Ne daj se Zvoncice, ne daj se godinama moja Zvoncice.
Drugačijim chaterima i navikama,
još ti je soba topla, prijatan razgovor
.. a razne ...tastature...
Imala si više ukusa od mnogih
tvoja soba... divota
Gazda ti je dzavo,
ali ti... uvek si se razlikovala,
po boji teskstova svojih chatera, po osmesima,
pratila si sve od jutra do sljedećeg jutra
i rušila samo one dosadne, terane jesenjim vetrom
kao list niz neku Beogradsku padinu.
U večernjem sam odelu, i opkoljen opovima..
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Zvoncice naša...
Dugo smo pripremali sva ova poznanstva
dok jednom, skoro slučajno, uz usijanu tastaturu i sa svega nekoliko pravih reči, loše prikrivena želja
ne dovede do razmene telefona
...carice i plemkinjo nasa...
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lepi trenutci nostalgije, ljubavi i nase klupice u parku iza Metropola,
legendarne zajedničke pricaonice..
i memoserva, ako me neko trazi...
Ne daj se Zvoncice,
Evo me, ustajem, tek da promenim skriptu,
da li je to nepristojno u ovakvom času, Professional, Achilles, Camel Master, PMei,
Meni je ipak najdraži početak...
a raspolažem s jos milion nežnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti,
koja nas, nekim novim bojama
vodi da idemo dalje... i uvek, idemo dalje
Ne daj se Zvoncice.
Znam da ce još biti mladosti,
blesave i vrludave... sa tobom ćemo ostati mladi...
Ako svi ostali ostare, naša će im mladost teeeško pasti,
a bićemo uvek mi u pravu, jer smo zajedno na ovoj divnoj obali, koju su mnogi napustili i predali bezvoljno
A ponovo sija sunce,
kao što vec sija u mislima svih zaljubljenih srca,
i nebo od svile, udaljeni glasovi koji se mešaju, glas voljenog bića, prijatelja, roda, brata ...
i dok si tu sa nama.. nisu važne kise
nestale svetlastom belinom ... jos malo price...
Ne daj se Zvoncice...naša
NAPISAO CHUPKO CHPAVI
Ne daj se Zvoncice, ne daj se godinama moja Zvoncice.
Drugačijim chaterima i navikama,
još ti je soba topla, prijatan razgovor
.. a razne ...tastature...
Imala si više ukusa od mnogih
tvoja soba... divota
Gazda ti je dzavo,
ali ti... uvek si se razlikovala,
po boji teskstova svojih chatera, po osmesima,
pratila si sve od jutra do sljedećeg jutra
i rušila samo one dosadne, terane jesenjim vetrom
kao list niz neku Beogradsku padinu.
U večernjem sam odelu, i opkoljen opovima..
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Zvoncice naša...
Dugo smo pripremali sva ova poznanstva
dok jednom, skoro slučajno, uz usijanu tastaturu i sa svega nekoliko pravih reči, loše prikrivena želja
ne dovede do razmene telefona
...carice i plemkinjo nasa...
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lepi trenutci nostalgije, ljubavi i nase klupice u parku iza Metropola,
legendarne zajedničke pricaonice..
i memoserva, ako me neko trazi...
Ne daj se Zvoncice,
Evo me, ustajem, tek da promenim skriptu,
da li je to nepristojno u ovakvom času, Professional, Achilles, Camel Master, PMei,
Meni je ipak najdraži početak...
a raspolažem s jos milion nežnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti,
koja nas, nekim novim bojama
vodi da idemo dalje... i uvek, idemo dalje
Ne daj se Zvoncice.
Znam da ce još biti mladosti,
blesave i vrludave... sa tobom ćemo ostati mladi...
Ako svi ostali ostare, naša će im mladost teeeško pasti,
a bićemo uvek mi u pravu, jer smo zajedno na ovoj divnoj obali, koju su mnogi napustili i predali bezvoljno
A ponovo sija sunce,
kao što vec sija u mislima svih zaljubljenih srca,
i nebo od svile, udaljeni glasovi koji se mešaju, glas voljenog bića, prijatelja, roda, brata ...
i dok si tu sa nama.. nisu važne kise
nestale svetlastom belinom ... jos malo price...
Ne daj se Zvoncice...naša
NAPISAO CHUPKO CHPAVI