Forumi » Istorija knjizevnosti

NARODNA KNJIŽEVNOST

    • 1436 postova
    04. април 2016. 21.56.34 CEST

    Nada Milošević-Đorđević:

    Srpska usmena književnost nastala je, uz nasleđe koje je morala doneti iz stare slovenske postojbine, na razmeđi istočne i zapadne civilizacije, u susretu sa zatečenom tradicijom na novom tlu, u neposrednom dodiru s nasleđem antike, a kasnije, u svojevrsnoj odbrani od orijentalnih uticaja i u prožimanju s njima.

    Iz doba do 15. veka raspolažemo pomenima i zapisima i proznih i stihovnih oblika, koji funkcionišu u okvirima poetike pisane književnosti, ponekad isplivavaju kao samostalne celine, svedočeći i o formiranosti sopstvenog, usmenoumetničkog sistema.

    Petnaesti vek donosi već obilje podataka o postojanju gotovo svih usmenih radova i vrsta, kao i njihove ocene. Od kraja 15. do 19. veka pojavljuju se rukoveti pesama, priča i drugih umotvorina koje u nekim svojim primerima dostižu vrhunce umetničke usavršenosti. Čitavi zbornici zapisa pokazuju veliku metričku i tematsku razuđenost usmene poezije, kao i raznovrsnost proznih oblika. U poeziji se izdvajaju pesme spevane u dugom stihu, od petnaest do šesnaest slogova, takozvane bugarštice, koje se pevaju sa ili bez instrumentalne pratnje, nekad u kolu. One su uglavnom epske tematike, i među kojima se nalazi i zasad najstariji pronađeni zapis epske pesme, zabeležen s kraja 15. veka. Vitalan i delotvoran sve do našeg vremena, živi i deseterački stih, sastavljen od deset slogova, najrasprostranjeniji — epski, sa cezurom posle četvrtog sloga, i lirski, simetrični deseterac sa cezurom posle petog sloga. Deseteračka epska pesma peva se najčešće uz gusle; može se i kazivati, dok je lirska pesma uvek čvrsto vezana za melodiju.

    Od rukopisnih zbornika iz druge polovine 17. i početka 18. veka objavio je poznati srpski pravni istoričar Valtazar Bogišić zbirku pod naslovom Pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa (bugarštice), 1878.

    Prvi veći zbornik narodnih deseteračkih pesama, opet mahom epskih, zapisivao je od naših pevača, početkom 18. veka, nepoznati austrijski oficir, na predelima Vojne granice, tada pod austrijskom upravom. Objavio ga je 1925. godine, pod naslovom Erlangenski rukopis, nemački slavist Gerhard Gezeman.

    Početkom i sredinom 19. veka, pojavile su se prve sistematski objavljene zbirke srpskih narodnih pesama, pripovedaka, zagonetki i poslovica, koje je Vuk Stefanović Karadžić sakupio "sa toplih usana naroda". Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica, 1814; (I—IV), Lajpciško izdanje, 1823—1833; I—IV, Bečko izdanje, 1841—1862); Srpske narodne pripovjetke (1821, sa 166 zagonetaka; i 1853); Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi, 1834. Sledi knjiga "ženskih pesma" iz Hercegovine (1866), koje je sakupio Karadžićev saradnik i pomagač Vuk Vrčević, a Vuk Karadžić ih je pred smrt pripremio za štampu.

    Pojavivši se u Evropi, u vreme punog procvata romantizma, srpska narodna poezija doživela je izvanrednu recepciju. Obelodanjena u antologijskim primerima Vukove zbirke odgovorila je "krugu iščekivanja" evropske kulturne javnosti, postajući živa potvrda prvo Herderovih, a zatim Grimovih ideja o usmenom pesništvu. Jakob Grim je počeo učiti srpski jezik da bi pesme mogao čitati u originalu, svaku novu zbirku srpskih narodnih pesama propratio je tananim poetskim analizama. Stavio ih je naporedo s Pesmom nad pesmama, da bi to isto učinio i Gete. Grimovom zaslugom, ali i inicijativom obrazovanog i mudrog Slovenca Jerneja Kopitara, cenzora slovenskih knjiga, Vukovog savetodavca i zaštitnika, srpskoj narodnoj književnosti omogućen je ulazak u veliki svet.

    Srpske narodne pesme (i pripovetke) prevođene su na nemački jezik gotovo upored os njihovim objavljivanjem, ponekad i pre toga, neposredno iz Vukovih rukopisa ili kazivanja. Kopitar je za Grima preveo celu prvu Pjesnaricu, zatim niz pesama u svom prikazu Lajpciške zbirke. Grim se i sam pojavio kao prevodilac. Tereza Albertina Lujza fon Jakob-Talfi prevela je dvesta pedeset lirskih i epskih pesama već 1825. godine. U svojoj komparativnoj studiji povodom Vukove knjige iz 1833. godine ocenila je pojavu zbirki srpske narodne poezije kao "jedan od najznačajnijih književnih događaja modernog vremena".

    Na osnovu njenih prevoda nastaju prevodi na druge jezike. Da spomenemo samo neke među najranijim, na engleski (Džon Bauring), na francuski (E. Bojar), na švedski (Finac Johan Runeberg), na ruski (Puškin). Pesme se inače prevode na sve slovenske jezike. Čuvena mistifikacija srpskih narodnih pesama P. Merimea — Gusle (1827) ima dalekosežnog uticaja u evropskim književnostima. Na Sorboni Klod Forijel (1831/32), a na Kolež-de-Fransu Adam Mickjevič (1841) drže specijalni kurs o srpskoj narodnoj poeziji. U Americi, muž T. A. L. fon Jakob-Talfi, Edvard Robinson, čuveni profesor teologije, drži u Njujorku predavanja o srpskim narodnim pesmama.

    Sveži i zvučni deseterac, nazvan "srpski trohej", postao je ne samo predmet izučavanja već i uzor spevavanja. Gete je "svoje vlastite ljubavne pesme pevao u trohejima". Tako je trohej "postao značajna pesnička forma u nemačkoj književnosti", i ne samo u njoj.

    S Vukovim vremenom završio se i period "klasičnog" narodnog pesništva, kada je ono dostiglo vrhunski domet.

    Umetničkom dometu srpske narodne poezije nisu doprinele samo one pojave koje su neposredno prethodile Vukovom vremenu, već i postojanje jedne veoma razvijene usmenopoetske gramatike nastale vekovnim procesima oblikovanja i klesanja usmenog umetničkog izraza i njegovog prenošenja od stvaraoca do stvaraoca, s generacije na generaciju.

    To potvrđuje i zasad prvi poznati zapis epske pesme, iz 1497. godine, skrivene među stihovima italijanskog speva Balcino, koju je autor speva Rođero de Pačijenca spontano, ali s gotovo folklorističkom preciznošću i interesovanjem za istorijski i socijalni kontekst zabeležio slušajući novodoseljene članove slovenske kolonije u okolini Napulja, a nedavno Miroslav Panić identifikovao kao bugaršticu.

    Savršeno izbrušenim modelom o sužnju nevoljniku koji iz dubine svoje tamnice traži sabesednika i posrednika, inače čestim u epici, iskazano je stvarno tamnovanje Sibinjanina Janka (erdeljskog vojvode Janoša Hunjadija) u Smederevskoj tvrđavi, gde ga je srpski despot Đurađ Branković zatvorio da bi mu naplatio ratnu štetu koju je počinila po srpskim zemljama Jankova vojska vraćajući se iz bitke na Kosovu 1448. U finoj simbiozi tradicijskog i hrišćanskog pojavljuje se orao — homerovska ptica glasnik, "u kojoj je najveća snaga", kao prenosilac poruke.

    Ova pesma dugog stiha — bugarštica — nastala, po svoj prilici, po zakonitostima oblikovanja istorijske epohe, odmah posle događaja i u njegovoj neposrednoj blizini, u severnim srpskim krajevima, prenesena je na migracionom talasu srpskog stanovništva koje je stiglo do Napulja, a za šta arhivske potvrde i istorijska objašnjenja daje italijanski slavista i istoričar Frančesko Saverio Perilo.

    Da su se bugarštice kao pesme "srpskog načina" izvodile u Erdelju i vek kasnije, posvedočiće mađarski pisac Šebešćan Tinodi u svojoj Hronici 1554. ("Mnogo ima guslača ovde u Mađarskoj, / ali od Dimitrija Karamana nema boljeg, u rackom mačinu.."), a na njihovu široku teritorijalnu rasprostranjenost ukazaće i podaci sa zapada, s otoka Hvara. Renesansni pesnik i učeni plemić Petar Hektorović zabeležio je, 1555. godine, šest narodnih pesama izvanredne lepote, tokom trodnevnog izleta po moru i objavio ih u svom stihovnom putopisu Ribanje i ribarsko prigovaranje (Venecija, 1568). Njegovi veslači, ribari ispostavili su se, naime, kao vrsni pevači, i u dokolici "za vreme minuti" kazivali mu bugarštice: "... Sarbskim načinom....", a sudeći po objašnjenju koje daje ribar Nikola Zet — "Kako meu družinom vasda smo činili", načinom uveliko uobičajenim za javno izvođenje.

    Ono što odlikuje sve ove pomene narodne književnosti i zapise tekstova u petnaestom i šesnaestom veku jeste bogatstvo oblika i raznovrsnost motiva.

    Uporedo s njima pojavljuje se jedinstvena epska tema o jednom događaju koja se odnosi na Kosovsku bitku iz 1389. godine, oko koje se koncentrišu "male teme" i sklopovi motiva u korelaciji s njom ali i u međusobnoj, uzajamnoj vezi. U bici su poginula dva vladara, srpski i turski (knez Lazar Hrebeljanović i sultan Murat), i jedan prestolonaslednik (Jakub, sultanov sin), a osmanlijska najezda na hrišćanske zemlje zaustavljena je, doduše, privremeno, zahvaljujući srpskoj vojsci.

    S književnog stanovišta, iz perspektive Hegelove teorije epa, bitka je prestavljala idealan predmet za epsko oblikovanje — "... obimno razgranati događaj u vezi sa celokupnim životom jedne nacije i jedne epohe". Za Srbe je to bio najvažniji, središnji događaj njihove istorije, prelaz iz epohe postojanja slobodnih i samostalnih srpskih država u epohu robovanja pod Turcima, prelomni trenutak od koga počinje i drugačije računanje vremena — na ono pre i posle bitke.

    Kosovska epika javlja se u vreme kada svest o državi, pripadnosti toj državi, i svest o viteškoj dužnosti prema njoj postoji u svakom pojedincu, i kada ep predstavlja istorijsko pamćenje naroda u razmerama junačke idealizacije. Iako nema neposrednih zapisa pesama iz vremena odmah posle Kosovske bitke, već samo epski stilizovanih fragmenata teme u pisanim izvorima, oni pokazuju kako su se istorijske činjenice putem motivskih i jezičko-stilskih obrazaca transponovale u poeziju, čemu je pomogla i univerzalnost same teme.

    Ubistvo turskog sultana Murata, koje je počinio srpski vitez Miloš Obilić, jeste istorijski čin, ali je isto toliko poetska činjenica. Taj čin je izazvan Miloševom unutrašnjom potrebom da se žrtvuje za svoj narod i uklopljen je u motivsku shemu viteškog epa uzročno-posledičnom vezom između klevete i časne potrebe vernog viteza da je skine sa sebe i tako dokaže vernost svome vladaru. Klevetnik (Vuk Branković, istorijski i epski zet kneza Lazara) po istim zakonitostima epske sheme postaće izdajnik, kao poslednja karika u lancu da bi se na psihološko-istorijskom planu opravdale neminovne, tragične posledice bitke.

    Od dramatične kosovske večere, načinjene koliko po uzoru na Hristovu večeru toliko i po ugledu na običajni ritual slavske svečanosti, u srpskom narodu posvećene porodičnom svecu zaštitniku, do traganja za mrtvim junacima na polju Kosovu — sva zbivanja stilizovanja su u korelaciji emotivno-ličnog i herojsko-epskog. U bugaršticama je feudalna atmosfera naglašena jače. Deseteračka poezija Vukove zbirke kreće se pak na području ličnog, porodičnog i opšteljudskog i u skladnom sazvučju sa svečanim tonovima uspostavlja svojevrsnu prisnost pevača plemićkim i vladarskim likovima, nacionalnim junacima. Objektivna istorijska zbivanja posmatraju se kao lična, sopstvena sudbina, da bi se istovremeno svaki lik, svaka individua, potpuno podredio zahtevima višeg, etičkog reda.

    Pojam carstva nebeskog, za koje se opredeljuje srpski knez, idejna je podloga sveukupne ove poezije. To je misao jevanđeljska, ali i osnovna ideja svake junačke epopeje, u kojoj je smrt na bojnom polju jedini put da se ratniku osigura večni boravak s one strane života, a večni spomen i slava na svetu ovozemaljskom. Lazarevo opredeljenje jeste opredeljenje za moralni opstanak nacije i trajanje u epskom svetu neprolaznosti. Ovaj izbor u punoj slobodi lične volje vrhunsko ostvarenje dobija u podvigu Miloša Obilića, u izvršenju zaveta koji je dao svome knezu.

    Trenucima neposredno posle završene bitke posvećene su dve pesme u Vukovoj zbirci "Smrt majke Jugovića" i "Kosovka devojka". Obe predstavljaju epiloge ukupnih događaja, svojevrsnu transpoziciju opšteg na pojedinačno, otadžbinskog na porodično, epskog na lirsko posmatranje zbivanja. to je učinilo da ih mnogi, naročito strani istraživači, posmatraju kao balade, čije mnoge odlike one nesumnjivo nose. S druge strane, mnoga tematska područja evropske balade epski oblikuje izrazito jak epski impuls srpske poezije.

    Pesma o Majci Jugovića herojska je tragedija majke koja hrabro podnosi smrt svog muža i svih svojih sinova, do trenutka kad se duševni bol preobraća u fizički, kada patnja prelazi sve granice izdržljivosti, i kada nagomilani, potiskivani jad raznosi celo njeno biće. Tananom inscenacijom, pevač taj trenutak povezuje s pojavom crnih gavranova koji majci u krilo bacaju junakovu desnicu. Pevač prvo pušta mladu ženu da odmah u njoj pozna, po burmi, ruku odrasla čoveka, Damjana, svoga muža, da bi majci ostavio duge mučne trenutke prisećanja (Okretala, prevrtala s njome,/ Pak je ruci tijo besjedila:/ "Moja ruko, zelena jabuko!/ Gde si rasla, gdje l' si ustrgnuta"). Pušta je a se vrati u prošlost, da sagleda malenu ruku sinovljevog detinjstva i da ukrštanjem srećnih uspomena i tragične stvarnosti presvisne: "A rasla si na kriocu mome,/ Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"

    Usmena tradicija o pokosovskom periodu prikazuje sve dublje prodiranje Turaka u unutrašnjost zemlje kao istorijsku neizbežnost kojoj se srpski despoti i vojvode opiru svom silinom svojih tragičnih života čuvajući kosovski zavet.

    S propašću srpskih srednjovekovnih država istorijsko predanje i epska poezija postali su jedini integrativni faktor u srpskom narodu, najvažniji članovi u sistemu kulturne komunikacije, način za duhovni opstanak i opiranje asimilaciji. Umetnička organizovanost u verbalne metričke obrasce ili živopisne slike — motive osigurala je trajnost kolektivnom pamćenju. Različiti strani putopisci koji prolaze južnoslovenskim zemljama, mahom od Beča ka Carigradu, u svojim dragocenim zapisima o životu i običajima stanovništva, upravo se zadržavaju na tom fenomenu. Benedikt Kuripečić, poreklom Slovenac, koji između 1530. i 1531. putuje kao tumač austrijskog poslanstva, u svom Putopisu prepričava deo kosovske legende, spominje epsko pevanje o Milošu Obiliću u krajevima udaljenim od mesta događaja, u Bosni i Hrvatskoj, zapaža i nastajanje novih pesama. U vremenu kada su Turci uveliko zauzeli sve glavne gradove srpske zemlje, Kuripečić zapravo ostavlja dokument o poeziji i predanjima kao odbrani od pritiska osmanlijske sile.

    Epitaf s nadgrobnog kamena, stećka vojvode Radosava Pavlovića u Rogatici, isklesan "srpskim pismenima i na srpskom jeziku", bilo da ga je Kuripečić prepisao sam, bilo, još više, da ga je zabeležio prema interpretaciji svojih bosanskih tumača i uz njihovu epsku idealizaciju, predstavlja svojevrsnu ispovest ali i usmeni, epski način mišljenja ili pogled na svet: "Ja vojvoda Pavlović od Radosala, gospodar i knez ove zemlje, ležim ovde u ovom grobu. Dok življah ne mogaše me turski car nikojim junaštvom, nikakvim darovima, pa ni borbom ni velikom silom sa moje zemlje potisnuti niti pobijediti. Još manje sam mislio da se odreknem svoje vjere..."

    • 1436 postova
    04. април 2016. 21.57.30 CEST

    Ceo period od 15. do početka 19. veka ispunjen je stalnim obnavljanjem epskog sećanja na postojanje nekada slavnih i moćnih sopstvenih srpskih srednjovekovnih država ali i neprestanim akcijama za oslobođenje u okvirima ondašnjih mogućnosti. Gerilska borba protiv Turaka vodi sena celom području naseljenom srpskim stanovništvom, i to u dva vida: hajdučkom, unutar okupirane zemlje, i uskočkom, u njenim pograničnim oblastima, uzduž čitave krajine, od Varaždina i Karlovca na severu, a preko Senja, Udbine, Kotara, Makarske i Gabele na jugu, do Boke kotorske i Crne Gore. Kasnije, potiskivanjem Turaka, Vojna krajina se prostire duž Save, Tise i Moriša, sve do severnog Banata i organizuje se posebna graničarska vojska.

    Ova hajdučka i uskočka heroika svakodnevice ne razlikuje se po svojoj suštini, ali ima različite oblike delovanja, što se jasno vidi i u pesmama.

    Ostavljeni u potpunosti sami sebi u dubini porobljene zemlje, posle turske okupacije Srbije i Bosne i Hercegovine, hajduci organizuju čete od po deset do četrdeset gerilaca. Ostaju u gori od proleća do jeseni ("Otišli su o Đurđevu danku,/ Ostali su do Mitrova danka,/ List opade, a snijeg zapade"). Oni napadaju turske karavane, oduzimaju im blago; s vremena na vreme pojavljuju se u svom ili susednom selu. U njihovoj zaštiti od progona angažovano je celo stanovništvo, od jataka — domaćina koji ih prima na konačenje do krčmarica u hanovima, gde se ukrštaju putevi i razmenjuju obaveštenja. Održavanje konspiracije uske grupe jeste i glavni faktor njihovog opstajanja.

    Za uskoke, međutim, neku vrstu jataka predstavljaju strane hrišćanske države, Mletačka i Austrija, u okviru kojih, na teritoriji Krajine, oni žive kao profesionalna vojska. Dužnost im je da čuvaju granice od prodora Turaka, ali i da organizuju veće pohode protiv njih. Neprestano spremni za rat, polažući svoje živote za "opštu hrišćansku stvar", uskoci borbu protiv Turaka istovremeno vide kao mogućnost za oslobođenje sopstvenog naroda.

    Arhivska građa pruža podatke o njihovim teškoćama, o njihovoj nepokornosti i samosvojnosti, o nevoljama njihovih porodica, o nastojanju katoličkog klera da ih prevede u katoličanstvo, o zavisnosti njihovog položaja od političkih odnosa velikih sila, o komunikaciji najpoznatijeg kotarskog uskoka Stojana Jankovića s patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.

    U bezbrojnim megdanima između slavnih hrišćanskih junaka i isto tako slavnih muslimanskih krajišnika dele se pohvale i jednima i drugima, ali epska pobeda zavisi od toga čija je pesma. (Vremenom će muslimanske epske pesme, prešavši u ruke profesionalnih pevača, dobiti posebne kompozicione oblike i postati znatno duže.)

    Ženidbe i otmice, preoblačenja i opklade, tamnovanja i oslobađanja iz tamnice čine osnovni sižejni fond uskočkih pesama, dobrim delom oslonjen na internacionalne motive, ali s jako izraženim lokalnim i nacionalnim koloritom. Tako je i pesma Ropstvo Janković Stojana, podstaknuta stvarnim istorijskim događajem, uklopljena u internacionalni obrazac o povratku dugo odsutnog muža kući na dan kada mu se žena preudaje (obrazac koji je svoje najslavnije ostvarenje dobio u Homerovoj Odiseji). "Vitez Janko, poznat celom svetu po svojim slavnim delima u Dalmaciji", kako ga karakteriše njemu savremeni nemački istoričar, zaista je bio u carigradskoj tamnici i izbavivši se bekstvom vratio se u svoju kulu u Ravnim kotarima.

    Pesma iz Vukove zbirke živopisna je, sintetična slika sredine u kojoj pevač stvara, prenosi i čuva celokupan društveni i moralni sistem srpske civilizacije. Niz sjajnih metaforičkih scena, u kojima trijumfuje savršen idilični sklad patrijarhalne porodice, krunisan je otvorenim, ishodnim zadovoljenjem etičkog kodeksa — Stojanovim darivanjem sestre oštećenom mladoženji. Tako, nasuprot Odiseji, nema ubijanja prosaca.

    Hajdučija koja je i kod nas i u praslovenskom vremenu na Balkanu, kao i u mnogim zemljama i istorijskim epohama, postojala kao odmetništvo od zakona, postaje opšta pojava u 16. veku posle turskog osvajanja Srbije i Bosne i Hercegovine. Jedno od najboljih, najubedljivijih i tačnih objašnjenja, kako o socijalnoj tako i o istorijsko-političkoj pojavi hajdučije, daje kroz pesmu najpoznatiji hajdučki harambaša - epski lik Starina Novak. Žali se na kulučenje i "otkup" ("ja sam bio čovek siromašan") i u dubokoj jednostavnosti otkriva hajdučiju kao prinudu ("jest mi bilo za nevolju ljutu") i kao samoodbranu od obesti turskih gospodara. Od seljaka tako postaje hajduk, od domaćina — zaštitnik naroda, od porodičnog čoveka beskućnik, kome su "mač i puška i otac i majka,/ dvije male bratac i sekuna,/ oštra ćorda vijernica ljuba,/ tvrda st'jena mekano uzglavlje,/ kabanica kuća do vijeka". Iz potlačenog čoveka izrasta junak "kadar stići i uteći i na strašnu mjestu postojati".

    Kada je turska svirepost potanko opisana, u neposrednoj je funkciji veličanja junaštva i čestitosti hajduka, kao što je to u pesmi o Starcu Vujadinu, koji izdrži i najteže muke, i ne samo da ne odaje svoje drugove već i podstiče svoje sinove na hrabrost.

    U poznatoj pesmi iz Vukove zbirke osveta nad Bećir-agom i aginicom priziva se s uvodnom scenom mučenja mladog hajduka Malog Radojice, kome Turci lože vatru na prsima, prinose guju prisojkinju, zabijaju klince pod nokte. Pri tom je vrednost pesme koliko u pohvali njegovoj hrabroj izdržljivosti toliko i njegovoj dubokoj ljudskoj muževnoj slabosti prema ženskoj lepoti. Pred njom ne može da odoli. Kada se pojavi "Hajkuna đevojka", on prestaje da se pravi mrtav, zaboravlja jedinu mogućnost svoga izbavljenja - da "mrtav", iznesen iz tamnice, može pobeći. Humorom se rasterećuje scena. Hajduk "lijevijem okom progleduje,/ desnijem se brkom nasmijava", devojka ga pokriva maramicom i ubeđuje roditelje da ga bace u more. I dok prvi put za devet godina Bećir-aga sa ženom mirno večera i raspreda o radosnom saznanju da se najzad oslobodio hajduka koji mu je toliko dodijavao, mladi napasnik prisluškuje razgovor pod prozorom, upada u sobu i krvavo se sveti, da bi zatim iz tamnice oslobodio svoje drugove i oženio se lepotom devojkom.

    Narodne epske pesme videle su u hajducima zaštitnike narodnih prava, osvetnike koji su u Turke unosili nespokojstvo, odmetnike od zakona, ali tuđeg, okupatorskog.

    Ovakve crte je umnogome poneo i najpopularniji srpski junak Kraljević Marko, čija se slava proširila u svim južnoslovenskim narodima. Živeći svoj epski život više od tri stotine godina, najvećim delom pod turskom vladavinom, upravo u vreme delovanja hajduka, on neminovno dobija u epskoj poeziji hajdučke karakteristične osobine ("Svim je Turcim' Marko dodijao"). U istoriji sin najmoćnijeg srpskog oblasnog gospodara i savladara cara Uroša Nemanjića — kralja Vukašina Mrnjavčevića, Marko je postao turski vazal posle pobede Osmanlija na Marici 1371. godine i kao vazal poginuo u bici na Rovinama 1394. godine boreći se protiv hrišćanina, vlaškog vojvode Mirčete. Da je način na koji je srpski kraljević obavljao svoju vazalsku dužnost mogao pomoći oblikovanju njegovog epskog lika kao narodnog zaštitnika pokazuju dva podatka. Prvi je arhivski. Markova oblast je bila zaštićena od upada turske navalne konjice. Drugi je književno-istoriografski. Dobro obavešteni pisac Konstantin Filozof početkom 15. veka prikazao ga je kao nevoljnog vazala koji je pred svoju pogibiju rekao: "Ja... molim Gospoda da hrišćanima bude pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu".

    Otud su mogli nastati i motivi u pesmama kako Marko ukida porez koji su nametnuli Turci na udaju srpske devojke, otud motiv o vešanju tlačitelja naroda Đeme Brđanina. Zato Marko i ore carske drumove i tako onemogućuje Turcima kretanje kroz srpsku zemlju, zato i krši propise turskog sultana i u vreme Ramazana čini sve što im je suprotno, a onda se na prekor carev pravda: "Ako pijem uz ramazan vino,/ ako pijem,/ vera mi donosi". Zato u bugarštici, opet ostajući veran svojoj religiji, Makro, po majčinom savetu, ide prvo na venčano kumstvo ("Tamo pođe Kraljeviću u te crkve svete Petke"), pa tek onda odgovara na sultanov poziv za vojevanje protiv Arapa, savršeno svestan da je caru, kao vazal, neophodan.

    Ovaj veliki, plahoviti usamljenik svojim likom povezuje razne periode srpske istorije.

    U okviru nemanjićkog doba, Marko se pojavljuje kao zaštitnik legitimiteta carske loze i čuvar "nejakog Uroša", sina cara Dušana. U čuvenoj pesmi o Urošu i Mrnjavčevićima suprotstavlja se rođenom ocu i stričevima, koji se otimaju o tuđe carstvo, a sluša svoju majku Jevrosimu, čiji časni saveti dobijaju poslovičnu funkciju ("Nemoj, sine, govoriti krivo,( Ni po babu, ni po stričevima,/ Već po pravdi Boga istinoga!/ Nemoj, sine, izgubiti duše:/ bolje ti je izgubiti glavu,/ Nego svoju ogr'ješiti dušu!")

    Makro u narodnoj tradiciji druguje sa svim važnijim epskim junacima raznih vremena ili im se suprotstavlja i svojim prisustvom postaje merilo važnosti i tih junaka i tih događaja, sve do oslobodilačkih ratova. On se pojavljuje u svim vrstama narodnih usmenih tvorevina, lirskim pesmama i baladama, epici i mitskim i istorijskim predanjima, poslovicama i izrekama. Markova poetska biografija postaje svojevrstan okvir psiholoških osobina čitavog naroda, sinteza usmenopoetskog doživljaja mita, istorije i svakodnevne realnosti i, najzad, magnetsko polje za internacionalne motive, na kojima se takva biografija i gradi.

    Epika bune — kojoj prethode pesme o bojevima za slobodu u Crnoj Gori i koja opeva srpske oslobodilačke ustanke protiv Turaka početkom 19. veka — nesporan je nastavak hajdučke epike, ali je njen osnovni idejni oslonac poezija o Kosovskom boju. Mahom ju je oblikovao jedan od najčuvenijih narodnih pevača Vukovog vremena, svedok događaja guslar Filip Višnjić. Epizujući realne junake svog vremena on ih je uveo u besmrtnost, uspevši istovremeno da ostvari jednu životvornu poeziju o seljacima knezovima i knezovima seljacima, koji se osećaju pozvanima da konačnim oslobođenjem Srbije od Turaka uspostave novu državu, koja će posle više od četiri veka predstavljati produžetak stare. Ne slučajno, jer, kako je jednom prilikom veliki srpski antropogeograf Jovan Cvijić zapazio, svaki srpski seljak osećao se potomkom onog plemstva koje je na Kosovu poginulo. Ta bliskost s kosovskom epikom dosledno je sprovedena i u stilsko-izražajnim postupcima, na primer, u stihovima o brojnosti turske vojske (Kon do konja, junak do junaka,/ Bojna koplja kano čarna gora,/ Sve s' vijaju po polju barjaci,/ kano mrki po nebu oblaci). Ta bliskost je očuvana i u motivskim obrascima, u blagoslovu ustaniku Milošu od Pocerja, imenjaku slavnog kosovskog viteza Miloša Obilića ("Veseli se, Pocerac Milošu,/ Desna ti se posvetila ruka/ Koja znade pogubiti Meha,/ Svim Turcima hrabrog poglavara"). Pesme su, takođe, povezane u jednu celinu, ali je, uz potpuno samožrtvovanje junaka, epika ustanka epopeja optimizma, s vizijom o konačnom oslobođenju srpskih zemalja. Svoju veliku, probuđenu nadu Bosanac Filip Višnjić oblikovaće u nadahnutim stihovima koje će staviti u usta Karađorđu; "Drino vodo, plemenita međi,/ Izmeđ Bosne i izmeđ Srbije,/ Naskoro će i to vreme doći/ Kad ću ja i tebeka preći/ I čestitu Bosnu polaziti!"

    Neposredni povod za ustanak, seča knezova i otkrivanje plana dahija da poseku sve srpske starešine, a potom a sve muškarce starije od petnaest godina "takođe oštrici mača predadu", Filip Višnjić je, uz izvrsno poznavanje istorijskih podataka, pretočio u monumentalnu pesmu Početak bune protiv dahija. U njoj je data čitava koncepcija ustanka, neumoljivo realna, sa svojim surovim ali i svetlim slikama. Dosegnuvši ono što je za epsku poeziju najteže, Višnjić je oblikovao panoramu događaja, a sveopšti nezadrživi pokret narodnih masa iskazao je sjajno nađenim poređenjem iz prirode ("Usta raja k'o iz zemlje trava"). Stihom pregnantnim asocijacijama objasnio je trenutak odluke ("Jer je krvca iz zemlje provrela").

    I ostale pesme koje s ovim svojevrsnim epom čine celinu oblikuju hroniku ustanka. One verno beleže topografiju bojeva i njihov tok, predstavljaju pomenik srpskim ratnicima, ali daju i njihove ubedljive psihološke portrete, počev od Karađorđevog pa do jednog od najplemenitijih likova i srpske istorije i srpske epike — kneza Ive od Semberije, koji od Turaka otkupljuje roblje po cenu doživotnog osiromašenja.

    Ponekad surova slikovnica krvavih prizora, etika bune manje je osvetničko naslađivanje nad srpskom pobedom nego filozofsko nadnošenje nad događajima, razumevanje za patnje protivnika stečeno sopstvenim gorkim iskustvom. U tome je i veličina pesme Boj na Mišaru, u kojoj se priznanje poginulim turskim poglavarima spaja sa samilošću prema Kulinovoj udovici.