Forumi » Proroci i prorocanstva

Drevne Maje

    • 1436 postova
    02. март 2016. 20.57.18 CET

    NESTALE CIVILIZACIJE - MAJE

    Palenque je jedan od brojnih gradova Maja koji su stolećima bili pokopani u meksičkoj dzungli čija su čuda tek početkom 19. veka otkrili dvojica strastvenih istraživača, američki advokat Dzon Stivens i engleski dizajner Frederik Ketervud. Oni su iz zelenih prašumskih nedara iskopali veliki deo čudesnih spomenika i ruševina.

    Tako je svet došao do izuzetnih saznanja o životu starih stanovnika Srednje Amerike, o fantastičnim verovanjima, građevinskim domertima i umetnosti Maja. Njihove piramide i veličanstveni hramovima, sjajne palate i misteriozne grobnice, zadivili su kulturni svet. Nebrojeni ukrasi, kamene statue i brojni reljefi, otkrili su svetu neverovatne prizore zahvaljujući kojim su istraživači bar delimično bili u stanju da rekonstruiraju misterioznu prošlost tog prastarog tajanstvenog naroda.

    Tajna Hrama zapisa

    Maje su se iznenada pojavile prije tri hiljade godina a nestale su na podjednako misteriozan način oko osmog-devetog veka nase ere.
    Ipak, Stivensonu i Ketervudu je promaklo možda najsenzacionalnije otkrice, koje je 1952. učinio meksički arheolog AIberto Ruz, kojem je pošlo za rukom da po tragovima svojih predaka rekonstruiše ruševine tog prastarog grada. Ruz se nalazio u Hramu zapisa, nazvan tako zato što je bio ispunjen kamenim pločama ispisanim posebnim pismom koje se i dan-danas jedva moze dešifovati. Tu je bilo i mnoštvo obojenih bareljefa koji živo ilustruju scene iz svakodnevnog života tih ljudi. Onda je primetio da se jedna ploča, pokrivena brojnim natpisima, može podići. Podigao ju je i našao se pred svojevrsnom misterijom. Kao u nekom filmu o Indijana Dzonsu, Ruz je ugledao uske stepenice koje su vodile u unutrašnjost piramidolikog hrama.

    Na 18 metara dubine Alberto Ruz je otkrio još jednu kamenu ploču na kojoj su ležali skeleti šestorice Maja, verovatno čuvara ove važne podzemne grobnice.
    Kada je sa svojim pomoćnicima uspeo da pomakne i tu drugu ploču, pred njegovim očima se ukazao nezamisliv prizor: nevelika kripta niz čije je zidove kapljala voda još iz davnih vremena, bila je prirodno dekorisana brojnim stalaktitima i stalagmitima koje su kapi vode stolećima strpljivo gradile. U sredini mračne i memlive prostorije ležao je kameni sarkofag zatvoren pločom od jednog komada klesanog kamena, teškog više od pet tona.

    Fantasticni prizor

    Kada je sledećih dana, posle mnogo poteškoća, ploča napokon podignuta, Ruz je konacno mogao da vidi ličnost za koju je sagradena ova impozantna grobnica: skelet je bio ukrašen dragocenim ogrlicama od žada i bisera.
    Jedan natpis ga je identifikovao - "Pravi čovek"!
    Dakle, Pravi čovjek!
    Definicija je, nesumnjivo, bila zagonetna, ali je daleko zagonetniji bio prizor precizno uklesan u kamenu plohu ploče koja je zatvarala sarkofag. Na njemu je bio prikazan čovek u uistinu u čudnom položaju. Kao da su mu ruke počivale na polugama i komandama nekog svemirskog broda. Dok sedi u tipičnom položaju astronauta, u nosu su mu cevčice povezane sa nekim čudnim uređajima iznad glave!

    Od tog trenutka pa sve do danas ovaj je prizor predmet fantastičnih pretpostavki i jedan od “dokaza” da su pretci Maja na našu planetu stigli iz zvezdanih prostranstava! No, bilo kako bilo, "Astronaut iz Palenquea", ostaje neobjašnjiva misterija i pored proučavanja mnogobrojnih gradova Maja koji su proteklih decenija iskopani iz zelenog prašumskog prekrivača.
    Kada su španci došli na obale Centralne Amerike i postepeno prodirali na teritorije antičkog Meksika, visoka civilizacija Maja već je bila deo slavne prošlosti jednog od najzagonetnijih naroda u istoriji naše planete. Utonule pod zeleni baldahin stolećnog prašumskog rastinja, ruševine moćnih gradova i piramidolikih hramova svedočile su o fantastičnom graditeljskom znanju i rafiniranom ukusu njihovih graditelja.
    Sve skupa, misterija je glavna karakteristika naroda Maja. Ali, i pored sve zamršenosti, naučnicima i arheolozima pošlo je za rukom da mnogo toga dešifriju i rekonstruišu. Ipak, ostale su brojne enigme koje prekrivaju ovu veličanstvenu civilizaciju rođenu pre nepunih četiri hiljade godina.

    Igra u život i smrt

    Šta predstavljaju piramide i grandiozni sveti gradovi uronjeni u dzunglu?!
    Bilo ih je na stotine, rasuti po celoj teritoriji. Odavno se mnogi pitaju kako su Maje mogli ići od jednog do drugog grada kada je poznato da između gradova nisu postojali nikakvi putevi niti ceste. Čak ni sela nisu bila povezana sa gradovima, a zna se da su se u njima redovito održavale fešte i različiti obredi posvećeni nepoznatim bogovima. Još veća je misterija kako su Maje podizali svoje veličanstvene hramove ako se zna da nisu poznavali točak niti su koristili životinje za vuču i nošenje tovara.
    Konačno, otkrilo se da se saobraćaj odvijao vodenim putevima, preko guste mreže kanala koji su povezivali gradove i sela i kojima su plovile barke za saobraćaj i prenos tereta. Ovu mrežu kanala tek je nedavno otkrio radar napravljen za skiciranje površine zemlje.
    Ovi kanali su imali dvostruki smisao: služili su kao putne komunikacije i za navodnjavanje polja. Maje su bili veoma vesti poljoprivrednici. Uzgajali su uglavnom kukuruz, koji je bio temelj njihove ekonomije i ishrane. Zemlja je bila rastresita i plodna: bilo je dovoljno samo iskopati rupu i u nju staviti seme!
    Osim kukuruza, uzgajali su i krompir, grašak, kakao, lan i pamuk. Čokolada je bila "nacionalno" piće a med je služio za zaslađivanje. Riba i divljač su upotpunjavali ishranu. Maje su, pored toga, uzgajali kokoši, ćurke, patke...
    Najnovija istraživanja pokazuju da je život jednog Maja bio velikim delom usklađen i prilagođen vlastitom horoskopu, koji je za svakog pojedinca pravljen još pre njegovog rodenja.

    Kada bi dete dolazilo na svet, sveštenici su utvrđivali koji je najbolji dan da mu se da ime. Postoji jedna zanimljivost vezana za imena Maja. Svaki pojedinac imao je dva imena: jedno – lažno - kortistilo mu je u svakodnevnom životu a ono, pravo, čuvalo se u strogoj tajnosti, znali su ga samo njegovi najintimniji - rodbina i bliski prijatelji. Pravo ime je, naime, imalo magicn i sveto značenje, pa su Maje iskreno verovali da ono sudbinski utiče na događaje u životu i stoga su ga ljubomorno skrvaili.
    Posle rađanja, beba je stavljana u čudno opremljenu kolevku. U njoj su postojale dve osnovne stvari: ravna daska koja je bila postavljena pod takvim uglom da je bilo neminovno da se glava deteta "spljošti", te niz kuglica obešenih iznad glave kako bi dete neminovno dobilo strabizam! To i nije čudo jer su produžena, deformirana glava i strabizam za prastare Maje bili važan znak identifikacije i plemenitosti.
    U starijem dobu detinjstva (dvanaest za devojčice, četrnaest za dečake) mladi su učestvovali u tajanstvenim obredima inicijacije s kojom su ulazili u javni život. Ženili su se veoma mladi i imali dosta dece. Žene su bile graciozne, nežne i vredne. Tkale su živopisne tkanine, uzgajale perad kako bi obezbedile dovoljno perja za ukrase na odeći. Život su posvećivale odgoju dece, a u retkim prilikama uživale su u međusobnom plesu. Imale su komplikovane frizure i nosile su "kub", jednu vrstu potkošuIja i uglavnom su hodale bose.
    Maje nazivaju "Grcima Amerike", jer su imali jednu od najrazvijenijih civilizacija u zapadnoj hemisferi. Upotrebljavali su rafinirano pismo, neku vrstu hieroglifa. Bili su izuzetni astronomi. Vrlo su precizno izračunavali okretanje planete Venere mada se još uvek ne zna zašto su im ti proračuni bili neophodni. Njihov kalendar (koji počinje od 11. avgusta 3114. godine pr.n.e.), gotovo da je bio precizniji od našeg. Poznavali su "nulu" i imali su numeraciju sa dvodecimalnim sistemom.
    Maje su voleli sportska takmičenja i kolektivne sportove.
    Jedna od najomiljenijih i najviše ilustrovanih na zidovima hramova bila je neka vrsta igre izmedu košarke i odbojke. Zvali su je "pok-a-pok" a cilj je bio što češće loptu probaciti kroz kružni procep u kamenu koji je načešće postavljan sa strane zidova nekog hrama. Lopte su bile gumene. Zapravo, pravljene su od posebne vrste drveta "sapotilla" od kojeg su Maje dobijali vrstu gume za žvakanje. I još nešto, “pok-a-pok” se igrao veoma grubo i dinamično. Kako i ne bi kada se igralo u život: kapitenu poražene ekipe otsecana je glava u krvavom obredu upriličenom nakon utakmice!

    Nestali u vremenu


    Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Jukatanu, u 16. veku, pronađen u jednom madridskom arhivu, bio je polazna tačka za otkriće jezika i pisma Maja, koji su gotovo 90 odsto dešifrovani zahvaljujući američkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na čijem su čelu bile Linda sile, sa univerziteta Ostin u Teksasu, i Meri Miler, sa univerziteta Jel, autorka knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netačnosti, i iz tri "kodeksa Maja" koje su prikupili prvi evropski istraživači u novom svetu, izašla su na svetlo dana, između ostalog, imena božanstava, nebeskih tela i još dosta toga na 35 jezika naroda Maja.
    "Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujući kome je šampolion dešifrovao egipatske hijeroglife, ali je ipak poslužio kao ključ američkim istraživačima pri dešifrovanju 500 misterioznih znakova majanskog pisma.
    Zahvaljuci tome, kulturu Maja obasjalo je novo svetlo.

    Brojni bogovi


    Sve donedavno su mnogi su mislili da su Maje sasvim zavisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krčenju prašumskih prostora. No, nakon temeljnog proučavanja zračnih snimaka područja Dzibilchaltuna, na severnom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do španskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te današnjih naselja tog područja, neki je naučnik zaključio da je Dzibilchaltun u doba najvećeg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obrađivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovništvo mogu se naći i na južnom dijelu Yucatana. Na tamošnjim obroncima nađeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maje mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.
    Pre se često govorilo o Carstvu Maja. Danas samo manjina veruje da je ikad postojala takva jedinstvena državna tvorevina. Jezik Maja rano se razgranao u mnoge varijante. Umetnost i arhitektura krenuli su različitim putevima. Besneli su ratovi, savezi su se menjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svet Maja uvek je povezivao jedan činilac - vera. Pokazivali su veliko zanimanje za delovanje božanskih moći. Znameniti istraživač Maja sir Eric Thompspn pisao je:
    - Profinjene metode posmatranja zvezda bile su im pomoćna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uverenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su veličanstveni dokazi vere naroda koji nije posedovao nikakvo metalno oruđe.
    Nebo Maja obuhvatalo je mnoga božanstva u različitim pojavnim oblicima. Itzamna je možda bio najveći, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremesan mudrac. Kinich Ahau, bog Sunca, gospodario je danom a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kiše, bio je životno važan; ako bi kiša došla prekasno, ne bi bilo žetve, a glad bi zavladala zemljom.
    Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maje su se, dakle, starali da apetite bogova utaze ratni zarobljenici, a možda i neki kandidati iz seljačkog staleža ili čak pobožni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamršene ceremonije sveštenik bi kremenim nožem otvorio žrtvin prsni koš i izvadio još živo srce, kako bi ga, još dok pulsira darovao bogovima.

    Duboki kulturni rascep


    Kad su osvojili to područje, španci su srušili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide a kamenje upotrijebili za izgradnju crkava. Indijance su preobraćali ognjem i mačem. Unatoč tome oko dva miliona Maja, preživelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog hrišćanstva, nije zaboravilo stara božanstva. U prolece 1975. godine u uobičajeno doba nije bilo kiše. Kukuruz se sušio, a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kiše. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kiša je pala na sasušena, žedna polja.
    U veliko doba kulture Maja seosko stanovništvo hranilo je celi gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaze:
    - Među starim Majama postojao je dubok kulturni rascep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina sveštenika i poglavica, koji su posedovali znanje važno za život. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predviđati pomračenje Sunca i Meseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su živjeli liepo i veselo. Samo njima bili su namenjeni luksuzni predmeti kao sto su žad, živopisna ptičija pera i krzna jaguara.
    Ostalo je stanovništvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidašnje potrebe. Obrađivali su zemlju, sekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pućani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...
    Tragovi sjaja te elite još se mogu naći u impresivnim ruševinama njihovog središta Palenquea, u planinama meksičke savezne države Chiapas, u kojoj je  bilo najzapadnije granično područje Maja. Hramovi i piramide Palenquea protežu se 11 kilometara duž pošumljenog područja. Ono malo što je do danas iskopano od Palenquea iznelo je na videlo umetnine koje se u Srednjoj Americi nigde ne mogu naći.

    Ugašena civilizacija
    Mračan Pacalov grob izaziva stahopoštovanje. Taj moćni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog sveta. Upadljiva je sličnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno pre vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slučaja piramide se uzdižu iznad groba, a graditelji su preduzeli mudre mere da sakriju ulaz. Uz telo su stavljali darove za posmrtni život a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba stroži je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je šestoro mladih žrtava da bi mu služili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svedočanstvo divlje veličine.
    Ipak, Palenque nije mogao spasiti čitav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u pocetku 9. veka. Uskoro zatim u središtu sveta Maja ista je sudbina zadesila druge gradove-države. Propadanje je počelo na granicama i nastavilo se prema unutrašnjosti. Klasična kultura Maja nestala je za nekoliko naraštaja. Seljaci su u napuštenim hramovima postavili svoja ognjišta: znamenita svetišta ležala su prazna i opustošena.

    Sve zauvek nestaje
    Gotovo svi istraživači Maja nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i posasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu značajnu ulogu igrao seljački ustanak. Isto misli i profesor Barrera.
    - Razlika izmedu elite i seljaka bila je s vremenom sve veća - kaze on. Napokon su sve veći i neprekidni zahtevi plemstva postali nepodnošljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oružje bila je brojčana nadmoć. Verovatno su većinu gospodara udavili golim rukama.
    Danas nemo počivaju ruševine - besmrtnost kamena, tišine i samoće. Iznad toga nepromenjenom putanjom još prolaze zvezde, s kojima su sveštenici-astronomi Maja bili tako upoznati. Njihovu putanju slede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Sveštenika-astronoma više nema. Chichen Itza i Bonampak leže bez ljudi u mesečini, urlik jaguara odjekuje napuštenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmeravaju istoriji, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maja. Pre mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:
    “Svi meseci, sve godine, svi dani i svi vetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”