Forumi » Muzički instrumenti

Muzicki instrumenti

    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 17.57.19 CET

    Muzički istrumenti su sprave na kojima se izvode muzička dela. Oni koji se danas upotrebljavaju u umetničkoj muzici dele se na tri glavne grupe:

    * žičane,
    * duvačke i
    * udaračke (udaraljke).

    Žičani, prema načinu proizvođenja tona, dele se na:

    * gudačke (violina, viola, violončelo, kontrabas) i
    * okidačke (harfa, klavsen, gitara, mandolina, lauta i dr).

    Duvački se dele na:

    * drvene (pikolo, flauta, klarinet, oboa, fagot i dr.) i
    * limene (horna, truba, trombon, tuba i dr).

    Udarački mogu biti određene visine zvuka (timpan, ksilofon, metalofon, zvoničići, zvona i dr.) ili neodređene visine zvuka (veliki bubanj, doboš, činele, tam-tam, gong i dr.) Specijalnim kombinovanim vrstama pripadaju klavir, orgulje, čembalo, harmonijum i dr. Mehanički instrumenti reprodukuju muzičko delo bez neposrednog učešća umetnika-izvođača; obično su to sprave koje se stavljaju u pokret bilo mehaničkim putem, bilo električnim pogonom (vergl, piavola, muzička kutija, gramofon, orkestrion i dr).

    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 17.58.58 CET

    Gudački instrumenti su dobili ime zbog načina dobijanja tona: prevlačenje gudala preko žice izaziva treperenje žice i stvara ton. Gudački instrumenti imaju četiri žica različite debljine. Najdublje tonove proizvode prezne (nedodirnute) žice, dok viši tonovi nastaju njihovim skraćivanjem, što se postiže pritiskom prstiju leve ruke po žicama. Svi instrumenti ove grupe su slične građe i oblika, ali različite veličine, opsega tonova i boje zvuka. U ove instrumente spadaju: violina, violončelo, viola i kontrabas.

    Današnji gudački instrumenti razvili su se iz raznih vrsta viola koje su u praksi muziciranja bile upotrebljivane od XV. do XVIII veka. Razvoj i tehničko usavršavanje ovih instrumenata vezuju se za italijanski gradić Kremonu, u kojem su se nalazile nedaleko čuvene radionice poznatih graditelja instrumenata iz porodica Amati, Gvarneri i Stradivari.

    Violina

    Violončelo

    Viola

    Kontrabas


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 17.59.52 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.10.18 CET
    Harfa je najveći i najsloženiji savremeni intrument sa žicama koje se trzaju. Žice su razapete vertikalno u velikom trostranom okviru, koji čine uspravan stub na postolju, ukoso postavljen široki rezonator i na gornjoj strani karakteristično izvijen "vrat" instrumenta. U postolju se nalazi sedam pedala, koji preko poluga u stubu dejstvuju na mehanizam pokretnih točkića na vratu i preštimavaju žice, skraćujući ili produžavajući njihovu dužinu. Sa svojih 46 do 48 žica, harfa zahvata (posle orgulja i klavira najveći) tonski raspon od šest i po oktava. Žice se trzaju prstima obe ruke, dok se rezonator naslanja na desno rame svirača, a obe noge upravljaju pedalama. Zarad lakšeg snalaženja među velikim brojem žica, svaka C-žica (Do) je crvene, a svaka F-žica (Ef) je plave ili crne boje.




    Zvuk harfe je bogat i plemenit, ali nevelike snage i prodornosti, tako da dolazi do izražaja najbolje u solističkom izvođenju ili solo-epizodama u orkestru. Jedino glisando, koji je moguć brzim prevlačenjem preko većeg broja žica, često i obema rukama, može da se probije i kroz gušći zvuk orkestra. Zahvaljujući dosta dugom odzvuku žica (pretežno dužih), harfa je izuzetno pogodna kao akordski instrument, naročito za izvođenje arpeđata koji su i dobili ime po ovom instrumetnu. Sledstveno, ona se često može sresti kao pratnja nekom melodijskom instrumentu ili glasu.

    Današnja harfa je proizvod dugog istorijskog razvoja. Njeni najstariji preci, u vidu luka sa zategnutim žicama, su među najstarijim muzičkim instrumentima uopšte. Antičke kulture u raznim delovima sveta poznaju brojne instrumente harfnog tipa, a i u srednjem veku oni su vrlo omiljeni i rasprostranjeni, naročito kao pratnja pevanju. U 18. veku je ukus rokokoa uticao na spoljni izgled harfe, koji je i danas često kitnjast po ugledu na stare graditelje, a u to vreme, uprkos još znatnim tehničkim ograničenostima, nastaju već i solističke i koncertantne kompozicije namenjene ovom instrumentu. Ipak je tek u 19. veku, usavršavanjem pedalnog mehanizma, harfa došla do izražaja, a takva se i do danas održala bez većih izmena.

    Harfa raspolaže sa sedam nožnih pedala, pomoću kojih se svaki ton u svakoj od oktava menja za pola tona naniže (gornja pozicija pedale) ili pola tona naviše (donja pozicija pedale):



    Grafički sistem obeležavanja, koji označava raspored pedala prema izvođaču. Vodoravna crta predstavlja srednji (razrešeni) položaj pedale, iznad se zapisuje podignuta pedala (sniženi ton), a ispod spuštena pedala (povišeni ton). Oznake pedala levo od vertikalne crte su pedale leve noge, a desno od nje pedale desne noge. Mnoi harfisti se služe samo ovim sistemom obeležavanja, jer je najjednostavniji i direktno pokazuje položaj pedale.

    U orkestru se uglavnom nalazi jedna harfa, mada u orkestrima trostrukog ili četvorostrukog sastava postoje najčešće dve. Ređi su primeri korišćenja većeg broja harfi, mada ih Arnold Šenberg (Arnold Schönberg) u Pesmama gukanja (Gurrelieder) traži četiri, a Rihard Vagner (Richard Wagner) u Sumraku bogova (Götterdämerung) i Mikis Teodorakis (Μίκης Θεοδωράκης) u Grku Zorbi (Αλέξις Ζορμπάς) čak šest.


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 18.13.01 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.14.46 CET
     


    Gitara je žičani instrument. Najčešće ima 6 žica [e - a - d¹ - g¹ - b¹ - e²], koje zvuče oktavu niže. Zvuk se postiže okidanjem žica prstima ili trzalicom (plektronom, plektrumom).


    Gitara može biti:

        * Klasična gitara
        * Akustična gitara
        * Poluakustična gitara
        * Akustična gitara sa dvanaest žica
        * Električna gitara
        * Električna bas gitara

    Svaka gitara ima sledeće delove:

        * Čivije - nalaze se na glavi gitare i ima ih onoliko koliko ima žica. Čivijom se štimuje žica.
        * Glava - Na njoj se nalaze čivije, a ima i reklamnu ulogu
        * Vrat - Vrat je srednji deo gitare, na njemu se nalaze pragovi i na njemu se stiskaju žice nakon čijeg se okidanja dobija zvuk.
        * Pragovi
        * Žice

    Smatra se da gitara vodi poreklo sa Bliskog istoka (Persija). Reč gitara i potiče iz Persije. Git znači muzika, a tar žica. Gitara je postala popularna u 14 veku, kada je dospela u Španiju. Kompozicije na gitari pisali su Garsija, Šubert, Paganini itd. Sada se gitara najviše koristi u rok i metal muzici.

    Savremeni klasični gitaristi i kompozitori

       1. Leo Brauer (1939)
       2. Rolan Diens (1955)
       3. Nikita Koškin (1956)
       4. Džulijan Brim (1933)
       5. Džon Vilijams (1941)
       6. Aleksandar Lagoja (1929)
       7. Oskar Gilja (1943)
       8. Dejvid Rasel (1953)
       9. Romerosi (otac i tri sina)
      10. Braća Asad
      11. Hubert Kepel
      12. Jeren Zolšer
      13. Kazuhito Jamašita
      14. Dušan Bogdanović
      15. Miroslav Tadić
      16. Denis Azabagić


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 18.16.16 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.17.36 CET
    Lauta (ili lutnja) je žičani trzački instrument.



    Kompozitori i lautisti

    Renesansa

        * Vinćenco Kapirola
        * Franćesko da Milano
        * Vinćenco Galilei
        * Joan Ambrozio Dalca
        * Džon Daulend
        * Tomas Morli
        * Robert Džonson
        * Franjo Bosanac
        * Adrien le Roa
        * Hans Nojzidler

    Barok

        * Alesandro Pićinini
        * Đirolamo Freskobaldi
        * Đovani Đirolamo Kapsperger
        * Žan-Batist Bezar
        * Johan Sebastijan Bah
        * Silvijus Leopold Vajs
        * Ditrih Bukstehude
        * Bernard Joakim Hagen
        * Adam Falkenhagen
        * Henri Persl

    Savremeni izvođači

        * Edin Karamazov
        * Hopkinson Smit
        * Robert Barto
        * Najdžel Nort
        * Luka Pjanka
        * Darko Karajić
     

    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 18.21.09 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.23.21 CET
    Drveni duvački instrumenti (it. Legni, nem. Holzblater, fr. instrument à vent de bois, en. Wood-winds, rus.духовые инструменты) su grupa muzičkih instrumenata (poznati i kao aerofoni instrumenti od gr. αερο vazduh i φονος zvuk) kod kojih se zvuk proizvodi duvanjem, u većini slučajeva iz usta i pluća svirača. Strujanje vazduha pokreće na treperenje jezičke napravljene od trske. Oni se, iako se danas grade i od drveta i od metala ili kombinacije ova dva, nazivaju drvenim jer svi (osim saksofona) potiču od čisto drvenih instrumenata. Danas, glavni predstavnici ove grupe instrumenata, koji se sreću u klasičnoj muzici su:

        * pikolo flauta (Piccolo Flauto – Picc.)
        * flauta (Flauto – Fl.)
        * oboa (Oboa – Ob.)
        * engleski rog (Corno inglese – C.i.)
        * klarinet (Clarinetto – Cl.)
        * bas klarinet (Clarinetto Basso – Cl.B.)
        * saksofon (Saxofono – Sax.)
        * fagot (Fagotto – Fg.)
        * kontrafagot (Contrafagotto – Cfg.)

    Uloga drvenih duvačkih instrumenata u orkestru je raznolika. Iako u tehničkom i izražajnom pogledu nemaju toliko široki raspon različitih mogućnosti kao gudački instrumenti, ipak se pojedinačni instrumenti, pored karakteristilnih boja, odlikuju i velikom pokretljivošću, a i čitav veliki zvučni fond orkestra u svim registrima pokriven tonovima proizvedenim na drvenim duvačima. Moguće ih je stoga primeniti u svakom momentu za svaku melodijsku liniju u bilo kom registru. Ipak, imaju, kao i limeni duvači jedan veliki nedostatak, a to je fizička ograničenost ljudskim dahom.

    Brojni sastav drvenih duvača u orkestru zavisi od veličine orkestra i zahteva kompozitora. Obično se smatra da je u kamernim ili manjim orkestrima potreban i poželjan jednostruki sastav, odnosno po jedan predstavnik osnovne registarske varijante:

        * jednostruki sastav
              o 1 flauta (Fl.)
              o 1 oboa (Ob.)
              o 1 klarinet (Cl.)
              o 1 fagot (Fg.)

    U većim orkestrima, razlikuju se sledeći sastavi:

        * dvojni sastav
              o 2 Fl.
              o 2 Ob.
              o 2 Cl.
              o 2 Fg.

    (katkad se u ovom sastavu može predvideti da izvođač II flaute svira i pikolo flautu (označava se sa II Fl. muta in Picc. ), a takođe su moguće i II Ob. muta in C.i. (engleski rog), kao i II Cl. muta in Cl.B (bas klarinet), što je ređi slučaj)

        * trojni sastav (najčešći sastav)
              o 1 Picc.
              o 2 Fl. (ili 3 Fl., pri čemu III Fl. muta in Picc.)
              o 2 Ob.
              o 1 C.i. (ili 3 Ob., pri čemu III Ob. muta in C.i.)
              o 2 Cl.
              o 1 Cl.B. (ili 3 Cl., pri čemu III Cl. muta in Cl.B.)
              o 2 Fg.
              o 1 Cfg. (ili 3 Fg., pri čemu III Fg. muta in Cfg.)

        * četvorni sastav
              o 1 Picc. (ređe IV Fl.)
              o 3 Fl. (ponekad III Fl. muta in Fl. contralto)
              o 3 Ob.
              o 1 C.i.
              o 3 Cl. (III Cl. muta in Cl. in E♭)
              o 1 Cl.B. (ređe IV Cl.)
              o 3 Fg.
              o 1 Cfg. (ređe IV Fg.)
     

    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.56 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.26.16 CET


    Limeni duvački instrumenti
    it. Ottoni
    nem. Blechinstrumente
    fr. instrument à vent de fer-blanc
    en. Brass
    rus. духовые инструменты


    Dobijanje tonova

    Grupa muzičkih instrumenata (poznati i kao aerofoni instrumenti od gr. αερο vazduh i φονος zvuk) kod kojih se zvuk proizvodi duvanjem, u većini slučajeva iz usta i pluća svirača. Kod drvenih duvača, otvori duž cevi instrumenta služe da se pomoću njih vazdušni stub produži ili skrati, čime se postiže manji ili veći broj vibracija, odnosno viši ili niži ton. Ovi otvori su raspoređeni tako da se određenim prstoredom dobijaju postepeno naredni viši polutonovi u osnovnoj lestvici u okviru jedne oktave, a zatim se preduvavanjem dobija oktava (ili duodecima kod klarineta) u kojoj se ponavlja postupak sa upotrebom otvora i dobijaju se polustepeni u novoj oktavi. Međutim, kod limenih duvačkih instrumenata način proizvođenja zvukova je drugačiji. Ulogu jednostruke ili dvostruke trske (ili jezička) kod drvenih duvača ovde preuzimaju usne izvođača, koje su naslonjene na čašičaste ili kupaste usnike postavljene na početak cevi instrumenta. Vazdušna struja, regulisana usnama, preko usnika se grupiše u vibracije i prenosi u vazdušni stub cevi, koji vibrira i proizvodi određeni ton. Pri najmaljem broju vibracija, dobija se najniži ton koji odgovara dužini cevi instrumenta. Regulisanjem vazdušnog strujanja i vibracija pomoću svojih usana izvođač na instrumentu dobija niz alikvotnih tonova (često počevši od drugog alikvotnog tona). Na sledećem primeru su prikazani alikvotni tonovi proizvoljno uzetog osnovnog (tzv. pedalnog) tona C (tonovi obeleženi punim notama su nečisti u intonaciji, t.j., nešto su niži po visini).


    Svaki interval sukcesivnog para tonova se smanjuje u međusobnom rastojanju, pa prema tome dve male terce, između 5. i 6. alikvotnog tona i 6. i 7. nisu iste veličine, odnosno, 7. alikvotni ton je nešto niži. Iz tih razloga svirači limenih duvača izbegavaju taj ton. Istu tendenciju imaju i 11., 13. i 14. ton, ali se oni teže dobijaju na limenim instrumentima, pa se retko i upotrebljavaju. Ove nečistoće u intonaciji se popravljaju drugim sredstvima, npr. usnama, zatim uvlačenjem desne ruke u izlazni otvor (levak, zvono) instrumenta (na horni) ili malim podešavanjem pokretne cevi-povlačka (na trombonu).


    Mehanizmi kod limenih duvača

    Svi limeni instrumenti su snabdeveni različitim dodatnim cevima, kojima se po potrebi osnovna cev instrumenta produžava, a samim tim, na produženoj cevi se dobija ceo niz navedenih alikvotnih tonova u nižem zvučanju, jer je snižen i osnovni ton. Sredinom 19. veka, izvođači su imali čitav niz prstenastih ili polukružnih dodataka raznih veličina, koji su se umetali u cev instrumenta i na taj način je instrument koji je davao alikvote jednog osnovnog tona (npr. počevši od tona C) postajao instrument koji daje novi niz alikvota (npr. počeviši od tona F). Početkom 19. veka je doduše pronađen sistem sa tri dodatne cevi, ugrađene u instrument, koje su pomoću mehanizma (ventila) pojedinačno ili kombinovane nadovezivale glavnu cev, pa se na taj način u trenutku dobijala duža cev, a samim tim i niži osnovni ton, ali se ovaj sistem počeo primenjivati mnogo kasnije. Ovaj sistem je shematski prikazan na slici:

    Mehanizam ventila na hornama

    Na sličan način funkcioniše i sistem povezivanja dodatnih cevi klapnama (ili pistonima) koje pritiskanjem klize u uzdužnoj cilindričnoj cevi. Taj mehanizam se javlja na trubi. Svi limeni duvači savremene gradnje su snabdeveni ventilima koji im omogućuju da budu izvedeni i ostali hromatski međutonovi. Jedino kod trombona, pored postojanja ovih instrumenata sa ventilima, više je u upotrebi instrument sa pokretnom klizajućom cev-povlačkom. Ona se po potrebi uvlači i izvlači, čime se dužina cevi skraćuje ili produžava. Zbog čistije intonacije, ovakvi se tromboni češće koriste nego oni sa ventilima.

    Uglavnom svi instrumenti ove grupe imaju tri ventila (tuba ima četiri, katkad i pet ventila), koji snižavaju početni ton za pola stepena, ceo stepen i jedan i po stepen. Kombinovanjem ovih ventila, osnovni alikvotni niz se dobija u nižem zvučanju na sledeći način:

    Limeni duvacki 
    Ovim mogućnostima odgovara sedam položaja izvlačenja pokretne cevi na trombonu. Ceo izložen način izvođenja omogućava da se dobiju svi hromatski polustepeni između tonova alikvotnog niza izuzev između 1. (osnovni ili pedalni ton) i 2. u nizu kod onih instrumenata kod kojih je mogućno dobiti pedalni ton (npr. kod tenor-trombona).

    Ovaj način proizvođenja tonova (ovde izložen malo duže da bi se prikazala težina dobijanja tona kod limenih duvača nego kod drugih instrumenata) ukazuje na osnovni nedostatak limenih duvačkih instrumenata: oni nemaju takve tehničke sposobnosti kao gudači ili drveni duvači u izvođenju brzih i dugih pasaža, učestalih veći skokova, širokih i brzih arpeđata i drugo. Isto tako, vođenje računa o dahu i disanju je ovde mnogo bitnije nego kod drvenih duvača i pri komponovanju se vodi računa o davanju kraćih fraza i većeg odmora u sviranju. Još jedna pojava je kod ovih duvača izraženija, a to je kondenzovanje vodene pare unutar cevi instrumenta, koja ometa izvođenje tonova i u tu svrhu su limeni duvači opremljeni posebnim otvorima za ispuštanje vlage (osim trombona koji u tu svrhu izvlače čitavu cev-povlačak).

    Najviši zvučni registri u kojima postoje instrumenti drvene duvačke i gudačke sekcije (flauta, pikolo flauta, violina) ne postoje u ovoj grupi instrumenata. Njihov obim pokriva raspon od oko pet oktava, uži od raspona kod drugih grupa. Ali, limeni duvači imaju sjajne i svetle tonove, a najpre silinu zvuka, što im daje dinamičku premoć u orkestru. Dinamički vrhunac se ne može zamisliti bez tutti (it. svi) akorada limenih duvača koji natkriljuju ostale instrumente.


    Sordina i pokriveni ton

    Kod limenih instrumenata moguća je promena kvaliteta tona pomoću sordine. To je umetak kruškastog ili drugog sličnog oblika, napravljen od različitog materijala (aluminijum, drvo, karton i dr.), koji se stavlja u prošireni, levkasti otvor instrumenta, čime se tonovi prigušuju i smanjuje rezonanca. Uglavnom se primenjuje jedna sordina, mada postoji i dvojna sordina. Prigušena boja instrumenta sa sordinom, malo reska i nazalna u zvuku (koja, npr., približava zvuk trube zvuku oboe i engleskog roga, vrlo se često primenjuje u p kao neki odjek, zvuk iz daljine. Međutim, mogućna je upotreba i u f kod oštrih, reskih, karakterističnih akcenata i određenih atmosfera. Sordina se najčešće upotrebljava kod truba, manje kod horni i trombona, a vrlo retko kod tube. Početak upotrebe sordine se obeležava sa con sordino (nem. gedämpft, fr. avec sourdine, en. mute(d), rus. закритый ili сурдина), dok se prestanak označava sa senza sordino.

    Sličan, mada manje prigušen ton se dobija i stavljanjem pesnice ili šake u levkasti otvor instrumenta. Taj postupak se primenjuje kod horne i za korekcije intonacije, jer pesnica desne ruke gurnuta dublje u otvor instrumenta skraćuje cev i time povišava izvedeni ton za čitav polustepen. Zato se na horni, da bi se dobio odrećeni ton prigušen rukom, intonira pola stepena niže. To, međutim, nije slučaj sa ostalim limenim duvačima. Navedeni način dobijanja pokrivenog tona se koristi kod trube i horne, a manje je praktičan na trombonu, a potpuno je neizvodljiv na tubi. Najčešća praksa je da se pokriveni ton obeležava krstićem iznad note, a prekidanje tog tona, odnosno vraćanje na otvoren ton, se označava kružićem nad notom. Isto tako, kao i kod sordine, može se označiti i rečima: it. chiuso (coperto) – aperto, nem. gestopft – offen, fr. bouché – ouvert, en. stopped – open, rus. застопоренный – открытый.


    Sastav i veličina limenog duvačkog korpusa

    Limeni duvački instrumenti koji su najčešći u simfonijskom orkestru su:

        * horna (Corno – Cor.)
        * truba (Tromba – Trb. ili od engleskog Trumpet – Trp.)
        * trombon (Trombono – Trbn. ili od engleskog Trombone – Trb.)
        * tuba (Tuba – Tb.)

    Prema dvojnom, trojnom i četvornom sastavu drvenih duvača, u redosledu u partituri ispod njih nalazimo sledeću zastupljenost limenih duvača:

        * dvojni sastav
              o 2-4 Cor.
              o 2 Trb.
              o 2-3 Trbn.
              o (1 Tb.)

        * trojni sastav (najčešći sastav)
              o 4 Cor.
              o 3 (ređe 2) Trb.
              o 3 Trbn.
              o 1 Tb.

        * četvorni sastav
              o 6-8 Cor.
              o 4 Trb.
              o 3-4 Trbn.
              o 1 Tb.


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.51 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.30.29 CET
    Udaraljke su po građi najprimitivniji rod muzičkih instrumenata. Od pradavnih vremena pa do danas one su se javljale u različitim oblicima i vrstama u narodnoj i umetničkoj muzici. Zvuk se dobija udarom po zvučnom izvoru. Udara se rukom (tamburin), raznim vrstama palica (timpani, gong, zvona, ksilofon i drugi), metalnom šipkom (trijangl) ili jednom površinom o drugu (čineli, kastanjete), ređe pomoću mehanizma (čelesta)

    Prema vrsti zvuka koje proizvod, udaraljke se dele na one koje daju zvuk određene visine - melodijske i one sa neodređenom visinom tona. Uloga udaraljki je da podvuku karakterističan ritam i daju dinamičku podlogu i zvučnu boju celom orkestru.


    Udaraljke sa određenom visinom tona

    Ovde spadaju melodijske udaraljke na kojima se može proizvesti jedan ili više tonova određene visine. To su timpani, gong, čelesta, vibrafon, zvona, zvončići, ksilofon i drugi.



    Udaraljke sa neodređenom visinom tona

    U ovu grupu spadaju brojne i raznovrsne udaraljke: veliki i mali bubanj, tamburin, čineli, trijangl, kastanjete i drugi. Kako ove udaraljke proizvode zvuk neodređene visine, to je njihov značaj prvenstveno ritmički, dinamički i koloristički.
     

    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.45 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.33.05 CET




    Klavir (Piano), je instrument sa dirkama kod kojeg se ton proizvodi udarom filcem prekrivenim čekićem o metalnu žicu. Zbog svojih velikih tehničkih i izražajnih mogućnosti klavir je jedan od instrumenata sa najbogatijom muzičkom literaturom. Opseg klavira obuhvata tonove od subkontra A (2A) do c5. Partiture za klavir se najčešće pišu u dva reda. Gornji red se uglavnom izvodi desnom rukom, i najčešće se zapisuje u violinskom ključu dok se donji red uglavnom izvodi levom rukom i zapisuje u bas ključu. Izvođač koji za instrument ima klavir se zove pijanista.


    Istorija klavira

    Klavir je naslednik čembala, klavikorda i drugih nekadašnjih instrumenata sa dirkama. Opšteprihvaćeno mišljenje je da je izumitelj klavira Bartolomeo Kristofori, koji je svoju ideju po prvi put realizovao oko 1720. godine, tako što je umesto tada korišćenog mehanizma gavranovih pera koja okidaju žicu napravio sistem čekića koji zvuk proizvode udarcem o žicu. Time je postigao zavisnost jačine odsviranog tona od jačine udara prsta na dirku što je bio novitet, jer se okidanjem žice preko mehanizama dirki mogla postizati samo jedna jačina tona. Zbog ovoga su se prvi klaviri nazivali „piano e forte“ (ital. piano e forte - tiho i glasno). Piano e forte je prvi počeo praviti Gotfrid Zilberman (Gottfried Silberman), nemački izrađivač instrumenata sa dirkama. Njegovi učenici su nastavili proizvodnju ovih instrumenata i usavršavali je u Engleskoj i Beču, po kojima su razvijeni mehanizmi dobili imena. Izrada klavira sa bečkom mehanikom je bila najmasovnija na prelazu iz 19. u 20. vek. Tokom vremena je potisnta od strane engleske mehanike, koja je i danas dominantna.


    Delovi klavira

    Rezonator i okvir


    Presek jednog koncertnog klavira

    Spoljašnji deo klavira čini drveno kućište sa tri noge. Samo kućište ima oblik polegnute harfe, a na njegovoj gornjoj strani se nalazi poklopac koji se može otvoriti. Dve noge između kojih se nalaze pedali se kao i klavijatura nalaze na prednjem delu kućišta. Treća noga se nalazi na zadnjem delu kućišta.

    Unutar kućišta se nalazi okvir napravljen od čelika ili livenog gvožđa na kome su zategnute žice čijim vibriranjem se proizvode tonovi. Oko žica za najdublje tonove (od 2A do 1Fis) se nalazi dodatni namotaj bakrenih niti da bi se dobila bolja zvučnost. Po dve žice ima svaki ton od 1G do Ais, a po tri sve ostale (H do c5). Žice su pričvršćene za metalne čivije, čijim se zatezanjem i otpuštanjem štimuje klavir.

    Na dnu kućišta se nalazi drveni rezonator sa poprečnim rebrima koji je napravljen od jelovine.


    Klavijatura i mehanizam


    Mehanizam čekića klavira


    Jedna oktava klavijature klavira

    Klavijatura klavira ima 88 dirki - 57 belih i 31 crnu. Bele dirke su u prošlosti po pravilu prekrivane slojem slonovače, dok se danas za ove svrhe mahom koristi plastika plastikom. Njima se predstavljaju dijatonski tonovi C, D, E, F, G, A i H. Na crnim dirkama se sviraju povišeni dijatonsiki tonovi koji nemaju svoje ekvivalente među onima koji su preko belih već dostupni (npr. dirka za eis ne postoji jer odgovara tonu f) a kojih po oktavi ima pet - Cis, Dis, Fis, Gis, Ais ili Des, Es, Ges, As, Be.

    Pritiskom prsta na dirku pokreće se mehanizam koji filcom obloženom čekiću predaje udarac prsta na klavijaturu. Čekić udara žicu i spušta se ispod njenog nivoa da bi ista mogla da slobodno vibrira. Kada se prst povuče sa dirke, čekić se vrati u prvobitni položaj a na udarenu žicu se spušta prigušivač, ne dozvoljavajući joj da slobodno vibrira.

    Pedali

    Pedalima se postižu dalje izražajne mogućnosti klavira. Najčešće upotrebljavan je desni pedal. Njime se prigušivači podižu sa žica, dozvoljavajući im da slobodno vibriraju. Time se ne postiže samo prirodno stišavanje vibracija žice nego i međusobno rezonovanje žica.

    Levi pedal (ili ital. Una corda) se koristi za postizanje mekog i baršunastog zvuka. Njegovim pritiskanjem se klavijatura pomera malo u desno zajedno sa celim mehanizmom, pa čekić umesto u tri udara u dve žice, ili umesto u dve u jednu.

    Srednji pedal se retko koristi a dosta klavira je izrađeno bez njega. Njime se postiže prigušeni zvuk, a pojedini prigušivači su i delimično podignuti te se postiže posebna boja zvuka.



    Vrste klavira

    Pianino

    Pianino je malo izdanje klavira napravljeno sa svrhom uštede prostora. Ima manji rezonator nego klavir, zbog čega su mu žice i raspoređene drugačije nego kod klavira, da bi stale u njega. Manji rezonator znači manji kvalitet zvuka, osim čega ovaj instrument zvuči isto kao i klavir.

    zrađivači klavira

    Kroz istoriju su nastajali i nestajali brojni majstori izrade klavira, usavršavajući ga. Ipak postoje neke izrađivačke kuće klavira koje su se do dan danas održale. Neke od njih su svetski poznate:

        * Steinway & Sons
        * Bosendorfer
        * Forster
        * Petrof
        * Grotrian-Steinweg
        * Yamaha
        * ...

    Primeri iz muzičke literature

        * Mesečeva sonata (Ludvig van Betoven)
        * Fantazija za klavir - c-mol (Volfgang Amadeus Mocart)
        * Koncert u c-molu i d-molu (Sergej Rahmanjinov)
        * Minutni valcer (Frederik Šopen)


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.41 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.35.23 CET

    Zvončići su muzički instrument koji se ranije zvao „metalna harmonika“ — naziv harmonika nekada je označavao instrument koji se sastojao od niza kristalnih čaša koje su sticale određene visine prema količini vode nalivene u njih. Stari modeli su se sastojali od niza zvona ili polulopti od bronze, koje je izvođač dovodio u stanje vibracije udarima jednim od dveju maljica. Ovi zvončići su kasnije zamjenjeni metalnim pločicama čija dužina i debljina srazmjerno opada, su postavljeni na žicama ili slamnim pletenicama koje služe kao izolator.

    Savremene zvončiće čini niz pločica od čelika, veoma zvučnih i postavljenih na pokretnoj kutiji. Uređene su hronološki od one za najniži ton — levo, do one za najviši ton — desno. Pločice se udaraju maljicama sa glavom od bronze ili ebonita. Ovaj se model najviše koristi u orkestru. Postoji i model sa klavijaturom koga je konstruirao Mistel. Pločice od ovog modela postavljene su na postolju i u njih se udara maljicama kojima se upravlja preko dirki klavijature.

    Opseg zvončića sa maljicama iznosi dvije i po oktave, od g1 do c4 (muzika za zvončiće se zapisuje u g-ključu). Opseg zvončića sa klavijaturom iznosi tri oktave i tercu preko toga: od c1 do e4. Handel se prvi poslužio zvončićima i to u oratorijumu Saul (1738. god); kasnije su ovaj instrument koristili Mocart (Opera Čarobna frula), Vagner (Valkira), Delib (Lakme), Šarpentje (Louise) itd.


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.36 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 18.38.51 CET

    Saksofon, skraćeno Sax., je drveni duvački instrument, iako je, kao i flauta, napravljen od metala, no po izvođačkoj tehnici i građi pripada ovoj porodici, kojoj se pridružio tek polovinom 19. veka. Nazvan je po svom izumitelju, znamenitom graditelju tog doba Adolfu Saksu (Adolphe Sax). On je kombinovao iskustva dotadašnjih instrumenata, pa saksofon ima usnik kao klarinet – sa prostim trščanim jezičkom, mehanizam i prstna tehnika su mu najsličniji oboi, a zvuk fagotu (čiji se visoki registar i naziva ”saksofonski”).



    Saksofon se gradi u čitavom nizu registara, od najdublje do najviše zvučnosti, ali najčešći su alt-, tenor-, a donekle ređi i sopran- i bariton-saksofon. Najviše varijante imaju pravu cev, pa liče na limenu obou ili klarinet. Ostalima je cev karakteristično savijena u početku i završetku, sa izduženim levkom podignutim uvis. Saksofon je konstruisan za potrebe vojne muzike i u nekim zapadnoevropskim zemljama tu funkciju ima i danas. U simfonijskim orkestrima i umetničkoj muzici se koristi srazmerno retko (Moris Ravel Bolero (sopran in B i tenor in B), Modest Petrovič Musorgski Slike sa izložbe u orkestraciji Morisa Ravela (alt in E♭), Bendžamin Britn Simfonia da Requiem (alt in E♭), Mikis Teodorakis Grk Zorba (alt in B) i drugi), ali je u ansamblima zabavne muzike, naročito u džezu, vrlo istaknut, sa velikim nizom značajnih solista-virtuoza.


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.27 CET"
    • 1436 postova
    26. јануар 2016. 19.04.27 CET




    Bubanj je muzički instrument u porodici perkusionističkih instrumenata, stručno klasifikovan kao membranofon. Bubnjevi se sastoje od barem jedne membrane, koja se naziva membrana ili glava bubnja, koja je razvučena preko školjke i dovoljno zategnuta da proizvede zvuk usled udara palicom ili dlanom ruke. Bubnjevi spadaju u najstarije i najrasprostranjenije instrumente, a dizajn im se u osnovi nije promenio stotinama godina.


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.07.22 CET"