Zadnjih dana, strašno imam volju (a i maštu) da idem negde na plaži i da čekam onako, na ležaljci i da nametnem cvike da mi niko ne vidi oči, jer sumnjam da bi me izdale.
Na početku, imao sam želju da ta plaža bude....neka specifična, ne znam...ali sad bi mi svaka bila dobra.
Ja, ležaljka, pesak oko mene....i sunce.
Prišla je onakvim laganim korakom, čuo sam samo onaj zvuk peska koji popušta ispod otprilike 60 kila.
Osmeh.....osmeh
Kasniš....
Nisam mogla nikako ranije, a jedva sam i ovo uspela.
Nema veze...znao sam da češ doći
Kako?
Sinoć su mi pričale zvezde.
Šta su ti rekle?
Piši!
I?
I....ja sam imao volju da nadmašim najboljeg pisca
Ponoć i tama su moji najbliži prijatelji
A ti piscu, znaš kako je kad u ponoć dobijaš volju
Volju onu....kompulsivnu, koja te tera da pišeš
Reci mi, pod kojim bojama ti pišeš o piscu?!
Nećeš?
Pih... kako si ljubomoran!
Ja ću ti otkriti tajnu jednu, ipak.
Ja pišem mastilom .....samo što je boja nedefinisana
Ali mogu ti reći, da je boja sasvim nebitna
I okruženje je nebitno
Bitno je.....da ja imam aduta na mojoj strani
Adut zvani : sudbina
Komentari