Forumi » Istorija i teorija umetnosti

Časlav Đorđević — O umetnosti

    • 1436 postova
    25. јануар 2016. 00.31.42 CET

    Umetnost je, može se reći, stara koliko i istorija čovečanstva. Javlja se sa prvim povučenim linijama, sa prvim plesnim pokretima, prvim zvukom instrumenta i prvom jezičkom konstrukcijom koja je dobila svoju melodiju; kada je ostvaren prvi oblik i uspostavljena prva geometrija kućnog prostora i ognjišta. Prvobitna, primitivna umetnost teži realizmu — da stvoreno postigne što veću podudarnost sa stvarnošću (slika čoveka, životinje, predmeta). Stvorena je iz čovekovog zadovoljstva, ali i da se dopadne drugima, i da izazove divljenje drugih prema stvaraocu.

    Na samom početku svoga nastajanja, umetnost je imala obredno i religiozno obeležje (ples, pesma, maske, oblikovani predmeti). Za tu umetnost je karakteristično i to da je slična umetnosti dečjeg stvaranja. I prvobitni čovek, kao i današnje dete, prvo "voli simetriju, pa boju, paralelne i izukrštane crte, a kad počne da crta, ono šara najpre siluete životinja, pa tek docnije ono crta ljude i biljke".

    Počeci umetnosti su vezani za rad i svakodnevnu delatnost čoveka (lov, obrada zemlje, stočarstvo, izrada upotrebnih predmeta). Ti prvi stvaralački impulsi su u prastarom vremenu i o njima svedoče otkriveni prvi crteži u pećinama na prostoru Francuske i Španije i prvi izvajani oblici, tek naznačeni u kamenu, kao što su obluci Lepenskog Vira. Ili pak kao što su kamene konstrukcije na Malti, u Bretanji, odnosno zagonetne figurine na Uskršnjem ostrvu.

    Svako vreme u istorijskom razvoju čovečanstva imalo je svoje shvatanje umetnosti kao manifestacije duha. U antičko vreme i doba renesanse umetnost je shvatana kao oponašanje predmeta, oblika, stvarnosti uopšte. Težilo se tome da jedno delo budedato kao odraz lika u ogledalu.

    Savremenije teorije polaze od uverenja da je umetnost osobit oblik prakse čovekovog duha i da se u njoj preobražavaju i čovek i priroda i predmeti. Stoga se i kaže da je umetnost izraz objektivnog ali i subjektivnog, mnogo više subjektivnog doživljaja sveta. Stvaralac umetničkog dela nije rob stvarnosti, pa ne želi da je doslovno sledi, nego je prevazilazi svojom maštom, svojim darom da tu stvarnost gleda drugačijim očima i da, shodno tome, njegov doživljaj stvarnosti koja ga okružuje — u delu koje stvara — bude sasvim preobražena, nadograđena vizija stvaraoca. Postupajući tako, čovek menja umetnost i čini da se ona kroz istoriju usavršava, a sa njenim usavršavanjem da se obogaćuje i čovekovo shvatanje same umetnosti.

    Umetnost se najčešće definiše kao ljudska duhovna delatnost ili veština duha kojom čovek izražava svoje najdublje misli, osećanja i stvara jedan nov svet — svet umetničkog dela. Da bi mogao da stvori (oblikuje) taj novi svet, čovek se služi raznim sredstvima: rečima, bojama, tonovima, pokretima i raznim materijalima. Tako su nastala književna dela, pesme, razne igre, slike, skulpture, prelepe građevine, filmovi. A sve to govori da postoje i razne vrste umetnosti.

    Časlav Đorđević | Iz Književnosti