....I onda se neko pita zasto sam ljut!? A ja, jos uvek mislim da je bolje biti ljut nego apatican. Ljut covek moze i revoluciju da pokrene, apatican ne moze ni svoje pertle da veze. Prvi i osnovni razlog zasto nikada necu biti apatican. Pricao mi moj pradeda Leka (neka mu Bog dusu junacku prosti), nekad je REC bila dovoljna. U vatri Drugog Balkanskog rata (sa Bugarima), volovska kola, sa svezim hlebom, propadose negde u provaliju izmedju jednih i drugih. Do tada su pucali jedni na druge. Ali tada shvatise da su i jedni i drugi gladni. Nasta primirje i izabrase dobrovoljce da podele hleb. Moj deda bio dobrovoljac...sisao u neki jendek i gleda se popreko sa Bugarinom, ali `lebac dele...I kad se najeli, naravno, jednio na druge, opet pucali..
...Zasto sam ovo pisao? Pa, mene, ova EU, neodoljivo podseca na tu pricu. I gde je u toj celoj prici REC? Moram da priznam, i pored upornog, strpljivog trazenja, jos nisam naisao na sadrzaj te reci (znacenje znam odlicno...kaze se, rec je rec). Jedini znacaj je, vec udaljeno verovanje da kada neko nesto kaze, da tako i misli.
Neko pamti krace, neko duze. Ja sam proklet i pamtim sve od svoje seste godine...a sada ih imam 56. Ebem ti sunce, ja u svojoj glavi imam pola veka! Juce procitah tekst strave i uzasa (za neupucene - horora). nase drugarice Dubravke i celo vece mi je propalo. Sve sto citam ja zamislim u glavi (ne kaze se, uzalud, da je knjiga pozoriste u glavi). I nisam mogao da se smirim. Nije zato sto nisam verovao, vec obrnuto, jer znam da je istina i mislio sam da je odavno prevazidjena.
I onda dodje neki ministar, okruzen telohraniteljima, otvoren za susret sa narodom (narocito i iskljucivo sa decom) i kaze: Moramo da pobedimo "Belu kugu" u Srbiji...
Boze, sta bi mu ja sad napisao....Bar me ovde ne mogu njegovi telohranitelji..
Vracamo se na pocetak price. Radilo se o pojmu "REC".
Odavno su mutljvine shvatile razliku izmedju pojma "REC" i mnogo reci. Tako da danas imamo samo puno reci, ali nikada REC! To vise nije "oportuno"....
Komentari