono sto je moja volja, kad primete da ih rad za dolazak moga carstva cini srecnima. Amin!
    Jul 03, 2014 1685
  • 19 Jun 2014
      Vest da je Miša Blam umro nije bila na naslovnim stranama medija. Previše je politike, fudbala, hronike u ovoj zemlji pa je to – ko biva – bitnije. Džezer? Umro? Ah… Tužno, da… Ali šta ćete, moramo da pišemo o Mići Megatrendu, moramo o Svetskom prvenstvu, o uhapšenom Delibašiću, o Milu Đukanoviću… Dobro opravdanje za bilo kog urednika dnevnog, brzog, dinamičnog medija.  A da nije bilo ovog sjajnog kontrabasiste sa čudnim prezimenom, Beograd nikada verovatno ne bi imao džez odsek u muzičkoj školi Stanković.Da nije bilo ovog virtuoza na ogromnom instrumentu svetski džez bi bio siromašniji, a bibliografija o ovom pravcu u muzici ne bi imala nekoliko sjajnih naslova u kojima je Miša nadahnuto pisao o notama kojima je posvetio život.Miša Blam je bio rođen u Beogradu, sredinom decembra davne 1947. godine.Muzikom se bavio od malena, a u Beogradu i Belgiji je studirao muziku. Magistrirao je baš u stranoj zemlji. Svirao u Beogradskoj filharmoniji, a i slavni Herbert fon Karajan je bio spreman da mu otvori vrata Berlinskog radio orkestra, za koji je položio audiciju.Kako navodi B92 u svom tekstu o velikom majstoru muzike Miši, Blam je bio i „član Akademskog kamernog orkestra pod upravom prof. Dušana Skovrana i član Simfonijskog orkestra Doma JNA, pod upravom maestra Franca Klinara. Sredinom sedamdesetih postaje član Velikog narodnog orkestra Radio-televizije Beograd, a u periodu 1978−1989, član je Velikog džez orkestra (Big Band) RTB-a“.Živeo je zajedno sa svojim instrumentom i stvarao na njemu i u Dominikanskoj Republici i Izraelu. Nastupao u Holandiji, Italiji, Češkoj, Rumuniji, Mađarskoj, Bugarskoj, Rusiji, Nemačkoj, Albaniji, nekadašnjem Sovjetskom Savezu, potom u Rusiji, na Kubi, u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, zemljama EU… U suštini, nema meridijana na kojima Miša Blam nije nastupao.Iza sebe je ostavio više od četrdeset albuma, od čega su tri solistička, a sarađivao je sa najvećim imenima svetskog džeza.Inicijativu za osnivanje prvog Muzeja džeza u Evropi pokrenuo je 2013. godine postavkom u Kući kralja Petra u okviru desete Noći muzeja.   „Džez je za nepunih 150 godina postojanja, po ugledu na svoju stariju sestru – klasiku, izgradio mnogo stilova, uticao na svetsku kulturu, rodio veliki broj antologijskih ličnosti, obeležio, zajedno sa filmom, 20. vek. Eto, utoliko je različit od drugih muzičkih kultura. Samim tim i njegovi poštovaoci,“ prenosi B92 reči Miše Blama koje je izgovorio odgovarajući na pitanje zašto je džez toliko autentičan i zašto su svi njegovi autori – autentični.Od danas nam ostaje da se Miše Blama samo sećamo. I da slušamo njegove note.Play it again, Sem… Miša will follow…       Preuzeto u celosti sa http://mojportal.org/laku-noc-dzezeru/  
    3327 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
      Vest da je Miša Blam umro nije bila na naslovnim stranama medija. Previše je politike, fudbala, hronike u ovoj zemlji pa je to – ko biva – bitnije. Džezer? Umro? Ah… Tužno, da… Ali šta ćete, moramo da pišemo o Mići Megatrendu, moramo o Svetskom prvenstvu, o uhapšenom Delibašiću, o Milu Đukanoviću… Dobro opravdanje za bilo kog urednika dnevnog, brzog, dinamičnog medija.  A da nije bilo ovog sjajnog kontrabasiste sa čudnim prezimenom, Beograd nikada verovatno ne bi imao džez odsek u muzičkoj školi Stanković.Da nije bilo ovog virtuoza na ogromnom instrumentu svetski džez bi bio siromašniji, a bibliografija o ovom pravcu u muzici ne bi imala nekoliko sjajnih naslova u kojima je Miša nadahnuto pisao o notama kojima je posvetio život.Miša Blam je bio rođen u Beogradu, sredinom decembra davne 1947. godine.Muzikom se bavio od malena, a u Beogradu i Belgiji je studirao muziku. Magistrirao je baš u stranoj zemlji. Svirao u Beogradskoj filharmoniji, a i slavni Herbert fon Karajan je bio spreman da mu otvori vrata Berlinskog radio orkestra, za koji je položio audiciju.Kako navodi B92 u svom tekstu o velikom majstoru muzike Miši, Blam je bio i „član Akademskog kamernog orkestra pod upravom prof. Dušana Skovrana i član Simfonijskog orkestra Doma JNA, pod upravom maestra Franca Klinara. Sredinom sedamdesetih postaje član Velikog narodnog orkestra Radio-televizije Beograd, a u periodu 1978−1989, član je Velikog džez orkestra (Big Band) RTB-a“.Živeo je zajedno sa svojim instrumentom i stvarao na njemu i u Dominikanskoj Republici i Izraelu. Nastupao u Holandiji, Italiji, Češkoj, Rumuniji, Mađarskoj, Bugarskoj, Rusiji, Nemačkoj, Albaniji, nekadašnjem Sovjetskom Savezu, potom u Rusiji, na Kubi, u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, zemljama EU… U suštini, nema meridijana na kojima Miša Blam nije nastupao.Iza sebe je ostavio više od četrdeset albuma, od čega su tri solistička, a sarađivao je sa najvećim imenima svetskog džeza.Inicijativu za osnivanje prvog Muzeja džeza u Evropi pokrenuo je 2013. godine postavkom u Kući kralja Petra u okviru desete Noći muzeja.   „Džez je za nepunih 150 godina postojanja, po ugledu na svoju stariju sestru – klasiku, izgradio mnogo stilova, uticao na svetsku kulturu, rodio veliki broj antologijskih ličnosti, obeležio, zajedno sa filmom, 20. vek. Eto, utoliko je različit od drugih muzičkih kultura. Samim tim i njegovi poštovaoci,“ prenosi B92 reči Miše Blama koje je izgovorio odgovarajući na pitanje zašto je džez toliko autentičan i zašto su svi njegovi autori – autentični.Od danas nam ostaje da se Miše Blama samo sećamo. I da slušamo njegove note.Play it again, Sem… Miša will follow…       Preuzeto u celosti sa http://mojportal.org/laku-noc-dzezeru/  
    Jun 19, 2014 3327
  • 23 Jan 2014
    Sreda,18.novembar:Majko, pri pomisli na tebe osećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osećam da nisi dobro. Voleo bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovečanstvu nisu mi donele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao pre nego je svanulo, jer sam ponovo čuo nešto što već duže vreme kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji i moli nekim maurskim jezikom, lepu tužbalicu ili zov (ezan). Jutros sam oterao san sa očiju i potvrdio da glas dolazi odasvud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smem pričati Dr.Layonelu jer ni njemu više ne verujem. Čuo sam da je posećivao gospodina Edisona pre dve sedmice.Četvrtak, 19.novembar:Opet mislim na tebe majko. Opet imam onaj nemir i tugu u telu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svestan i budan. Još sam razuman.Petak, 20.novembar:Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomerati, obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da čekaju na moj poziv sutra. Ja sam odlučio da čovečanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Evropu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovde kao i kod kuće. Shvatio sam sada na kraju da je čovečanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promeniti svet. Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim trancendetalnim.Subota, 21.novembar:Majko, sutra polazim za Yugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana ili dve nedelje najviše.Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih, već za čovečanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao svetiljku i čekao da "moja" bežična struja dodje sa turbina, osetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu kojeg sam smatrao "mojim" otkrićem, nešto što je od uvek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovečanstvu objasnim. Umesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponudjeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam hteo da je nadjem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom (ezan),siguran sam sada.Nedelja, 22.novembar:Ovo pismo nećeš nikada dobti majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne možeš. Neka ti je laka zemlja majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa vešcu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još pre dve godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sada su, evo, videli da može ali opet je neće znati stolećima koristiti, jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Pre bih se možda i jadio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je "moje" otkriće još prerano došlo za čovečanstvo. I, ustvari, ono uopšte nije "moje". Znam da to neko nadzori sve i da ima plan pa sam zato možda i ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, kad stignem u Milanovac, naše seosko groblje. Sad verujem u ono što nikad nisam, da sam tamo negde još uvek "ti" i da tvoj život nije zauvek prestao. Sad mi je i žao što nisam hteo nikad da se družim sa Turcima, jer su oni iste onakve tužbalice (ezan) pevali kao ona iz mojih praskozorja. Sada se sećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona beše jalova.Moli tamo za mene majko ,ako mozes, tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.    
    2578 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Sreda,18.novembar:Majko, pri pomisli na tebe osećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osećam da nisi dobro. Voleo bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovečanstvu nisu mi donele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao pre nego je svanulo, jer sam ponovo čuo nešto što već duže vreme kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji i moli nekim maurskim jezikom, lepu tužbalicu ili zov (ezan). Jutros sam oterao san sa očiju i potvrdio da glas dolazi odasvud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smem pričati Dr.Layonelu jer ni njemu više ne verujem. Čuo sam da je posećivao gospodina Edisona pre dve sedmice.Četvrtak, 19.novembar:Opet mislim na tebe majko. Opet imam onaj nemir i tugu u telu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svestan i budan. Još sam razuman.Petak, 20.novembar:Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomerati, obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da čekaju na moj poziv sutra. Ja sam odlučio da čovečanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Evropu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovde kao i kod kuće. Shvatio sam sada na kraju da je čovečanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promeniti svet. Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim trancendetalnim.Subota, 21.novembar:Majko, sutra polazim za Yugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana ili dve nedelje najviše.Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih, već za čovečanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao svetiljku i čekao da "moja" bežična struja dodje sa turbina, osetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu kojeg sam smatrao "mojim" otkrićem, nešto što je od uvek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovečanstvu objasnim. Umesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponudjeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam hteo da je nadjem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom (ezan),siguran sam sada.Nedelja, 22.novembar:Ovo pismo nećeš nikada dobti majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne možeš. Neka ti je laka zemlja majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa vešcu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još pre dve godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sada su, evo, videli da može ali opet je neće znati stolećima koristiti, jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Pre bih se možda i jadio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je "moje" otkriće još prerano došlo za čovečanstvo. I, ustvari, ono uopšte nije "moje". Znam da to neko nadzori sve i da ima plan pa sam zato možda i ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, kad stignem u Milanovac, naše seosko groblje. Sad verujem u ono što nikad nisam, da sam tamo negde još uvek "ti" i da tvoj život nije zauvek prestao. Sad mi je i žao što nisam hteo nikad da se družim sa Turcima, jer su oni iste onakve tužbalice (ezan) pevali kao ona iz mojih praskozorja. Sada se sećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona beše jalova.Moli tamo za mene majko ,ako mozes, tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.    
    Jan 23, 2014 2578
  • 20 Jan 2014
      Na slobodu, dečko moj, na slobodu on ne može da se navikne. - u dahu je izgovorio Pitohuji. Alani je tek sada bio ponesen da postavlja nova pitanja, i taman je zaustio da kaže,, hiljade i hiljade reči pretile su da izađu iz grla njegovoga, ali Pitohuji je lagano podugao ruku svoju, zaustavio ga i rekao – Porastao si Alani, dovoljno da sve saznaš. Sada ću ti sve objasniti. Slušaj sad priču moju - Pitohuji je počeo kazivanje svoje Rađaju nas majke kojima su ruke vezane; kako i kada su Bledi Nobili zagospodarili Tuata In Dagdom, kako i kada mi,, narandžasto obojeni postadosmo nižim sojem, kako postadosmo robovima, niko nikada nije razotkrio, niko nikada nije saznao. Možda je to oduvek tako bilo,, Alani moj, prihvati saznanje da je rob svojina svakog pojedinca među Bledim Nobilima, i svih Bledih Nobila zajedno. Alani moj, znaj dečače, cela istorija zemlje Tuata In Dagda u dve rečenice može stati * nikada nijedan rob nije bio oslobođem/ * nikada nijedan rob ne sme biti oslobođen/ Pitaćeš se možda koje se pleme prvo naselilo na prostore ove, ali odgovora naći nećeš, jer ga i nema. Ni to niko ne zna. Samo se zna da robovi u njoj oduvek postoje. Preci naši, narandžasto obojeni ljudi, radili su sve poslove koji postoje, kao što i mi radimo; ipak, reći ću ti još da postoje Četiri Zadatka zadata od strane Bledih Nobila na koje smo raspoređeni, i te Zadatke Bledi Nobili smatraju jako važnim. / Mi smo berači kokosovih palmi* / Kamen kamenjem iz nesnosnih, pretoplih Dubina vadimo* / Kopamo rukama zemlju* / Nosimo na leđima Blede Nobile*   Nas je više, mnogo mnogo više. Njih je manje, jako jako mali broj. Nama ništa. Njima sve.   Narandžaste ruke naše u ranama su crveno-crnim. Bledičaste ruke njihove namazane su mirisnim kremastim tečnostima. Živimo u katakombama. Žive na čardacima sjaja, bogatsva i moći. Dok naša usta blato i mulj jedino poznaju, njihova usta poznaju najslađu hranu Tuga je prijatelj naš od pamtiveka, u izolovanosti ni za kakvu zabavu ne znamo,, Veselje je drug Nobila Bledih od pamtiveka, tugu i patnju nisu upoznali. Dane provodimo prizivajući Kraj kao oslobođenje od muka i bola. Dane provode u pesmi, plesu, pocupkivanju veselom, u igrama i ispijanju veselih napitaka. Čudimo se kako smo uopšte još živi. Čude se kad se požalimo da nam nije dobro.   Ali Oče moj, čovek kamenih očiju je slobodan, on slobodno hoda Tuata In Dagdom, da li to znači da je on potpuno slobodan? - ljubopitljiv je Alani Da, on je sasvim i potpuno slobodan – Pitohuji ogdovara brzo, rešen da Alaniju otkrije baš baš sve. Ali Oče moj, njegovo je lice narandžasto kao i naša lica. - opet će Alani,, Ne žuri, saznaćeš sve. - Pitohuji nastavlja priču. Nazivaju nas Bućkuriš-Poslednje pene pena narodom. Mi njih zovemo Ljubičasto-opijenim i Surovo-proždirućim narodom. Hleb koji mi jedemo nije hleb, voda koju pijemo nije voda. Hleb je naš neka vrsta slane prašine pomešane sa krupnim, gadnim crvima koji nam uvek pojedu glavni deo; voda je naša zapravo otrgnuti deo znoja sa nađih leđa, nataložen na čvornovatim šakama našim, i samo uz naročitu dozvolu Bledih Nobila možemo na brzinu srknuti koju kap,, ali brzo brzo. U mnogim krajevima Tuata In Dagde vode i nema. Bledi Nobili obećavaju da „ ako budemo bili dobri „ sledeće godine dobićemo vodu, i sledeće godine obećaju isto to. Za njih vode ima,, kupaju se sedam ili osam puta dnevno, a nas nazivaju „ stvarima koje se osećaju „. Bledi Nobili su izumeli dve ceremonije Čarobne Lepote,, kako su ih oni nazvali,, da bi nas „ počastili „ i nagradili za doprinos napretku Tuata In Dagde. Bez ceremonija Čarobne Lepote životi Bledih Nobila, kažu oni, bili bi dosadni i nezanimljivi. Prvu ceremoniju izvode Nalickano-poželjni Stražari koji imaju nadgledajuće oči i ništa im promaći ne može. U drugoj ceremoniji učestvuje celo pleme Bledih Nobila. Njih interesuje samo samo zabava. Evo kako se izvodi ritual prva ceremonija koju su nazvali – Khul,, U predvečerje, dana određenog svaki rob zna kuda treba da ide, i gde da pristigne. Robovi su poslušni i zastrašeni dok mirno koračaju ka odredištu gde se izvodi Khul. Bledi Nobili sa progoniteljskom slašću spremaju početak ceremonije, i preveliko raširenih usta osmehuju se; usne im se sve više i više šire dok se ne pretvore u razjapljeni usni otvor spreman da proguta svakog ko se razlikuje od njih. Ta razlika ne mora biti velika, dovoljno je da rob ima u svom imenu jedno slovo koje se Bledom Nobilu odn. Nalickano-poželjnom Stražaru na dopada i to je već sasvim sasvim dovoljno za kaznu surovu. Put koji robovi treba da pređu nije dugačak,, brzo se tamo stiže......//   Jedina velikodušnost koju su ponudili i sproveli jeste da deca do treće godine života ne moraju uzeti učešće u ceremoniji Kuhl. Tu uredbu su doneli u skorije vreme, i na nju su osobito ponosni.   Počinje Kuhl,, robovi stoje u dugačkom redu, jedan mora da istupi i da sačeka pitanje,, Dragi mladiću, ne želim ti nikakvo zlo, uzgred pitao bih te nešto..kako se lutko moja zoveš? - osmehuje se Nalickano-poželjni Stražar i miluje roba po potiljku,, Rob okleva..na kraju mora da odgovori jer se Damoklov mač ( omiljeno oružje Nobila ) već podigao da izvrši egzekuciju. „ zovem se Kalea „ - odgovorio je rob „ Ahhhhhh, kakvo je to ime Kalea,, to je nedozvoljivo, kako se neko može zvati Kalea?Mi to ime ne možemo prihvatiti kao ravnopravno. Vidi se da je nosilac imena neko ko u blatu živi i ne zaslužuje život kakvi imamo, mi Bledi Nobili, a ne zaslužuje ni da mu telo ostane u celini. - sikće Stražar. Zaslužio si ovu kaznu. Fijuknuo je mačem, i rob Kalea ostao je bez jedne ruke. „ Idemo dalje, baš me zanimaju imena ostalih Stvari Koje se Osećaju „- sikće sikće Nalickano-poželjni Stražar.   Nastaviće se...
    2418 Objavio/la maja hoffmann
  •   Na slobodu, dečko moj, na slobodu on ne može da se navikne. - u dahu je izgovorio Pitohuji. Alani je tek sada bio ponesen da postavlja nova pitanja, i taman je zaustio da kaže,, hiljade i hiljade reči pretile su da izađu iz grla njegovoga, ali Pitohuji je lagano podugao ruku svoju, zaustavio ga i rekao – Porastao si Alani, dovoljno da sve saznaš. Sada ću ti sve objasniti. Slušaj sad priču moju - Pitohuji je počeo kazivanje svoje Rađaju nas majke kojima su ruke vezane; kako i kada su Bledi Nobili zagospodarili Tuata In Dagdom, kako i kada mi,, narandžasto obojeni postadosmo nižim sojem, kako postadosmo robovima, niko nikada nije razotkrio, niko nikada nije saznao. Možda je to oduvek tako bilo,, Alani moj, prihvati saznanje da je rob svojina svakog pojedinca među Bledim Nobilima, i svih Bledih Nobila zajedno. Alani moj, znaj dečače, cela istorija zemlje Tuata In Dagda u dve rečenice može stati * nikada nijedan rob nije bio oslobođem/ * nikada nijedan rob ne sme biti oslobođen/ Pitaćeš se možda koje se pleme prvo naselilo na prostore ove, ali odgovora naći nećeš, jer ga i nema. Ni to niko ne zna. Samo se zna da robovi u njoj oduvek postoje. Preci naši, narandžasto obojeni ljudi, radili su sve poslove koji postoje, kao što i mi radimo; ipak, reći ću ti još da postoje Četiri Zadatka zadata od strane Bledih Nobila na koje smo raspoređeni, i te Zadatke Bledi Nobili smatraju jako važnim. / Mi smo berači kokosovih palmi* / Kamen kamenjem iz nesnosnih, pretoplih Dubina vadimo* / Kopamo rukama zemlju* / Nosimo na leđima Blede Nobile*   Nas je više, mnogo mnogo više. Njih je manje, jako jako mali broj. Nama ništa. Njima sve.   Narandžaste ruke naše u ranama su crveno-crnim. Bledičaste ruke njihove namazane su mirisnim kremastim tečnostima. Živimo u katakombama. Žive na čardacima sjaja, bogatsva i moći. Dok naša usta blato i mulj jedino poznaju, njihova usta poznaju najslađu hranu Tuga je prijatelj naš od pamtiveka, u izolovanosti ni za kakvu zabavu ne znamo,, Veselje je drug Nobila Bledih od pamtiveka, tugu i patnju nisu upoznali. Dane provodimo prizivajući Kraj kao oslobođenje od muka i bola. Dane provode u pesmi, plesu, pocupkivanju veselom, u igrama i ispijanju veselih napitaka. Čudimo se kako smo uopšte još živi. Čude se kad se požalimo da nam nije dobro.   Ali Oče moj, čovek kamenih očiju je slobodan, on slobodno hoda Tuata In Dagdom, da li to znači da je on potpuno slobodan? - ljubopitljiv je Alani Da, on je sasvim i potpuno slobodan – Pitohuji ogdovara brzo, rešen da Alaniju otkrije baš baš sve. Ali Oče moj, njegovo je lice narandžasto kao i naša lica. - opet će Alani,, Ne žuri, saznaćeš sve. - Pitohuji nastavlja priču. Nazivaju nas Bućkuriš-Poslednje pene pena narodom. Mi njih zovemo Ljubičasto-opijenim i Surovo-proždirućim narodom. Hleb koji mi jedemo nije hleb, voda koju pijemo nije voda. Hleb je naš neka vrsta slane prašine pomešane sa krupnim, gadnim crvima koji nam uvek pojedu glavni deo; voda je naša zapravo otrgnuti deo znoja sa nađih leđa, nataložen na čvornovatim šakama našim, i samo uz naročitu dozvolu Bledih Nobila možemo na brzinu srknuti koju kap,, ali brzo brzo. U mnogim krajevima Tuata In Dagde vode i nema. Bledi Nobili obećavaju da „ ako budemo bili dobri „ sledeće godine dobićemo vodu, i sledeće godine obećaju isto to. Za njih vode ima,, kupaju se sedam ili osam puta dnevno, a nas nazivaju „ stvarima koje se osećaju „. Bledi Nobili su izumeli dve ceremonije Čarobne Lepote,, kako su ih oni nazvali,, da bi nas „ počastili „ i nagradili za doprinos napretku Tuata In Dagde. Bez ceremonija Čarobne Lepote životi Bledih Nobila, kažu oni, bili bi dosadni i nezanimljivi. Prvu ceremoniju izvode Nalickano-poželjni Stražari koji imaju nadgledajuće oči i ništa im promaći ne može. U drugoj ceremoniji učestvuje celo pleme Bledih Nobila. Njih interesuje samo samo zabava. Evo kako se izvodi ritual prva ceremonija koju su nazvali – Khul,, U predvečerje, dana određenog svaki rob zna kuda treba da ide, i gde da pristigne. Robovi su poslušni i zastrašeni dok mirno koračaju ka odredištu gde se izvodi Khul. Bledi Nobili sa progoniteljskom slašću spremaju početak ceremonije, i preveliko raširenih usta osmehuju se; usne im se sve više i više šire dok se ne pretvore u razjapljeni usni otvor spreman da proguta svakog ko se razlikuje od njih. Ta razlika ne mora biti velika, dovoljno je da rob ima u svom imenu jedno slovo koje se Bledom Nobilu odn. Nalickano-poželjnom Stražaru na dopada i to je već sasvim sasvim dovoljno za kaznu surovu. Put koji robovi treba da pređu nije dugačak,, brzo se tamo stiže......//   Jedina velikodušnost koju su ponudili i sproveli jeste da deca do treće godine života ne moraju uzeti učešće u ceremoniji Kuhl. Tu uredbu su doneli u skorije vreme, i na nju su osobito ponosni.   Počinje Kuhl,, robovi stoje u dugačkom redu, jedan mora da istupi i da sačeka pitanje,, Dragi mladiću, ne želim ti nikakvo zlo, uzgred pitao bih te nešto..kako se lutko moja zoveš? - osmehuje se Nalickano-poželjni Stražar i miluje roba po potiljku,, Rob okleva..na kraju mora da odgovori jer se Damoklov mač ( omiljeno oružje Nobila ) već podigao da izvrši egzekuciju. „ zovem se Kalea „ - odgovorio je rob „ Ahhhhhh, kakvo je to ime Kalea,, to je nedozvoljivo, kako se neko može zvati Kalea?Mi to ime ne možemo prihvatiti kao ravnopravno. Vidi se da je nosilac imena neko ko u blatu živi i ne zaslužuje život kakvi imamo, mi Bledi Nobili, a ne zaslužuje ni da mu telo ostane u celini. - sikće Stražar. Zaslužio si ovu kaznu. Fijuknuo je mačem, i rob Kalea ostao je bez jedne ruke. „ Idemo dalje, baš me zanimaju imena ostalih Stvari Koje se Osećaju „- sikće sikće Nalickano-poželjni Stražar.   Nastaviće se...
    Jan 20, 2014 2418
  • 12 Jan 2014
      „ Nekada je iz ovih ruku krv tekla. I tamna, i mutna, i narandzasto - crvena, i crna; u to doba znao sam da u kandzama sunca leži ubojito koplje nehitnuto, da pitomom pastiru planinu pojedoše, da isti taj pastir blagonaklono i nevino gledao je na ružnorukog gmizavca kome Bledi Nobili obukoše tri miliona bundi zimskih. A Šarena Dobra Pčela raširila je svoja topla krilca i rekla : „ Nebesa moja, zašto uvek dobijam i bitke koje sam želela da izgubim? „ . A Sagorela Jagoda zatreptala je i još jednom, još samo jednom pokušala da zaustavi Začaranog Zmijolikog Pacova; a Veliki Lovac dostojanstveno je seo u drveta krošnju koja je već bila u jezivom , jarkom plamenu dok su Bledi Nobili znali da posle plamena i kiše dolazi vreme za njih. Posle kiše doći će izuzetno vreme, vreme Bledih Nobila,, Nekada je iz ovih ruku krv tekla. I tamna, i mutna, i narandzasto crvena, i crna, i baš tu, na rukama ovim gde tamna je krv bila, sada se oseća mirišljavi vazduh što izvire iz duše; i baš tu , gde mutno - crvena je krv bila, sada beličasto plava reka lagano teče, i baš tu gde crna je krv bila, dan se beli sada ugnezdio,, Dozvoli da te mirisne i čiste duče dah obuzme, pogledaj na jugoistok, dan se rađa na mojim rukama, uzmi reku iz mojih ruku, uzmi je, ti si dečak usnulih očiju, ti si Alani i jednoga dana gradićeš novi svet,, Sada ću na kolenima hodati, i otići ću daleko k Divnom Gospodaru; milost ištem, poslednja predaja ne postoji. „ Alani, šestogodišnji dečak , prekinuo je svoj monolog, ničeg više nije mogao da se seti, i nije mogao u sećanje da prizove tu jedinstvenu Priliku koja se njemu, samo njemu ukazala. Rukama se svoga lica dokopao, prekrio je lice dlanovima,, „ Žao mi je oče, samo sam ovo upamtio, mnogo mi je žao. „ - rekao je okovani dečak Alani svom okovanom Ocu Pitohujiu. Alani i Pitohuji živeli su na koncu planete, u jednoj dalekoj zemlji zvanoj Tuata In Dagda kojom gospodare Bledi Nobili. „ Jesi li u potpunosti siguran da ti se taj čovek baš takvim rečima obratio? Jesi li zaista video ruke njegove? - upitao je rob Pitohuji svog sina roba Alanija. „ Predragi moj oče, veruj mi, veruj u sve što sam ti preneo,, taj čovek je veličanstven, miran i nečujan, kretao se ka zapadu praćen suncem u zalasku. On ima oči kakve nikada nisam video,, okamenjene oči pune topline,, okamenjene stoga jer nisu želele da gledaju naopaki svet Bledih Nobila. „-uzbuđeno je govorio Alani. Sada je Pitohuji bio uzbuđen: „ Okamenjene oči, kažeš,,naravno to može biti samo On, samo On. „ „ Ko je to bio oče? Kako se zove čovek taj? Dozivao sam ga da se vrati ali on je otišao na zapad, daleko, predaleko. Zašto je otišao tako daleko? Pitohuji je uzeo dah da odgovori : „ Ne može da se navikne. „ „ Na šta to ne može da se navikne“ - zapitkivao je bez prestanka Alani. Pitohuji je uzeo dah da odgovori.   Nastaviće se...
    2653 Objavio/la maja hoffmann
  •   „ Nekada je iz ovih ruku krv tekla. I tamna, i mutna, i narandzasto - crvena, i crna; u to doba znao sam da u kandzama sunca leži ubojito koplje nehitnuto, da pitomom pastiru planinu pojedoše, da isti taj pastir blagonaklono i nevino gledao je na ružnorukog gmizavca kome Bledi Nobili obukoše tri miliona bundi zimskih. A Šarena Dobra Pčela raširila je svoja topla krilca i rekla : „ Nebesa moja, zašto uvek dobijam i bitke koje sam želela da izgubim? „ . A Sagorela Jagoda zatreptala je i još jednom, još samo jednom pokušala da zaustavi Začaranog Zmijolikog Pacova; a Veliki Lovac dostojanstveno je seo u drveta krošnju koja je već bila u jezivom , jarkom plamenu dok su Bledi Nobili znali da posle plamena i kiše dolazi vreme za njih. Posle kiše doći će izuzetno vreme, vreme Bledih Nobila,, Nekada je iz ovih ruku krv tekla. I tamna, i mutna, i narandzasto crvena, i crna, i baš tu, na rukama ovim gde tamna je krv bila, sada se oseća mirišljavi vazduh što izvire iz duše; i baš tu , gde mutno - crvena je krv bila, sada beličasto plava reka lagano teče, i baš tu gde crna je krv bila, dan se beli sada ugnezdio,, Dozvoli da te mirisne i čiste duče dah obuzme, pogledaj na jugoistok, dan se rađa na mojim rukama, uzmi reku iz mojih ruku, uzmi je, ti si dečak usnulih očiju, ti si Alani i jednoga dana gradićeš novi svet,, Sada ću na kolenima hodati, i otići ću daleko k Divnom Gospodaru; milost ištem, poslednja predaja ne postoji. „ Alani, šestogodišnji dečak , prekinuo je svoj monolog, ničeg više nije mogao da se seti, i nije mogao u sećanje da prizove tu jedinstvenu Priliku koja se njemu, samo njemu ukazala. Rukama se svoga lica dokopao, prekrio je lice dlanovima,, „ Žao mi je oče, samo sam ovo upamtio, mnogo mi je žao. „ - rekao je okovani dečak Alani svom okovanom Ocu Pitohujiu. Alani i Pitohuji živeli su na koncu planete, u jednoj dalekoj zemlji zvanoj Tuata In Dagda kojom gospodare Bledi Nobili. „ Jesi li u potpunosti siguran da ti se taj čovek baš takvim rečima obratio? Jesi li zaista video ruke njegove? - upitao je rob Pitohuji svog sina roba Alanija. „ Predragi moj oče, veruj mi, veruj u sve što sam ti preneo,, taj čovek je veličanstven, miran i nečujan, kretao se ka zapadu praćen suncem u zalasku. On ima oči kakve nikada nisam video,, okamenjene oči pune topline,, okamenjene stoga jer nisu želele da gledaju naopaki svet Bledih Nobila. „-uzbuđeno je govorio Alani. Sada je Pitohuji bio uzbuđen: „ Okamenjene oči, kažeš,,naravno to može biti samo On, samo On. „ „ Ko je to bio oče? Kako se zove čovek taj? Dozivao sam ga da se vrati ali on je otišao na zapad, daleko, predaleko. Zašto je otišao tako daleko? Pitohuji je uzeo dah da odgovori : „ Ne može da se navikne. „ „ Na šta to ne može da se navikne“ - zapitkivao je bez prestanka Alani. Pitohuji je uzeo dah da odgovori.   Nastaviće se...
    Jan 12, 2014 2653