braća po oružju i Ljubav dublja od života
Muzo Mog života, nemoj da ti pričam o tek pukim epizodama, događajima kao takvim...a bilo ih je, kako i sama možeš pretpostaviti kad se zagledaš u moje bore i podočnjake, tu deltu moje duše, i te kako ih bejaše.
divote i stradanja su svačija životna bitnost, svako nosi svoje ili u jaucima i suzama ili krotko i sa pitomom staloženošću. koliko ljudi, toliko istina sopstvenosti, i zato neću, sada i ovde, o tome šta je i kako minulo. nekako, radije bih da satkam košulju od zvezda i osmeha i ponekog uzdaha; jednu košulju dugu i ljupko šlampavu koju ćeš voleti da ukradeš sa police sa mojom odećom i, ušuškana u njenu sigurnost, njom prekriti nagosti tvoga tijela i tvoje duše dok sam ja negde na putu. Ti ionako vrlo dobro znaš kako me lepote nagosti Tvoga tijela ostavljaju bez reči i Tvoje duše bez daha.Ljubavi Moja i najbolji prijatelju, jedini anđele kog priznajem, znaš me već dosta dugo i odista dobro, i redak si čovjek utoliko što umeš ispravno videti Drugu stranu tame. Tebi je jasno, Lepa i Dobra Moja, već si naučila da se prve svetlice novog dana dižu upravo iz najdubljeg mraka kog ne valja lišavati tame...drsko ga prepustiti istom onom drhtanju kad je bilo ko i bilo šta spriječeno da se sebi samom vrati. tako se dižu svetlice i kad izumru usred neba, rastu kako dan napreduje. pa ipak, čak i kad su nebesa lišena prisustva svetlica, to nipošto ne sme značiti da su nebesa lišena poruke koju svetlice ostavljaju iza sebe: vedru sintezu boja. ne, nikako i upravo naprotiv — njihov površinski sjaj dođe i ode, ali Značenje je u njima samim, neumrlo i zanavek živo za svaki um koji se usuđuje. tako nekako je i sa ljudima; svako je kadar ostaviti utisak, pa i takozvani dobar utisak, ali samo malobrojni ostavljaju tragove. i eto, tako se pojavljuje novo nebo, pojavljivanjem unutar Tvojih reči božanstveno preti da uplaši sve tvoje strahove. i onda čuješ, neka drugačija svetlost raste izvan senki već-postojeće svetlosti. kao nostalgija budućnosti. tako nekako si i Ti sama naučila da vidiš i dalje i dublje od mojih reči, i nijansi boja lišća koje nikad nisi gledala dok se nova svetlost budi iznad spokojnog proplanka, u trenucima usitnjavanim krupnim izjavama i pod tek nabujalim mladim Mesecom. i saznala si da do tog momenta nikad nije bilo imena za tu i takvu boju ne zato što nije postojala, već prosto zato što je postojala ali bez Tebe.zato ću Ti reći o ljudima od tih događaja i takvih događanja, mojoj braći s kojom sam prolijevao i delio desetine litara znoja i krvi a niti jednu-jedincatu molekulu genetske tetovaže. o kalendarima u kojima si me spasavala i čuvala, a ni znala nisi da ovaj ja negde-nekako postoji, niti, štaviše, pojmila da ti i takvi kalendari uopće i mogu stati u ljudske grudi. lično, ne bih da postanu poput knjige za koju se pomiriš da je zanavek izgubljena ili zapuštena, ili da bude kao izbledela partitura međ' zlaćanim koricama. nego hoću da ju, knjigu tu, iznesem na svetlo, konačno pokažem; svu golotinju izvesnih rečenica u njoj, a bez preteranih razjašnjavanja ili akcentovanja. potpunu nagost zvukova koji ostanu kad slogovi nestanu. ono jedno svojevrsno samoobjašnjenje, jedino, kad igra svelosti i mraka i komete svih sadašnjosti što će tek biti prekriju njen okvir, i posle čega više ništa nema da se kaže, a sve je znano. znaš već šta hoću da kažem...Ti, Odblesak Mene, Odblešče-Odblesance, uvijek razumeš.
i sad...sećam se…sećam se hrpa kiše i gomila drumova…sećam. i živim iznova. evo, svaka kiša svoje ceste jede, i najsitnija kiša koja, na kraju, proždere i najduži i najzavojitiji put. mlad kakav sam, star kakav sam — sećam se. usput zaboravljam Sutra, tog slepca koji vidi kao što se u stomaku jasno čuje ime zvezde nikad rođene. zaboravljam život iza sahranjenih prozora, oči u zavjesama, zidove obrasle u zaboravljene puzavice…i zaboravljam sebe, zaboravljajući tišinu — najistinitijeg vlasnika osmeha.
Rođena Moja, sad vidiš koliko je lako ispisati himnu vrednu heroja, a kako teško reći molitvu dostojnu čovjeka.
kad ih mislim, čupkam ih prstima kao vunu — moju braću. uvijek tako, bez obzira na sve kalendare što su otišli vjetru i viru, i rakiji i cveću, oni ostaju prastanovnici i žitelji su sadašnjeg vremena. možda bih umeo drugačije, kao pisac-zanatlija, da ih smeštam po perfektima i nasred svih kondicionala, ali sadašnjost je esencija naših postojanja otkako smo postojanja na sebi samim iskalili. bez razmišljanja i oklopa, moja braća i ja gologuzi hodasmo po metama kao da smo turisti nasred trgova koje smo kanili doživjeti pod vlastitim stopalima. na stopalima koja su poput palčeva nakon aukcije. kasno je, i prozori se rasprskavaju. moja braća i ja, bosi, bez cipela smo ostavljali sve šta volesmo dok se tuga vrzmala svuda oko nas kao vatra usred sopstvenih zvona, a mi bez časovnika okrećemo brojčanike; to smo mi polazili na put. moja braća i ja, sa imenima poput rukavica, goloruki, kako smo oduvek živjeli, a niko nas nije poznavao kao što se nikad ne znaju oni što ostavljaju vijence na znakove pored puteva ukaljanih tragedijama drugih. (uvijek je neko drugi.) takvi smo mi ljudi, kova što je nerazumljiv onim koji su nalazili naše posude na dnu bunara — i onda su ih, posude, vezali lancem. i niko nikad pitao kakva je to ruka blagosiljala korisnika bunara posudom, već "otkud posuda da se stvori u bunaru!?" i eto Ti, uvijek će se naći neko pametan i reći tako, paradoksa: upravo zadržana anonimnost naših dela bejaše naša najdraža plata. jer kad bolje pomisliš, milostivost i žrtvovanje koje imenuju dobrotvora prestaju biti dobročinsvo, a postaju reklama i arogantno sažaljenje. hoću da kažem, orhideja koja raste u najzabačenijem ćoškiću usred najneprohodnije padine božanstveno miriše i kad nema nikog da ju šnjufne.moja braća i ja…bez stopala sedimo naslonjeni na zid, slušamo i neshvatljivo klimamo nekakvim kljakavim muzikantima – na dekoracijama istaknuto piše Bratstvo – i u uglovima usana nam ptice nepoznatog porekla. evo, jedan od moje braće, bez očiju je, smeši se na kiši sa gnezdom od soli.
moja braća i ja…ni siročad niti beskućnici, a bez roditelja smo i bez domova, i zato prisiljeni bejasmo da naučimo razumeti najave vrata koja se otvaraju u mraku; najave što govoraše, dim vratio kući, ovde živi jezik što je kaput koji je pao sa vešalice u pokušaju njegovih rukava da kažu Nešto, ovdašnji muž pravi zvezde od kostiju, oči prisutnog dečka su pećine što vijugaju dublje od najzadivljućijih predaka, pristigli sin je porodična tradicija od koje se ne živi, nego koja se stvara, I Tako To. i zaista: tako to…moja braća i ja…oduvek nam zajednički med nasušni, glad zarad gladi, ova sova u glavi, ovaj vulkan u srcu…i ova jedna ruka u stalnoj i ošamućenoj potrazi za drugom da bi, združene, radile sve osim aplaudiranja samim sebi — znajući da je ruka što daje uvijek iznad ruke koja prima. pošten da budem, iako ni za živu glavu ne bismo priznali, jedina naša istinska želja nam je uvijek bila da nam ruke budu i ostanu skupa sa najvoljenijim. jer znali smo da je jedino shvatanje života najtačniji odgovor na pitanje da li je život težak? i taj odgovor, najtačniji, je: u odnosu na šta?
moja braća i ja…predivna pošast smo i ništa ne ostavljamo iza sebe, a ostajemo svuda; to smo mi popili kišnicu iz oluka, ispruživši usne za nežnost padavina. mada je toliko kapi vina i rakije i smokava ostalo obešeno na skoro svakoj dugi da se sopstvene otopine sunca ušuškaju – neprimetno, a doživotno – u naše osmehe, osmehe one što plitkoumni i/ili kukavni blagoizvoljevaju smatrati enigmatičnim.moja braća i ja…na kraju se ponovo nađemo na istom onom puteljku koji nam suštinski najjače fali, izmišljamo zastave u najdubljem mraku, a, iz zatvora izlazeći bez ključeva, za put se raspitujemo kod čuvara odviše gordih da bi disali, i iznova postanemo u nestajanju kad zvezde sa naših zastava iščeznu u praskozorje..............................................................................................................................................................................
prošlo je od tad i ima k tome…plima je odnela izvesne stope moje braće i moje da bismo ostavljali naše tragove, a dan se digao kao spomenik — mojoj braći, zaboravljenoj. možda me sada nećeš razumeti, ali Ti si jedina ostala uz mene i kad sam otišao iz tog mog mog života samo da bih se iznova rodio: u Našem.
i zato – umivši lice svih tih godina starim tečnim kristalom iskustava i tako iz lica naučivši izlučivati spokojnu sreću – moja preživjela pripadnost životu jedino Tebe želi i Tebe Jedinu hoće i samo Tebe. Tebe: i više i bolje od života Voli: Dušo Moje Duše…