Forumi » Istorija knjizevnosti

Rastko Nemanjić [Sveti Sava] (oko 1175—1235)

    • Moderator
    • 370 postova
    26. јануар 2016. 19.22.30 CET

    RASTISLAV RASTKO NEMANJIĆ
    S V E T I S A V A

    Iznad istorije ratova i država koju stvaraju moćne vojskovođe, u kojoj se pokazuju do mita neustrašivi junaci, stoji istorija ljudske borbe da se čovek, ljudi i narodi što više uzdignu, to jest, istorija ljudskog mira i pregnuća. To je istorija ljudske civilizacije, ta čudesna brojanica kultura naroda. Tu istoriju stvaraju oni koji su umom i duhom najmoćniji. Među njima se, opet, izdvajaju junaci vekova i naroda.

    U ukupnoj istoriji srpske kulture posebno se izdvajaju dve ličnosti, dva velika stožera — Sava Nemanjić i Vuk Karadžić. Sava Nemanjić je utemeljitelj duhovne istorije Srba, a Vuk Karadžić obnovitelj.

    Delo Save Nemanjića jeste delo da se narod srpski prepoznaje u svojoj državi, u svom uverenju, u svom jeziku, u svojim zakonima i u svojoj pravdi.

    Delo Save Nemanjića jeste krštenica srpskog naroda, svedočanstvo o njegovom punoletstvu, jemstvo kako se podiže dedovina, njegova tapija na srpsku zemlju, testament kojim se nasleđuje otadžbina, dokaz istoriji da je izborio svoje mesto na karti Evrope još pre osam vekova i zavet da mu to mesto niko ne sme i ne može oduzeti. Trajnost ovoga dela koje određuje mesto pod zvezdama, velika je potvrda trajnosti ljudske nade. Veličina tog dela obavezuje nas da ga i zovemo Sveti Sava.

    Slaveći Svetog Savu slavimo sebe, stremimo najvišim vrednostima koje potvrđuju jedan narod. Sam spomen na Svetog Savu obaveza je naroda da sve što je izborio i sačuva. Ne zaboravljajući Svetog Savu i njegovo delo mi mislimo na budućnost naroda i naših pokolenja. Svaka pomisao na ovo delo završava se pitanjem: šta je to tako vredno što mi stvaramo i šta ćemo ostaviti?

    Sveti Sava je pamćen i slavljen nekoliko vekova, a zaboravljan je i prećutkivan nekoliko decenija. Opravdano je slavljen, neopravdano prećutkivan. Bio je to pokušaj da se preseče večna nit istorije. Pokušaj očito nije uspeo, jer i za ateiste srpskog naroda delo Svetog Save mora biti svetinja.

    Milovan Vitezović

    • Moderator
    • 370 postova
    26. јануар 2016. 19.23.46 CET

    Među sto najznamenitijih Srba sveti Sava je nesumnjivo najznamenitiji. Vraćajući se svojim korenima, Srbin uvek dolazi na kraju do svetoga Save i spoznaje da je to onaj ugaoni kamen na kome se zasniva celokupna zgrada srpske duhovnosti. Sveti Sava je temelj i poslednja odbrana srpskog duhovnog bića. Sve što je u duhovnom životu srpskih plemena postojalo pre Savine pojave, uklopilo se u njegov kulturni program kao osnov na kome će graditi višu fazu srpske kulture i sadržano je u njoj. Sve što je nastalo posle Save, oslonilo se na njega kao na nesumnjiv, pouzdan, neosporiv temelj od koga se počinje.

    Rođen oko 1175. u prestonom gradu Rasu kao treći i najmlađi sin gospođe Ane i velikog župana svih srpskih i pomorskih zemalja Stefana Nemanje, dočekan je kao dar od Boga, roditeljima koji su već bili na pragu starosti. Ime Rastko, koje je dobio na krštenju, određuje, prema njegovom biografu Domentijanu, budući podvig duhovnog uzrastanja, ali mnogo konkretnije ukazuje na poštovanje srpske sredine Nemanjinog vremena prema opšteslovenskoj hrišćanskoj kulturi, začetoj u doba velikomoravskog kneza Rastislav u IV veku.

    Rastko je proveo detinjstvo na očevom dvoru, koji je bio stecište najumnijih i najodlučnijih ljudi ih srpskih zemalja krajem XII veka, centar iz koga su kretale ideje i vojne za uspostavljanje državnog jedinstva, srpskih zemalja, odrastao je u idejama svoga oca i njegove generacije i ostao im veran. I ono što je Nemanja konkretno uradio za svoj narod, objedinivši ga u jaku državu sa kojom izlazi na svetsku pozornicu, Sava će učiniti na duhovnom planu, daće ujedinjenoj zemlji Srba njenu dušu, objediniće sve Srbe u jedinstvenu duhovnu zajednicu. Dok je Nemanjina državna celina kroz istoriju prolazila kroz uspone i padove, ali nikad ne prestaući da deluje kao svest o svojoj neophodnosti, Savina tekovina, duhovo jedinstvo srpskog naroda, traje do današnjeg dana — nezavisna od spoljnih činilaca, ona ima slobodu trajanja u dubinama narodnog bića.

    Rastko je stekao obrazovanje na očevom dvoru, a ono je počivalo na staroslovenskoj pismenosti koja je Srbima prenosila kulturu hrišćanskih uzora. Rastko je bez svake sumnje odrastao u iskrenoj religioznosti. Ne treba zaboraviti da je blizina Vizantije morala imati udela u nivou kulture na Nemanjinom dvoru, tim pre što je u Rasu bilo sedište grčkog episkopa; na taj dvor, takođe, uticala je i blizina romanizovanog Primorja. Tip školovanja kroz koje je Rastko prošao nudio je teologiju, didaktiku, ali on je sticao i znanja mimo ovih hrišćanskih disciplina. Istovremeno se podučavao i u državničkim i vojničkim poslovima. U dvorskoj kancelariji učio se diplomatici, čitao akta, administrativna i pravna, i rano shvatio da država, za koju se njegov otac tako uporno bori, mora počivati na čvrstim pravnim temeljima, stekao pravnu kulturu i poštovanje pravnih normi, u atmosferi dvora, sa razvijenim ceremonijalom uz stalne kontakte sa strancima učio je veštinu ophođenja i strpljivog pregovaranja, navikavao se na razne jezike i dobijao obaveštenja o kulturi drugih zemalja, sticao široke predstave o svetu.

    Pred Rastkom su se već tada otvarali uvidu u mnoga aktuelna pitanja srpske kulture. Bio je to period kulturnog sazrevanja naroda koji je postao svestan sebe. U jezgru, stvorenom objedinjavanjem Raške i Zete i izlaskom na Kosovo, postavljalo se pre svega pitanje crkve, osnovnog nosioca kulturnog života. Iz više starih crkvenih centara, često antagonističkih, zračila su na srpske zemlje dva vida hrišćanske prakse i duhovnosti — zapadna je delovala iz episkopija u Baru, Draču, Dubrovniku i Splitu i iz italijanskog grada Barija, a istočna je Raškom episkopijom, podređenom Grčkoj arhiepiskopiji u Ohridu, pokrivala celu unutrašnjost zemlje. Pored zidanja manastira, kao uporišta svoje crkvene politike, ekonomski i pravno vezana direktno za dvor, Nemanja je sudelovao i u jednom nastojanju da se suprotnosti između dva civilizacijska toka prevaziđu povezivanjem nekih njihovih elemenata, što je vidljivo u graditeljstvu Studenice i slikarstvu Miroslavljevog jevanđelja.

    I upravo tamo gde su ovakvi civilizacijski susreti bili najpre mogući, na krajnji zapad svoje države, Nemanja je 1190. poslao petnaestogodišnjeg Rastka da upravlja humskom zemljom. Ali mladić očigledno nije uživao u prednostima koje mu je pružala samostalnost vladalačkog poziva, niti je opšta situacija u Humu gde su se u oštroj formi susretali istočni i zapadni svet bila povoljna da razvija svoje duhovne snage. Susedna Bosna, koja je, izbegavajući sukobe ova dva sveta, kretala svoja putem i prihvatila bogumilstvo kao zvanični oblik religije, bila je za Nemanjinog sina obeshrabrujući primer. Umni u duhovno zreli humski knez Rastko nije u ovakvim prolikama, nalazio pouzdane oslonce duhovnim snagama spremnim da grade jedinstvenu srpsku kulturu.

    Sa ovakvim, sasvim određenim, intelektualnim i iskustvenim prtljagom otišao je Rastko u Svetu Goru, centar pravoslavne misli njegovoga doba. Odluka je bila lična, doneta mimo volje roditelja, koji su poslali poteru za njim da ga makar i na silu vrate. Ovaj mladi knez težio je za znanjima, umnim i duhovnim podvizima daleko većim od svega onog što je video na dvorovima i po manastirima u Nemanjinoj državi. Bilo je to Rastkovo svesno opredeljenje za istočnu hrišćansku civilizaciju, naslednicu antičke helenske kulture, bez zapadnih rimskih napliva. Time je otpočeo spajanje dotadašnje srpske kulturne baštine sa velikim tekovinama vizantijske civilizacije. Upoznao je celu Svetu Goru, Solun i Carigrad i za ceo vek ostao iskren privrženik tog grčkog sveta. Grčki jezik mu je otvorio riznice suptilne filozofske i teološke hrišćanske misli i poezije. Čitao je rusku literaturu, možda gruzijsku i jermensku, saznao za vrhunsku sirijsku poeziju. Otvorio mu se širok vidik na celo istočno Sredozemlje i Malu Aziju, na sve ono što je stopljeno u kulturni vizantijski krug.

    Posle nekoliko meseci provedenih u ruskom manastiru Pantelejmonu, u koji je i dobegao 1191. godine, Rastko je u proleće 1193. prešao u grački manastir Vatoped, znamenit sa svoje bogate književnice. Tu se zamonašio i primio monaško ime Sava, ugledajući se na sv. Savu Osvećenog (Jerusalimskog), velikog organizatora monaštva u Jerusalimu u V — VI veku, čime je nagovestio u kome će se pravcu kretati njegova aktivnost u monaštvu. Pet godina učio se strogoj monaškoj praksi i jednom novom poimanju života, ali i započinjući intenzivan ktitorski rad. Jednu od crkava koje je sagradio u Vatopedu posvetio je Jovanu Zlatoustom, pokazujući time osećanje prisne veze za bogato teološko i pesničko delo najznačajnijeg hrišćanskog besednika. U Vatopedu Sava je dočekao svoga oca Nemanju, sada monaha velikoshimnika Simeona, 2. novembra 1197. Zajedno su obišli sve manastire Svete Gore, čineći bogate poklone i razgovarajući s monasima o duhovnim stvarima, čime su zadobili veliki ugled među njima. U Vatopedu su ostali oko godinu dana izapočeli da rade na podizanju srpskih monaških uporišta, manastira Hilandara i karejske ćelije. Sava je u dva maha odlazio u Carigrad, 1198. i 1199, i od cara dobio dozvolu da obnovi zapusteli carski posed, manastir Hilandar i još nekoliko manjih manastira. A u centru Svete Gore, Kareji, sagradio je isposnicu i posvetio je svome patronu, Savi Osvećenom. Kad je Hilandar bio dovoljno obnovljen, prešli su da žive u njemu.

    Ova značajna ktitorska aktivnost u građenju praćena je ne manje značajnim pravnim dokumentima, poveljama i tipicima. Osnivački dokumenti ovih institucija, rađeni 1198—1199, ukazuju na sasvim originalnu Savinu recepciju istočnog monaškog nasleđa. Sava nije koristio svetogorsku tradiciju nego se obratio drugim uzorima. Za Karejsku ćeliju, koja treba da okuplja dva do tri monaha, Sava je kao uzor uzeo pravila Lavre sv. Save Jerusalimskog i tako se vraćao prvobitnim asketskim zahtevima, prenebregavajući isihastičku praksu, koja je od početka XII veka uzela prevagu u svetogorskim ćelijama. Istovremeno, Karejskim tipikom Sava je sledio dotadašnju praksu srpskih povelja, zadržavajući, u uvodu i zaključku, njihovu terminologiju i frazeologiju i unoseći lične, autobiografske izjave. Određujući, pak, neprekidno čitanje Psaltira i posvećivanje književnom radu, Sava je buduće stanovnike ćelije namenjivao srpskoj književnosti, a poetiku Psaltira odabrao kao njenu poetiku, i tako otvarao perspektive za srpsko književno stvaranje.

    Za Hilendar, manastir sa opštežićem za više desetina monaha, Sava je koristio tipik Evergetidskog carigradskog manastira, gde su Nemanjići bili drugi ktitori, odabirajući iz njega delove koji se mogu primeniti u Hilandaru, preveo ga je sa svojim saradnicima i sam dodao nove delove. Takva je prva glava sastavljena od Savinih omiljenih citata iz svetih knjiga, koji u stvari predstavljaju njegovu ličnu ispovest čoveka koji se odrekao sveta zbog ljubavi Hristove, kao i druga i treća glava koje će se konačno uobličiti tek posle Nemanjine smrti.

    Istovremeno sa tipikom, Hilandar je dobio i osnivačku povelju kojom se zasniva hilandarsko vlastelinstvo. To je "Prva hilandarska povelja" Stefana Nemanje, u kojoj on kao motivaciju osnivanja Hilandara navodi svoju težnju ka duhovnom životu. Učinio je to u ekspoziciji povelje u obliku svoje autobiografije, najpre u kratkoj rekapitulaciji svog vladarskog života, a onda, opširnije, u intimnoj ispovesti o dva stupnja svog moralnog usavršavanja, monašenja i stranstvovanja u Svetoj Gori. Arenga povelje izlaže državno-pravnu teoriju o božanskom poreklu vlasti ali i o dubokoj povezanosti vladara i naroda, izražava moralno shvatanje da je vlast data pojedincu da radi dobra celoga naroda, kome on mora da služi i štiti ga, kako pred ljudima tako i pred Bogom. Tom teorijom vladar postaje duhovni otac, pastir svoga stada, i sve je preneto na novozavetnu ikonografiju.

    Da li je i koliko sam Sava imao udela u sastavljanju ove povelje, ne može se utvrditi, ali je sigurno da je upravo takav lik svoga oca, vladara i monaha, Sava doživljavao za njegova života, a naročito posle Nemanjine blažene smrti, koju je Sava detaljno i dirljivo opisao u "Izveštaju o bolovanju i smrti gospodina Simeona", poslanici upućenoj braći i dvoru u Srbiju. "Izveštaj" nije sačuvan u originalnom obliku, nego nešto prerađen i inkorporiran u Savino kasnije delo, ali neposrednost doživljaja nije pri tom izgubljena. Nemanja je umro 13. februara 1199, a Sava je pisao neposredno posle toga. "Izveštaj" je lični tekst, a ne, kao ostala Savina dela, u službi nekog organizacionog ili zakonodavnog poduhvata. Stoga je iskren i uzdržano topao, a izveden sa merom i ukusom, te svedoči o nesumnjivoj Savinoj literalnoj kulturi. Prikazane su tri scene Nemanjinog bolovanja i smrti: dramatičan događaj je opisan poštovanjem sva tri dramska jedinstva na potpuno dramski način, pri čemu raste intenzitet tragičnog i svečanog događaja i uzdržanih osećanja. Sa svojih dvadeset i pet godina Sava je bio veoma obavešten i zreo pisac, a blaženi starac Simeon, nekadašnji Stefan Nemanja, prikazan ovde u Savinom neposrednom doživljaju, postaće potom centralna tema njegovog književnog rada.

    Posle Nemanjine smrti bilo je moguće dovršiti glave Hilandarskog tipika koje govore o osnivanju manastira i njegovom ktitoru. To su druga i treća glava. Sava je u potpuno prenete rečenice grčkog izvornika sa najvećom pažnjom ugradio novu, srpsku temu. Tako je nastao "Kratak nacrt za Nemanjinu biografiju" u Hilandarskom tipiku, koji predstavlja prvo, veoma kratko, delo biografskog karaktera u srpskoj književnosti. Svojim sadržajem "Kratak nacrt" je u stvari manastirska istorija, kakve su morale biti u Srbiji i ranije poznate i u tom smislu on ne predstavlja inovaciju, ali je značajno da je u strani idejni kontekst o kritoru Evergetidskog manastira koji je tražio lično spas u usamljivanju — isihiji, uneo čisto srpsku ideju o požrtvovanom radu vladara za dobro svoga naroda - Nemanja gradi Hilandar da bi obezbedio Srbima mesto u Svetoj Gori. Biografskim načinom izlaganja Sava vrlo oprezno započinje jedan nov žanr u srpskoj književnosti koji će uskoro postati njeno glavno obleležje.

    Savu ćemo uskoro sresti na poslu utemeljivanja kultnih hrišćanskih književnih žanrova sa srpskom temom na srpskom jeziku. Posle prve godišnjice Nemanjine smrti, on će sastavljati jedan retoričko-hagiografski spis, verovatno "Pohvalno slovo", o Nemanji kao svetom Simeonu i "Službu Svetom Simeonu". Bez ovakvih književnih dela kanonizacija novog sveca nije moguća, a upravo je to bio novi veliki cilj Savin. Dotadašnjim radom u Svetoj Gori Sava je izvodio svoju zemlju na svetsku duhovnu pozornicu, obezbeđujući njenim ljudima neprekinuti tok razmene kulturnih i duhnovnih dobara sa tim uporištem pravoslavlja. Drugi, viši cilj bila je kononizacija Nemanjina. Jer u toj duhovnoj zajednici Srbi su morali obezbediti poštovanje time što bi imali svog nebeskog zaštitnika, dokazati da su narod kadar da rađa ljude dostojne svetaštva, preko kojih se na svetskom planu potvrđuje kao pravi hrišćanski narod, te stoga mor biti primljen u hrišćansku ekumenu ravnopravno sa velikim narodima. I Sava i župan Stefan Nemanjić radili su na tome, ali je cela akcija zaustavljena i od tih Savinih spisa došli su do nas samo nagoveštaji. Početak krvavog bratoubilačkog rata u Srbiji između Stefana i Vukana 1202. i pad Carigrada u ruke krstaša 1204. prekinuli su nameravano proglašenje Nemanje za sveca.

    Umesto toga, Sava je pregao da unapredi Hilandar. Obnovio je svetogorske manastire Karakal, Ksiropotam i Filotej, a postao ktitor i manastira Filokala u Soluju. Tekao je uspešnu karijeru, postao đakon, pa sveštenik i najzad je hirotonisan u Solunu za arhimandrita sa episkopskim odličjima, nabedrenicom i narukcicama, čime je, iako nezvanično, prihvaćen kao glava Srpske crkve. Autoritet Carigradske patrijaršije, prenete pred naletom latinskih varvara u maloazijski grad Nikeju, na Balkanu je bio opao, ne samo među Bugarima, koji su odmah 1204. prihvatili uniju sa Rimom, nego i među samim Grcima. Latini su pljačkali po Svetoj Gori i najzad zavladali njome. U takvim prilikama Sava je dočekao poziv da sa očevim moštima dođe u otadžbinu.

    Odmah posle polaganja Nemanjinih moštiju u unapred pripremljeni grob u manastiru Studenici, 19. februara 1207. započeo je veliki organizacioni i duhovni rad. Sava je postao iguman u Studenici, prilagodio je za nju Hilandarski tipik, a Kratak nacrt Nemanjine biografije razvio je 1208. u široku biografiju — Život gospodina Simenona. U skladu sa namenom spisa, izveštaj o ktitoru manastira, uradiće to, ne odustajući od tradicija ranije srpske književnosti, u obliku istorije osnivanja manastira Studenice, spojene sa istorijom manastira Hilandara, a ne kao retorično-hagiografski spis, kakvim se pre toga bavio u Hilandaru.

    Život gospodina Simeona je vredno delo srpske književnosti. Istovremeno Nemanjina biografija, ono je, možda još i više, i Savina autobiografija, i od ogromne je važnosti za istoriju i književnost srpskog naroda. Život gospodina Simenona je najdalekovidniji Savin nacionalni program, tako neophodan u građanskim ratom razrovanoj i izranjavanoj srpskoj zemlji. Lik Nemanje kao oca naroda i proroka koji zapoveda sinovima da žive u ljubavi i slozi, i preti prokletstvom ako ne poslušaju njegov zavet, ali je i nežan otac svoje dece i svoga naroda, živ i uzbudljiv do naših dana, plod je Savinog umetničkog dara i sposobnosti da sagleda osnovne probleme svog plemena.

    Komponovano kao višestruko smenjivanje povesno-narativnih celina i dramskih prikaza najznačajnijih događaja iz Nemanjinog života, ovo Savino delo ne podleže nikakvim šablonskim zahtevima nego predstavlja sasvim originalan oblike. Insistirajući na moralnom značenju dva Nemanjina odlaska, na odricanju od prestola i monašenju kao i opraštanju od svetovnog, vladarskog života, i na blaženoj smrti u krajnjem smirenju, kao napuštanju života i prelasku u večnost, Sava upravo tim događajima pridaje najviši značaj. Osećajući dramatičnost tih situacija, Sava ih prikazuje dramski, izvodeći pred čitaoce živi lik svoga junaka. U ovo svoje delo Sava je ugradio sve svoje ranije tekstove: kratak prikaz građana Hilandara iz Hilandarskog tipika, delove nesačuvanog, a možda i nedovršenog, pohvalnog slova i ceo "Izveštaj o bolovanju i smrti gospodina Simeona", objedinivši ih opštom strukturom hilandarskih povelja. Tako se i ovde ponavljaju oba već istaknuta Savina književna postupka — traženje samostalnih rešenja ali i očuvanje kontinuiteta, čime se stvara nova tradicija.

    Nije utvrđeno kada je Nemanja kanonizovan, ali upravo za tu priliku Sava je dovršio ranije započetu "Službu svetom Simeonu". Naslonjena na obredne oblike vizantijske crkvene poezije, Služba se potpuno drži propisanih uzora, ali Sava ipak i ovde uspeva da izvaja topao i human lik svoga oca sveca.

    Za deset godina boravka u zemlji Sava je učinio veliki napor na konsolidovanju prilika u državi i na crkvenom polju. Pomagao je bratu Stefanu u državnim i diplomatskim poslovima, obnavljao je religiozni život, gradio crkve, putovao po zemlji poučavajući narod, ali je u prvom redu delovao svojom iskreno pobožnošću i primernim duhovničkim životom. Uredio je Srpske manastire po Studeničkom tipiku, prenoseći tako "obraz" Svete Gore po Srbiji. U Studenici je razvio književnu školu i od ove Nemanjine zadužbine načinio centar duhovnog života i Nemanjinog svetačkog kulta. Studenica je postala mati Srpskih crkava. Ako je tačno, a jeste, da je dolazeći iz Svete Gore nad očevim moštima izmirio zaveđenu braću i njihove sinove, on se kao studenički iguman snagom svoje duhovnosti i rodoljublja izdigao daleko iznad ratoborne braće i postao jedina moralna snaga koja je mogla da povrati mir u dušama razjedinjene i prkosne vlastele, a narodu da ulije veru u pravičnost.

    Dok je Sava postepeno pripremao osnov na kome će se graditi samostalnost Srpske crkve, Stefan je kao svetovni gospodar težio brzom sticanju državne samostalnosti, koje mu je postalo dostupno kad je prikinuo s provizantijskom politikom i okrenuvši se Zapadu dobio kraljevski venac iz Rima 1217. godine. Ponovni Savin odlazak ubrzo potom u Svetu Goru tumači se kao dokaz njegovog neslaganja sa Stefanovom politikom, ali se može shvatiti i kao priprema za pokušaj da se izdejstvuje samostalnost Srpske crkve. Vizantijski car i carigradski patrijarh, koji stoluju u Nikeji, morali su se s pažnjom odnositi prema ovakvim Srpskim zahtevima. Savina namera da samostalnost Srpske crkve traži od njih, a ne od Rima ili otcepljenih grčkih crkvenih centrala na Balkanu, označavala je punu Savinu odanost izvornom pravoslavlju i priznavanje autoriteta vizantijskog cara kao gospodara vaseljene, a njegovog patrijarha kao duhovnog vođe pokolebanog pravoslavlja. Iako je Srpski zahtev bio neobično smeo, on je poštovao legalitet i u dobu kad su se otpadnici rađali na sve strane, te nije mogao biti odbijen. Naprotiv, njime je počelo postepeno vraćanje vere u opstanak istočne hrišćanske kulture. U Nikeji 1219. Sava je postao prvi Srpski arhiepiskop, Srpska crkva je postala samostalna i ni od koga zavisna arhiepiskopija. Time je Sava, u vremenu potonule političke nezavisnosti na balkanskim prostorima, uspeo da u punoj meri ostvari ono za šta se već odavno, možda još u Humu, opredelio, samostalnost Srpske crkve koja neće zavisiti ni od Zapada, tada neobično moćnog, ni od Istoka, koji je jedva preživljavao, a ne napuštajući pripadanje jednom višem civilizacijskom modelu kome je svim svojim delovanjem uputio srpsku kulturu.

    U godinama u koje su mu predstojale Sava je organizovao Srpsku crkvu. Za njen pravni osnov sastavio je Zakonopravilo (u našoj medievistici i literaturi poznatije pod ruskim nazivom Krmčija ili Nomokanon), na bazi odredaba odabranih iz vizantijskog zakonodavstva, kojima se na temeljima grčko-rimskog prava određuju građanski i crkveni odnosi i obezbeđuje saglasje između države i crkve kao ravnopravnih partnera u vođenju zemlje. (Savino Zakonopravilo se upravo, tek danas, prvi put, porevodi na savremeni srpski jezik). Time je, više nego bilo čim drugim, učinio svoju zemlju delom hrišćanske evropske civilizacije. Osnovano je na srpskoj teritoriji deset srpskih episkopija — Prizrensku, Lipljansku, Hvostansku, Topličku, Rašku, Moravičku, Dabarsku, Budimljansku, Zetsku i Humsku, s arhiepiskopijom u Žiči na čelu. Uz episkopije nastajale su više bogoslovske škole za obrazovanje svešteničkog sloja, a najviša škola pri arhiepiskopiji morala je imati rang teološkog fakulteta. Razvijeni su centri, skriptoriji, gde su prepisivane neophodne obredne knjige, ali su nastajala i originalna književna dela, najpre ona o kultu svetog Simeona. Došlo je do naglog procvata srpskog besedništva, a sa njim i bogaćenja književnog jezika, o čemu najbolje svedoči učena rečitost Domentijana, koji se upravo u to vreme morao školovati u nekom episkopskom sedištu. Sam sveti Sava držao je brojne propovedi, koje u svojim interpretacijama donose njegovi biografi.

    Poslednji poznat tekst svetog Save jeste "Poslanica igumanu Spiridonu", pisana u Jerusalimu 1233/4. godine To je jedino sačuvano Savino lično pismo i ono dirljivo govori o jednij plemenitoj i osećajnoj prirodi, koja deluje ljubavlju i blagošću, a ne snagom svog ogromnog autoriteta.

    U poslednjim godinama života sveti Sava je u dva maha obilazio Svete zemlje, sledeći zemaljske puteve Božjega sina. Prvi put, 1229, posetio je Jerusalim i celu Palestinu i sastao se sa jerusalimskim patrijarhom Atanasijem. Na drugo putovanje krenuo je 1233. pošto je prethodno arhiepiskopsku palicu predao svom učeniku Arseniju. Tada je bio u Egiptu, na Sinaju, u Siriji i drugim svetskim mestima, i sastao se s patrijarsima Aleksandrije i Antiohije. Svojim autoritetom i izvanrednom ličnošću stekao je opšte poštovanje i divljenje i svuda ostavljao traga o Srpskoj crkvi i svom otačstvu poklonima, obnavljanjem crkava, građenjem kapela, upisivanjem u ktitorske knjige po celom hrišćanskom istoku. Proneo je srpsko ime i zapisao ga na tragovima Hristovih stopa, ozario se večnom tavorskom svetlošću, uspostavio trajne veze Srba sa izvornim hrišćanskim svetilištima i dobio priznanje srpske crkvene samostalnosti od svim istočnih patrijarha. Ali, uz to kao osvedočeni poštovalac pravoslavne ekumene imao je snage da posreduje, za vreme drugog putovanja, za priznanje Bugarske patrijaršije i njeno vraćanje u pravoslavnu maticu, čime se, mišlju i delom, uzdigao do visine duhovnog čilika balkanskih Slovena i postao ličnost opštehrišćanskog Istoka koji se obnavljao.

    Iscrpljen dugim putovanjem, sveti Sava je na povratku umro u bugarskom prestonom gradu Trnovu 14. januara 1235. Dve godine kasnije srpski kralj Vladislav, Savin sinovac, preneo je Savine mošti u Srbiju i s počastima ih sahranio u svojoj zadužbini, manastiru Mileševi. Savin grob postao je veliko svetilište srpskog naroda i inspiracija mileševskih monaha da se posvete negovanju kulta svetoga Save. Pod Turcima Mileševa prerasta u centar otpora, te Turci 1594. spaljuju mošti svetoga Save na Vračaru u Beogradu, čineći ga tako posthumnim mučenikom. Nijedna ličnost srpske istorije nije tako duboko prodrla u dušu srpskog naroda kao sveti Sava. On je postao mitska ličnost narodnog verovanja i stalno prisutan podsticaj za umetničko i naučno istraživanje njegove ličnosti i sveobuhvatnog dela.

    Sveti Sava se svesno, od rane mladosti, okrenuo izvorištima evropske civilizacije, njenoj starijoj, istočnoj kulturi. S toga su krah Vizantije i rušenje Carigrada morali snažno da ga se kosnu, mogli da pokolebaju njegovo biće iz osnova. Ali užas i razočarenje pobedila je njegova aktivna priroda, i on je u novim okolnostima, kada je njegovo otačstvo bilo sa svih strana pritisnuo onom istom opasnošću koja je i Božansku Mudrust, Svetu Sofiju, bacila pod noge i oskrnavila, našao snage da idejom doslednošću i državničkom dalekovidnošću nastavi započeti rad na osamostaljivanju Srpske crkve i da ga uspešno ostvari, da mudrom politikom i tolerancijom omogući priznanje srpske državne samostalnosti, kraljevskom krunom iz Rima za brata Stefana, da organizuje Srpsku crkvu i kulturni život, uzdigne srpsku zemlju na nivo civilizovane pravne države, da od Srba stvori uljuđenje ljude, kako bi Milan Kašanin rekao.

    Ovakav Savin stav morao je, pre svega, poticati iz svesti da ljudske vrednosti, ma gde stvorene, ne propadaju, a da se naleti varvarije razumom zaustavljaju, da svi ljudi, narodi i pojedinci, imaju pravo na sopstveni identitet, a da svi zajedno grade prosvećenu vaseljenu. To je za svetog Savu bila prednost kulture koju je odabrao. Oblikujući sebe po modelima takvog humaniteta, on je uzor čoveka video u svom literalnom junaku, svetom Simeonu, svome ocu Nemanji, koji u Savinoj književnoj interpretaciji postaje paradigmatičan lik civilizacijskog čoveka, hrišćanskog vladara i smernog duhovnika.

    Sto najznamenitijih Srba, Princip, Beograd | Internet Novine Serbske


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.24.26 CET"
    • Moderator
    • 370 postova
    26. јануар 2016. 19.25.59 CET

    RASTKO NEMANJIĆ

    Kada su Stefan Nemanja i njegova žena Ana, u već odmaklim godinama (Nemanji je bilo 42) počeli da razmišljaju o unucima svoje dvojice sinova Vukana i Stefana, dogodilo im se da im se rodi i treći sin. Dadoše mu ime Rastislav (Rastko), da bude lep, zdrav, krupan, snažan i dugovečan kao hrast (rast). Kažu savremenici da je Rastko pored svojih roditelja živeo kao unuče pored bake i deke, okružen najvećom ljubavlju. U to vreme, Nemanja je sve češće otpasivao mač predajući ga starijim sinovima, a sam se više posvećivao knjigama i molitvama. Tako je i svoje dvostruko interesovanje preneo sinovima: starijima, u svoje mlađe doba, preneo je ljubav prema ratovanju i vojevanju a mlađem, u svojim poznijim godinama, ljubav prema knjizi i samovanju u molitvi i razmišljanju.

    Rastko je od najranijih dana bio okružen učiteljima koji su stizali iz Carigrada, Soluna, Dubrovnika i Venecije. Pred malim princom se otvarao svet antičke Grčke, carigradske i rimske retorike i hrišćanskih žitija, sazdanih u debele knjige i svitke pergamenta. Vaspitavan je po carigradskim uzorima. Kada mu je bilo 15 godina, otac mu je dodelio Travuniju (današnju Hercegovinu) na upravu, u želji da mladi princ uz pomoć iskusnih velmoža nauči kako se zemljom upravlja. Kao princ od Onogošta (danas Nikšić), Rastko je sa ocem, braćom i stričevima učestvovao u pregovorima sa čuvenim krstaškim vojskovođom Fridrihom Barbarosom. Savremenici su zabeležili kako se mladi Rastko jedva uzdržavao a da ne prasne u smeh gledajući kako Barbarosa i njegovi riteri pored postavljenih zlatnih viljušaka i noževa, prstima i vojničkim bodežima komadaju pečenje ne brišući brade i brkove.

    I dok su roditelji već razmišljali o njegovoj ženidbi, Rastko je u 17. godini bio čvrsto rešen da se posveti knjigama i manastirskom samovanju.

    Bilo mu je 17 godina kad su ga roditelji pozvali u dvor, da mu saopšte svoju odluku. Slučaj je hteo da se u dvoru tada zatekne grupa svetogorskih kaluđera — Srba i Rusa. Priča o tajanstvenoj monaškoj republici na Atosu, koju je te večeri čuo na dvoru, samo je učvrstila Rastkovu želju da i sam postane monah. Nije mogao da računa na roditeljski blagoslov, jer, znao je da mu oni nikada ne bi odobrili odlazak u manastir, te se odlučio na beg. Izjutra je pošao sa vršnjacima i slugama u lov. U planini, neopaženo se iskrao od grupe i priključio se kaluđerima koji su ga po dogovoru čekali na određenom mestu. Dugo su ga tražili po planini, a onda se dosetili. Nemanja je odredio jednog vojvodu sa grupom najbržih konjanika da sustignu begunce i vrate ih natrag.

    Vojvoda pohita što brže može i preko Soluna dođe u Svetu goru. Tu doznade da se Rastko krije u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon. Narodna poslovica kaže da "sila boga ne moli". Toga su bili svesni i Rastko i stari iguman. Obećavši vojvodi polazak sledećeg jutra, Rastko se, mimo manastirske propise, zamonaši te noći, postriže se i obuče duhovničko odelo. Izjutra, pred vojvodom više nije bio princ Rastko već monah Sava, božji čovek prema kome se nisu mogli primenjivati ovozemaljski zakoni.

    Letopisi i žitija beleže da su na dvoru Stefana Nemanje potom nosili crninu u znak žalosti za izgubljenim sinom. Ipak, roditeljska ljubav pobeđuje sve. Nemanja je sinu redovno slao novac nebi li mu u manastiru bilo udobnije a Rastko je taj novac isto tako, ne žaleći, delio siromasima i poklanjao svetogorskim manastirima. Pred kraj života i Nemanja i njegova žena Ana su se zamonašili. Nemanja je umro kao Simeon u Hilandaru a Ana kao Anastasija u manastiru svete Bogorodice kod Kuršumlije.


    MONAH SAVA

    Nije dugo prošlo od Rastkovog dolaska u manastir Sveti Pantelejmon, a po Svetoj Gori se rasčuje da je sin srpskog vladara došao da živi kao kaluđer, i svako je želeo da ga vidi, i ne samo to, kaluđeru princu, koji ima bogata oca, valja radi dobra svih manastira biti i na usluzi. Tako je razmišljao i protat (administrativni starešina) svih svetogorskih manastira, te mladog monaha Savu premesti u najveći grčki manastir Vatoped i proizvede ga u jeromonaha. Savi, međutim, nije bilo do politike i političkih igara svetogorske uprave. Želeo je da ostvari svoj san. Izmolio je svog igumana da mu dozvoli da obiđe sve manastire i isposnice na Svetoj Gori. Na put je pošao bos. Kad se vratio u manastir, zamolio je igumana da mu dozvoli da i on ispašta u samoći kao što ispaštaju isposnici. Nije dobio dozvolu, ali je nastavio da i dalje ide bos, da se lako odeva kako leti tako i zimi, da jede samo hleb i pije samo vodu a sedmično da uzima po kašiku ulja i vina, da u svojoj ćeliji čita molitve svake noći do iza ponoći a nedeljom do izlaska sunca. . . Koža na tabanima mu je, pričalo se, tako odebljala da je mogao ići i po trnju i po najoštrijem kamenju. Svojom upornošću u molitvama i odricanju od svakog uživanja, postao je ugled svim svetogorskim monasima.


    ZIDANJE HILANDARA

    Pošto je 1196. godine predao vlast svome sinu Stefanu, stari Nemanja se zamonaši u manastiru Studenici i kao monah Simeon dođe u Svetu goru u Vitoped jer tada u Svetoj gori nije bilo ni jednog srpskog manastira. Sa sinom Savom obišao je sve svetogorske manastire bogato ih darujući. Jedne noći, kaže predanje, Savi je došao u san neki čovek i posavetovao ga da u Svegoj Gori sazida sa ocem srpski manastir. Taj san, otac i sin su protumačili kao anđeosku poruku, te od cara Aleksija III Anđela zatraže dozvolu da obnove stari porušeni manastir Hilandar. Car im ispuni želju, pokloni ruševinu manastira i zemlju i pridoda još jedan grči manastir Zig. Tom prilikom car je potpisao hrisovulju kojom manastir Hilandar sa posedom oglašava kao manastir prvog reda — carsku zadužbinu — u nasleđe njihovim potomcima. Uz pomoć brata (odnosno sina) župana Stefana Nemanjića, Sava i Simeon obnove Hilandar, ograde ga gradom, ozidaju gradske kule i mnoge ćelije a u manastirskom gradu i carsku kulu kao carski dom. Kupovnnom zemljišta i starih manastirskih crkava u okolini, posedu Hilandara pridodaju četrnaest manastira i zemlje dovoljno za bratstvo od 200 kaluđera. Stari Simeon nije dugo živeo u svojoj svetogorskoj zadužbini. Umro je osam meseci po useljenju u Hilandar.


    HILANDAR — PRVI SRPSKI UNIVERZITET

    U Hilandaru je Sava okupio mnogo pobožnih i u bogoslovskoj nauci učenih ljudi, da se brinu o duhovnoj nastavi te Hilandar uskoro postade svojevrsna duhovna akademija za sve one koji su želeli da dobiju više bogoslovskog obrazovanja. U manastiru su se obrela i dva izuzetno obrazovana učitelja — solunski arhiepiskop Konstantim Mesopotamit i Jevstahije Kataflores, koji je jedno vreme bio profesor carskog univerziteta u Carigadu. Kataflores je predavao retoriku, muzičke zakone ritma i harmonije, etimologiju reči i helensku istoriju civilizacije. Bio je najčuveniji komentator Ilijade i Odiseje, Pindarovih oda i Božićne himne Jovana Damaskina.

    Sava je u Hilandaru napisao pravila po kojima se moraju vladati kaluđeri i ta su pravila poznata kao Karejski i Hilandarskn tipici. Ovo su ujedno i prva književna dela stvorena perom jednog srpskog pisca. Sve dotadašnje knjige pisane crkvenoslovenskim jezikom i ćirilicom, bile su prevodi sa nekog od klasičnih antičkih jezika (grčkog, latinskog ili hebrejskog). U Svetoj Gori, Sava je napisao i Žitije svetoga Simeona Nemanje.

    MIRENJE BRAĆE

    Tek što je sahranio oca i predao se uređenju manastirskog života, Savi u Hilapdar stiže pismo i molba od brata Stefana, da odmah doputuje u Srbiju.

    Nezadovoljan očevom poslednjom željom da Stefan bude naslednik prestola, stariji brat Vukan je krenuo da vojskom ostvari svoje pravo starijeg.

    Iako se borba braće završila na bojnom polju između Bugara i Mađara u korist Stefana, zemlja je ostala ratnim sukobom opustošena, narod osiromašen a braća zavađena. Stefan je molio Savu da dođe i donese telo mrtvoga oca, ne bi li se nad očevim moštima sa bratom izmirio. Sava požuri te krene u Srbiju i ponese očevo telo, koje je potom sahranjeno u Studenici. Pošlo mu je za rukom da izmiri Stefana i Vukana, te Stevan, u znak izmirenja, počne zidati crkvu u Žiči. Kako je Sava već u Svetoj Gori postao arhimandrit, to je Stefan računao da ga zadrži u Studenici kao Starešinu. Iako Sava nije imao ni najmanju želju da ostane u Srbiji, neke druge okolnosti ga zadržaše.


    SLUČAJ SA BUGARSKIM VLASTELINOM STREZOM

    Odmah po izmirenju braće, Vukan naprasno umre te se Sava postara da Vukanova deca ostanu u Zeti kao upravitelji. Usled ratnih razaranja, Srbija beše dosta osiromašila te se Sava predade uređenju državne ekonomije i pomoći osiromašenim seljacima, udovicama, ratnoj siročadi i bolesnima. U Studenici je osnovao i prvu bolnicu u Srbiji u kojoj su bolesnici lečeni prema medicinskim učenjima antičkih lekara Hipokrata i Avicene. Bolnica u Studenici je bila zaista bolnica u kojoj su oboleli lečeni za razliku od evropskih bolnica koje su bile mesta u kojima su umirali neizlečivi bolesnici.

    U to vreme, na srpske zemlje napada bugarski vlastelin Strez i Sava ode napadaču da ga nagovori da odustane od rata. Ne uspevši da ubedji nasilnika lepim, Sava mu na rastanku reče: — I mi imamo konja i junaka, a Bog će videti ko je kriv: mi ili ti. Te noći Strez umre, a u obe vojske, i srpskoj i bugarskoj, pronese se glas Savinoj čudotvornoj moći.

    NA RASKRŠĆU ISTOKA I ZAPADA

    Osvajanjem Carigada i stvaranjem Latinskog carstva i priznavanjem papskog primata od strane bugarskog cara i crkve, Srbija se našla u katoličkom okruženju. Veliki župan Stefan Nemanjić je u ovakvoj situaciji morao da učini ono što je učinio: oterao je ženu Grkinju i oženio se Anom Dandolo i obećao da će u Srbiji uvesti katoličanstvo pod uslovom da mu papa pošalje kraljevsku krunu. Stefan je računao da će time steći papsku zaštitu od krstaša i susednih katoličkih i pokatoličenih zemalja. Pred ovakvim zahtevom, papa nije imao kud te je ispunio zahtev srpskog župana.

    Naravno, Sava ovakav postupak svoga brata nije mogao da odobri i posle deset godina provedenih u Srbiji, ponovo se obreo u Svetoj Gori, u Hilandaru. Međutim, u Hilandar nije otišao da tamo skrštenih ruku meditira, već da se pripremi za nešto što bi moglo da učini preokret u Srbiji, u glavi svog očajnog brata Stefana pa i šire, što bi izazvalo drugačije reagovanje na silom pokatoličenom Balkanu. Znao je Sava da Srbiju pred Mađarskom neće spasiti papska kruna, zar papsku krunu nisu imali i hrvatski kraljevi pred kojom se mađarske vojske nisu zaustavile. Spas za Srbiju je video u jačanju pravoslavlja na Balkanu, u vraćanju pravoslavlja u Bugarskoj i porobljenim grčkim zemljama.

    SAMOSTALNOST SRPSKE CRKVE

    Još samo pre deset godina, svaka pomisao da bi Carigrad dozvolio osamostaljivanje nacionalnih crkava, bila je jeres koju bi carigradski patrijarh najoštrije anatemisao. Sada, kada je Vizantija stešnjena na uzani prostor u Maloj Aziji između krstaša i muhamedanaca, ni car ni patrijarh nisu u prilici da ne ispune želju bilo kojem pravoslavnom savezniku.

    Sava se stoga 1219. godine obreo na dvoru cara Teodora Laskarisa i patrijarha Manojla u Nikeji. Sava im objasni kako je Srbima teško i opasno da preko latinskih zemalja dolaze čak u Nikeju radi postavljanja episkopa, već da bi trebalo da oni za Srbiju postave arhiepiskopa koji će taj posao ubuduće raditi umesto njih. Međutim, i za postavljanje nekog budućeg arhiepiskopa problem je isti, pa bi car trebalo da ovlasti srpske episkope da sami biraju arhiepiskopa.

    Prvi predlog i car i patrijarh prihvatiše bez dvoumljenja. Međutim, kod drugog predloga, Savi je trebalo još dosta argumenata i dokazivanja. I car i patrijarh su znali šta to znači. Ipak, pošli su od stare mudrosti da nije dobro od prijatelja napraviti neprijatelja, jer Srbija ako postane katolička, samo će im biti neprijatelj više.

    Car je stavio svoj potpis na "gramatu" kojom se odobrava da srpski episkopi mogu birati arhiepiskopa u njegovo ime. Za prvog arhiepiskopa srpske crkve, imenovan je Sava.


    U SRBIJI KRALJ SA DVE KRUNE I SUVLADAROM

    Sa carskom gramatom i arhiepiskopskom palicom, na putu za Srbiju, Sava svrati u Svetu Goru. Još jednom je obišao sve svetogorske manastire i u svakom obavio službu, proizvodeći uz to mlade kaluđere i učenike u sveštenike i đakone. Iz Svete gore u Srbiju povede nekoliko najboljih učenika u nameri da ih posveti za episkope. U dogovoru sa bratom Stefanom i vlastelom, po dolasku u Srbiju, podeli zemlju na dvanaest eparhija i u svakoj ustanovi sedište episkoda. Za sedište arhiepiskopa odredi manastir Žiču. Za sve episkope po eparhijama i protopope po protopijama, dade da se prepišu knjige crkvenih zakona i službi. Novi crkveni zakoni su regulisali i hrišćanskoj srkvi prilagodili mnoge narodne običaje koji su do tada upražnjavani kao ostaci stare slovenske religije. Zabranio je prinošenje krvne žrtve u crkvi i dotadašnje svetkovine pored crkve uputio u porodične domove čime je ozakonjen i hrišćanski oblikovan narodni običaj slave, nazvan tada krsnim imenom ili krsnom slavom.

    Uoči Spasovdana 1220. goline. sazva u Žiči sabor i tu, u prisustvu svih srpskih episkopa i vlastele venča svog brata Stefana kraljevskom krunom. Tako Stefan, od tada nazvan i Prvovenčani, postade kralj sa dve krune dobijene od pape iz Rima i od svoje, samostalne Srpske crkve.

    Nikada i nigde nije zvanično napisano niti ugovoreno da Srbija ima dva vladara, ali je sve do Savine smrti u Srbiji tako bilo. Stefan, a kasnije i njegovi sinovi, vladali su srpskom zemljom i narodom po zemaljskim zakonima a Sava srpskom crkvom po crkvenim zakonima. Iako je u pravoslavlju pravilo da svetovni vladar upravlja i crkvom, Stefan i njegovi sinovi za Savina života se nisu mešali u crkvene poslove. Te poslove je obavljao Sava, pomažući pri tome mudrim savetima a često i kao diplomata svome bratu, odnosno sinovcima. Odmah po krunisanju Stefana Prvovenčanog, Sava je izvršio prvu kanonsku vizitaciju po celoj državi (obilazak svih manastira i crkava). Pri tom, kao iskusan i obrazovan čovek, svuda je davao savete i upute, kako o crkvenim poslovima tako i o upravljanju zemljom pa čak i o tome kako se sadi voće ili tka platno.

    STEFANOVI SINOVI

    Stefan Prvovenčani je imao tri sina: Radoslava, Vladislava i Uroša. Radoslav je bio oženjen vizantijskom, Vladislav, bugarskom a Uroš francuskom princezom (iz dinastIje Anžua koja je vlalala nekim jadranskim primorskim oblastima).

    Pet godina pred smrt, Stefan Prvovenčani se zakaluđerio pod monaškim imenom Simon. Sava tad 1223. godine kruniše Radoslava za kralja. Šest godina kasnije, kad je u jednom ratnom sukobu između Vizantije i Bugarske, Bugarska izašla kao pobednik, Radoslav se nije mogao više održati na vlasti. Prednost je dobio zet bugarskog cara, mlađi brat Vladislav. Sava je Žiči, 1234. godine krunisao i trećeg po redu srpskog kralja.

    Najmlađi brat Uroš, došao je na srpski presto posle Savine smrt odmah pošto je umro Vladislavljev tast — bugarski car Jovan Asen I. Sva tri brata, prilikom krunisanja ispred svog ličnog imena, uzimali su i zajedničko ime Stefan. Taj običaj su zadržali i svi kasniji vladari dinastije Nemanjića.

    SAVINA HODOČAŠĆA

    Na prvo veliko putovanje — hodočašće u svetu zemlju Palestinu Sava je krenuo 1229. godine. Ponet davnašnjom željom da poseti Isusov grob u Jerusalimu, Sava se u Starom Gradu (Budvi) ukrca na brod. Stigavši u Jerusalim, posetio je Hristov grob i sastao se sa jerusalimskim patrijarhom Atanasijem I koji mu je dao blagoslov. Time je, za samostalnost Srpske crkve, pored carigradske, dobio saglasnost i od jerusalimske patrijaršije. Putovanjem kroz Palestinu, obišao je većinu hrišćanskih svetinja i biblijskih gradova: Vitlejem, Sveti Sion, Getsimaniju i Goru Jeleonsku.

    U povratku za domovinu, posetio je Jordan i Nazaret, nikejskog cara Jovana III Vataca, Svetu Goru i solunskog cara Teodora Anđela.

    Po povratku u Srbiju, krenuo je u drugu kanonsku vizitaciju "deleći svuda savete za bogougodan i čestit život." Ovo Savino putovanje i pouke koje je davao ljudima, sačuvali su se u srpskom narodu kroz razne priče i predanja do današnjeg dana.

    Posle smene na srpskom prestolu i krunisanja kralja Stefana Vladislava, Sava je smenjenog kralja Radoslava zamonašio, a sam je krenuo na drugo hodočašće u Svetu zemlju. Za razliku od prvog putovanja, ovo je imalo diplomatski, državnički, verski i medicinski karakter.

    Od Žiče do Starog Grada (iako u već poznim godinama), putovao je na konju. Tu se ukrcao na brod, pa odatle morskim putem nastavio do Brindizija (u južnoj Italiji), Akra i Aleksandrije, uz Nil do Velikog Vavilona (Kaira), pa preko Sinaja, Palestine i Sirije do ušća Tigra i Eufrata. U povratku svraća u Jerusalim i Antiohiju gde posećuje antiohionskog patrijarha i nastavlja preko Nikeje i Carigrada, obalom Crnog mora do Nesebara i Trnova u Bugarskoj gde završava hodočašće i zivotni put.

    Sava je umro u Trnovu, na dvoru bugarskog cara Asena II 12. januara 1236.

    Tekst: Vanjka Ponjavić | Istorijska čitanka SVETI SAVA | Februar, 1991


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.26.36 CET"
    • Moderator
    • 370 postova
    26. јануар 2016. 19.29.19 CET

    Ime Rastislav ili Rastko potiče od reči rast koja je pored svog značenja (trajanje glagola rasti) označavala i drvo hrast ili dub. Hrast je sveto drvo u staroslovenskoj religiji i predstavlja biljno oličenje sunčanog boga Vida na zemlji. Pod naročito odabranim stablima hrasta, stari Srbi su prinosili žrtve bogu Vidu a plamenom hrastovog badnjaka (budnjaka) premošćivali su tamu najduže zimske noći u očekivanju rađanja novog mladog sunca i početka nove godine. Pretpostavlja se da su četiri slova "S" u grbu Srbije stilizovane kapice hrastovog žira i da ova stilizacija vuče koren iz najdublje srpske i indoevropske istorije.
    Onaj ko nosi ime hrasta (Rastislav ili Rastko), dobiće naklonost vrhovnog srpskog božanstva, moć Sunca, lepotu, zdravlje i dugovečnost.

    NEMANJINA MOLBA VOJVODI DA MU VRATI ODBEGLOG SINA
    "Znaš koliki je bol od ljubavi prema deci i oganj što vazda gori i nikad se ne može ugasiti. Zato, ljubazni, ako si ikad primio kakvo dobro od nas — sada je vreme da ljubav pokažeš. Ako se požuriš da stigneš i vratiš sina mojega, i time utešiš srce moje i materi dušu od smrti oslobodiš, zaslužićeš mnoga dobra, više od prvih, i ja ću ti ih dati druže".
    Letopisac Teodosije

    SAVA SE ZAMONAŠUJE
    "Tada u noći, uplašen da ga silom ne vrate, Rastko Nemanjić zažele da smesta primi monašku rizu. U tvrdoj kuli manastirskog utvrđenja Pantelejmona, najstariji monah te bratije, postriže mu zlatnu i dugu mladalačku kosu i odenu ga u monaško odelo ..."
    Miloš Crnjanski: "Sveti Sava"

    REČI KOJIMA JE STEFAN DOČEKAO SAVU
    "Dobro došao od boga poslani, da naučiš i nas i ceo narod svoga otačestva, da uzakoniš zakonom i običajem hrišćanskih naroda i da ukrasiš u svemu kako treba. Ja ću u svemu biti sluga poslušan tvojoj zapovedi kao svom gospodaru."
    Letopisac Teodosije

    STEFAN NEMANJA KAO MONAH SIMEON DOLAZI U SVETU GORU
    "... uzev mnoga teška zlata i sasude zlatne i srebrne, radi razdavanja manastirima i pustinjacima ..." Stefan Nemanja — monah Simeon stiže iz Studenice u Vatoped.... "A kad je sin prišao ocu da ga celuje, i kada se udostojiše davnašnje želje da jedan drugoga vide — o, neiskazane njihove radosti, što ja ne umem opisati. — Ni jedan od njih nije mogao pustiti ni glasa ni reči; i da otac nije bio prihvaćen, najednom htede pasti. A kada je došao starac k sebi, mnogim suzama oblivaše željenu svetu glavu ljubljenoga sina grleći je, ljubeći i na srce pritiskajući ..."
    Letopisac Teodosije

    SAN SVETOGA SAVE
    Legenda kaže da je Sveti Sava u Vatopedu usnio čoveka koji mu je zamerio što ne zida srpski manastir na Svetoj Gori:
    "Ljubiš s ocem tuđince i uboge i imate ljubavi u Gospodu prema svetim manastirima, ali isprosite nešto, ili zapusteli manastir, obnoviv ga utvrdite ga za otečestvo svoje, da se srpski manastir zove." Posle ovog sna, Sava i Simeon reše da zidaju Hilandar.

    POTVRDA CARA ALEKSIJA O NEZAVISNOSTI HILANDARA
    "... ni svetogorskom protu, ni igumanu manastira Vatopeda, nego će biti samostalan, svojevlasan i samoupravan..."
    Iz ktitorske hrisovulje manastiru Hilandar, cara Aleksija III Anđela

    POSLE SUKOBA VUKANA I STEFANA
    "Dođe drugi neprijatelj, glad, gori od ovih koji su prošli, i učini drugi svoj plen, veći od prvoga koji nikako nije voleo naš rod ... Ona je bez strela streljala i bez koplja bola i bez mača sekla i bez paloša ubijala, jednom rečju, bez nogu je gonila i bez ruku hvatala i bez noža klala i bez svakog oružja je išla i samo mrtve trupove polagala ..."
    Letopisac Domentijan

    ZAŠTO JE SIMEON NEMANJA MIROTOČIVI
    Donevši mošti svoga oca Nemanje iz Svete Gore, Sava nad njim izmiri zavađenu braću, i ocu u manastiru Studenici odredi grob. "I potekoše izvori ne iz vlage, no iz suhih kostiju i iz tvrdoga mramornog kamena, potekoše blagodatne vode koje napajaju srca vernih velikim blagoverjem i daju bolnim zdravlja, miro dobromirisno dobro mirišući prevelikim mirisima ispuni grob, i obavi svu crkvu Bogom darovanu mu blagodaću..."
    Letopisac Domentijan

    SAVA POSTAJE ARHIMANDRIT
    "I kada je proveo mnogo leta u Svetoj Gori, i posle nekog vremena opet se sabraše tri episkopa: Nikola jeriški, Mihail kasandrijski i Dimitrije adramejski, služivši svetu liturgiju u solunskoj mitropoliji u svetoj Sofiji sa svojim mitropolitom Kostadijem ... i satvoriše ga (Savu) arhimandcitom ...
    Letopisac Domentijan

    ŠTO JE SRBIJI TREBALA SAMOSTALNA CRKVA
    "Pokršten u IX veku za vreme cara Vasilija I Makedonca, između 867. i 874. godine, srpski narod nije obuhvaćen jedinstvenom crkvenom organizacijom. Jednim delom u latinskoj nadležnosti splitske i barske a povremeno i dubrovačke arhiepiskopije, drugim delom bio je podvrgnut episkopijama ohridske crkve — najpre slovenske a potom grčke — u Nišu, Rasu, Prizrenu i Lipljanu, a neko vreme i grčkoj mitropoliji u Draču. Granica između istočne i zapadne crkve, između istočke i zapadne civilizacije, prolazila je sve do XII veka preko srpskih zemalja. U takvim uslovima nije moglo biti govora o potpunoj hristijanizaciji naroda, a pogotovu o njegovoj političkoj samostalnosti. Stara, paganska verovanja i kultovi održavali su se i dalje, njihova zamena hrišćanskim kultom tekla je suviše sporo.
    Crkva se, i zapadna i istočna, zadovoljavala površnim prodorom u život naroda, koegzistencijom sa ostacima staroga, predhrišćanskog".
    Dimitrije Bogdanović

    SAVINA MOLBA CARU ZA SAMOSTALNOST CRKVE
    U četvrtom krstaškom ratu, 1204. pala je vizantijska prestonica i dobar deo vizantijske državne teritorije u ruke Latina (krstaša). Na tlu Vizantije je formirano latinsko carstvo sastavljeno od nekoliko latinskih kraljevina. Na neosvojenim delovima Vizantije, formiraju se tri pravoslavna carstva: Nikejsko, Epirsko i Trapezuntsko. Srbiji je najbliže bilo Epirsko u čijem je sastavu bila ohridska arhiepiskopija kojoj je pripadala crkvena organizacija u Srbiji. Nikejsko carstvo je međutim bilo značanije i smatrano je naslednikom starog carstva.
    U očekivanju da će slomiti latinsku nadmoć, Nikejsko i Epirsko carstvo su se ponašali suparnički u pretenzijama na carigradski presto. Ne očekujući razumevanje od ohridskog arhiepiskopa, Sava se u cilju osamostaljivanja srpske crkve obratio caru i patrijarhu u Nikeji: "Kao svima, i nama Bog želi spanjenje: otac moj i ja iz zemlje naroda našeg jeres zloverja (Bogomile) odagnasmo, i pravoslavna vera raste i množi se. Jedino nam nedostaje što nemamo svog arhiepiskopa, da u našoj zemlji osvećuje i uči u Gospodu. Zbog toga još molim milosrđe vaše krotosti, da nam u ovome ispuniš molbu, da svetome ocu, vaseljenskom patrijarhu Carstvo ti naredi da jednog od moje bratije osveti za arhiepiskopa zemlji našoj, radi osvećenja našeg i pohvale vašeg blagočašća".
    "... učini da po zapovesti tvojega Carstva primim od blaženoga i svetoga oca vaseljenskog patrijarha blagoslov i zapovest ustima i rukom pismeno, da posle ovoga naš arhiepiskop ne dolazi ovamo u Konstantinov grad na posvećenje, nego da se tamo od svojih episkopa posvećuje..."
    Letopisac Teodosije

    SVETI SAVA ZAČETNIK SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
    "... Imenom (Save Nemanjića) počinje i istorija srpske kiževnosti. Do Save kod Srba su, sudeći bar po onome što se sačuvalo, samo prepisivani drugde prevedeni crkvenoslovenski tekstovi. Tek su Sava i krug oko njega stvorili prve među Srbima ponikle literarne sastave, originalne i prevedene. Od njega, dakle, počinje istorija književnog jezika kao izražajnog oruđa književnog stvaranja ...
    Sveti Sava je rodonačelnik pisanja na srpskoslovenskom, ali istovremeno i pisanja na narodnom jeziku i kombinovanja tih dvaju izražajnih sistema u istom tekstu..."
    Pavle Ivić

    SAVA ZAČETNIK NAUČNE MEDICINE
    "Sveti Sava je udario temelje naše naučne medicine. Sa svojim mnogobrojnim učenicima u Hilandaru i Studenici, preveo je mnoga klasična medicinska dela.. .
    Naši ljudi na taj način već u XII veku upoznaju dela besmrtnog Hipokrata i Dioskorida, a zatim Galena, Avicena i drugih medikofarmaceutskih pisaca. To je ujedno i početak naše naučne medicine.
    Osnivač prvih srpskih bolnica (u Hilandaru 1191. i u Studenici 1208.) bio je Sveti Sava. Za obe ove medicinske ustanove napisao je i tipike (propise o uređenju i radu bolnica).
    Sa svojih putovanja po Aziji i Africi Sveti Sava je doneo i razne egzotične lekove iz dalekih zemalja, medikamente dotle nepoznate u našim krajevima ..."
    Jovan Tucakov

    NEMANJINA I SAVINA DELATNOST
    "Nemanjina i Savina delatnost ne označava početak, već samo preokret u srpskoj istoriji, ali preokret od tako dalekosežne važnosti tako da sve ono što je prethodilo doista izgleda samo kao predistorija. Nemanja je udario temelje jedinstvenoj srpskoj feudalnoj državi, u koju su ušle ranije samostalne i polusamostalne oblasti Raška, Zeta, Travunija, Zahumlje. Ta državna tvorevina, koju će njegov sin Stefan Prvovenčani podići na rang kraljevstva, održala se gotovo dva stoleća ...
    Kao što je Nemanja tvorac jedinstvene srpske države, tako je njegov najmlađi sin Sava utemeljivač srpske crkve ...
    Preokret je nastao i u književnosti. Sačuvani spomenici prednemanjićkog doba nemaju nikakvog specifičnog srpskog obeležja, izuzev jezika. Književnost srpske redakcije staroslovenskog jezika postala je srpska u pravom smislu tek u osvit nemanjićke epohe. Njen nastanak najtešnje je povezan sa stvaranjem države i crkve, čak i više od toga: utemeljivači države i crkve i tvorci prvih književnih spisa bili su iste ličnsoti ..."
    Jovan Deretić

    SVETI SAVA U SVESTI NARODA
    "Sava je rano ušao u svest širokih narodnih masa, postao je njihov tumač i zastupnik i jedan od najpopularnijih junaka predanja. U kritičnnm situacijama petvekovnog ropstva našeg naroda, Sveti Sava se poistovetio sa njim, postao otelotvorenje njihovog jedinstva u borbi za slobodu. Nije slučajno spaljivanje Savinih moštiju kao represalija protiv ustanika Srba u Banatu u XVI veku. Savin lik je prešao granicu zemlje i naroda u kome je ponikao i ostavio traga u kulturi i predanju susednih, pa i udaljenih naroda ..."
    Akademik Pavle Savić

    Izbor tekstova: Vanjka Ponjavić | Istorijska čitanka SVETI SAVA | Februar, 1991

    • Moderator
    • 370 postova
    26. јануар 2016. 19.33.11 CET

    BESEDNA REČ O SAVINDANU

    Vaša Svetosti, blagodarimo na Vašem dolasku!

    Dragi prijatelji i sveti oci, uvaženi gosti, braćo i sestre u duhu i veri, časni saplemenici našeg neponovljivog svetitelja — Svetoga Save i njegovog dičnog, sada već devetvekovnog oca — Stefana Nemanje, narečenog Mirotočivi i imenovanog Sveti Simeon, od roda srpskoga Utemeljitelj ... ponajpre — neka nam je svima sretan SAVINDAN, pred kojim u gordosti stojimo, kao pred oltarom našeg etosa i etnosa, naše vere i kreativnog dara, sveukupne srpske slovesnosti!

    Sretna nama Školska slava — Sveti Sava!

    U srpskom rodu postoje dva ljudska bića koja su umom, darom i delom u mnogome skratila put Srbije do Boga i zato su obojica naši svetionici i svetitelji. To su nama Sveti Sava i Sveti knez Lazar. Ako bismo, dodatnim naporom misli i bistrinom pogleda, dalje tragali i gonetali svoje duhovno nebo, uveren sam da bismo ovoj dvojici svetitelja mogli još pridodati dvojicu vidovitih i nadahnutih: pesnika Njegoša i naučnog genija Nikolu Teslu. Ovaj magični kvadrat vrhovnih tvoritelja, darovitih do Božanskih granica ljudske moći i dela, tvori sudbinski temelj srpske supstance i duha, kao i usmerenja našega Bića. To je onaj bitni vid srpskog Logosa, bez kojeg nas nema u sadašnjosti i budućnosti kosmosa i života kao takvoga.

    Sava i Lazar, Njegoš i Tesla — eto žive magije Srpskog Imena!

    Biblijski izrečeno: Ecce Homo!

    Upravo na njima u nama samima, neka je hvala Gospodu!

    Ovo je godina u kojoj obeležavamo devet vekova od rođenja utemeljitelja našeg Roda i ustrojstva naše državnosti Stefana Nemanje, srpskog župana, a imenovanog i Mirotočivi i Sveti Simeon. Njegovim rođenjem i istorijskim delom ustanovljuje se carska i kraljevska loza Nemanjića, koja je Srbiji dala deset vladara — dva kralja i osam careva, kao i prvog srpskog Arhiepiskopa, Svetoga Savu. To jasno zapisuje i naš Miloš Crnjanski: "Kao što se sa dinastijom Nemanjića započinje državna istorija srednjevekovne Srbije, tako da je u narodu postojala svest kao da pre Nemanje države i nije bilo, tako i istorija srpske, srednjevekovne prosvećenosti počinje, isključivo, Svetim Savom, kao da je pre njega i nije bilo". To su, jasno, nada sve — istorijska fakta, ali su tu mnogo bitniji oni suštinski sadržaji i duhovna dela, koja su trajno obeležila istoriju srpskog bića i postojanja.

    Ali da sada usmerimo centralni zrak naše pažnje na sina Stefana Nemanje — Rastka Nemanjića, Svetoga Savu, u kojem celi naš rod dobija Božanski, Isusni dar: ime Svetoga Save poima suštinske atribute samopregora, dara, plemenitosti i učenosti, verske istrajnosti, mnoštva ljudskih vrlina, bistrine uma i diplomatskog umeća, naučnog znanja, smisla za državnost i spremnost na žrtvu.

    Za sve Srbe, Sveti Sava je suštost svetosti, vrh udivlenija i Božanskog Blagoslova, otvorenost Ljubavi za veru i rod, temeljnik srpskog Logosa i osa–vertikala postojanja.

    Stožerni ujedinitelj Srpstva jedino je — Svetosavlje.

    Put Svetog Save, od dobrovoljnog atoskog monaha do našeg Svetitelja sadrži u sebi brojne atribute i istrajno pregalaštvo svetskog putnika i hodočasnika, prvog srpskog vidara i pesnika, diplomatskog ujedinitelja posvađane braće i celih zemalja, duhovnog oplemenitelja sopstvenog oca, strogog župana i vladara Stefana Nemanje, kao i starijeg brata Stefana Prvovenčanog i brata Vukana, te konačno — inicijalnog obnovitelja našeg večnog Hilandara.

    Rečju, Sava Nemanjić je sveti otac svih Srba i puna mera njihove vanvremenske ljudskosti.

    Još u njegovom vremenu, u prvoj polovini XIII veka, naš učeni Domentijan ga vidi i naziva "ispitivač istine i samovidac dela svetskih", "svesvetska truba" ili pak "stan samoga Gospoda", kao i "dostojni sabesednik svetim apostolima i mučenicima", ali i — nada sve — "otac otaca otačastva svoga". Ima li svetlijih, težih i visočijih epiteta — za jednoga jedinog čoveka? Rečeno ovo i zapisano u XIII veku, tako je ostalo i više od osam vekova, do dan danas.

    U našem vremenu, Miloš Crnjanski je (zacelo, ne samo u svoje ime!) jednodušno iskazao: "Savina legenda i Savino delo... ostaće najveličanstvenije i najuzvišenije što nam se rađalo, kroz tamu vekova, na gorkom tlu Balkana, da nas svojim zracima iz prošlosti uvek obasjava". I još nas on upozorava: "Danas, kada je slika sveta i kad su vremena sasvim druga, Savina legenda dobiće nov značaj, a njegova proslava nov smisao i nove crte tumačenja".

    Naprosto, reč je o tome da je, u primeru Svetoga Save, njegovo delo — prirodno i samerljivo — bez ostatka ušlo u legendu i ostalo da traje, da živo i radosno zrači. Tačnije, da tumači i svedoči suštinski duh celog jednog naroda — srpskog.

    U tom kontekstu i idiomu, ovo Miloševo danas, u našem vremenu ima još bolniji zvuk i posve tragičan, sudbinski prizvuk!

    A ona Savina vremena, gotovo biblijska... kada je legenda i vera u jedinstvenog Isusa, za mnoge, bila tako reći "na dohvat ruke", uveliko živa i delatna, u ovom našem "danas" istanjila su se, iskrivila i dala na zlo, u vidu mnoštva ličnih nedaća, ali i sudbinskog loma i neizvesnosti mnogih naroda, a usud srpskog roda (po ko zna već koji put u veku) opet prima na sebe golgotski znamen i krst. Zato je i ova moja današnja Besedna reč, umesto pohvale i Slova ljubve, naprosto tek žalobna Molitva jednog pesnika (srpskog i kosmičkog) i grešnog dijaka, Adama. Onog koji mora neprestano da pita.

    Ko smo mi danas, šta smo i šta bismo morali biti?

    Šta sanjamo, kako živimo, kuda putujemo?

    I u kojoj meri smo odista svesni da nas, u istorijskom i sudbinskom smislu, dostojanstveno i mirno, posmatraju i one najsvetije srpske oči, oči Svetosavlja.

    U času kada nas, krvavo i možda nepovratno, deo Evrope izgoni sa Kosova i Metohije, kada nam zatamnjuju i spaljuju naše tamošnje svetinje, ognjišta i kućne pragove, vekovne posede i tapije, naša istorijska prava i svetu tradiciju... od nas oni — istovremeno — očekuju i zahtevaju punu saglasnost i saradnju, naš jadni i bestidni pristanak na njihov nepočin, zločin i varvarstvo. A sve to... u ime neke puke "tolerancije i poštovanja ljudskih prava", kao da to i srpskom narodu ne treba obezbediti i garantovati? Svečarski nas zovu danas u taj isti deo Evrope, a na delu nam se izruguju do cinizma i poništavaju nam duhovni temelj i istorijsko-geografsku rodnu osnovu, tle srpskog bića.

    Svedoci smo, avaj, da nas u najnovije vreme, posredno i neposredno, manipulativno vešto, sve više otuđuju i od najblistavijeg, najsrpskijeg pesnika našeg roda i jezika — Petra II Petrovića Njegoša, taman valjda "u počast" velike dvestogodišnjice od njegovog rođenja, a kome su (pre više decenija) razorili i zavetnu grobnu kapelu, uvrh Lovćena.

    Eto, sve to vide i pamte oči Svetoga Save, ove iste koje ljubopitljivo i mirno prate i svakoga od nas, u ovoj svečanoj sali, danas, u Domu srpskih pisaca — u Francuskoj 7, Beograd.

    Podignimo samo pogled i obratimo pažnju na Savin pogled: ni da trepnu — te oči od nas mnogo očekuju, mole i preklinju, ište istinu i dar, posvećenost veri, časti i duhu Svetosavlja.

    Istovremeno, one su i živi vid našega Gospoda, danas i ovde.

    (Beseda na Svetosavskoj akademiji u Udruženju književnika Srbije, 25. januara 2014.)

     


    Poslednja izmena: 26. јануар 2016. 19.36.02 CET"