Forumi » FlerTual

Virtuelni flert Rudija Stupara

    • Moderator
    • 592 postova
    03. фебруар 2016. 22.04.04 CET

    Virtuelni flert Rudija Stupara

    Autor: Vladislava Gordić Petković

     

     Čemu književne nagrade u oskudna vremena, upitao bi neki dežurni naricatelj - onaj suviše učestao oblik života koji se iz malolitražnih kreativnih pogona seli u malotiražne novine, pa na promajno puste blogove. Naricatelji vas uveravaju da je najteže na svetu propitivati sebe i druge o smislu svega postojećeg; oni misle onda kad treba da čine; oni blogozofiraju i kontempliraju onda kad treba ustati, umiti se i glasati. Naricatelje odlikuje karikaturalno shvatanje manjinske pripadnosti: ako ipak ustanu i umiju se, glasaće za autsajdera, jer tako ostaju usamljeni, uglađeni i bezbedno udaljeni od odgovornosti. Oni podupiru ono što je uzaludno, uvereni da većinsko može da bude samo i jedino prostačko.

    Većinsko je, ruku na srce, izuzetno retko sinonim za elitno. Mediji ionako ne postoje zbog kulture, već zbog senzacija na ivici bezobrazluka; Internet nije izmišljan zarad hipertekstualnog eksperimenta, već zarad hipermarketske prodaje golotinje svih boja i dezena. Jutjubovi i majspejsovi služe kao odvodna cev informatičke civilizacije. Ali nije tačno da niko više ne čita, kao što nije tačno da se niko ne grozi snimaka pekare u plamenu, pevaljke u gimnaziji i drugog flekavog veša sa virtuelnih štrikova. Onaj ko veruje da su umetničke lepote zauvek uzmakle pred prizorima zla i prostote odustao je od sna o elitnoj većini - od sna koji jedino i može fine duše u bezdanu zla i prostote da sačuva normalnima.
    Da li su književne nagrade pitanje većine, i kakve to većine, nebitno je u trenutku kad se izabrano delo ovako čudesno, a opet nenamerno i nenametljivo, poklopi sa metaforama svakodnevice. "Roman omnibus" Dragana Velikića "Ruski prozor", ovenčan NIN-ovom nagradom, jeste alegorija ličnog i političkog izbora, i alegorija identiteta, koliko pojedinačnog toliko i nacionalnog; priča o generacijskom angstu i kanceroznoj političkoj stagnaciji; saga bez borbe i odiseja sa više zastranjivanja nego lutanja. O naslovu romana kao uzgrednoj najavi odbitaka od duše i dohotka koji nam se pakosno smeše - da ne govorimo...
    "Ruski prozor" mogao bi biti i postmoderni triptih - narativna kompozicija koja samu sebe podriva, sačinjena od zaboravljenih i neadaptibilnih fragmenata, samo slučajno povezanih istim junakom i različitim motivima. Središnji deo triptiha uvek je onaj ključni - druga dva koji ga uokviruju tek ilustruju, osnažuju, komentarišu. Upravo stoga Velikićev roman podseća na malo čitanu Hemingvejevu priču "Švajcarskoj u čast". Hemingvejev kratki prozni triptih opisuje trojicu Amerikanaca kojima je zajedničko samo to što čekaju Simplon Orijent ekspres koji kasni sat vremena, i to što im se ništa ne dešava - sem bezuspešnog pokušaja ubistva vremena. Kako ubiti tih užasnih sat vremena u staničnom restoranu, besprekorno čistom i savršeno bezličnom? Pa, pokušajem flerta; svaki od njih pokušava da odvede konobaricu - jedan na seks, drugi na ples, treći na piće. Viler, Džonson i Haris čekaju u Montreu, Veveju i Teriteu, i sva trojica se vraćaju u Ameriku koja im, preobraženima, više i nije domovina. Da li je njihov kontakt sa konobaricama bilo kakav pokušaj komunikacije, loše skriven strah od povratka u tuđinu, ili hladna i dokona igra sa ženskim očekivanjima?
    Velikićev junak Rudi Stupar deli sa Hemingvejevim Amerikancima odocnele vozove, problematičnu geografiju, problematičnu ljubavnu istoriju, problematičnu ekonomiju pripadnosti. Orijent ekspres pojaviće se i u teksturi Velikićevog romana kao slučajna šara: kao monogram sa srebrne kašike koju deda Rudijevog znanca, otpravnik vozova u Sićevu, nalazi kraj pruge. To prikupljanje ostataka protutnjalih života nije ni bizarno ni usiljeno: kao što je Hemingvejeva prva supruga u jednom nesretnom presedanju izgubila kofer sa njegovim rukopisima, tako je i Rudi Stupar, večiti epizodista, gotovo uzgred prisustvovao važnim detaljima tuđih istorija.
    Rudi Stupar karijeru počinje kao šetač nepokretnih, a okončava je kao perač mrtvaca: sve ono između su razne "uslužne delatnosti" koje su sa počecima iseljavanja iz Srbije prestali biti bizarni fragmenti američkog sna, a postali detalji evropskog košmara. Velikićeva knjiga je neka vrsta "minus biografije": Rudijevi virtuelni identiteti (nedokazanog glumca, pisca, ljubavnika) jesu autentično proživljeni životi, a ne neostvareni projekti i virtuelni flertovi. Kišovsko-krležijanski gordi parazit, mobilni Oblomov, defanzivni Rastinjak, Narcis posvećen zapisivanju tuđih priča (nepokretnog dirigenta Danijela i slavne glumice Marije), Tristan sa bezbroj faličnih Izoldi, svoje virtuelne identitete oblikuje prema gradovima, bila to vojvođanska varoš, Beograd, "srpska Kazablanka" Budimpešta, Hamburg ili Minhen. Možda je Rudijeva sudbina nalik hipertekstualnom tkanju u kome se protagonista kreće rukavcima ili sporednim puteljcima, od linka do linka, naivno uveren da može da premreži beskraj. Prividno mlak i škrt na rečima, junak omnibusa rešen je da pročešlja mapu mogućnosti. Ovaj prozni ep o apatridu ima i digresije, i retardacije, i spektre glasova koji se u poslednjem poglavlju utrkuju da izbrbljaju lažne tajne i prividne razrešnice Rudijeve sudbine.
    A onda, Velikić je Hemingveju bliže nego što bi se smelo reći satiričnom spremnošću da projektuje mapu intelektualne elite, i fine i nadobudne i naricateljske, ne štedeći ni sebe i ne žaleći truda na komične (auto)portrete. Vidimo sliku srpske izgubljene generacije koja je, silom okolnosti, naterana da sliku Budimpešte - građanske, uglađene! - formatira kao košmar. Jer, mađarska prestonica je jedna velika čekaonica za hemingvejevske vozove koji kasne i ne dolaze, a tako bi lepo mogli da odvedu u Ameriku, samo da je sreće...