Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
67 blogs
  • 05 Jan 2014
    Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je DOSADA zevnula treći put, LUDOST je uvek tako luda, predložila: `Hajde da se igramo skrivalice! Ko se najbolje sakrije,pobednik je medju osećanjima.` INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je ne mogavši prećutati upitala:`Skrivalice, kakva je to igra?` `To je jedna igra, započela je objašnjavajući LUDOST, u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim brojanje, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik`. ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUŠEVLJENJE.  SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo. Ali, nisu se svi hteli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a zašto bi se skrivala, ionako uvek na kraju, svi propadnu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije taj koji se setio i predložio igru. OPREZ nije hteo da reskira. Jedan...dva...tri....', počela je brojati LUDOST. Prva se sakrila LENJOST, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senku USPEHA, koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde da se sakrije, jer joj se svako mesto činilo savršenim za nekog od njenih prijatelja. LEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. DIVOTA je našla svoje mesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište,ali samo za sebe! LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je LUDOST izbrojavala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.  'Milion'! - povikala je LUDOST i započela potragu. Prvo je pronašla LENJOST, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VERU kako raspravlja o teologiji sa Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha.  Slučajno su se tu našle i ZAVIST i naravno USPEH, a SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skloništa koje se pokazalo da je pčelinja košnica. Od tolikog traženja LUDOST je ožednela, i tako je u kristalnom jezeru pronašla LEPOTU. Sa SUMNJOM je bilo jos lakše, jer ona se nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu. Tako je LUDOST, malo-pomalo, pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom klasju žita, TESKOBU u izgubljenoj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali. Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine, i kada je već bila besna, ugledala je ružičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti, počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se čuo bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je LJUBAVI oči, LUDOST nije znala šta da učini. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali LJUBAV je postala slepa.Plakala je LUDOST i molila LJUBAV da joj oprosti. Na kraju je odlučila da zauvek ostane uz LJUBAV i da joj pomaže. Tako je LJUBAV ostala pobednik nad osećanjima, ali je ostala slepa, a LUDOST, je prati gde god ide.
    1795 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je DOSADA zevnula treći put, LUDOST je uvek tako luda, predložila: `Hajde da se igramo skrivalice! Ko se najbolje sakrije,pobednik je medju osećanjima.` INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je ne mogavši prećutati upitala:`Skrivalice, kakva je to igra?` `To je jedna igra, započela je objašnjavajući LUDOST, u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim brojanje, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik`. ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUŠEVLJENJE.  SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo. Ali, nisu se svi hteli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a zašto bi se skrivala, ionako uvek na kraju, svi propadnu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije taj koji se setio i predložio igru. OPREZ nije hteo da reskira. Jedan...dva...tri....', počela je brojati LUDOST. Prva se sakrila LENJOST, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senku USPEHA, koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde da se sakrije, jer joj se svako mesto činilo savršenim za nekog od njenih prijatelja. LEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. DIVOTA je našla svoje mesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište,ali samo za sebe! LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je LUDOST izbrojavala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište, jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.  'Milion'! - povikala je LUDOST i započela potragu. Prvo je pronašla LENJOST, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VERU kako raspravlja o teologiji sa Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha.  Slučajno su se tu našle i ZAVIST i naravno USPEH, a SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skloništa koje se pokazalo da je pčelinja košnica. Od tolikog traženja LUDOST je ožednela, i tako je u kristalnom jezeru pronašla LEPOTU. Sa SUMNJOM je bilo jos lakše, jer ona se nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu. Tako je LUDOST, malo-pomalo, pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom klasju žita, TESKOBU u izgubljenoj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali. Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine, i kada je već bila besna, ugledala je ružičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti, počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se čuo bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je LJUBAVI oči, LUDOST nije znala šta da učini. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali LJUBAV je postala slepa.Plakala je LUDOST i molila LJUBAV da joj oprosti. Na kraju je odlučila da zauvek ostane uz LJUBAV i da joj pomaže. Tako je LJUBAV ostala pobednik nad osećanjima, ali je ostala slepa, a LUDOST, je prati gde god ide.
    Jan 05, 2014 1795
  • 29 Dec 2013
      Jahaše jednom jedan Car na čelu svoje ogromne vojske sve do kraja Sveta. Kad tamo a ono Tamni Vilajet! Velika okovana vrata behu crvene boje (moj sin ih je video u toj boji). Šekspir još ne beše u planu da se rodi ali i Car i doglavnici njegovi i sva vojska ostala, behu u dilemi: Ući ili ne ući! Rasprava se otegnu na dva dana i bi doneta odluka, ko želi neka uđe, ko ne želi neka ne ulazi. Nije baš kao Solomonova ali joj se ne može spočitati nedemokratčnost. Skoro polovina doglavnika i vojske odluči da uđe u Tamni Vilajet. O tome da li je Car ušao u Tamni Vilajet, podaci su se izgubili u vihorovima Istorije. Potraja to nekoliko dana, Ostatak doglavnika i vojske se ulogorio ispred Tamnog Vilajeta, jeli su, pili ali su neprekidno bacali pogled na ulaz u Tamni Vilajet. Petog ili šestog dana, počeše da izlaze oni koji behu ušli u Tamni Vilajet. Oni koji ostadoše napolje, okupljahu se oko njih i zabezeknuto ih gledahu! Svi koji izlažahu iz Tamnog Vilajeta, bejahu raščupani, bosi, krvavi, dronjci visahu s njih. Ni traga ne beše od svile i kadife, sjajnih oklopa, dijamantima optočenog oružja, nigde rasnih konja...Na silna pitanja, izašavši mučahu, gledajući da se što više udalje od crvenih vrata Tamnog Vilajeta!  Onda Car (evo ga pojavio se!) naredi da ih okupaju i obuku kako dolikuje pa da se krene nazad u njegovo Carstvo. U povratku, kad malo dođoše sebi, neki stresavši se, kroz zube promrljahu: Servia!
    2023 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Jahaše jednom jedan Car na čelu svoje ogromne vojske sve do kraja Sveta. Kad tamo a ono Tamni Vilajet! Velika okovana vrata behu crvene boje (moj sin ih je video u toj boji). Šekspir još ne beše u planu da se rodi ali i Car i doglavnici njegovi i sva vojska ostala, behu u dilemi: Ući ili ne ući! Rasprava se otegnu na dva dana i bi doneta odluka, ko želi neka uđe, ko ne želi neka ne ulazi. Nije baš kao Solomonova ali joj se ne može spočitati nedemokratčnost. Skoro polovina doglavnika i vojske odluči da uđe u Tamni Vilajet. O tome da li je Car ušao u Tamni Vilajet, podaci su se izgubili u vihorovima Istorije. Potraja to nekoliko dana, Ostatak doglavnika i vojske se ulogorio ispred Tamnog Vilajeta, jeli su, pili ali su neprekidno bacali pogled na ulaz u Tamni Vilajet. Petog ili šestog dana, počeše da izlaze oni koji behu ušli u Tamni Vilajet. Oni koji ostadoše napolje, okupljahu se oko njih i zabezeknuto ih gledahu! Svi koji izlažahu iz Tamnog Vilajeta, bejahu raščupani, bosi, krvavi, dronjci visahu s njih. Ni traga ne beše od svile i kadife, sjajnih oklopa, dijamantima optočenog oružja, nigde rasnih konja...Na silna pitanja, izašavši mučahu, gledajući da se što više udalje od crvenih vrata Tamnog Vilajeta!  Onda Car (evo ga pojavio se!) naredi da ih okupaju i obuku kako dolikuje pa da se krene nazad u njegovo Carstvo. U povratku, kad malo dođoše sebi, neki stresavši se, kroz zube promrljahu: Servia!
    Dec 29, 2013 2023
  • 28 Dec 2013
        Svake godine se na razne načine dovijam, kako da za moju klinku za ove praznike pred kraj godine, kada osim nje,sestričina  i Gospodin poreznik trlja ruke kako će me opelješiti ,a Belogrlići zbog toga što u familiji imaju i kiwije koji eto slave svoje i naše Božiče i  Nove Godine,baš rastegnu budzet da nema dalje. Obradovah se tamo negde u Septembru ,kad je lokalni Supermarket,(inače poznat i vrlo rasprostranjen lanac Supermarketa na Novom Zelandu)  pokrenuo jednu lepu i najvažnije besplatnu  akciju.Svaki put kada potrošite odredjenu sumu, dobijete na poklon po nešto za dečiju prodavnicu.Naravno i prodavnicu,koja je od kartona ali dosta stabilna i baš lepo dekorisana.Sve artikle u mini zdanju, koje manje više kupuje prosečno domaćinstvo i kasu koja bučno odsvira kad provučete CC ili Fly  Buys karticu.Ima i skener i tipke za  ukucavanje cena.Korpicu supermarketsku.Sve u svemu ima sve, za sate igranja prodavca.    Sad ko me poznaje, zna da ja minimalno  idem u supermarket ,jer skoro sve za ishranu proizvodim sama,a višak često menjam sa mesarom.pekarom,pržionicom kafe itd-Srećom mlada sam mama ,pa imam dosta drugarica koje još nemaju decu i dobile su zadatak da ovo (kad je već besplatno ), sakupe za mene. I tako obradovah Cali neizmerno i postah njen najbolji kupac.Bio je samo jedan problem. Novac nije bio deo dila.Nema problema,kreiram ja Cali dolare,sve sa njenom slikom i odštampam.        Ne lezi vraže, odemo juče Cali ,brat i ja u Supermarket i on joj tu još svašta nakupuje.I kakva je brbljiva ona se hvali jednom  čoveku koji je stajao iza nas u redu na kasi.Ja se okrenem i Gospodin je bio  ,niko drugi nego policajac (vrlo bitan detalj za nastavak priče).On je upita da li ona ima novac da to sve plati.   U prodavnici je bila užasna gužva i graja.I dugaaaačak red ispred kase. Ona mu odgovori: ' Ne znam ja da li ujka ima dovoljno ali to nije problem.Moja mama štampa pare'!!!! Odjednom u redu ispred i iza nas zavlada tišina i ja se zabezeknuh od pogleda policajca u mene na tu izjavu.Cali srećom prekinu tu situaciju pokazavši onome, koji se već držao za lisice, papirnatu novčanicu sa gornje slike.Malko zgužvanu ali prepoznatljivo iz moje štamparije novca.Svi se sa olakšanjem (neki možda i razočaranjem) nasmejaše.Pa vi sad vidite šta se može desiti kad Mama štampa pare.     p.s Ovo bi i kod vas bila   odlična marketing ideja za neki lanac supermarketa ,a i za nekog ko bi pravio sve te  male artikle  koji nose oznaku i  ime supermarketa.Ovde se to razgrabilo kao alva.
    3354 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •     Svake godine se na razne načine dovijam, kako da za moju klinku za ove praznike pred kraj godine, kada osim nje,sestričina  i Gospodin poreznik trlja ruke kako će me opelješiti ,a Belogrlići zbog toga što u familiji imaju i kiwije koji eto slave svoje i naše Božiče i  Nove Godine,baš rastegnu budzet da nema dalje. Obradovah se tamo negde u Septembru ,kad je lokalni Supermarket,(inače poznat i vrlo rasprostranjen lanac Supermarketa na Novom Zelandu)  pokrenuo jednu lepu i najvažnije besplatnu  akciju.Svaki put kada potrošite odredjenu sumu, dobijete na poklon po nešto za dečiju prodavnicu.Naravno i prodavnicu,koja je od kartona ali dosta stabilna i baš lepo dekorisana.Sve artikle u mini zdanju, koje manje više kupuje prosečno domaćinstvo i kasu koja bučno odsvira kad provučete CC ili Fly  Buys karticu.Ima i skener i tipke za  ukucavanje cena.Korpicu supermarketsku.Sve u svemu ima sve, za sate igranja prodavca.    Sad ko me poznaje, zna da ja minimalno  idem u supermarket ,jer skoro sve za ishranu proizvodim sama,a višak često menjam sa mesarom.pekarom,pržionicom kafe itd-Srećom mlada sam mama ,pa imam dosta drugarica koje još nemaju decu i dobile su zadatak da ovo (kad je već besplatno ), sakupe za mene. I tako obradovah Cali neizmerno i postah njen najbolji kupac.Bio je samo jedan problem. Novac nije bio deo dila.Nema problema,kreiram ja Cali dolare,sve sa njenom slikom i odštampam.        Ne lezi vraže, odemo juče Cali ,brat i ja u Supermarket i on joj tu još svašta nakupuje.I kakva je brbljiva ona se hvali jednom  čoveku koji je stajao iza nas u redu na kasi.Ja se okrenem i Gospodin je bio  ,niko drugi nego policajac (vrlo bitan detalj za nastavak priče).On je upita da li ona ima novac da to sve plati.   U prodavnici je bila užasna gužva i graja.I dugaaaačak red ispred kase. Ona mu odgovori: ' Ne znam ja da li ujka ima dovoljno ali to nije problem.Moja mama štampa pare'!!!! Odjednom u redu ispred i iza nas zavlada tišina i ja se zabezeknuh od pogleda policajca u mene na tu izjavu.Cali srećom prekinu tu situaciju pokazavši onome, koji se već držao za lisice, papirnatu novčanicu sa gornje slike.Malko zgužvanu ali prepoznatljivo iz moje štamparije novca.Svi se sa olakšanjem (neki možda i razočaranjem) nasmejaše.Pa vi sad vidite šta se može desiti kad Mama štampa pare.     p.s Ovo bi i kod vas bila   odlična marketing ideja za neki lanac supermarketa ,a i za nekog ko bi pravio sve te  male artikle  koji nose oznaku i  ime supermarketa.Ovde se to razgrabilo kao alva.
    Dec 28, 2013 3354
  • 24 Dec 2013
    Moj današnji gost i veliki prijatelj Mikele iliti Brigator po prirodi =============================================       Ne znam kako stvar stoji kod vas ali moje brige su se ukopale i razbaškarile u meni i na pamet im na pada da menjaju mesto, sredinu, okolinu u kojoj se nalaze a kamo li da prelaze i odlaze u nepoznata područja i predele. Doduše, ni ja ne bih imao srca da ih prebacujem ikome! I uzaludno je, svoje brige ne možeš prebaciti nikome, tvoje su i tačka! Stvar s brigama, možemo ih zvati i nevoljama, udesima, sranjima...nije ni malo jednostavna, dapače! Uzmem jednu, mislim brigu, s gomile i počnem da je rešavam k'o ukrštene reči, prizivam u pamet sve što bi mi pomoglo da brigu odstranim ili joj bar otupim oštricu, kad eto ti njoj u pomoć stiže druga ili peta, sedma, dvadeseprva... briga, svežu se, uzmu pod ruku i počnu da mi se smeju u lice. Gordijev čvor je little cat spram udruženih briga koje su uglavnom nečim vezane jedna za drugu. A njihovo pojavljivanje! Učini mi se da su na dan dva, k'o gumicom obrisane, nestale moje, one najkrupnije, brige, osmeh počne da mi se pojavljuje na licu, počnem da dobijam normalnonaturalni mentalnofizički tonus, kad ‘oćeš! Na moja mentalnopsihička vrata, bez kucanja uleti nova, do tad neviđena briga! Izljubi se drugima, načine joj mesto, ona se raspištolji ali posle kratke akomodacije počne da me davi, guši, zavrće jaja! Već sam oguglao i kako tako se snalazim s brigama vezanim za redovno plaćanje računa, iako nas, moju porodicu, to spušta na nivo vegetiranja, postoje brige koje se ni po cenu totalnog tjelesnog asketizma, ne daju odstraniti ili makar ublažiti. Dolazak, nailazak briga je nekako skokovit, dolaze na kvarnjaka, prvo jedna a onda kao karike na lancu, stanu da se nadovezuju jedna na drugu unedogled! Postoji ona narodna: Nijedna nevolja/briga nikad ne ide sama! Živa istina! I sami ste svedoci toga. Nemam samo ja monopol na brige, svi koliko nas ima, krcati smo brigama. Uglavnom sličnim ali i tu ima varijeteta. Reče li ono Lav iz Jasne Poljane: Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je nasvoj način. Postoje naturalno i zgubidani, mnogi firmirani kao pisci, koji štampaju i izdaju knjige tipa: Kako prevazići brige i život učiniti srećnijim i taka na tamo. Jebem im sve po spisku, ja ovako miran i staložen i nevulgaran! Kako bre da prevaziđeš brigu kad ti majka, otac, brat, sestra, dete (nedajbože!), najbolji prijatelj....na tvoje oči umire od raka! I kako da onda život učiniš srećnijim! Ukucajte u Google briga i dobićete enorman broj, što knjiga, što saveta iz raznoraznih proseravajućih papirnih glasila! Ukucao da proverim i o'ma zbris'o, ne otvarajući ni jednu jedinu stranu tih bljuvotina! Nije ni malo teško pogoditi šta knjige i saveti u njima sadrže i nude: Pešačite po svežem vazduhu, vozite bicikl, plivajte, protegnite se u krevetu pre nego ustanete, pijte pet litara vode na dan, naučite da pravilno dišete... Jes', kako ne, brige će netragom nestati a vi ćete pucati od sreće! Pešačim ja svojim okoštalim kolenima, boli ali idemo dalje, vozim, vozio sam bicikl dok se moglo, plivao letos k'o sumanut, žena mi rekla: Nikad te nisam videla da toliko vremena provodiš u vodi, teglim se u krevetu pre ustajanja kao moja Chiara, vodu pijem, ne pet litara nego bunar popijem preko dana, dišem, kako ja to nazivam, budistički, to me između ostalog održalo u životu kad me strefio infarkt i šta! Disao ne disao, pešačio ne pešačio, plivao....i sve ostalo ali brige ni makac! Ankerisane u meni ne pokazuju ni malo volje za saradnjom. Da se ne lažemo i da ne crnim previše, dešavalo se, retko, u tragovima, što bi rekli hemičari, da neku brigu uspem da očistim, izbrišem, da nestane za uvek ali kao po pravilu, pojavljivala se nova briga, pa se na nju nadovezivala druga, treća... Brige se ne mogu rangirati, ono, manja briga, veća briga. Sve brige imaju svoju težinu koja vam ne da oka da sklopite, nervi vam pucaju kao strune na vilonini! I ne mogu ih rešavati jednu po jednu, sve su tu u svakom trenutku. Ima, kako već napisah i nerešivih briga. Davno rekoh da više ne živim od danas do sutra nego od danas do danas a sada sam već u situaciji da živim od minuta do minuta. Ne služi mi glava samo za frizuru ili u ove zimske dane, nošenje vunene kape, ne, ustanem i uz kafu počnem da dumam šta mi je prvo činiti. Ređam u glavi, pravim spisak, prvvo ovo, pa ono a onda...ne, ne, prvo ovo, onda moram ono, ne, ne...Ponekad mi se učini da počinjem da ludim! Kako god okrenem, brige poređati po nekakvom prioritetu ne mogu. Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagrči, napisa Njegoš a ja od meda ne videh ni zeru, žuč sestro, brate, sav sam pekriven gorkozelenom žuči, oči mi se ne vide! Znam ja, znate i vi, čuli ste izreku: Udri brigu na veselje. Ja sam više za to da udarim brigu, udarim je iz sve snage, prebijem je, ubijem od batina, tako da završi na traumatologiji e onda bih mogao da se veselim. Kako stvari stoje, mrka kapa. Nit' možeš brigu udariti, stoji postojano kano klisurine, a i da možeš, o'ma je smenjuju, na njeno mesto dolaze dve, tri...koje si udarajući prvu, smetnuo s uma. Kako god okreneš u vrzinom si kolu i mo'š davat i kesu groševa, iz kola briga nema izlaza! Pozdravljam vas s porukom: Družite se sa svojim brigama, možda se neka i odobrovolji i reši da vas napusti. Ja to pokušavam već neko vreme, o rezultatima ne bih sada, ostaviću ih za neko drugo pisanije.    
    2079 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Moj današnji gost i veliki prijatelj Mikele iliti Brigator po prirodi =============================================       Ne znam kako stvar stoji kod vas ali moje brige su se ukopale i razbaškarile u meni i na pamet im na pada da menjaju mesto, sredinu, okolinu u kojoj se nalaze a kamo li da prelaze i odlaze u nepoznata područja i predele. Doduše, ni ja ne bih imao srca da ih prebacujem ikome! I uzaludno je, svoje brige ne možeš prebaciti nikome, tvoje su i tačka! Stvar s brigama, možemo ih zvati i nevoljama, udesima, sranjima...nije ni malo jednostavna, dapače! Uzmem jednu, mislim brigu, s gomile i počnem da je rešavam k'o ukrštene reči, prizivam u pamet sve što bi mi pomoglo da brigu odstranim ili joj bar otupim oštricu, kad eto ti njoj u pomoć stiže druga ili peta, sedma, dvadeseprva... briga, svežu se, uzmu pod ruku i počnu da mi se smeju u lice. Gordijev čvor je little cat spram udruženih briga koje su uglavnom nečim vezane jedna za drugu. A njihovo pojavljivanje! Učini mi se da su na dan dva, k'o gumicom obrisane, nestale moje, one najkrupnije, brige, osmeh počne da mi se pojavljuje na licu, počnem da dobijam normalnonaturalni mentalnofizički tonus, kad ‘oćeš! Na moja mentalnopsihička vrata, bez kucanja uleti nova, do tad neviđena briga! Izljubi se drugima, načine joj mesto, ona se raspištolji ali posle kratke akomodacije počne da me davi, guši, zavrće jaja! Već sam oguglao i kako tako se snalazim s brigama vezanim za redovno plaćanje računa, iako nas, moju porodicu, to spušta na nivo vegetiranja, postoje brige koje se ni po cenu totalnog tjelesnog asketizma, ne daju odstraniti ili makar ublažiti. Dolazak, nailazak briga je nekako skokovit, dolaze na kvarnjaka, prvo jedna a onda kao karike na lancu, stanu da se nadovezuju jedna na drugu unedogled! Postoji ona narodna: Nijedna nevolja/briga nikad ne ide sama! Živa istina! I sami ste svedoci toga. Nemam samo ja monopol na brige, svi koliko nas ima, krcati smo brigama. Uglavnom sličnim ali i tu ima varijeteta. Reče li ono Lav iz Jasne Poljane: Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je nasvoj način. Postoje naturalno i zgubidani, mnogi firmirani kao pisci, koji štampaju i izdaju knjige tipa: Kako prevazići brige i život učiniti srećnijim i taka na tamo. Jebem im sve po spisku, ja ovako miran i staložen i nevulgaran! Kako bre da prevaziđeš brigu kad ti majka, otac, brat, sestra, dete (nedajbože!), najbolji prijatelj....na tvoje oči umire od raka! I kako da onda život učiniš srećnijim! Ukucajte u Google briga i dobićete enorman broj, što knjiga, što saveta iz raznoraznih proseravajućih papirnih glasila! Ukucao da proverim i o'ma zbris'o, ne otvarajući ni jednu jedinu stranu tih bljuvotina! Nije ni malo teško pogoditi šta knjige i saveti u njima sadrže i nude: Pešačite po svežem vazduhu, vozite bicikl, plivajte, protegnite se u krevetu pre nego ustanete, pijte pet litara vode na dan, naučite da pravilno dišete... Jes', kako ne, brige će netragom nestati a vi ćete pucati od sreće! Pešačim ja svojim okoštalim kolenima, boli ali idemo dalje, vozim, vozio sam bicikl dok se moglo, plivao letos k'o sumanut, žena mi rekla: Nikad te nisam videla da toliko vremena provodiš u vodi, teglim se u krevetu pre ustajanja kao moja Chiara, vodu pijem, ne pet litara nego bunar popijem preko dana, dišem, kako ja to nazivam, budistički, to me između ostalog održalo u životu kad me strefio infarkt i šta! Disao ne disao, pešačio ne pešačio, plivao....i sve ostalo ali brige ni makac! Ankerisane u meni ne pokazuju ni malo volje za saradnjom. Da se ne lažemo i da ne crnim previše, dešavalo se, retko, u tragovima, što bi rekli hemičari, da neku brigu uspem da očistim, izbrišem, da nestane za uvek ali kao po pravilu, pojavljivala se nova briga, pa se na nju nadovezivala druga, treća... Brige se ne mogu rangirati, ono, manja briga, veća briga. Sve brige imaju svoju težinu koja vam ne da oka da sklopite, nervi vam pucaju kao strune na vilonini! I ne mogu ih rešavati jednu po jednu, sve su tu u svakom trenutku. Ima, kako već napisah i nerešivih briga. Davno rekoh da više ne živim od danas do sutra nego od danas do danas a sada sam već u situaciji da živim od minuta do minuta. Ne služi mi glava samo za frizuru ili u ove zimske dane, nošenje vunene kape, ne, ustanem i uz kafu počnem da dumam šta mi je prvo činiti. Ređam u glavi, pravim spisak, prvvo ovo, pa ono a onda...ne, ne, prvo ovo, onda moram ono, ne, ne...Ponekad mi se učini da počinjem da ludim! Kako god okrenem, brige poređati po nekakvom prioritetu ne mogu. Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagrči, napisa Njegoš a ja od meda ne videh ni zeru, žuč sestro, brate, sav sam pekriven gorkozelenom žuči, oči mi se ne vide! Znam ja, znate i vi, čuli ste izreku: Udri brigu na veselje. Ja sam više za to da udarim brigu, udarim je iz sve snage, prebijem je, ubijem od batina, tako da završi na traumatologiji e onda bih mogao da se veselim. Kako stvari stoje, mrka kapa. Nit' možeš brigu udariti, stoji postojano kano klisurine, a i da možeš, o'ma je smenjuju, na njeno mesto dolaze dve, tri...koje si udarajući prvu, smetnuo s uma. Kako god okreneš u vrzinom si kolu i mo'š davat i kesu groševa, iz kola briga nema izlaza! Pozdravljam vas s porukom: Družite se sa svojim brigama, možda se neka i odobrovolji i reši da vas napusti. Ja to pokušavam već neko vreme, o rezultatima ne bih sada, ostaviću ih za neko drugo pisanije.    
    Dec 24, 2013 2079
  • 10 Dec 2013
    Kada je Bog stvarao svet, odlucio je da svakom narodu podari po dve vrline.Tako su Svajcarci postali precizni i poslusni.Japanci vredni i strpljivi.Italijani veseli i romanticni.Spanci temperamentni i ritmicni.Kada je dosao do Srba, Bog rece andjelu:"Srbi ce biti pametni, dobri ljudi i politicari!"Nakon zavrsenog posla, pita andjeo:"Boze, svima si dao dve vrline samo Srbima tri.Zar nece tako biti nadmocniji od svih drugih naroda?"Bog rece:"Hmm, imas pravo, ali kako se Bogom dane vrline ne mogu naknadnoukidati, Srbima ce ostati sve tri, ali svaki Srbin moze imati kao idrugi narodi samo po dve osobine:Ko je dobar covek i politicar, ne moze biti pametan.Ko je pametan i politicar, ne moze biti dobar covek.Ko je dobar i pametan, ne moze biti politicar."I bi rec Bozja!
    1006 Objavio/la Paradox Gentleman
  • Kada je Bog stvarao svet, odlucio je da svakom narodu podari po dve vrline.Tako su Svajcarci postali precizni i poslusni.Japanci vredni i strpljivi.Italijani veseli i romanticni.Spanci temperamentni i ritmicni.Kada je dosao do Srba, Bog rece andjelu:"Srbi ce biti pametni, dobri ljudi i politicari!"Nakon zavrsenog posla, pita andjeo:"Boze, svima si dao dve vrline samo Srbima tri.Zar nece tako biti nadmocniji od svih drugih naroda?"Bog rece:"Hmm, imas pravo, ali kako se Bogom dane vrline ne mogu naknadnoukidati, Srbima ce ostati sve tri, ali svaki Srbin moze imati kao idrugi narodi samo po dve osobine:Ko je dobar covek i politicar, ne moze biti pametan.Ko je pametan i politicar, ne moze biti dobar covek.Ko je dobar i pametan, ne moze biti politicar."I bi rec Bozja!
    Dec 10, 2013 1006
  • 04 Dec 2013
    састав на тему . . . малтом доколишући. . .   на престижној локацији обалоутврде Таш Биша, насеља где су малтешки богатуни уз пар амбасада свили  гњезда своа, стоји 1 смишљено насукан једрењак, средње класе са јарбола 3 имена Black Pearl данас престижни ресторан који нуди лепезу морских понуда љуцкој пробави намењеним,а некад приватно пловило  Ерол Флина, глумца. Овај лепушкасти плејбој   из аустралие прославио се својевремено , сетиће се тога времешнији читаоци, глумећи у авантуристичким филмовима, личности позитивне наравски, те постао миљеник публикума , женског посебно, диљем планете.кад је сортирао касицу своју, пазарио је поменути једрењак , те веле, опловио свет чак 3 пута а у друштву тада признатих лепотица, те пајтоса, здравствено се уништавајући пићем и сексом. Нешто као куплерај на таласима. Могломусе. Леп, ловаран, а радне обавезе такове да што можеш данас . . и немораш.био је чест гост малте те стални посетилац Egyptian Queen ,   јавне куће овде у валети познате тада морнарима диљем медитерана, где се прославијо ( причају још иданас њих пар преживелих из тих времена кое знам) својим умећем љубавног вођења. Од 1959 г плови лепотан небеским  плаветнилом, али сећање на њега је вазда присутно, посебно када се посети овај насукани једрењак - ресторан. Невелико потпалубље са десетак столова те посадом у костимима гусара.уствари када вам рачун принесу након обедовања схватите да сте оробљени као у гусарска времена.по боковима брода множина  фотоса који потсећају на најупечатљивије филмске сцене флинове, а музика само звук таласа морских. шушка ли шушка па они са слабијом петљом мало мало па у правцу тоалета одлазе да дорекну инспирацију спишом. Е сад, након раане смрти глумца ( у 50 г) брод који се затекао на малти у доку бродоградилишта на сервису, откупио је неки лован  сицилијански, потом га препродао, зарадивши наравски, једном малтешком осигуравајућем друштву да би потом годинама опет трунуо у неком доку. Међутим судбина је хтела друго. 1980 г режисер Алтман је на малти у амбијенту  за ту сврху саграђеног у забити малтешког камењара Popay Villаg-a  ( које је  и данас туристичка ћаба) снимао филм Popay са глумцем Робин Вилијамсом којем је ово био деби те схватио да му бивша лађа ерола флина може изврсно послужити као сценографија те место радње. И би тако. потом, обзиром да је малта  постајала све интересантнија туристичка дестинација досетиосе предузимљиви власник ресторана Код шкољке да би се од поменутог брода могао уредити мамљив гастрономски кутак  те га откупио и привео у тренутачно стање, насукавши га претходно на камењар. Ако Вам малта у плутању свом у близину  доплови навратите свакако у поменути угоститељски објекат.једино  бар две недеље рание место резервишите јер толико се чека да би вам док се жуљате одоле на тврдој седалици овог данас култ хранилишта овде ,вашом добром вољом, наравно онима којима исхрана заузима високо место на топ листи здравственог срозавања, насмешени келнери отели и последњу кинту. Ал вреди . . . Што се тиче пића сногу и зверања по броду, онако у пролазу , може кад вам се хоћне, једино обратите пажњу да се на средишњем јарболу вијори  . .гусарска застава, што указуе да је објекат отворен.   И обратно.
  • састав на тему . . . малтом доколишући. . .   на престижној локацији обалоутврде Таш Биша, насеља где су малтешки богатуни уз пар амбасада свили  гњезда своа, стоји 1 смишљено насукан једрењак, средње класе са јарбола 3 имена Black Pearl данас престижни ресторан који нуди лепезу морских понуда љуцкој пробави намењеним,а некад приватно пловило  Ерол Флина, глумца. Овај лепушкасти плејбој   из аустралие прославио се својевремено , сетиће се тога времешнији читаоци, глумећи у авантуристичким филмовима, личности позитивне наравски, те постао миљеник публикума , женског посебно, диљем планете.кад је сортирао касицу своју, пазарио је поменути једрењак , те веле, опловио свет чак 3 пута а у друштву тада признатих лепотица, те пајтоса, здравствено се уништавајући пићем и сексом. Нешто као куплерај на таласима. Могломусе. Леп, ловаран, а радне обавезе такове да што можеш данас . . и немораш.био је чест гост малте те стални посетилац Egyptian Queen ,   јавне куће овде у валети познате тада морнарима диљем медитерана, где се прославијо ( причају још иданас њих пар преживелих из тих времена кое знам) својим умећем љубавног вођења. Од 1959 г плови лепотан небеским  плаветнилом, али сећање на њега је вазда присутно, посебно када се посети овај насукани једрењак - ресторан. Невелико потпалубље са десетак столова те посадом у костимима гусара.уствари када вам рачун принесу након обедовања схватите да сте оробљени као у гусарска времена.по боковима брода множина  фотоса који потсећају на најупечатљивије филмске сцене флинове, а музика само звук таласа морских. шушка ли шушка па они са слабијом петљом мало мало па у правцу тоалета одлазе да дорекну инспирацију спишом. Е сад, након раане смрти глумца ( у 50 г) брод који се затекао на малти у доку бродоградилишта на сервису, откупио је неки лован  сицилијански, потом га препродао, зарадивши наравски, једном малтешком осигуравајућем друштву да би потом годинама опет трунуо у неком доку. Међутим судбина је хтела друго. 1980 г режисер Алтман је на малти у амбијенту  за ту сврху саграђеног у забити малтешког камењара Popay Villаg-a  ( које је  и данас туристичка ћаба) снимао филм Popay са глумцем Робин Вилијамсом којем је ово био деби те схватио да му бивша лађа ерола флина може изврсно послужити као сценографија те место радње. И би тако. потом, обзиром да је малта  постајала све интересантнија туристичка дестинација досетиосе предузимљиви власник ресторана Код шкољке да би се од поменутог брода могао уредити мамљив гастрономски кутак  те га откупио и привео у тренутачно стање, насукавши га претходно на камењар. Ако Вам малта у плутању свом у близину  доплови навратите свакако у поменути угоститељски објекат.једино  бар две недеље рание место резервишите јер толико се чека да би вам док се жуљате одоле на тврдој седалици овог данас култ хранилишта овде ,вашом добром вољом, наравно онима којима исхрана заузима високо место на топ листи здравственог срозавања, насмешени келнери отели и последњу кинту. Ал вреди . . . Што се тиче пића сногу и зверања по броду, онако у пролазу , може кад вам се хоћне, једино обратите пажњу да се на средишњем јарболу вијори  . .гусарска застава, што указуе да је објекат отворен.   И обратно.
    Dec 04, 2013 1984
  • 28 Nov 2013
    састав на тему . .  . судбинску   њега сам упознао тамо спочетка 6десетих века кљокнутог у аули Бгд Арх .факултета посредством кума ми Дрнде, тадањег цимера.били смо бруцоши, додуше ја са комшијске грађевине па навраћо да кодњи гледам женске.коднас и било,а ко и да ние мис'им ,да невређам. биоје, Tуца се звао, пар година однас старији, техничар из привреде који кад је видео на послу како су инжињери павиглу,решио да прекине аргатовање и отпочне да се истудира на бази науке,причаонам.па ди пукне .  .син православног попа изНадаља  онако растегнут у дивану, онижи набијен, главе ко пун месец, међутим надасве дружељубив и комуникативан постао нам је стално друштво и сећам га се као поузданог колеге током тих заједничких бгдских година. па се разиђосмо . . . . уз повремене контакте. у деценији касније, пак, повезао нас заједнички пројекат.ја већ ожењен, дете, а он још у дилеми шта да уради. дружијо се додуше сједном,  што имала и дете однеког , калкулисо женидбу па му  Отац поопа поручивао - само преко мене ладног женска осетила дилемуму па притисла, јер дипл арх ,плата пристојна ,стан имао на престижној Бгд локацији, то се не пропушта и . . ту Туца пуче.сећам га се, Мали смо се ословљавали међусобно ,кад ме упита - овако неиде,полудићу, него шта мислиш да одем ја  уНемачку имам једног познатог, ради као цртач а чуо је даим треба архитекта, уствари ај'мо заједно, ти знаш немачки,а ? - асиме нашо ,узвратих, ти ко тица награни, пали само и не размишљај,ако ти је судбина . . биће - пробаћу, ал' знај, без мерцедеса се невраћам била је година 1974.и . . живот настави даље, али у вези остасмо. приповетка из фатерланда углавном знана ,од заједничке сутеренске собе крај минхенске жељ.станице са још тројицом зеема, у лонцу куваног пасуља за недељу дана, само се хлеб докупи, а лукац измами од младих пиљарки, рад од јутра до сутра, очи све сиграју од белине хартије којом исцртаном треба газду задовољити, те уз штедњу, до гарсоњере личне, па потом двособног стана. ко данас се присећам лета 1978 те пред улазном капијом у наше нсадско двориште стоји паркирана бела мечка а ја се спосла  враћам возилом па немогу унутра и помињем усеби фамилију возачу како је згодно паркирао, но чим таблице спазих би ми ама све јасно умоменту - а, шта ка'ш , дочекао ме је насмејан - ма никад нисам ни сумњао у тебе, Mали, знаш в.добро, узвратих уследили су потом све проређенији сусрети.долазио је вазда са најновијим моделом мерцедеса, а уз архитектуру почео је и да слика, апстрактно, што се чак и свидело неким ликовним критичарима па су и изложбе почели да му организују.и онда, кад оће,а уме да оће, са 43 г још момак, среће на једном пословном састанку подоста млађу колгиницу немицу и . . .данас живе у Хајделбергу  у породичној вили жениној, наследио је уходан арх. биро својег  + таста имају кћер јединицу која се школује у суседној Швици , запошљава тридесетак стручњака, а он и жена . . путују по свету и уживају.слика и даље,веома успешно,скоро ми се фалио видео поруком са Тенерифе  где имају вилу да му је тамо отворена изложба, но жали се на шећер, удебљаосе и поред свих третмана које упражњава, али још више га забрињава што већ годинама сања  . . на немачком. - једино ме на бивше потсећате Ви са којима сам у контакту те икона св Николе  која ено заузима почасно место у дневном боравку хејделбершке виле. њу недам.   Е,мали мој. Судбина.
  • састав на тему . .  . судбинску   њега сам упознао тамо спочетка 6десетих века кљокнутог у аули Бгд Арх .факултета посредством кума ми Дрнде, тадањег цимера.били смо бруцоши, додуше ја са комшијске грађевине па навраћо да кодњи гледам женске.коднас и било,а ко и да ние мис'им ,да невређам. биоје, Tуца се звао, пар година однас старији, техничар из привреде који кад је видео на послу како су инжињери павиглу,решио да прекине аргатовање и отпочне да се истудира на бази науке,причаонам.па ди пукне .  .син православног попа изНадаља  онако растегнут у дивану, онижи набијен, главе ко пун месец, међутим надасве дружељубив и комуникативан постао нам је стално друштво и сећам га се као поузданог колеге током тих заједничких бгдских година. па се разиђосмо . . . . уз повремене контакте. у деценији касније, пак, повезао нас заједнички пројекат.ја већ ожењен, дете, а он још у дилеми шта да уради. дружијо се додуше сједном,  што имала и дете однеког , калкулисо женидбу па му  Отац поопа поручивао - само преко мене ладног женска осетила дилемуму па притисла, јер дипл арх ,плата пристојна ,стан имао на престижној Бгд локацији, то се не пропушта и . . ту Туца пуче.сећам га се, Мали смо се ословљавали међусобно ,кад ме упита - овако неиде,полудићу, него шта мислиш да одем ја  уНемачку имам једног познатог, ради као цртач а чуо је даим треба архитекта, уствари ај'мо заједно, ти знаш немачки,а ? - асиме нашо ,узвратих, ти ко тица награни, пали само и не размишљај,ако ти је судбина . . биће - пробаћу, ал' знај, без мерцедеса се невраћам била је година 1974.и . . живот настави даље, али у вези остасмо. приповетка из фатерланда углавном знана ,од заједничке сутеренске собе крај минхенске жељ.станице са још тројицом зеема, у лонцу куваног пасуља за недељу дана, само се хлеб докупи, а лукац измами од младих пиљарки, рад од јутра до сутра, очи све сиграју од белине хартије којом исцртаном треба газду задовољити, те уз штедњу, до гарсоњере личне, па потом двособног стана. ко данас се присећам лета 1978 те пред улазном капијом у наше нсадско двориште стоји паркирана бела мечка а ја се спосла  враћам возилом па немогу унутра и помињем усеби фамилију возачу како је згодно паркирао, но чим таблице спазих би ми ама све јасно умоменту - а, шта ка'ш , дочекао ме је насмејан - ма никад нисам ни сумњао у тебе, Mали, знаш в.добро, узвратих уследили су потом све проређенији сусрети.долазио је вазда са најновијим моделом мерцедеса, а уз архитектуру почео је и да слика, апстрактно, што се чак и свидело неким ликовним критичарима па су и изложбе почели да му организују.и онда, кад оће,а уме да оће, са 43 г још момак, среће на једном пословном састанку подоста млађу колгиницу немицу и . . .данас живе у Хајделбергу  у породичној вили жениној, наследио је уходан арх. биро својег  + таста имају кћер јединицу која се школује у суседној Швици , запошљава тридесетак стручњака, а он и жена . . путују по свету и уживају.слика и даље,веома успешно,скоро ми се фалио видео поруком са Тенерифе  где имају вилу да му је тамо отворена изложба, но жали се на шећер, удебљаосе и поред свих третмана које упражњава, али још више га забрињава што већ годинама сања  . . на немачком. - једино ме на бивше потсећате Ви са којима сам у контакту те икона св Николе  која ено заузима почасно место у дневном боравку хејделбершке виле. њу недам.   Е,мали мој. Судбина.
    Nov 28, 2013 1855
  • 28 Nov 2013
    (листајући дневник  . . . . ероцкими)    допутовала ми угосте рођакиња, ал’ даљна. никад није била наМалти па је позвах.старија девојка, повучена, више послу окренута (учитељица ) док се осврнула ,прилике за удадбу се размилеше и она остаде дису кола бииила.   физички ,онако попуњена свугде је зауватити има, ал у глави малко јој шеврдају бубице тврдокриле.како имам само један лежај ,но поширок, договоримосе да спавамо скупа,али без дирања,па род смо ,додуше даљњи,сем ако од нас двое неко непробунца,но то нећемо бројати у озбиљно.и лепо договорено текло,она увече преморена од дневних туристичких обавеза по малти ,те овај музеум,те она црква,велими сва је слуђена од података а волела би да упамти да може да прича када се врати усело, а ја  цркнут од рнбачења по захтевима милог ми Газде овдашњег, само се подаперемо  и ко бебе,близанци једно нуздруго залаламо у моменту.нинечитамо,а о тевеју ни помена.понекад преморену опомињао бих је ,благо дрмусајући   - прекрсти ноге, хрчеш.   ондак једног викенда,били обоје нешто расположени  цео дан се шалили на бази зезања а предвече она напекла кранцли а ја припремио рибе  и оладијо вина па се на тераси са погледом преко медитерана целог баш опустисмо ,конзумирајући,те неважно приповедајући.дошло време и за легање,видим она нешто шара сочима помени и смешкасе неваљало   -штатије ,јаћу    -ниш’ нешто умишљам усеби ,онаће   -ааааааааааааа,па доообро ондак, закључих   но кад се нађосмо укревету сна  уочима  ниналик .унекоје ће она   -јел спаваш   -не . .а ти   -нија, врућина ми нека ,изнутра   -ди, заинтересовахсе   -ево овде ,рече, и примакну ми шаку својему трбуву,где немиром прстију наслутих чупави поруб   -па и ние тако,констатовах ,моје врућији,те ја њену шаку примакох кмени, ал нешто малко ниже отрбувами   -ајооој  . . .тешкосигами, чухје   пасе доватисмо. . . .   ујтру пита ме у пролазу комшија, спрат испод, на степеницама, дали сам ноћас осетио лаки потрес, њему  лустер звецко .   -нисам , промрмљах изуједан и скомолео ,ја имам неонку ал јој рикно  стартер па неради   ноћи које уследише ,срамотамеје предвама детаљисати ,углавном после ударничког  неког времена изнурен и клецав на бази испијености предложих јој руменој и задовољној   -мислим да ти се матера већ брине,могла би и кући,а ,шта каеш   -уф, баш си ни’акав а сви те фале, прокоментариса увређено     изешга ни род није што је некад бијо,једва се спасох навалентности повучене ми рођакиње . . . даљње.
  • (листајући дневник  . . . . ероцкими)    допутовала ми угосте рођакиња, ал’ даљна. никад није била наМалти па је позвах.старија девојка, повучена, више послу окренута (учитељица ) док се осврнула ,прилике за удадбу се размилеше и она остаде дису кола бииила.   физички ,онако попуњена свугде је зауватити има, ал у глави малко јој шеврдају бубице тврдокриле.како имам само један лежај ,но поширок, договоримосе да спавамо скупа,али без дирања,па род смо ,додуше даљњи,сем ако од нас двое неко непробунца,но то нећемо бројати у озбиљно.и лепо договорено текло,она увече преморена од дневних туристичких обавеза по малти ,те овај музеум,те она црква,велими сва је слуђена од података а волела би да упамти да може да прича када се врати усело, а ја  цркнут од рнбачења по захтевима милог ми Газде овдашњег, само се подаперемо  и ко бебе,близанци једно нуздруго залаламо у моменту.нинечитамо,а о тевеју ни помена.понекад преморену опомињао бих је ,благо дрмусајући   - прекрсти ноге, хрчеш.   ондак једног викенда,били обоје нешто расположени  цео дан се шалили на бази зезања а предвече она напекла кранцли а ја припремио рибе  и оладијо вина па се на тераси са погледом преко медитерана целог баш опустисмо ,конзумирајући,те неважно приповедајући.дошло време и за легање,видим она нешто шара сочима помени и смешкасе неваљало   -штатије ,јаћу    -ниш’ нешто умишљам усеби ,онаће   -ааааааааааааа,па доообро ондак, закључих   но кад се нађосмо укревету сна  уочима  ниналик .унекоје ће она   -јел спаваш   -не . .а ти   -нија, врућина ми нека ,изнутра   -ди, заинтересовахсе   -ево овде ,рече, и примакну ми шаку својему трбуву,где немиром прстију наслутих чупави поруб   -па и ние тако,констатовах ,моје врућији,те ја њену шаку примакох кмени, ал нешто малко ниже отрбувами   -ајооој  . . .тешкосигами, чухје   пасе доватисмо. . . .   ујтру пита ме у пролазу комшија, спрат испод, на степеницама, дали сам ноћас осетио лаки потрес, њему  лустер звецко .   -нисам , промрмљах изуједан и скомолео ,ја имам неонку ал јој рикно  стартер па неради   ноћи које уследише ,срамотамеје предвама детаљисати ,углавном после ударничког  неког времена изнурен и клецав на бази испијености предложих јој руменој и задовољној   -мислим да ти се матера већ брине,могла би и кући,а ,шта каеш   -уф, баш си ни’акав а сви те фале, прокоментариса увређено     изешга ни род није што је некад бијо,једва се спасох навалентности повучене ми рођакиње . . . даљње.
    Nov 28, 2013 1883
  • 26 Nov 2013
          Ne bih volela da budem pogrešno shvaćena. Jednostavno, peglanje mi je prvo na listi najomraženijih poslova. Mislim, u čemu je štos? Rublje svojski istretirano najrazličitijim antibakterijskim sredstvima, pošteno promuljano kroz one haj-tek monstrume što umeju da peru na sto poznatih načina i još isto toliko nepoznatih, dodatno se maltretira vrućim komadom metala. Čega radi, pitanje je sad?               Da se odmah razumemo, iako sklona da sasvim nasumično i neprincipijelno pobrojim familiju onome ko je izmislio peglu ( u isto vreme se do obožavanja klanjajući izumitelju perilice ), u trenucima lucidnosti koja prosevne između dva jaka napada padanja mraka na oči mi izazvanog mrskim pregalaštvom, jasno mi je da je njen prevashodni zadatak u samom početku bio da poubija što više one nevidljve gamadi što se baškari svuda oko nas i sklona je izazivanuju svakovrsnih boleština i na tome pronalazaču svaka čast. Hoću reći, ne bežim ja od činjenice da je to u nekom momentu bila veoma korisna rabota i ni na kraj pameti mi ne pada da je kao takvu osporavam.               Ali danas, smatram, peglanje bi trebalo bez i malo kajanja ćušnuti u ropotarnicu istorije. Okreni-obrni, čitav problem se sveo na sferu estetike: da li nam više pasuje kao da nas je krava žvakalaluk ili preferiramo izgled kao upravo ispod kalupa da smo izašli.                No, zapravo, ne radi se o tome.               Bivalo je i svetlih trenutaka u procesu peglanja, nije da nije.               Neprocenjivo je iskustvo imati pod peglom pelene netom skinute sa žice pošto ih je tamo dobrano izbockao mraz i izlupao severac, pa su taman vlažne koliko treba i bez fajtanja, a baška tako lepo mirišu na zimu, na sveže, na čisto. E, dakle, priznajem, u tom periodu jesam uživala držeći peglu u ruci.               Zatim, kada je moje Malo Dete savladalo svih šezdeset slova, učeći sa podjednakim žarom i ćirilicu i latinicu, ničim izazvano i daleko pre nego što je to bilo baš neophodno, nastupio je sledeći blistavi trenutak bavljenja termičkim ispravljanjem zgužvanog veša. Naime, kako bih ja sela kraj daske za peglanje osvrćući se krišom i u nelagodi preko ramena da proverim da me odnekud ne posmatra moja rođena majka, uvek silno narogušena kada se kućni poslovi obavljaju iz sedećeg položaja ( koji je dokaz lenjosti i sličnih nedostataka karaktera poštene domaćice ) i uštekala mrsku alatku u struju, tako bi se moje Oko Plavo pojavljivalo sa knjigom ispod miške da mi čita. Na taj način smo apsolvirale kompletne doživljaje Pipi Dugačke Čarape i još nekolicinu odlomaka najrazličitijih drugih knjiga za decu, a ja sam bila ažurnija nego ikad što se tiče savladavanja večito nezamislivo velikih kamara neispeglanih prnja. Jer, ona je toliko volela te čitalačke seanse, da sam ja peglala i peglala i peglala sve dok mi na raspolaganju nisu ostajali samo rođeni prsti, ne želeći da joj uskratim očigledno zadovoljstvo.                E, a onda je u nekom nedefinisanom trenutku naglo odrasla i više joj nije bilo zanimljivo da me zabavlja svojim neospornim čitalačkim sposobnostima. Povukla se u svoju sobu, čitala knjige sama i u sebi, a meni ih tek naknadno prosleđivala, ako bi procenila da mogu i ja da ih iščitam sa razumevanjem.               Tako smo peglanje i ja ponovo došli u fazu hladnog rata koji je godinama tinjao. Ja nisam mogla da sakrijem svoju odbojnost i neraspoloženje, a pegla je, osećajući to, s vremena na vreme umela da mi iskomplikuje život praveći kurcšluse koji su obavezno izbijali osigurače iz razvodne kutije, tako da sam em njih morala da menjam, em sam prinudno savladala i osnove eletričarskog zanata sadržane u zameni nagorelih gajtana ili, ako druge nema, u skraćivanju istih.                Međutim, vremenom je došlo do sasvim neočekivanog obrta. Naravno, standardno narogušena, u početku nisam ni primećivala da se nešto posebno dešava. Tu daska, tu ja, tu pegla, tu rublje... Sve je delovalo isto.               Ali...               Ispostavilo se da je taj pozamašni komad vremena proveden u pokušaju estetizacije odevnih predmeta i njihovom privođenju društvenim normama dušu dao za razmišljanje.                Gle čuda!               Peglam i pustim misli da mi rominjaju kroz glavu. ( Ma, čak se ni toliko ne potrudim, jer one odnekle navru i same. ) Tiho, lagano, nevezano, ovlaš, smireno... Kao one mirne, uporne kiše što blagodatno natapaju zemlju i napajaju žedne biljke i usahle potoke.               Ne, nikako ne tvrdim da se pri tome dešava nešto epohalno. Daleko od toga.                Ali uhvatim sebe kako sasvim lepo rešim neku nedoumicu, sve usput, neprimetno, boreći se svim snagama da rukav na košulji ne dobije duplu ivicu. Ili se na miru raspravim sama sa sobom i sa čitavim svetom, što se i najčešće dešava, jer sam u datim okolnostima veoma sklona svađi, dok istovremeno pokušavam da savladam dupli jorganski čaršav.               Dogodi se da tek tada sasvim jasno i u svoj punoći postanem svesna koliko soba lepo miriše na božure koji su se u par proteklih dana od malenih pupoljaka preobrazili u krupne i teške ružičaste cvetove, a da to ranije gotovo da i nisam primetila, na one prave, baštenske ruže koje su sačuvale i trnje i opojnost, na turske karanfile koji šikljaju iz prepunih vaza.. ( I onda se osmehnem. Malo li je? )               Vratim film na trenutak kada je do mene iz zelene ukrasne hartije doskakutala žaba od mesečevog kamena ( mističnog kamena povezanog sa intuicijom i emocijama i skladom i ljubavlju ), pažljivo birana, sasvim namerno za mene i za moju policu za snove i iznova uživam u tom trenutku u kome su se tako dobro preklopili moje ushićenje i njime indukovano zadovoljstvo darodavca.               Uhvatim neku reč, onako, u prolazu, lepu, posebnu, zvučnu, pa krenem da je izgovaram u sebi, ne bih li joj uhvatila ukus i oblik i zvuk. Tu se obično potpuno zanesem, pa domišljam šta bi se sve od nje takve moglo napraviti - kakva rečenica, koja priča... Bude tu zanimljivih asocijacija, zgodnih igara, zabavnih obrta. Naravno, kada isključim peglu, sve to se raspline još pre nego što poslažem ispeglano rublje po ormanima, ali, ostane neki majušni trag, neka smernica, neka klica iz koje će se, moguće je, izroditi nešto što će imati nekakvog smisla barem za mene.               Ili tek tako, sasvim namćorski i pakosno, rešim da svima obznanim kako sam nepobitno ustanovila da dobre vile ne postoje i da je potpuna zabluda misliti drugačije.                ( Uostalom, lako je vilama da budu dobre, kada ne moraju da se bave peglanjem. ) **************************************   Dodatak za razmišljanje i uživanje:                Sećam se jednog jutra u Devetom mesecu, pošto je svu noć lila kiša. Uprkos jarkom suncu rosa je još uvek kapala sa hrizantema u vrtu. Na bambusovim ogradama i potkresanim živicama videla sam pokidane paukove mreže, a na mestima gde su niti bile prekinute, visile su kapljice kiše kao niske belih bisera. Bila sam očarana i duboko dirnuta.               Kako je sunce jačalo, rosa je postepeno nestajala s deteline i ostalog bilja na kome je otežala; grane su počele da se miču i odjednom same od sebe odskočiše. Kasnije sam opisivala ljudima kako je sve to bilo predivno. Njihova ravnodušnost ostavila je najdublji utisak na mene.                 ( iz knjige ,, Zapisi pred san'' Sei Šonagon )                                                                         
    2085 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •       Ne bih volela da budem pogrešno shvaćena. Jednostavno, peglanje mi je prvo na listi najomraženijih poslova. Mislim, u čemu je štos? Rublje svojski istretirano najrazličitijim antibakterijskim sredstvima, pošteno promuljano kroz one haj-tek monstrume što umeju da peru na sto poznatih načina i još isto toliko nepoznatih, dodatno se maltretira vrućim komadom metala. Čega radi, pitanje je sad?               Da se odmah razumemo, iako sklona da sasvim nasumično i neprincipijelno pobrojim familiju onome ko je izmislio peglu ( u isto vreme se do obožavanja klanjajući izumitelju perilice ), u trenucima lucidnosti koja prosevne između dva jaka napada padanja mraka na oči mi izazvanog mrskim pregalaštvom, jasno mi je da je njen prevashodni zadatak u samom početku bio da poubija što više one nevidljve gamadi što se baškari svuda oko nas i sklona je izazivanuju svakovrsnih boleština i na tome pronalazaču svaka čast. Hoću reći, ne bežim ja od činjenice da je to u nekom momentu bila veoma korisna rabota i ni na kraj pameti mi ne pada da je kao takvu osporavam.               Ali danas, smatram, peglanje bi trebalo bez i malo kajanja ćušnuti u ropotarnicu istorije. Okreni-obrni, čitav problem se sveo na sferu estetike: da li nam više pasuje kao da nas je krava žvakalaluk ili preferiramo izgled kao upravo ispod kalupa da smo izašli.                No, zapravo, ne radi se o tome.               Bivalo je i svetlih trenutaka u procesu peglanja, nije da nije.               Neprocenjivo je iskustvo imati pod peglom pelene netom skinute sa žice pošto ih je tamo dobrano izbockao mraz i izlupao severac, pa su taman vlažne koliko treba i bez fajtanja, a baška tako lepo mirišu na zimu, na sveže, na čisto. E, dakle, priznajem, u tom periodu jesam uživala držeći peglu u ruci.               Zatim, kada je moje Malo Dete savladalo svih šezdeset slova, učeći sa podjednakim žarom i ćirilicu i latinicu, ničim izazvano i daleko pre nego što je to bilo baš neophodno, nastupio je sledeći blistavi trenutak bavljenja termičkim ispravljanjem zgužvanog veša. Naime, kako bih ja sela kraj daske za peglanje osvrćući se krišom i u nelagodi preko ramena da proverim da me odnekud ne posmatra moja rođena majka, uvek silno narogušena kada se kućni poslovi obavljaju iz sedećeg položaja ( koji je dokaz lenjosti i sličnih nedostataka karaktera poštene domaćice ) i uštekala mrsku alatku u struju, tako bi se moje Oko Plavo pojavljivalo sa knjigom ispod miške da mi čita. Na taj način smo apsolvirale kompletne doživljaje Pipi Dugačke Čarape i još nekolicinu odlomaka najrazličitijih drugih knjiga za decu, a ja sam bila ažurnija nego ikad što se tiče savladavanja večito nezamislivo velikih kamara neispeglanih prnja. Jer, ona je toliko volela te čitalačke seanse, da sam ja peglala i peglala i peglala sve dok mi na raspolaganju nisu ostajali samo rođeni prsti, ne želeći da joj uskratim očigledno zadovoljstvo.                E, a onda je u nekom nedefinisanom trenutku naglo odrasla i više joj nije bilo zanimljivo da me zabavlja svojim neospornim čitalačkim sposobnostima. Povukla se u svoju sobu, čitala knjige sama i u sebi, a meni ih tek naknadno prosleđivala, ako bi procenila da mogu i ja da ih iščitam sa razumevanjem.               Tako smo peglanje i ja ponovo došli u fazu hladnog rata koji je godinama tinjao. Ja nisam mogla da sakrijem svoju odbojnost i neraspoloženje, a pegla je, osećajući to, s vremena na vreme umela da mi iskomplikuje život praveći kurcšluse koji su obavezno izbijali osigurače iz razvodne kutije, tako da sam em njih morala da menjam, em sam prinudno savladala i osnove eletričarskog zanata sadržane u zameni nagorelih gajtana ili, ako druge nema, u skraćivanju istih.                Međutim, vremenom je došlo do sasvim neočekivanog obrta. Naravno, standardno narogušena, u početku nisam ni primećivala da se nešto posebno dešava. Tu daska, tu ja, tu pegla, tu rublje... Sve je delovalo isto.               Ali...               Ispostavilo se da je taj pozamašni komad vremena proveden u pokušaju estetizacije odevnih predmeta i njihovom privođenju društvenim normama dušu dao za razmišljanje.                Gle čuda!               Peglam i pustim misli da mi rominjaju kroz glavu. ( Ma, čak se ni toliko ne potrudim, jer one odnekle navru i same. ) Tiho, lagano, nevezano, ovlaš, smireno... Kao one mirne, uporne kiše što blagodatno natapaju zemlju i napajaju žedne biljke i usahle potoke.               Ne, nikako ne tvrdim da se pri tome dešava nešto epohalno. Daleko od toga.                Ali uhvatim sebe kako sasvim lepo rešim neku nedoumicu, sve usput, neprimetno, boreći se svim snagama da rukav na košulji ne dobije duplu ivicu. Ili se na miru raspravim sama sa sobom i sa čitavim svetom, što se i najčešće dešava, jer sam u datim okolnostima veoma sklona svađi, dok istovremeno pokušavam da savladam dupli jorganski čaršav.               Dogodi se da tek tada sasvim jasno i u svoj punoći postanem svesna koliko soba lepo miriše na božure koji su se u par proteklih dana od malenih pupoljaka preobrazili u krupne i teške ružičaste cvetove, a da to ranije gotovo da i nisam primetila, na one prave, baštenske ruže koje su sačuvale i trnje i opojnost, na turske karanfile koji šikljaju iz prepunih vaza.. ( I onda se osmehnem. Malo li je? )               Vratim film na trenutak kada je do mene iz zelene ukrasne hartije doskakutala žaba od mesečevog kamena ( mističnog kamena povezanog sa intuicijom i emocijama i skladom i ljubavlju ), pažljivo birana, sasvim namerno za mene i za moju policu za snove i iznova uživam u tom trenutku u kome su se tako dobro preklopili moje ushićenje i njime indukovano zadovoljstvo darodavca.               Uhvatim neku reč, onako, u prolazu, lepu, posebnu, zvučnu, pa krenem da je izgovaram u sebi, ne bih li joj uhvatila ukus i oblik i zvuk. Tu se obično potpuno zanesem, pa domišljam šta bi se sve od nje takve moglo napraviti - kakva rečenica, koja priča... Bude tu zanimljivih asocijacija, zgodnih igara, zabavnih obrta. Naravno, kada isključim peglu, sve to se raspline još pre nego što poslažem ispeglano rublje po ormanima, ali, ostane neki majušni trag, neka smernica, neka klica iz koje će se, moguće je, izroditi nešto što će imati nekakvog smisla barem za mene.               Ili tek tako, sasvim namćorski i pakosno, rešim da svima obznanim kako sam nepobitno ustanovila da dobre vile ne postoje i da je potpuna zabluda misliti drugačije.                ( Uostalom, lako je vilama da budu dobre, kada ne moraju da se bave peglanjem. ) **************************************   Dodatak za razmišljanje i uživanje:                Sećam se jednog jutra u Devetom mesecu, pošto je svu noć lila kiša. Uprkos jarkom suncu rosa je još uvek kapala sa hrizantema u vrtu. Na bambusovim ogradama i potkresanim živicama videla sam pokidane paukove mreže, a na mestima gde su niti bile prekinute, visile su kapljice kiše kao niske belih bisera. Bila sam očarana i duboko dirnuta.               Kako je sunce jačalo, rosa je postepeno nestajala s deteline i ostalog bilja na kome je otežala; grane su počele da se miču i odjednom same od sebe odskočiše. Kasnije sam opisivala ljudima kako je sve to bilo predivno. Njihova ravnodušnost ostavila je najdublji utisak na mene.                 ( iz knjige ,, Zapisi pred san'' Sei Šonagon )                                                                         
    Nov 26, 2013 2085
  • 24 Nov 2013
        Prvog dana Bog stvori kravu. Bog joj reče : " Ti ćeš biti na ispaši celog dana,na suncu i kiši ,davaćeš seljaku telad i mleko.Daću ti život dug 60 godina". Krava mu odgovori :To mi se čini prilično težak život.Daj ti meni dvadeset godina. Vraćam ti četrdeset".  Drugog dana Bog stvori kera i reče mu  : "Ima da sediš ispred kuće i da laješ na svakoga ko pored tebe prodje.Daću ti dvadeset godina života". Ker odgovori :To mi se čini predugo da lajem.Daj mi deset godina i vračam ti deset". I Bog se složi i uzdahnu.    Trećeg dana Bog stvori majmuna. Reče mu :"Zabavljaj ljude svojim majmunarijama i nasmej ih.Daću ti dvadeset godina života". Majmun odgovori : "U bre kako dosadno majmunarije dvadeset godina.To mi ne treba.Daj ti meni  deset i vratiću ti kao i ker preostalih deset". Bog se opet složi. Četvrtog dana Bog stvori čoveka i reče mu : "Jedi,spavaj i uživaj.Ne moraš ništa da radiš, samo ono što te čini sretnim. Dajem ti dvadeset godina života". "Šta ? Samo dvadeset? Ne dolazi u obzir.Znaš šta. Uzeću mojih dvadeset i četrdeset koje ti je krava vratila.deset od majmuna i deset koje ti je vratio ker.To bi znači bilo osamdeset.Jel u redu?' "Dobro", reče Bog , kako želiš.   Eto sada znate zašto prvih dvadeset godina ,spavamo jedemo.zabavljamo se i ništa ne radimo. Sledećih četrdeset rintamo da izdržimo porodicu. Sledećih deset izigravamo majmuna da zabavimo unuke. I poslednjih deset sedimo ispred kuće i lajemo na svakog ko prodje  
    2047 Objavio/la Zelimir Belogrlic
  •     Prvog dana Bog stvori kravu. Bog joj reče : " Ti ćeš biti na ispaši celog dana,na suncu i kiši ,davaćeš seljaku telad i mleko.Daću ti život dug 60 godina". Krava mu odgovori :To mi se čini prilično težak život.Daj ti meni dvadeset godina. Vraćam ti četrdeset".  Drugog dana Bog stvori kera i reče mu  : "Ima da sediš ispred kuće i da laješ na svakoga ko pored tebe prodje.Daću ti dvadeset godina života". Ker odgovori :To mi se čini predugo da lajem.Daj mi deset godina i vračam ti deset". I Bog se složi i uzdahnu.    Trećeg dana Bog stvori majmuna. Reče mu :"Zabavljaj ljude svojim majmunarijama i nasmej ih.Daću ti dvadeset godina života". Majmun odgovori : "U bre kako dosadno majmunarije dvadeset godina.To mi ne treba.Daj ti meni  deset i vratiću ti kao i ker preostalih deset". Bog se opet složi. Četvrtog dana Bog stvori čoveka i reče mu : "Jedi,spavaj i uživaj.Ne moraš ništa da radiš, samo ono što te čini sretnim. Dajem ti dvadeset godina života". "Šta ? Samo dvadeset? Ne dolazi u obzir.Znaš šta. Uzeću mojih dvadeset i četrdeset koje ti je krava vratila.deset od majmuna i deset koje ti je vratio ker.To bi znači bilo osamdeset.Jel u redu?' "Dobro", reče Bog , kako želiš.   Eto sada znate zašto prvih dvadeset godina ,spavamo jedemo.zabavljamo se i ništa ne radimo. Sledećih četrdeset rintamo da izdržimo porodicu. Sledećih deset izigravamo majmuna da zabavimo unuke. I poslednjih deset sedimo ispred kuće i lajemo na svakog ko prodje  
    Nov 24, 2013 2047