Blogovi

User's Tags

maja hoffmann 's Entries

1 blog
  • 11 Jan 2014
      Demokratija Amero- Indijanaca   U današnje vreme neki američki Indijanci sebe nazivaju Indijancima, dok drugi ne vole tu reč. Njihov glavni prigovor je da reč “ Indijanac ” skriva pravu raznolikost, i prava imena, veoma različitih kultura. Međutim, potrebna je neka opšta kategorija koja bi se mogla suprostaviti belcima ”, “ Evropljanima ”, “ osvajačima ”. Stoga je neophodno koristiti termine “ domorodački Amerikanci ”, “ Amero-Indijanci ”, i prideve “ domorodački ” i “ urođenički ”. Primedbe, kako semantičke tako i političke, mogu se staviti svakom od njih. Radi boljeg razumevanja i tumačenja događaja, korišćenje ovih “ opterećenih ” reči je neizostavno. Prvi kolonisti Amerike, tj. prvi ljudi ili zajednice koje su naseljavale Novi svet susreli su se, između ostalih plemena i sa Irokezima. Irokezi su predstavljali jednu od intelektualno najnaprednijih indijanskih zajednica severno od Meksika; bila je to velika i moćna konfederacija naroda koji su poštovali kao jednog od svojih najuticajnijih učitelja - mudrog i blagog čoveka po imenu Hijavata, koji im je mnogo godina ranije propovedao opšti mir, bratstvo i ravnopravnost svih ljudi i kraj mučenja i ubijanja. Štaviše, u strukturi svoje političke organizacije i običaja, kao i u institucijama svakodnevnog života oni su još uvek sledili ideale bratstva i jednakosti čije je temelje postavio Hijavata i zasnivali mnoge od svojih plemenskih odnosa na miroljubivim moralnim normama kojima ih je on učio. Ali svet njihovih neprijatelja, domorodaca kao i belaca, nije to primećivao. Nisu nikad čuli i znali za Hijavatu i njegovu filozofiju pa su zato urezivali u svoje pamćenje iznenadni ratni poklič i užasna, izobličena lica Irokeza u ratu.1 Ipak, nekolicina belaca sa većom sposobnošću poimanja i većom znatiželjom primetila je neobično zanimljive stvari vezane za Irokeze. Ove odlike prvi su primetili oni ljudi koji su sa Irokezima imali posla za vreme mira, trgovci koji su bili dočekivani gostoljubivom dobrodošlicom u selima pored reka i na šumovitim obalama jezera centralnog Njujorka, kao i kolonijalne vlasti koje su držale većanja sa njihovim vođama na svečanim pregovorima u Olbeniju. Sačemi, kako su zvali svoje vrhovne poglavice, često su bili mudri ljudi koji su ostavljali snažan utisak, sposobni za inteligentno razmišljanje, sa dubokom logikom, inteligencijom i govorničkim darom koji nosi i ubeđuje. Mnogi belci, koji su te iste intelektualne kvalitete primetili i kod nižih poglavica i stanovnika naselja koja su posećivali za vreme mira, zvali su ih “ jakim misliocima ” i opisivali kao znatno inteligentnije i misaonije nego što im je to priznavalo javno   mnjenje. Ponekad bi tragovi ovakvog mišljenja manjine nailazili put do štampe. Jedan rani francuski istoričar Severne Amerike po imenu Bakevil de la Poteri, pozivajući se na iskaze francuskih činovnika koji su se sastali sa vođama Irokeza na mirovnim većima napisao je : “ Kada se u Francuskoj govori o Irokezima, pogrešno se smatra da su oni samo obični varvari...njihov pravi karakter jako se razlikuje; oni su najokrutniji i najstrašniji narod u Severnoj Americi, a istovremeno tako razboriti i pronicljivi kako se samo može zamisliti ” .   Jedan drugi pisac, Kadvalader Kolden, koji je pisao istoriju Irokeza u Njujorku 1727. godine, na osnovu zapisnika i izveštaja sa pregovora između Britanaca i Irokeza u Olbeniju, hvalio je Indijance kao darovite govornike i svoje čitaoce obaveštavao da su “ Pet Naroda jadni varvari, u najmračnijem neznanju, a ipak kroz ove tamne oblake probija sjajna i plemenita obdarenost ”.   Oni koji su se ozbiljno potrudili da prouče Irokeze otkrili su da se njihove intelektualne sposobnosti upadljivo iskazuju u nekim visoko razvijenim običajima i institucijama, od kojih osobito dve ukazuju na inteligenciju daleko iznad one na koju se nailazi kod primitivnih varvara. Mada nisu imali pisanog jezika, Irokezi su stvorili efikasnu zamenu u obliku obojenih kuglica nazvanih “ vampum ”, napravljenih od školjki i nanizanih u niske ili pojaseve različitih dezena i sa simbolima koji su imali određeno značenje. Irokezi su pravili i poklanjali vampum pojaseve da bi označili sklapanje saveza i ugovora ili obeležili značajne odluke i događaje.   Irokezi su pojaseve i niske, napravljene ponekad i od hiljadu kuglica, koristili kao “ podsetnike “, poverene Čuvaru Vampuma, koji je umeo sa   njih da “ čita ” i kad god je bilo potrebno - podseća narod na događaje iz prošlosti označene različitim školjkama.   Još važniji bio je vanredno razvijen moralni i politički sistem koji se provlačio kroz ceo život Irokeza i koga ne bi mogao da stvori, a ni da održava neki nerazumni narod. Irokeze je činilo pet posebnih plemena ili naroda, Mohauk, Oneida, Onondaga, Kajuga i Seneka, ujedinjenih u savez ili konfederaciju koja je funkcionisala prema uvedenim zakonima. U veku monarhija i apsolutizma u Evropi, osnovni zakon Indijanaca bio je baziran na principima individualne slobode i vladavine uz saglasnost onih nad kojima se vlada, nešto što nisu imali ni sami belci. “ Svaki narod,” pisao je Kolden 1727.godine, “ sam je za sebe samostalna Republika, u kojoj sve Javne Poslove Rata i Mira vode Sačemi ili starci, koji su svoj autoritet stekli, i vlast u potpunosti dobili na osnovu Mišljenja koje ostali deo Naroda ima o njihovoj Mudrosti i Integritetu. Oni nikada ne sprovode svoje odluke Prinudom i Silom nametnutom bilo kom od svojih ljudi. Čast i Poštovanje njihova su glavna Nagrada, kao što su Sramota i Prezir njihova Kazna ”.   Tako jedinstvena organizacija domorodaca bazirana na plemenskim principima republikanstva i demokratije konačno je podstakla interesovanje mnogih kolonijalnih vođa, uključujući i Bendžamina Frenklina. Nekoliko trgovaca i činovnika koji su zadobili prijateljstvo i poverenje Indijanaca uspeli su da nam ostave detalje očevidaca o načinu na koji je Savez funkcionisao. Pričali su o sačemima koje je svaki narod slao u savezni savet čiji su svečani sastanci održavani u dugačkoj, korom drveća prekrivenoj kući u zemlji Onondaga; nakon dugih diskusija u kojima je glas svakog od pet naroda imao istu težinu, savet je donosio odluke obavezne za sve Irokeze. Pored toga, bilo je izveštaja sa opisom komplikovane podele svakog od ovih naroda u grupe i klanove, koji su rasli u obliku piramide i prenosili vlast i moć od dna ka vrhu, kao i drugih opisa koji su davali da se nasluti neobično jaka politička uloga žena. Ali tek posle Američke revolucije kada je ratnička moć Irokeza bila slomljena, beli ljudi su mogli bezbedno da žive i da osnovama i složenosti irokeške civilizacije posvete više od površne pažnje; njihova pažnja se sve više okretala prema najinteresantnijem pitanju: kada i kako je ovaj narod starosedelaca formirao svoj Savez koji predstavlja događaj koji ih je očigledno na putu političke organizacije odveo dalje od drugih Indijanaca severno od Asteka?   U prvoj polovini devetnaestog veka mladi Irokezi koji su se obrazovali u školama belaca, godinama su pokušavali da na ovo pitanje daju odgovor. Tradicionalno irokesko učenje im je prenošeno iz generacije u generaciju i bili su sigurni da poseduju informacije koje su beli ljudi želeli. Međutim, kada su probali da ih prenesu, um belaca nije mogao da shvati   zato što su Irokezi govorili slikovito i u metaforama i na mitski način o onim vremenima kada im je dobri i mudri čovek Hijavata doneo veliki idealizam. U drugoj četvrtini devetnaestog veka, Henri R. Skulkroft, jedan od ranih američkih etnologa, sakupio je i objavio neke od irokeskih legendi. U njima je Hijavatu identifikovao kao najvećeg od svih irokeskih bogova, “ Gospodara života ” i pritom otišao još dalje dovodeći istog boga u vezu sa glavnim božanstvom Čipeva Indijanaca, naroda koji je govorio algonkinskim jezikom. Skulkroft je završio svoje delo nekritički nazivajući Hijavatu božanstvom Čipeva. Grešku je još više komplikovao H. V. Longfelou koji je fasciniran Skulkroftovim legendama Čipeva, na njima bazirao svoju čuvenu indijansku poemu i 1855. godine ime Hijavate učinio poznatim širom sveta, dajući mu, kao romansiranom heroju Čipeva Indijanaca, književnu besmrtnost.     nastaviće se...                     1 Elvin M. Džozefi, Jr., Poglavice patrioti, Beograd 2003, 13-14.  
    10303 Objavio/la maja hoffmann
  •   Demokratija Amero- Indijanaca   U današnje vreme neki američki Indijanci sebe nazivaju Indijancima, dok drugi ne vole tu reč. Njihov glavni prigovor je da reč “ Indijanac ” skriva pravu raznolikost, i prava imena, veoma različitih kultura. Međutim, potrebna je neka opšta kategorija koja bi se mogla suprostaviti belcima ”, “ Evropljanima ”, “ osvajačima ”. Stoga je neophodno koristiti termine “ domorodački Amerikanci ”, “ Amero-Indijanci ”, i prideve “ domorodački ” i “ urođenički ”. Primedbe, kako semantičke tako i političke, mogu se staviti svakom od njih. Radi boljeg razumevanja i tumačenja događaja, korišćenje ovih “ opterećenih ” reči je neizostavno. Prvi kolonisti Amerike, tj. prvi ljudi ili zajednice koje su naseljavale Novi svet susreli su se, između ostalih plemena i sa Irokezima. Irokezi su predstavljali jednu od intelektualno najnaprednijih indijanskih zajednica severno od Meksika; bila je to velika i moćna konfederacija naroda koji su poštovali kao jednog od svojih najuticajnijih učitelja - mudrog i blagog čoveka po imenu Hijavata, koji im je mnogo godina ranije propovedao opšti mir, bratstvo i ravnopravnost svih ljudi i kraj mučenja i ubijanja. Štaviše, u strukturi svoje političke organizacije i običaja, kao i u institucijama svakodnevnog života oni su još uvek sledili ideale bratstva i jednakosti čije je temelje postavio Hijavata i zasnivali mnoge od svojih plemenskih odnosa na miroljubivim moralnim normama kojima ih je on učio. Ali svet njihovih neprijatelja, domorodaca kao i belaca, nije to primećivao. Nisu nikad čuli i znali za Hijavatu i njegovu filozofiju pa su zato urezivali u svoje pamćenje iznenadni ratni poklič i užasna, izobličena lica Irokeza u ratu.1 Ipak, nekolicina belaca sa većom sposobnošću poimanja i većom znatiželjom primetila je neobično zanimljive stvari vezane za Irokeze. Ove odlike prvi su primetili oni ljudi koji su sa Irokezima imali posla za vreme mira, trgovci koji su bili dočekivani gostoljubivom dobrodošlicom u selima pored reka i na šumovitim obalama jezera centralnog Njujorka, kao i kolonijalne vlasti koje su držale većanja sa njihovim vođama na svečanim pregovorima u Olbeniju. Sačemi, kako su zvali svoje vrhovne poglavice, često su bili mudri ljudi koji su ostavljali snažan utisak, sposobni za inteligentno razmišljanje, sa dubokom logikom, inteligencijom i govorničkim darom koji nosi i ubeđuje. Mnogi belci, koji su te iste intelektualne kvalitete primetili i kod nižih poglavica i stanovnika naselja koja su posećivali za vreme mira, zvali su ih “ jakim misliocima ” i opisivali kao znatno inteligentnije i misaonije nego što im je to priznavalo javno   mnjenje. Ponekad bi tragovi ovakvog mišljenja manjine nailazili put do štampe. Jedan rani francuski istoričar Severne Amerike po imenu Bakevil de la Poteri, pozivajući se na iskaze francuskih činovnika koji su se sastali sa vođama Irokeza na mirovnim većima napisao je : “ Kada se u Francuskoj govori o Irokezima, pogrešno se smatra da su oni samo obični varvari...njihov pravi karakter jako se razlikuje; oni su najokrutniji i najstrašniji narod u Severnoj Americi, a istovremeno tako razboriti i pronicljivi kako se samo može zamisliti ” .   Jedan drugi pisac, Kadvalader Kolden, koji je pisao istoriju Irokeza u Njujorku 1727. godine, na osnovu zapisnika i izveštaja sa pregovora između Britanaca i Irokeza u Olbeniju, hvalio je Indijance kao darovite govornike i svoje čitaoce obaveštavao da su “ Pet Naroda jadni varvari, u najmračnijem neznanju, a ipak kroz ove tamne oblake probija sjajna i plemenita obdarenost ”.   Oni koji su se ozbiljno potrudili da prouče Irokeze otkrili su da se njihove intelektualne sposobnosti upadljivo iskazuju u nekim visoko razvijenim običajima i institucijama, od kojih osobito dve ukazuju na inteligenciju daleko iznad one na koju se nailazi kod primitivnih varvara. Mada nisu imali pisanog jezika, Irokezi su stvorili efikasnu zamenu u obliku obojenih kuglica nazvanih “ vampum ”, napravljenih od školjki i nanizanih u niske ili pojaseve različitih dezena i sa simbolima koji su imali određeno značenje. Irokezi su pravili i poklanjali vampum pojaseve da bi označili sklapanje saveza i ugovora ili obeležili značajne odluke i događaje.   Irokezi su pojaseve i niske, napravljene ponekad i od hiljadu kuglica, koristili kao “ podsetnike “, poverene Čuvaru Vampuma, koji je umeo sa   njih da “ čita ” i kad god je bilo potrebno - podseća narod na događaje iz prošlosti označene različitim školjkama.   Još važniji bio je vanredno razvijen moralni i politički sistem koji se provlačio kroz ceo život Irokeza i koga ne bi mogao da stvori, a ni da održava neki nerazumni narod. Irokeze je činilo pet posebnih plemena ili naroda, Mohauk, Oneida, Onondaga, Kajuga i Seneka, ujedinjenih u savez ili konfederaciju koja je funkcionisala prema uvedenim zakonima. U veku monarhija i apsolutizma u Evropi, osnovni zakon Indijanaca bio je baziran na principima individualne slobode i vladavine uz saglasnost onih nad kojima se vlada, nešto što nisu imali ni sami belci. “ Svaki narod,” pisao je Kolden 1727.godine, “ sam je za sebe samostalna Republika, u kojoj sve Javne Poslove Rata i Mira vode Sačemi ili starci, koji su svoj autoritet stekli, i vlast u potpunosti dobili na osnovu Mišljenja koje ostali deo Naroda ima o njihovoj Mudrosti i Integritetu. Oni nikada ne sprovode svoje odluke Prinudom i Silom nametnutom bilo kom od svojih ljudi. Čast i Poštovanje njihova su glavna Nagrada, kao što su Sramota i Prezir njihova Kazna ”.   Tako jedinstvena organizacija domorodaca bazirana na plemenskim principima republikanstva i demokratije konačno je podstakla interesovanje mnogih kolonijalnih vođa, uključujući i Bendžamina Frenklina. Nekoliko trgovaca i činovnika koji su zadobili prijateljstvo i poverenje Indijanaca uspeli su da nam ostave detalje očevidaca o načinu na koji je Savez funkcionisao. Pričali su o sačemima koje je svaki narod slao u savezni savet čiji su svečani sastanci održavani u dugačkoj, korom drveća prekrivenoj kući u zemlji Onondaga; nakon dugih diskusija u kojima je glas svakog od pet naroda imao istu težinu, savet je donosio odluke obavezne za sve Irokeze. Pored toga, bilo je izveštaja sa opisom komplikovane podele svakog od ovih naroda u grupe i klanove, koji su rasli u obliku piramide i prenosili vlast i moć od dna ka vrhu, kao i drugih opisa koji su davali da se nasluti neobično jaka politička uloga žena. Ali tek posle Američke revolucije kada je ratnička moć Irokeza bila slomljena, beli ljudi su mogli bezbedno da žive i da osnovama i složenosti irokeške civilizacije posvete više od površne pažnje; njihova pažnja se sve više okretala prema najinteresantnijem pitanju: kada i kako je ovaj narod starosedelaca formirao svoj Savez koji predstavlja događaj koji ih je očigledno na putu političke organizacije odveo dalje od drugih Indijanaca severno od Asteka?   U prvoj polovini devetnaestog veka mladi Irokezi koji su se obrazovali u školama belaca, godinama su pokušavali da na ovo pitanje daju odgovor. Tradicionalno irokesko učenje im je prenošeno iz generacije u generaciju i bili su sigurni da poseduju informacije koje su beli ljudi želeli. Međutim, kada su probali da ih prenesu, um belaca nije mogao da shvati   zato što su Irokezi govorili slikovito i u metaforama i na mitski način o onim vremenima kada im je dobri i mudri čovek Hijavata doneo veliki idealizam. U drugoj četvrtini devetnaestog veka, Henri R. Skulkroft, jedan od ranih američkih etnologa, sakupio je i objavio neke od irokeskih legendi. U njima je Hijavatu identifikovao kao najvećeg od svih irokeskih bogova, “ Gospodara života ” i pritom otišao još dalje dovodeći istog boga u vezu sa glavnim božanstvom Čipeva Indijanaca, naroda koji je govorio algonkinskim jezikom. Skulkroft je završio svoje delo nekritički nazivajući Hijavatu božanstvom Čipeva. Grešku je još više komplikovao H. V. Longfelou koji je fasciniran Skulkroftovim legendama Čipeva, na njima bazirao svoju čuvenu indijansku poemu i 1855. godine ime Hijavate učinio poznatim širom sveta, dajući mu, kao romansiranom heroju Čipeva Indijanaca, književnu besmrtnost.     nastaviće se...                     1 Elvin M. Džozefi, Jr., Poglavice patrioti, Beograd 2003, 13-14.  
    Jan 11, 2014 10303