Dečija žudnja da se poraste i izjednači u pravima i mogućnostima sa odraslima
predmet je Andrićevih promišljanja.
Govoreći kako mu često iskrsnu u sećanju lica odraslih kakva su mu ostala u
sećanju iz ranog detinjstva, autor Znakova pored puta skreće pažnju na
večitu dečiju želju da se izjednače sa ljudima od titula, jer je sav dečiji i život
samo nevešta petljavina, praćena željom da porastemo i postanemo "veliki".
"Mali ljudi koje mi nazivamo deca" - kaže Ivo Andrić- "imaju svoje velike bolove
i duge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju, upravo, gube
iz vida. A kad bismo mogli sa se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu
osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole,
pod tim uglom, ti bolovi i patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost".
Koliko odrasli nisu u stanju da osete suptilnost dečije duše, želje a da se dete
shvati i ne opterećuje traumama koje ruše predstavu o lepoti i čaroliji sveta.
O vaspitanju sticanom u detinjstvu Andrić je pisao: "Nas su učili u detinjstvu
kako se dočekuje i prima život i sve ono što on donosi i nameće, kako se čovek
održava u životu, izbegavajući nemir duha i tela, i sve razlike i štete, kako se
podnosi bolest i svako zlo i, najzad, kako se došekuje smrt kojom svaki život
završava.
Dakle, čitav jedan defanzivan sistem!
" Konfrontirajući takvom obliku vaspitanja svoje shvatanje edukacije,
Andrić kaže: " Vaspitanjem bi trebalo od samog početka suzbijati u detetu
to bolesno osećanje krivice, a ponekad mi se čini da bi takve ljude trebalo
kažnjavati upravo zbog njihovih uobraženih grehova i prestupa..."
Svestan koliko svako dete staje osećanje krivice, on svoje razumevanje
ovog problema prenosi na urazumljivanje odraslih da decu ne opterećuju
ovim osećanjem, jer ih satiru strepnjom i strahom.