Sletivsi, sa desne strane aviona se videlo milion svetla, a mozda i vise. Prva misao koja mi je isla kroz glavu bila je : sta bi njihovi preci rekli kad bi videli sva ova svetla?!
Ma sutra, cim se probudim iz sna, oticicu da citam neku njihovu sagu, jer kazu da su Vikinzi najbolje opisivali i dokumentirali zbivanja i putovanja.
Jutro, pola 6, nista od sagi, a jos manje od sna jer kad covek bas zeli da se naspava jer mora sutradan rano da ustaje, on jos manje spava. (cak imam neki zeznut bioloski sat koji me probudi uvek sat vremena pre navijenog alarma)
Voz je direktan, krene na vreme i ja mrmljajuci u sebi kako nisam poneo deblju garderobu, napustim hotel.
E sad, nije to neko cudo, al ulazim u taxi, i taxista, onako plav(Hitler bi bio ljubomoran na njegovu boju kose) pozdravlja me na njihovom i ja mu uzvracam na engleskom kad covek opet na njihovom!
Odmah neka sijalica mi se upali, da je nemoguce da Oni ne znaju Engleski!
Pitam jel zna engleski, kad on : no...no English.
Central station please!
Na moju primedbu da je cudno da ne zna engleski, covek mi se onako ljubazno okrene i kaze: Aj, Bosnia!
Okrenuh se instiktivno, sumnjivim pogledomi pitam : zezas!?
On: a ti si nas?!
Ja: jok ba, vidis da ja znam Engleski !? (malo sam kvaran al dobro)
I tako....pricu uz pricu, da covek poveruje da se stvarno prilagodio ambijentu, sve dok ne dodje do placanja voznje. E tu, odma znamo da ukakimo stvar kao Balkanci!
Voznja je kostala 430 kruna njihovih, i ja mu lepo kazem: 450 je ok,i dam mu 500 kruna kad on: Joj ba, nemam 50 kruna da ti vratim jer malopre poceo smijenu! ( to je izveo na vest nacin jer je video da nemam vremena da raspravljam)
U vozu....
Posto nisam se naspavao, celo vreme sam kunjao i tako nekako...upao sam u neki san, a u isto vreme kao da je java.
Hodao sam kroz neku shumu koja se zvala Orygrite i odjednom cuo neki zenski smeh, onako....primamljiv,sladak.
Setih se, da sam cuo o toj zeni, i da se ta zena zvala Vaskamunda. Cudno ime,al tako joj dali ime posto je bila cudnog oblika za te krajeve.
U nekom strahu, a u isto vreme i u nadi da cu je videti (a kazu da ko ju je video, taj vise nije izasao iz shume) sve dublje sam pratio glas, sve dok je ne videh na jednom brezuljku, kako sedi i pleti neki runo.
Osmehnula se, i okrenula ledja, kao da je htela da je pratim, al ipak nestala. Cudio sam se, jer ako su rekli da skoro niko nije izasao iz shume, zasto ja privilegovan?!
Produzio sam put, sve dok nisam presao na drugi kraj, malo cudniji, i hladniji.
Na znaku, bio je neki natpis: Doobrodosli na planinama Høgerberge.
Hodajuci, upao u neki lavirint puteva, svi slicni, sve dok nisam video da negde ima neki izlaz koji sija.
Setio se da sam cuo da tu zivi Trandasyske, zena koja svojim promuklim mekim glasom privlaci putnike u provaliji.
Posle nekoliko sati, videh neko svetlo, tipa izlaza iz lavirinta, i kad eto ti na samom izlazu stoji ona!
Isti oblik, isti osmeh, isti stas,ista crna kosa kao Vaskamunda.
Pitah: zar se nismo ja i ti sreli danas?
Kaze mi da je to bila druga prica, i da je sad drugo vreme i drugo mesto.
Pitah je: a zasto si me pustila da izlazim tada onda, jer cuo sam da odande niko ne izadje ziv?!
Kaze mi: odande te pustila da te ovde drzim zauvek!
Istrgoh se i dodjoh sebi polako.
I sta ce mi sad neke sage u ovom stanju?!