Blogovi

User's Tags

D Boyanna 's Entries

3 blogs
  • 01 Jul 2015
    Nervozno kopam po torbi, tražim ključeve od vrata u zgradu. Glupi interfon! Dok trčim uz stepenice kreću mi suze na oči! Uzimam ključeve i jedva otključavam ulazna vrata. Bacam torbu, trčim u wc. Ooooolaaaaaakšaaanjeee! Izlazim kao stondirana iz wc-a, češem se po glavi, gledam kakav sam nered napravila po kući. Jedanaest je sati. Zbog veoma malo gužve u gradu stigla sam sasvim opušteno do toaleta. Ne, uopšte mi se nije žurilo. Već je sreda, majku mu, sutra imam veoma važan ispit. Bojana, sedi da učiš! Ne! Prvo moram da se istuširam... Nakon hladnog tuša na vrele julske dane odlučujem da napravim nešto da jedem. Pržim belo meso, pravim salatu, dresing, stavljam sve u činiju, mešam, palim TV i sedam da jedem. Nakon što sam odgledala seriju, puštam muziku i počinjem da sređujem sto kako bih sela da učim. Posle nekog vremena sedam da učim, to izgleda ovako: stavljam sveske ispred sebe, sve olovke koje su mi potrebne, telefon proveravam da vidim da mi neko slučajno nije postavio nešto na timeline na volimo.net, otvaram knjigu i DRRRRRRRRRRR!!!! Ne! Ne! NE! Komšije su ponovo uzele da renoviraju stan koji se naravno nalazi sprat iznad mog! Zaboravih da napomenem da je jul, sredina ispitnog roka. Biti ili ne biti! More ili ne more! Zatvaram oči, pokrivam rukama uši i počinjem da vrištim. Zašto!? Zašto ja!? Nakon par sati vraćam se od kolege kod kog sam se učtivo učepila da učim. Toliko sam umorna da MORAM da legnem da odspavam malo. Stižem kući, na svaki šum se trzam, sve mislim ponovo će početi da buše, ali sve izgleda da je u redu. Konačno ležem i zatvaram oči u 15:40. Nalazim se na livadi i gledam u nebo, noć je. Sve je mirno, zvezde su na broju, razmišljam o prolaznosti života kada odjednom osećam vetar, vidim ogroman NLO kako se spušta uz užasnu buku i otvara vrata da me kidnapuje. Ne mogu da dišem, znojim se... Otvaram oči i postajem svesna da je komšija verovatno odlučio da sve ono što je izbušio sada i USISA! Gledam na sat, da vidim koji sam rezultat postigla, kad ono 16:00 za komšiju! Tako ti i treba Bojana, kad hoćeš da spavaš za vreme kućnog reda! Nakon par sati vraćam se od babe kojoj sam rekla da ću usisati, peglati veš narednih mesec dana i ići u nabavku umesto nje, kako bi me samo malo pustila da odspavam. Ulazim u kuću već na ivici živaca, naelektrisana zbog sinusne funkcije koju nazivam današnjim danom, pozdravljam se sa roditeljima, pitam ih kako je bilo na poslu i sarkastično odgovaram na njihovo: „Ne bi verovala kakav dan.“. Uzimam knjigu i nastavljam gde sam stala. Posle sat vremena počinju da se čuju čudni zvuci iz dela u kome bi trebalo da se nalaze cevi. Krče, zuje, zvižde, bit boksuju u nekom čudnom neodređenom ritmu i time uspevaju da probude komšijinog zmaja. Jel sam rekla zmaja? Mislila sam komšijinog psa koji ima taj dar da podigne celo Banovo Brdo na noge svojim jednim lavežom. Time je probudio celu zgradu, i ljudi počinju da puštaju vodu, da trupkaju po svojim podovima i da se deru jedni na druge. Sabiram, oduzimam, kipim, dolivam, prelivam, vrištim i zaboravljam da napomenem da ja živim na Voždovcu! Već je prošla ponoć i pokušavam da spustim kapke preko svojih potpuno presušilih očnih jabučica, sklapam lap top, sklanjam knjige i uvlačim se u krevet. Nakon jednog mirnog trenutka počinje zemljotres ljudi moji! Zemljotres!! Ne, čekaj, to nije zemljotres... Stavljam ruke na uši, pokušavam da smirim otkucaje srca i razmišljam: „Neka, sačekaću da komšijina veš mašina završi sa centrifugom, pa ću sutra otići na ispit vedra, raspoložena, kao da danas ništa nije bilo.“ Pozdrav za komšije i ovom prilikom bih Vas ljubazno zamolila da se što je pre moguće iselite i da zabetonirate sve stanove iznad mog! :D Hvala unapred!
    2178 Objavio/la D Boyanna
  • Nervozno kopam po torbi, tražim ključeve od vrata u zgradu. Glupi interfon! Dok trčim uz stepenice kreću mi suze na oči! Uzimam ključeve i jedva otključavam ulazna vrata. Bacam torbu, trčim u wc. Ooooolaaaaaakšaaanjeee! Izlazim kao stondirana iz wc-a, češem se po glavi, gledam kakav sam nered napravila po kući. Jedanaest je sati. Zbog veoma malo gužve u gradu stigla sam sasvim opušteno do toaleta. Ne, uopšte mi se nije žurilo. Već je sreda, majku mu, sutra imam veoma važan ispit. Bojana, sedi da učiš! Ne! Prvo moram da se istuširam... Nakon hladnog tuša na vrele julske dane odlučujem da napravim nešto da jedem. Pržim belo meso, pravim salatu, dresing, stavljam sve u činiju, mešam, palim TV i sedam da jedem. Nakon što sam odgledala seriju, puštam muziku i počinjem da sređujem sto kako bih sela da učim. Posle nekog vremena sedam da učim, to izgleda ovako: stavljam sveske ispred sebe, sve olovke koje su mi potrebne, telefon proveravam da vidim da mi neko slučajno nije postavio nešto na timeline na volimo.net, otvaram knjigu i DRRRRRRRRRRR!!!! Ne! Ne! NE! Komšije su ponovo uzele da renoviraju stan koji se naravno nalazi sprat iznad mog! Zaboravih da napomenem da je jul, sredina ispitnog roka. Biti ili ne biti! More ili ne more! Zatvaram oči, pokrivam rukama uši i počinjem da vrištim. Zašto!? Zašto ja!? Nakon par sati vraćam se od kolege kod kog sam se učtivo učepila da učim. Toliko sam umorna da MORAM da legnem da odspavam malo. Stižem kući, na svaki šum se trzam, sve mislim ponovo će početi da buše, ali sve izgleda da je u redu. Konačno ležem i zatvaram oči u 15:40. Nalazim se na livadi i gledam u nebo, noć je. Sve je mirno, zvezde su na broju, razmišljam o prolaznosti života kada odjednom osećam vetar, vidim ogroman NLO kako se spušta uz užasnu buku i otvara vrata da me kidnapuje. Ne mogu da dišem, znojim se... Otvaram oči i postajem svesna da je komšija verovatno odlučio da sve ono što je izbušio sada i USISA! Gledam na sat, da vidim koji sam rezultat postigla, kad ono 16:00 za komšiju! Tako ti i treba Bojana, kad hoćeš da spavaš za vreme kućnog reda! Nakon par sati vraćam se od babe kojoj sam rekla da ću usisati, peglati veš narednih mesec dana i ići u nabavku umesto nje, kako bi me samo malo pustila da odspavam. Ulazim u kuću već na ivici živaca, naelektrisana zbog sinusne funkcije koju nazivam današnjim danom, pozdravljam se sa roditeljima, pitam ih kako je bilo na poslu i sarkastično odgovaram na njihovo: „Ne bi verovala kakav dan.“. Uzimam knjigu i nastavljam gde sam stala. Posle sat vremena počinju da se čuju čudni zvuci iz dela u kome bi trebalo da se nalaze cevi. Krče, zuje, zvižde, bit boksuju u nekom čudnom neodređenom ritmu i time uspevaju da probude komšijinog zmaja. Jel sam rekla zmaja? Mislila sam komšijinog psa koji ima taj dar da podigne celo Banovo Brdo na noge svojim jednim lavežom. Time je probudio celu zgradu, i ljudi počinju da puštaju vodu, da trupkaju po svojim podovima i da se deru jedni na druge. Sabiram, oduzimam, kipim, dolivam, prelivam, vrištim i zaboravljam da napomenem da ja živim na Voždovcu! Već je prošla ponoć i pokušavam da spustim kapke preko svojih potpuno presušilih očnih jabučica, sklapam lap top, sklanjam knjige i uvlačim se u krevet. Nakon jednog mirnog trenutka počinje zemljotres ljudi moji! Zemljotres!! Ne, čekaj, to nije zemljotres... Stavljam ruke na uši, pokušavam da smirim otkucaje srca i razmišljam: „Neka, sačekaću da komšijina veš mašina završi sa centrifugom, pa ću sutra otići na ispit vedra, raspoložena, kao da danas ništa nije bilo.“ Pozdrav za komšije i ovom prilikom bih Vas ljubazno zamolila da se što je pre moguće iselite i da zabetonirate sve stanove iznad mog! :D Hvala unapred!
    Jul 01, 2015 2178
  • 15 Jul 2014
    Možda ćete misliti da sam poludela, ali kada budete pročitali šta se desilo, počećete da rzmišljate o tome koliko je kompleksno i ne moguće zapaziti tolike detalje u takvoj situaciji, neću vam odati o čemu je reč, samo čitajte redom. Sve je počelo tako što sam jednom prilikom na tv-u uhvatila insert o ribolovcima i iako sam do tada uvek prebacivala kanal, počela sam da ga gledam. Radilo se o nekim jako bogatim prinčevima koji su uradili nemoguće. Recimo princ taj i taj, koji sedi na tolikim parama, jednom je upecao ribu koja je teška 80 kila tako što je bio u svojoj jahti i mirno precao kada mu se odjednom zakačilo nešto ogromno na udicu i počelo da vuče i njega i jahtu levo desno i pošto nije hteo da pusti, hteo je da vidi šta je to što ga vuče dovikivao je okolnim pecarošima da uzmu jahtu kada se on utopi. Međutim, uhvatio se za neku ručku i uspeo da nakon par sati umaranja ribe da zamahne toliko jako da je ispeo da izvuče ribu iz vode i to na kopno. Tada niko nije mogao da veruje, svi su mislili da je gotov, već sve skupilo mnogo ljudi. Par dana kasnije, šetala sam centrom Beograda, zauzeta svojim mislima išla da obavim svoje obaveze i na Terazijama u kaficu Biblioteka sa svoje desne stane sam krajičkom oka videla čoveka koji apsolutno liči na tog princa, kako sedi i pije espreso kafu. Pomislila sam kako sam luda ali sam odlučila da uđem i ako me sto njegovih vojnika ne zaustavi pre nego što uopšte dodjem do njega, da mu kažem da sam gledala emisiju o njemu i da sam bila zapanjena iako nisam ljubitelj pecanja. Na moje veliko iznenadjenje, nije me niko zaustavio i princ me je pitao da mu se pridružim na kafi. Pristala sam. On je iz Francuske, došao je u Beograd kao turista bez specijalnih namera. Tako sam počela da pričam sa osobom koja sedi na broju od deset cifara sa dva ili tri zareza, i osećala se kompletno impresionirano. Nakon nekoliko sati pala je odluka da se ponovo vidimo, razmenili smo sve kontakt informacije i razišli se. Možete da zamislite šok u mojoj glavi kada sam skontala šta se u stvari dešava. Ne smem da zaboravim da napomenem da sam ja u to vreme već godinu i po dana bila sam jednim jako dobrim čovekom koji me je ispunjavao kompletno i apsolutno. To je bila prava ljubav. Posle nedelju dana izlazaka sa princem pozvala sam ga da dođe kod mene da vidi moj skromni stan. Došao je punih ruku. Tako smo pričali o svemu, raspravljali o nekim sitnicama, dok nisam otvorila oči i skontala o čemu se radi. On ovde nije došao da bude turista koji sedi na parama, on je došao da nađe neku usamljenu dušu koja će da krene sa njim i da ukrasi mesto pored njega u njegovom dvorcu. Tada je sve postalo neprijatno, veštačko i odvratno. Dok sam bila u wc-u, princ je otišao u moju sobu i iz jedne od kesa koje je doneo izvukao mali milion crvenih latica, mirišljave štapiće, sveće i napravio 'atmosferu'. Kada sam se vratila onog trenutka kada je moja vilica pala na pod, čulo se zveckanje ključeva mojih roditelja kako se zabadaju ključeve u bravu. Ušli su i prvo što je moja mama uradia je – otvorila je prozor. Zvala me je. Ja sam došla i rekla da neće verovati ko je došao, i dok je ona ostala u šoku, morala sam da se vraitim u sobu jer je princ počeo da me zove. Ja sam mu rekla da se baš potrudio, da ne mogu da verujem da je sve to uradio. On se nasmejao i rekao da mora da ode do wc-a, međutim bio je u gaćama, a moj ćale se šetkao po kući. Princ je bez problema otišao u wc i bez javljanja, bez ičega zatvorio vrata. Moja keva je skontala situaciju. Moj ćale se nije ni trudio. Kada je princ došao u sobu, ja nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome ko je i šta je. Tada je moja keva napravila najmudriji korak u životu i ušla u moju sobu, javila se poštovanom princu i okrenula se ka meni i u isto vreme kada je izgovarala neku nebitnu rečenicu pokazivala kažiprstom na svoj nos. Okrenula sam se pogledala u njega i skontala da je njegov nos manji od mog malog prsta, a svi znamo onu staru. Bila sam zapanjena celom situacijom, toliko da sam odlučila da se probudim. Probudim! Sanjala sam i kada sam se probudila, sa moje desne strane krajičkom oka sam ugledala onog koga zaista volim. Nikakvi mirišljavi štapići ne mogu da zamene moju ljubav prema njemu. Zagrlila sam ga i bila zahvalna kosmosu što je odredio da ću sanjati ovakav san i time potvrditi svoju bezuslovnu ljubav! To jeste prava ljubav.
    3811 Objavio/la D Boyanna
  • Možda ćete misliti da sam poludela, ali kada budete pročitali šta se desilo, počećete da rzmišljate o tome koliko je kompleksno i ne moguće zapaziti tolike detalje u takvoj situaciji, neću vam odati o čemu je reč, samo čitajte redom. Sve je počelo tako što sam jednom prilikom na tv-u uhvatila insert o ribolovcima i iako sam do tada uvek prebacivala kanal, počela sam da ga gledam. Radilo se o nekim jako bogatim prinčevima koji su uradili nemoguće. Recimo princ taj i taj, koji sedi na tolikim parama, jednom je upecao ribu koja je teška 80 kila tako što je bio u svojoj jahti i mirno precao kada mu se odjednom zakačilo nešto ogromno na udicu i počelo da vuče i njega i jahtu levo desno i pošto nije hteo da pusti, hteo je da vidi šta je to što ga vuče dovikivao je okolnim pecarošima da uzmu jahtu kada se on utopi. Međutim, uhvatio se za neku ručku i uspeo da nakon par sati umaranja ribe da zamahne toliko jako da je ispeo da izvuče ribu iz vode i to na kopno. Tada niko nije mogao da veruje, svi su mislili da je gotov, već sve skupilo mnogo ljudi. Par dana kasnije, šetala sam centrom Beograda, zauzeta svojim mislima išla da obavim svoje obaveze i na Terazijama u kaficu Biblioteka sa svoje desne stane sam krajičkom oka videla čoveka koji apsolutno liči na tog princa, kako sedi i pije espreso kafu. Pomislila sam kako sam luda ali sam odlučila da uđem i ako me sto njegovih vojnika ne zaustavi pre nego što uopšte dodjem do njega, da mu kažem da sam gledala emisiju o njemu i da sam bila zapanjena iako nisam ljubitelj pecanja. Na moje veliko iznenadjenje, nije me niko zaustavio i princ me je pitao da mu se pridružim na kafi. Pristala sam. On je iz Francuske, došao je u Beograd kao turista bez specijalnih namera. Tako sam počela da pričam sa osobom koja sedi na broju od deset cifara sa dva ili tri zareza, i osećala se kompletno impresionirano. Nakon nekoliko sati pala je odluka da se ponovo vidimo, razmenili smo sve kontakt informacije i razišli se. Možete da zamislite šok u mojoj glavi kada sam skontala šta se u stvari dešava. Ne smem da zaboravim da napomenem da sam ja u to vreme već godinu i po dana bila sam jednim jako dobrim čovekom koji me je ispunjavao kompletno i apsolutno. To je bila prava ljubav. Posle nedelju dana izlazaka sa princem pozvala sam ga da dođe kod mene da vidi moj skromni stan. Došao je punih ruku. Tako smo pričali o svemu, raspravljali o nekim sitnicama, dok nisam otvorila oči i skontala o čemu se radi. On ovde nije došao da bude turista koji sedi na parama, on je došao da nađe neku usamljenu dušu koja će da krene sa njim i da ukrasi mesto pored njega u njegovom dvorcu. Tada je sve postalo neprijatno, veštačko i odvratno. Dok sam bila u wc-u, princ je otišao u moju sobu i iz jedne od kesa koje je doneo izvukao mali milion crvenih latica, mirišljave štapiće, sveće i napravio 'atmosferu'. Kada sam se vratila onog trenutka kada je moja vilica pala na pod, čulo se zveckanje ključeva mojih roditelja kako se zabadaju ključeve u bravu. Ušli su i prvo što je moja mama uradia je – otvorila je prozor. Zvala me je. Ja sam došla i rekla da neće verovati ko je došao, i dok je ona ostala u šoku, morala sam da se vraitim u sobu jer je princ počeo da me zove. Ja sam mu rekla da se baš potrudio, da ne mogu da verujem da je sve to uradio. On se nasmejao i rekao da mora da ode do wc-a, međutim bio je u gaćama, a moj ćale se šetkao po kući. Princ je bez problema otišao u wc i bez javljanja, bez ičega zatvorio vrata. Moja keva je skontala situaciju. Moj ćale se nije ni trudio. Kada je princ došao u sobu, ja nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome ko je i šta je. Tada je moja keva napravila najmudriji korak u životu i ušla u moju sobu, javila se poštovanom princu i okrenula se ka meni i u isto vreme kada je izgovarala neku nebitnu rečenicu pokazivala kažiprstom na svoj nos. Okrenula sam se pogledala u njega i skontala da je njegov nos manji od mog malog prsta, a svi znamo onu staru. Bila sam zapanjena celom situacijom, toliko da sam odlučila da se probudim. Probudim! Sanjala sam i kada sam se probudila, sa moje desne strane krajičkom oka sam ugledala onog koga zaista volim. Nikakvi mirišljavi štapići ne mogu da zamene moju ljubav prema njemu. Zagrlila sam ga i bila zahvalna kosmosu što je odredio da ću sanjati ovakav san i time potvrditi svoju bezuslovnu ljubav! To jeste prava ljubav.
    Jul 15, 2014 3811
  • 10 Oct 2013
    Vodič za brucoše ali zanimljiv vodič za brucoše   Najpre, trebalo  bi spomenuti da kada prvi put upisujemo fakultet treba da imamo na umu da nas čeka pakleno dobro vreme sa savršeno nezdravim načinom života. Te dve stvari idu zajedno pa samim tim čovek tj brucoš, treba da nauči da ih prihvati kako bi ostao “svoj”. U principu, svi ti sati provedeni na predavanjima kao is vi ti dani i meseci provedeni nad knjigama raznih vrsta mogu da se isplate, samo ako nastojimo da u životu napravimo nešto dobro, za nas, pa i za druge…   “Bojana prekini da filozofiraš i pređi na stvar!” – “Dobro tata!” J   Nakon što sam uspešno završila prvi semestar osnovnih akademskih studija na Mašinskom fakultetu, odlušila sam da dam sebi oduška i u drugom semestru “ohladim” uzavrelu stolicu ispred mog pisaćeg stola. Da bih bila zadovoljna sobom, morala sam ravnomerno da raspodelim vreme za društveni život, znanje koje treba da usvojim, porodicu, kao i sve ostalo što dolazi u dvadesetim godinama. Recimo da je preovladao društveni život i da sam drugi semestar startovala tako što sam svako veče bila u krevetu rano ujutro, a ustajala kasno uveče.Bilo je teško vratiti se u normalu, na primer jesti u toku dana, a ne oko pola tri ujutro, kao i nekada za promenu reći komšiji “Dobro jutro!”. Posle mesec i po dana od početka drugog semestra, đavo je odneo šalu i ja sam doživela saobraćajnu nesreću. Morala sam da ležim i mirujem da bih se oporavila, pa sam tako imala vremena da razmislim o tome kako ću da završim godinu. “Mašinski fakultet nije težak!” – tvrdila sam dok nisam zapala u ambis sa veoma krhkim i izlomljenim merdevinama koje vode ka izlazu. Da stvar bude gora, morala sam da odležim i junsko- julski ispitni rok. Ja – kao novopečeni stdent, bila sam prestravljena činjenicom da moram da izađem na septembarski rok, jer do tog trenutka, kada je situacija postala jasna, mislila sam da ću sve ispite dati u roku. Odluka je pala: Septembar – HERE I COME!   Moj plan za letnji raspust bio je da odem na more koje mi je bilo jako potrebno, slana voda, pesak, učinili bi da moja kičma, moja bleda koža, moji isušeni obrazi i oči bez toliko sjaja opet povrate svoje prvobitno stanje. Tako je i bilo. Otišla sam prvi put na more, a zatim i drugi u toku jula. Ceo jul je doprineo usavršavanju grčkog jezika koji sam svakodnevno lomila preko svog.Kada sam se vratila u Beograd, na vratima mog stana dočekala me je Gnojna Angina, a nešto malo dalje u studentskoj poliklinici me je oberučke prihvatilo druželjubivih deset penicilina.Nakon što sam se oporavila počela sam sa pripremama hand- outa i skripta za pakleno učenje koje me je čekalo. Polovinu avgusta sam provela izlazeći i na kraju avgusta okupila ekipu sa fakulteta za učenje i tako uspešno, učeći oko 12 sati dnevno ušla u septebarski rok.   Dragi posetioci volimo.net verujte da posle mesec i po dana učenja po 12 sati dnevno, malo matematike, malo programiranja, malo računarskih alata, malo otpornosti materijala, otpornosti konstrukcija, ekonomije, sociologije, mašinskih materijala i drugog, dođete do nekog zavidnog nivoa znanja i proklinjete sebe, zašto nije moglo upola manje onda kada je trebalo (na vreme) . Da mi je sada ovo iskustvo u glavi i da sam ponovo brucoš, ovaj blog ne bi bio tako interesantan i verovatno bi glasio:“Očistila sam godinu na Mašincu! Tata, mama, hoću novi auto!”, ali ne, neke stvari moraš da prođeš sam. Imajući u vidu znanje koje sam stekla kao i ‘školu’ koju sam prošla, zadovoljna sam provedenim vremenom. Nažalost, moraću da kupim novu stolicu za pisaći sto jer se moja zapalila i pretvorila u neki veoma čudan oblik materije, ali ono što je važno jeste da sada ponosno mogu da kažem da sam UPISALA DRUGU GODINU takođe NA BUDŽET!Sad ću valjda imati para da kupim novu stolicu…   Dragi brucoši, student i bivši student, zapamtite sledeće:“UVEK POSTOJI UDOBNIJA STOLICA!”, ali neka Vam ne bude krivo da to vreme provedete učeći. Osećaj je NEVEROVATAN!!!                                                                           Vaša Bojana
    2330 Objavio/la D Boyanna
  • Vodič za brucoše ali zanimljiv vodič za brucoše   Najpre, trebalo  bi spomenuti da kada prvi put upisujemo fakultet treba da imamo na umu da nas čeka pakleno dobro vreme sa savršeno nezdravim načinom života. Te dve stvari idu zajedno pa samim tim čovek tj brucoš, treba da nauči da ih prihvati kako bi ostao “svoj”. U principu, svi ti sati provedeni na predavanjima kao is vi ti dani i meseci provedeni nad knjigama raznih vrsta mogu da se isplate, samo ako nastojimo da u životu napravimo nešto dobro, za nas, pa i za druge…   “Bojana prekini da filozofiraš i pređi na stvar!” – “Dobro tata!” J   Nakon što sam uspešno završila prvi semestar osnovnih akademskih studija na Mašinskom fakultetu, odlušila sam da dam sebi oduška i u drugom semestru “ohladim” uzavrelu stolicu ispred mog pisaćeg stola. Da bih bila zadovoljna sobom, morala sam ravnomerno da raspodelim vreme za društveni život, znanje koje treba da usvojim, porodicu, kao i sve ostalo što dolazi u dvadesetim godinama. Recimo da je preovladao društveni život i da sam drugi semestar startovala tako što sam svako veče bila u krevetu rano ujutro, a ustajala kasno uveče.Bilo je teško vratiti se u normalu, na primer jesti u toku dana, a ne oko pola tri ujutro, kao i nekada za promenu reći komšiji “Dobro jutro!”. Posle mesec i po dana od početka drugog semestra, đavo je odneo šalu i ja sam doživela saobraćajnu nesreću. Morala sam da ležim i mirujem da bih se oporavila, pa sam tako imala vremena da razmislim o tome kako ću da završim godinu. “Mašinski fakultet nije težak!” – tvrdila sam dok nisam zapala u ambis sa veoma krhkim i izlomljenim merdevinama koje vode ka izlazu. Da stvar bude gora, morala sam da odležim i junsko- julski ispitni rok. Ja – kao novopečeni stdent, bila sam prestravljena činjenicom da moram da izađem na septembarski rok, jer do tog trenutka, kada je situacija postala jasna, mislila sam da ću sve ispite dati u roku. Odluka je pala: Septembar – HERE I COME!   Moj plan za letnji raspust bio je da odem na more koje mi je bilo jako potrebno, slana voda, pesak, učinili bi da moja kičma, moja bleda koža, moji isušeni obrazi i oči bez toliko sjaja opet povrate svoje prvobitno stanje. Tako je i bilo. Otišla sam prvi put na more, a zatim i drugi u toku jula. Ceo jul je doprineo usavršavanju grčkog jezika koji sam svakodnevno lomila preko svog.Kada sam se vratila u Beograd, na vratima mog stana dočekala me je Gnojna Angina, a nešto malo dalje u studentskoj poliklinici me je oberučke prihvatilo druželjubivih deset penicilina.Nakon što sam se oporavila počela sam sa pripremama hand- outa i skripta za pakleno učenje koje me je čekalo. Polovinu avgusta sam provela izlazeći i na kraju avgusta okupila ekipu sa fakulteta za učenje i tako uspešno, učeći oko 12 sati dnevno ušla u septebarski rok.   Dragi posetioci volimo.net verujte da posle mesec i po dana učenja po 12 sati dnevno, malo matematike, malo programiranja, malo računarskih alata, malo otpornosti materijala, otpornosti konstrukcija, ekonomije, sociologije, mašinskih materijala i drugog, dođete do nekog zavidnog nivoa znanja i proklinjete sebe, zašto nije moglo upola manje onda kada je trebalo (na vreme) . Da mi je sada ovo iskustvo u glavi i da sam ponovo brucoš, ovaj blog ne bi bio tako interesantan i verovatno bi glasio:“Očistila sam godinu na Mašincu! Tata, mama, hoću novi auto!”, ali ne, neke stvari moraš da prođeš sam. Imajući u vidu znanje koje sam stekla kao i ‘školu’ koju sam prošla, zadovoljna sam provedenim vremenom. Nažalost, moraću da kupim novu stolicu za pisaći sto jer se moja zapalila i pretvorila u neki veoma čudan oblik materije, ali ono što je važno jeste da sada ponosno mogu da kažem da sam UPISALA DRUGU GODINU takođe NA BUDŽET!Sad ću valjda imati para da kupim novu stolicu…   Dragi brucoši, student i bivši student, zapamtite sledeće:“UVEK POSTOJI UDOBNIJA STOLICA!”, ali neka Vam ne bude krivo da to vreme provedete učeći. Osećaj je NEVEROVATAN!!!                                                                           Vaša Bojana
    Oct 10, 2013 2330