Forumi » Poznate ljubavi srpskih vladara

Kako su srpski vladari ljubili i varali

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.31.26 CET

    Državna i politička sudbina Srbije u prošlosti često je bila u senci ljubavnih afera njenih vladara. Ni bivša Jugoslavija nije bila izuzetak. Od srpskih kraljeva, preko komunističkih maršala, do poslednjeg pogrebnika ove zajednice Slobodana Miloševića, ređale su se afere u kojima su aktivno učestvovale i venčane žene i ljubavnice, dajući svoj doprinos večnim balkanskim prevratima, koalicijama i trijumviratima.
    "Tabloid" objavljuje najzanimljivije delove iz knjige dokumenata o ovoj temi, pod naslovom "Sve ljubavi srpskih vladara", kako bi čitaocima bilo jasnije u kojoj meri su intrige, prevare, tajne i javne ljubavi ovdašnjih vodećih državnika bile odlučujuće za promenu toka istorije i sudbinu čitavih generacija.

     

    Voždova Jelena - miris svog i tuđeg cveća

     

    Viševekovni život Srba s Turcima ostavio je za sobom mnoge posledice. Nauka ih nije posebno proučavala, pa o mnogim karakternim pojavama kod Srba u 19. i 20. veku nemamo uvek pouzdanu predstavu, kao ni iznijansiranu analizu ličnih i kolektivnih crta i osobina, i istaknutih pojedinaca i celog naroda.
    Veoma je teško, možda i nemoguće, utvrditi koliko je turske krvi ostalo u srpskoj krvi, odnosno koliko smo genetskih osobina nasledili od Turaka. Jednostavno rečeno, koliko se Srbin 19. veka razlikovao od Srbina 15. stoleća?
    Mnogi ratovi, vojni pohodi, ugušenje buna, potere za hajducima, odlasci fedualaca na spahiluke i teferiče prouzrokovali su često turska nasilja nad srpskim svetom. Poznavaoci doba uoči srpske revolucije tvrde da je narod u Srbiji bio gotovo podivljao. Ko bi poverovao da su naši preci iz tog doba "bili visokomoralni ljudi, ljuto bi se prevario."
    U vreme kada je Đorđe Petrović stasao za ženidbu materijalno stanje Petrovića nešto se popravilo. O njegovoj ženidbi Jelenom Jovanović iz Maslešova u predanju ima dosta neistine. Porodična tradicija zna da je Petar prosio Jelenu za Đorđa, ali je bio odbijen, a razlog tome moglo je biti samo njihovo porodično siromaštvo. Jelenini roditelj bili su imućniji od Đorđevih, mada je priča o njenom ocu kao jaseničkom knezu malo verovatna. Ono što nije mogao da ostvari načinom koji su običaji propisivali Đorđe je ostvario otmicom. Zapažena je već tada njegova pokretljivost - pomalo je i hajdukovao - pa je ugrabio priliku i Jelenu "iz Jagnjila oteo i odveo doma, kada je jednom došla s kotlovima na vodu". To se moglo desiti u jesen 1785, a najkasnije s proleća 1786. godine.
    Jedan od češćih vidova turskog nasilja bila su silovanja žena i devojaka, koje su potom ostajale trudne i rađale decu. Bila je to uobičajena pojava ne samo kod nas nego kod svih naroda koje su Turci pokorili. Bez namere da se u ovaj delikatan i složen problem posebno upuštamo, usuđujemo se da ukažemo na nekoliko zanimljivih slučajeva.
    Od posebnog je značaja jedna zabeleška Vuka Karadžića o Karađorđu, njegovoj porodici i zagoričkom čitluk-sahibiji. Vuku je kazivao Topolac Đorđe Milojević da je jednog dana došao Turčin na svoj čitluk i tek oženjenog Karađorđa poslao da mu kupuje jarčeve. Udaljivši budućeg vožda od kuće, ovim rečima se obratio Karađorđevoj majci: "E Marice! I ti se sačuva od mene, i kćeri sačuva, ali snaju nećeš sačuvati."
    Pa joj pruži dukat: "Na uzmi to, pa Jelena doveče da spava sa mnom."
    Karađorđe se u međuvremenu vratio. Kada je čuo čitluk-sahibijine reči, hteo je odmah puškom da ga ubije, ali ga je majka u tome sprečila.
    Kada je Turčin posvršavao svoje poslove, ona mu je rekla, ispraćajući ga njegom domu: "Dok mlada omiriše svoje cveće, pak će onda i tuđe."
    Ovim umirujućim rečima majka je privremeno spasavala sina i snaju. Da bi sprečio Turčina u nameri da ostvari pravo prve bračne noći, Đorđe se odluči na bekstvo iz Srbije s celom porodicom i grupom seljana. Posledica bekstva je Đorđevo ubistvo oca Petra.
    Spahija nije mirovao iako je znao za oceubistvo i porodično sklanjanje Petrovića u Srem, pa je u Zemunu pozvao Maricu na dogovor. U Zemunskoj parlatoriji jedan Turčin i jedna Srpkinja vodili su zanimljiv razgovor. Uporni Turčin uzalud je molio Maricu da se Petrovići vrate u zavičaj. Zaštićena, jer je bila na teritoriji druge države i time ohrabrena, ona je Mula Huseinu nabrojala sva zla koja je počinila i na kraju je dodala: "Naterao si me te sam žene birala i tebi podvodila."
    Ovaj primer naveli smo kao primer kada Turčin, i pored svih uloženih napora, nije ostvario svoju želju da spava s voždovom majkom, sestrama i ženom, ali jeste s drugim Srpkinjama.
    Turci su, naročito iz većih mesta kao što su bili Beograd, Užice i drugi gradovi, često pravili izlete u unutrašnjost i neretko činili pokore. Milovan Vidaković dao je u svojoj autobiografiji lep opis jednog takvog turskog upada u sela pod Kosmajem. Narod se pred obesnim Turcima i razigranim konjima sklanjao po lugovima i šumama. U sličnom pohodu Turci su oteli u selu Rogači sestru Janka Katića i odveli je u Beograd, gde je živela sa jednim Turčinom. Nije nam poznata sudbina njene i njenih potomaka posle pada Beograda u srpske ruke. Takvih primera, nesumnjivo, bilo je više.
    Memoaristi s početka 19. veka beleže više primera turskog bezakonja nad Srpkinjama. "U Božurnji Adži Osman načinio čardak sproću vodenice na bregu, pa gleda kako žene zavaćuju vodu i peru se, pa koju oće zove i radi šta je teo s njima", kazuje Gaja Vodeničarević.
    Topolski handžija Ibrahim preoteo je ženu Jevti Vodeničareviću i prisilio ga da živi više u šumi nego u svojoj kući. Malo mu je bilo što mu je oteo ženu, već ga je prozvao međedom, dok Jevti jednom prilikom, pri oranju sopstvene njive, nije dodijalo, pa digne oritak da hadžiji razbije glavu, ali ga seljani u tome spreče. Bio je to primer rešenosti da se konačno stane na put turskim nasiljima nad srpskim svetom, ženskim i muškim. Ubrzo potom izbila je srpska revolucija kao jedan od odgovora na tu vrstu turskog zuluma.

     

    Karađorđe se isticao u junaštvu, ali ne i u ljubavnim avanturama. Milan Đ. Miličević je preterivao kada je navodio kao njegovu manu "slabost prema ženskoj lepoti". Samo još Bartalomeo Kunibert beleži da je vožd bio strastven prema ženama, makar onoliko koliko i prema piću. Tokom prve vladavine kneza Miloša često im se udvarao, iako su mnoge bile udate. Nažalost, nije zapisan nijedan primer koji bi kod današnjeg čitaoca, naviklog samo na voždove tuče s Turcima, izazivao simpatije i poneki osmeh.
    Vožd je bio znatno umereniji u ljubavnim avanturama u odnosu na svoje vojvode i komandante. Poznata je samo jedna njegova ljubavna veza.
    Mariji iz Brusnice bilo je suđeno da bude poturčena uoči Prvog srpskog ustanka. Živela je u Beogradu od nekih turskih harema, i to do oslobođenja 1806. godine. U opštem grabežu srpskih starešina za bulama, nekim slučajem, zapala je za oko Karađorđu i postala mu ljubavnica. Nije poznato zašto je odabrao baš tu Turkinju, čije islamizovano ime nije zapisano. Karađorđe je sa njom provodio retke vesele dane više od godinu i po. (Vuk Karadžić kazuje da je ova voždova ljubavna avantura bila "u početku bune", tj. 1804. godine, ali nam se ovo drugo kazivanje čini tačnijim.)
    Marija je bila, očigledno, statista čvrsta i izdržljiva žena, pošto ju je vožd odmah obukao u muško ruho, zadenuo je za pas oružje, svrstao je među svoje momke i dao joj zastavu. Učestvovala je u nekim bitkama. Da bi je sakrio od svoje supruge Jelene i od svojih vojnika, on joj je, osim garderobe, dao i muško ime Marjan.
    Kada je Jelena saznala za Mariju (odnosno Marjana), odlučila je da se ubistvom oslobodi suparnice. Nagovorila je i potplatila voždovog samoživog momka Pavla Cukića, koji je bez ustezanja ubio voždovu milosnicu sredinom 1808. godine i s razlogom se odmah odmetnuo u hajduke. Karađorđe "naplakavši se sit za Marijom", naredio je da pogube Cukića, ali on se spasao kazne. Moljen od supruge i prijatelja, vožd mu je oprostio i ponovo ga primio u momaštvo.
    Slične pojave u njegovom životu više nije bilo, ili ih savremenici nisu zabeležili.
    Voždova žena Jelena živela je skromno i povučeno. Boravila je isključivo u Topoli, baveći se kućevnim poslovima. Nema nikakvih nagoveštaja da se bilo kad mešala u voždove političke i državne poslove tokom celog Prvog ustanka. Budući da je Karađorđe, zauzet brojnim obavezama, pre svih vojničkim i državnim, retko boravio kod kuće, Jelena je najčešće bila u kući domaćina i domaćice.
    Voždu su u Topoli dolazili mnogi gosti. U njegovom domu održavani su važni sastanci. O narodnim svetkovinama, posebno o slavi, svetom Klimentu. U Topoli i u njegovoj kući je uvek bilo mnogo gostiju. Jelena je morala sve njih da opslužuje, uz pomoć neke od svojih komšinica, budući da u izvorima nema pomena da je imala posebnu poslugu.
    Čest gost bio im je ruski diplomatski agent Konstantin Konstatinović Rodofinikin. Njeno gostoprimstvo ušlo je u narodnu poeziju. Kada se iz boja na Varvarinu vraćao voždov barjaktar Tanasko Rajić, spazivši ga sa pendžera Jelena je istrčala pred njega:
    "Skide njega sa konja Kulaša,
    Odvede ga na tananu kulu
    Vida njemu rane i previja
    Zalaže ga lebom i jestivom
    I poji ga rumenijem vinom."
    Jelena je rađala voždu decu, podizala ih i brinula se o njima. Vožd i ona imali su sedmoro dece, tri sina i četiri kćeri: Simu, Savu, Saru, Polu, Stamenku, Aleksu i Aleksandra. Majku su nadživela četiri deteta.
    Posle propasti Prvog ustanka, Jelena je delila voždovu sudbinu. Do kraja 1814. godine boravila je u Sremskoj Mitrovici, potom se preselila u Rusiju. U Besarabiji, u Kišinjevu i Hotinu, živela je do 1831. godine, kada se uputila u Srbiju. Knez Miloš nije joj dozvolio ulazak u zemlju, pa je s decom, bez ruske pomoći, provodila teške dane u Vlaškoj. Tek dolaskom na vlast kneza Mihaila, Jelena se posle 26 godina provedenih u izbeglištvu, krajem 1839. godine vratila u otadžbinu. Njen sin Aleksandar dobio je službu aprila 1840. godine, a Jelena penziju od 1.500 talira godišnje.
    Živela je u Beogradu, povremeno odlazeći u Topolu. Knez Mihailo i kneginja Ljubica ukazivali su svojoj kumi pažnju i poštovanje. Umrla je u Beogradu, u dubokoj starosti 9. februara 1842. godine i sahranjena u Topoli, pored vožda. Kneginja Ljubica prisustvovala je pogrebu i pratila njen kovčeg do Topole.
    Sačuvan je samo jedan njen portret i retki opisi očevidaca. Kada se 1813. godine sklonila u austrijski kontumac u Zemunu, opisana je kao voždova supruga, pravoslavne vere, visoka stasa, lica duguljasta, očiju smeđih, usta i nosa pravilnih.

     

    Vojvoda i harem

     

    Ljubavni životi Karađorđevih vojvoda bili su zanimljiviji. Za mnoge od njih može se reći da su "više ljubili ženski rod nego svoju ženu."
    Trebalo bi naglasiti da ondašnja i sadašnja shvatanja bračne veze i ljubavnih odnosa nisu ista. Moral Karađorđevog i Miloševog pokolenja bio je nizak prema današnjim pojmovima. Živeći dugo u turskom ropstvu, Srbi su poprimili mnoge osobine svojih gospodara. Jedna od njih je i mnogoženstvo, a uporedo sa njim i bračna neverstva. Razvrata je bilo više nego što bi mogao čitalac da pretpostavi.
    Pominjani Pavle Cukić, neiskazani junak i krvopija, za koga ništa na ovom svetu nije bilo grehota, godinama je živeo sa dve žene. Na isti način živela je druga istaknuta ustanička ličnost, poznati slikar Petar Nikolajević Moler.

     

    Sudbina

     

    Hajduk Veljko ženio se dva puta. Prva žena Marija bila je nezadovoljna muževljevim hajdučkim načinom života i svađala se sa njim zbog njegovih momaka, koje je dovodio u kuću i tražio da ih služi. Jednog dana odrekla je da ih dvori. Srdit, vojvoda joj reče:
    "To su moja braća, s kojima sam dobio čest islavu, i sve što imam; ako li nećeš, ja ću te 'oćerati, pa uzeti drugu ženu."
    Ovom pretnjom je nije zaplašio:
    "Dok je živ Karađorđije, i moj brat, Stanoje Glavaš, nećeš ti mene oćerati."
    Rasrđen njenim protivljenjem i nepokornošću pred bivšim hajducima, a sad već istaknutim starešinama, Veljko je oterao u materinu.
    Godine 1809, kada su Turci osvojili Istočnu Srbiju sve do Morave, Marija je prebegla iz Jagodine u Beograd, a Veljko sa svojom družinom sklonio se u Poreč. Tu je sreo devojku Stanu, poreklom iz Hercegovine, koja je došla da se tuži Milenku Stojkoviću na bećare koji su joj oteli darove i haljine u rodnom Sikolu. Pre nego što ju je Milenko zapazio i uselio u svoj harem, ona je omamila Veljka koji je i odvede u svoj konak" kao da mu sluša gospođu i više je nikad ne pusti od sebe, nego je preobuče u varoške aljine i stane živeti sa njom kao sa ženom."



    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.32.14 CET

    U trećem nastavku "Tabloidovog" feljtona o ljubavima i neverstvima srpskih (a kasnije i jugoslovenskih) vladara, u prvom planu je Knez Mihailo, ljubitelj lepih žena i evropskih dvorova. Njegova lutanja i pronalaženja u privatnom životu bila su često predmet rasprava sa ocem. Sa sestrom od strica Jekaterinom, koja je verovatno bila njegova prva "učiteljica života", Mihailo je bio u rodoskrvnoj vezi koja je bila brzo prekinuta, isto kao i Jekaterinina trudnoća. Ovaj detalj je koristan istoriografima kad se osporavaju mišljenja da Knez Mihailo "nije mogao" imati dece.

     

    Mihailo je drugi sin kneza Miloša i kneginje Ljubice, rođen u Kragujevcu 16. septembra 1823. godine, u Šarenom Konaku. Rastao je pored majke, udaljen od oca, s kojim se susretao retko, u vreme praznika, što je ostavilo traga na njegovu ličnost i na odnose sa ženama. Boravio je u Kragujevcu, Požarevcu i Beogradu, gde je sticao nesistematsko i nepotpuno obrazovanje od domaćih učitelja. Potom ga je Francuz Ranos podučavao stranim jezicima, naročito francuskim, koji je dobro savladao, što se može uzeti kao krajnji domet u obrazovanju budućeg vladara.

     

    Knez Miloš je imao nameru da školuje sinove u inostranstvu, ali u tom pogledu nije otišao dalje od planova.

     

    Nijedan naš vladar nije kao knez Mihailo bio tako blizak majci, koju je od milošte zvao Naka. "Od nje je nasledio skromnost, umerenost, ozbiljnost, dugostrpljivost, postojanstvo." Sasvim drugačije ponašao se prema majci knez, odnosno kralj Milan.

     

    Kada je knez Miloš abdicirao (1839), odveo je sa sobom u Vlašku sina Mihaila, ali je on ubrzo posle smrti brata Milana vraćen u Srbiju, uzdignut na presto i miropomazan. Knez Mihailo dva puta je vladao Kneževinom Srbijom (1839. do 1842. i od 1860. do 1868). Njegovu prvu vladavinu karakteriše nesigurnost, nestabilnost i teška borba s ustavobraniteljskom opozicijom. To nemirno vreme završilo se Vučićevom bunom (1842) i proterivanjem Obrenovića iz Srbije.

     

    Knez Mihailo

     

    Eksknez Mihailo živeo je u Zemunu i Banatu sve do smrti svoje majke, kneginje Ljubice (1843), i učvršćenja ustavobraniteljskog režima izborom Aleksandra Karađorđevića za kneza. Karol Pacek, koji je stalno bio uz kneza, ističe da je posle majčine smrti promenio narav i ćud, od veselog mladića postao je melanholik (bitna crta njegovog karaktera). Od tada je bio nepoverljiv i znao da sakrije svoje misli i namere, ali nije umeo da se pretvara i nikoga nije favorizovao.

     

    Uveren da je povratak na presto nemoguć, otišao je kod oca u Beč i tu se nastanio za stalno. Dva izgnana kneza, otac i sin, proveli su više zajedničkih dana u inostranstvu nego u otadžbini. Boravak (1839) u Vlaškoj i predstojeći dani emigrantskog iskušenja zbližili su ih delimično i zato što više nisu bili suparnici na prestolu. Oni su složno radili da Obrenovići ponovo postanu kneževi, saglasni da prednost pripada starijem, ali ne isključujući ni drugu mogućnost. Na tome su najviše radili u vreme revolucije 1848/49. godine, ali njihov napor pokazao se uzaludnim.

     

    Očevo bogatstvo omogućilo je Mihailu da provede veći deo emigrantskog života u Beču, a preostali u putovanjima po evropskim državama. Poznanstva s mnogim vladarima i istaknutim ličnostima iz javnog života Evrope znatno su uticala na upotpunjavanje njegovog obrazovanja i oblikovanje političkih, nacionalnih i kulturnih pogleda.
    Ne treba gubiti iz vida da je knez Mihailo ostao bez prestola u 19-oj, da se vratio u Srbiju kad je navršavao 35-u, a da se ponovo uzdigao na tron u 37-oj godini. Umesto sistematskog školovanja, otac i sin odlučili su se za upoznavanje Evrope i njenog društva. Mihailo je pošao na put 1844. i za dve godine obišao je nemačke države Holandiju, Belgiju, Švajcarsku, italijanske države i Grčku. Vratio se u Beč i posle kraćeg zadržavanja nastavio je put po Češkoj i nekim nemačkim mestima (1846/47). Zimu 1847/48. godine proveo je u Poljskoj i Rusiji. U Petrogradu je bio gost ruskog cara. Godine 1849. i 1859. proveo je u Francuskoj i Engleskoj. Povremeno je još boravio u Vlaškoj.

     

    O prvim ljubavnim iskustvima kneza Mihaila malo se zna. Nema traga u izvorima ni o tome koja devojka mu je bila simpatija dok je bio knez (1839-1842), kao sedamnaestogodišnji, osamnaestogodišnji i devetnaestogodišnji mladić. Nema pomena o tome da li bi, kada i - kojom trebalo oženiti vladara, jer su svi bili zauzeti politikom, u vreme nemira i ubrzanih događaja.

     

    Ophrvan brigom o majci, povratkom na presto i potom višegodišnjim putovanjem, knez Mihailo nije imao vremena za dokolicu, pa se njegov intimni život svodio na povremene flertove, a možda i na neku ozbiljniju ljubav koja je povesniku ostala nepoznata. Bez majke, s ocem koji deci nije nikada posvećivao pažnju, još uvek mlad, bio je dugo ličnost bez samopouzdanja i inicijative, što je ostavilo traga na njegovom intimnom životu.

     

    Prvi pouzdani podatak o njegovim odnosima sa ženama prešao je granicu srodstva. Zapis o tome lapidaran je: "Knez Mihajlo je zavoleo Katicu, Jevremovu ćerku, koja od njega zatrudni, pobaci i umre." Reč je o Jekatarini, zvanoj Katici, šestoj kćeri po redosledu rođenja Jevrema i Tomanije, kneževog strica i strine. Jekatarina, inače Mihailova sestra od strica, bila je mlađa od njega nepune tri godine. Pošto se zna da je umrla u Beču 6. avgusta 1848, to je mogla da zatrudni negde u novembru 1847. godine, pre Mihailovog odlaska u Poljsku i Rusiju?

     

    Ništa pouzdanije o ovoj rodoskrvnoj vezi se ne zna, ali budući da je Mihailo, s povremenim prekidima i boravcima u Beču, bio stalno na putovanju, može se pretpostaviti da je veza bila kratkotrajna i tragična. Kada je umrla, mlada i lepa, knez Mihailo nije boravio u Beču.

     

    Kada je izbila Revolucija u Beču 1848. godine, kneževi Miloš i Mihailo pokušali su da iskoriste nemire u Evropi da se vrate na presto u Srbiju. Knez Miloš pošao je prvi preko Zagreba, ali je u njemu bio uhapšen i uz velike napore uspeo je da se oslobodi, plativši Ljudevitu Gaju poveću sumu novca. Knez Mihailo, ostavivši bremenitu Jekatarinu, stigao je u Novi Sad sredinom maja, ali je, pod pritiskom srpske vlade, morao da napusti Vojvodinu i ode u Zagreb. Sa oslobođenim ocem uputio se u Grac, zadržavši se kraće vreme u Ljubljani.

     

    Kneževima se nije išlo u nemirni Beč i oni su odlučili da se razdvoje. Knez Miloš je otputovao u Inzburk, a knez Mihailo u banju Roič (Rogošku Slatinu). Dok je uzimao kupke posluživala ga je lepa devojka od 17 godina, kći tamošnjeg bademajstora, Marija Berghaus, Slovenka Štajerkinja, zapisao je Karol Pacek.

     

    Nije nam sačuvan opis Marije, pa malo znamo o njenoj lepoti i ličnosti. Elegantni dvadesetpetogodišnji knez, osam godina stariji od Marije, već tada je bio "zanosan otmen čovek". Uz Mariju je bio uglađeni kavaljer "povisokog rasta", smeđ, suvonjav, krupnih izrazitih očiju, pune kratke brade, koju je delio po sredini. Glas mu je bio krupan, a hod odmeren i elastičan".

     

    Knez Mihailo proveo je skoro celo leto u Rogaškoj Slatini u društvu sa mladom Marijom. Iz te ljubavne romanse rođen je Viljem (Velimir) 20. maja 1849. godine. Pre odlaska iz slatine zatražio je od oca malo novca za trošak. Starac mu je poslao 2.000 forinti i prekoreo ga je da mnogo troši. Mladog i uzavrelog ljubavnim čarima sina zaboleo je očev prekor i on mu je vratio novac i u jednom podužem pismu obrazložio mu je tadašnji način života, trudeći se da dokaže da "nije raspikuća" kao Jevremov Miloš, kome otac neprestano plaća dugove. Iz pisma saznajemo da se Mihailo zadovoljavao sa onoliko novca koliko je dobijao od oca. Tada je prvi put zatražio veću sumu, ali se zbog toga pokajao.

     

    Odnosi između oca i sina brzo su izglađeni, pa je Mihailo mogao da Mariji i sinu kupi kuću u Roiču i da ljubavnicu snabde mirazom. Očigledno, to je bio samo jedan njegov ljubavni izlet, jer je uskoro dozvolio Mariji da se uda za nekog udovca, s kojim je imala više dece. Marija je umrla 1863. godine.

     

    Kad su u pitanju žene, knez Mihailo ni u čemu nije delio poglede i ponašanje svog, u ljubavnim avanturama iskusnog oca. Iako je Miloš vršio pritisak na Mihaila da se oženi kćerkom kneza Štirbeja iz Bukurešta, Mihailo nije begenisao mladu Štirbejku. Nije se Mihailu dopadala ni kći barona Sine, poznatog bečkog bankara. U ovom slučaju mladi knez kao da je predosetio jer je devojka ubrzo umrla mlada. Mihaila je srce vuklo na drugu stranu.

     

    Njegovog srca izabranica bila je jedna Nemica plemićkog porekla. Nije poznato u kakvim je odnosima bio sa njom, ali se zna da je veza dugo trajala, da je knez Mihailo bio zaljubljen i da je nameravo da se njome oženi: "Devojka je vrlo lepa i od velike familije", zabeležio je Milivoje Petrović Blaznacev. Iako je knez Miloš blagoslovio sinovljevu želju, posle ustezanja jer je devojka bila Šokica, devojčin otac usprotivio se udaji svoje kćeri za proteranog pravoslavnog kneza.

     

    Mladi knez se tokom drugog boravka u Beču u svojstvu ceremonijal majstora na dvoru Kolmana Hunjadija ponovo zaljubljuje. Bila je to Julija Hunjadi, po majci rodom iz slavne plemićke porodice Ziči. O početnim danima ljubavi Mihala i Julije malo se zna, ali je poznato da je grofica Aperaksin Esterhazi mnogo doprinela uspostavljanju ove veze i njenom prerastanju u brak. Mihailo je tražio očevu saglasnost i on mu je ubrzo dao blagoslov. Knez je zaprosio Juliju maja 1853. godine, a venčali su se iste godine na Svetog Iliju, kada su sačinili bračni ugovor.

     

    Bračni par je živeo u Beču, ali kao svi imućniji oni nisu voleli da provode leta u prestonici, pa su poželeli da kupe imanje i kuću u nekom lepom izletištu. Oni su odlučili da kupe imanje u Ivanki, dva sata udaljenoj od Požuna, a na samom gvozdenom putu. Tamo su ostali do povratka u Srbiju 1859. godine.

     

    O intimnim odnosima kneza Mihaila i kneginje Julije malo se zna. Nežnost, pažnja i radost zapažaju se iz njihove prepiske prvih godina braka, a potom jedan odmeren, hladan i bezosećajan odnos. U početku bliski, zatim sasvim udaljeni jedno od drugog. Istoriografija nije odgonetnula uzrok zahlađenja njihovih odnosa, koji su potom, posle otkrića Julijaninog neverstva, zapali u bezizlaznu bračnu krizu.

     

    Bez dece

     

    Knez Mihailo je mogao da ima decu. Bremenita Jekatarina je dokaz. No, da li je potom, usled neke zasad nepoznate bolesti, Mihailo bio lišen plodnosti, nije utvrđeno. Govorkalo se da je srpski vladar "bio bolestan od neke bolesti koja je Juliju udaljila od njega i bila povod za njihove prve lične rasprave i nesuglasice u promašenom braku". Sasvim je pouzdano da Julija nije mogla da rađa. Da je bila neplodna govori činjenica da ni u drugom braku, sa Karlom Arenbergom, nije imala decu.

     


     

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.33.26 CET

    O ljubavima i ljubavnim slabostima srpskog kralja Milana treba govoriti poznajući njegovo vaspitanje. Naime, ovaj Obrenović je takoreći odrastao bez roditelja, vaspitavali su ga u Parizu i Beogradu prilično različite ličnosti. Po nagovoru jednog ministra propušio je u šesnaestoj godini. Tadašnji namesnici podveli su maloletnom Milanu dve žene po službenoj dužnosti, od kojih sa prvom "nije bilo ništa", a sa drugom sve.

     

    O kralju Milanu izrečena su kontroverzna mišljenja, savremenika i istoričara. Jedni su ga hvalili, drugi su ga preterano kudili. Sud istoriografije o našem prvom kralju posle Kosova, kako se onda govorilo, sasvim je nepovoljan.

     

    Milan Obrenović rođen je u Manasiji (Vlaška), 22. avgusta 1854. godine. Nije dugo bio sa roditeljima, ocem Milošem i majkom Marijom. Majka Marija bila je jedna od najlepših žena vlaške aristokratije, čuvena po svojoj ljupkosti i živom duhu, a otac Miloš glasio je za razmaženog jedinca i osobu nenaviklu na obaveze. Milošev i Marijin brak postao je nemoguć, i posle rađanja Milana ubrzo su se razveli.

     

    Iako je tek nakon porođaja stupila u ljubavne odnose sa knezom Aleksandrom Kuzom, protivnici dinastije Obrenović izmislili su da je otac budućeg srpskog kralja bio rumunski knez. Stojan Protić, istaknuti radikalni prvak, napisao je u "Samoupravi" tekst u kojem je tvrdio da je Milan zapravo - Kuzić, a ne - Obrenović. Ovu nesuvislu tvrdnju osporio je još Slobodan Jovanović: "Po mnogim svojim osobinama on je čist Obrenović".

     

    Brigu o Milanu vodila je majka, jer mu je otac Miloš rano umro, a zatim kneževi Miloš i Mihailo. Kada je imao devet godina, srpski vladar uzeo ga je od majke i poslao na školovanje u Pariz, kod profesora Hieta. Tek 1867. upisan je u jedan pariski licej. Iako nije uživao zvanje prestolonaslednika, već naredne godine stupio je na presto, posle ubistva kneza Mihaila. Na njegovom vaspitanju radilo se više za vreme Drugog namesništva (1868-1872). Odrastao gotovo bez roditelja, vaspitan u Parizu i Beogradu, kljukan raznim zanimanjima, on je u pogledu "moralnog vaspitanja" ostavljen sam sebi. Propušio je u šesnaestoj godini po savetu jednog ministra.

     

    Za vladavine Milana Obrenovića Srbija je stekla nezavisnost (1878) i postala kraljevina (1882) s parlamentarnim uređenjem, na osnovu Ustava iz 1888, jednim od najdemokratskijih ustava u Evropi 19. veka. Dakle, Milan Obrenović je bio knez od 1868, a kralj od 1882. godine.

     

    Milan Obrenović bio je najlepši srpski vladar. Stasit, lepih i pravilnih crta lica, živih očiju ("oči svoje majke kokete"), ali sa uvučenom i tankom gornjom usnom i isturenom bradom, što mu je, u vreme srdžbe, davalo lik ćudljiva vladara. Kada je umro u Beču 1901, doktor Paltauf, profesor univerziteta koji je balsamovao telo Obrenovića, izjavio je da "nikada nije video plastičnijeg i pravilnijeg razvijenoga tela. Kralj Milan bio bi, veli, savršen model za najlepšu mermernu statuu".

     

    Život kralja Milana bio je buran, kao i kneza Miloša. Mnogi politički događaji i učestale ljubavne avanture smenjivale su se neverovatnom brzinom.

     

    Savremenici su zapazili da je kralj Milan bio u ljubavi sentimentalan. Vladan Đorđević, kraljev lični lekar, primetio je: "Milan beše skoro do bojažljivosti uzdržljiv prema ženama, ali gde je video samo malo toplije osećanje prema sebi, tamo je onda celom dušom ostajao uhvaćen". Živ i bujna temperamenta, kralj Milan upuštao se u ljubavne veze sa puno strasti.

     

    Karakteristično za ovog Obrenovića jeste da se svaka iole ozbiljnija veza brzo pretvarala u veliku ljubav, koja se mogla završiti brakom. Time je često sebe i druge dovodio u nemala iskušenja.

     

    Milan Obrenović brzo se zagrevao za žene i tada je bio spreman da za njih sve učini. U ljubavi je bio kratkog daha i brzo bi se istutnjao i naglo zahladneo. Tokom svog kratkotrajnog života on nije imao nijednu trajnu ljubav. Lep, razvijen, sentimentalan, nasrtljiv i slatkorečiv, uz to još i vladar, Milan je imao uspeha kod žena. Još onda se govorilo da je malo ljudi koji su voleli ženski rod kao on. Da je kojim slučajem živeo u srednjem veku, piše Vladimir Ćorović s blagom dozom podsmeha, bio bi jedan od boljih primera za "Dekamerona".

     

    O ljubavnom životu kralja Milana ostale su mnoge istinite i neistinite priče koje su ga pratile od mladosti pa do groba. Lukavi i prepredeni Blaznavac, prikriveni pretendent na srpski presto, posredstvom lekara Mašina pustio je lažni glas da je knez hermafrodit. Uz takvog namesnika i budućeg predsednika vlade, Obrenoviću nije bilo lako.

     

    Bilo je uobičajeno u uglednijim beogradskim porodicama, pa i kod Obrenovića, da njihove sinove upoznaju sa ljubavnom veštinom iskusnije gospođe, koje bi za trud dobile pristojnu nadoknadu. Porodica i namesnici trudili su se da osamnestogodišnjem knezu privedu gospođu prikladnu tom činu. Ne zna se ime te gospođe, ali se zna da je do ovog čina došlo decembra 1872. godine i da je proba bila neuspešna. Kalaj je zapisao u "Dnevniku" da knez do tada "nije dodirnuo nijednu ženu".

     

    Namesnicima nije bilo svejedno s kojim će osobama mladi knez stupati u ljubavne odnose. One su morale biti potpuno bezopasne žene, koje ne bi koristile svoj uticaj na kneza i usmerile ga protiv namesnika i ministara. Dakle, knez Milan nije sam pronašao svoju prvu ljubav; namesnici i porodica su mu priveli prvu ženu koja ga je uvodila u carstvo ljubavi. Bila je to osoba koja je imala da mu posluži samo za prvi trenutak, za prva ljubavna iskustva. Potom je privedena pukovnica B. da i ona "posveti mladog kneza Milana u ljubavne funkcije". To je već bilo dovoljno za početak.

     

    Pouzdano se zna samo za nekoliko kneževih ljubavnih veza pre stupanja u brak. Pera Todorović navodi da je knez imao dve milosnice, ali je ostavio podatke samo o jednoj. I Slobodan Jovanović piše o drugoj kneževoj ljubavi pre ženidbe, ali ni on ne navodi njeno ime, već kaže da je to bilo (1873) u vreme Ristićevog pada i samo zapisuje da je reč o "ženi jednog beogradskog advokata". Kao i svaki početnik, umesto da skriva, on je o ovoj vezi toliko razglasio da je danima hranio skandaloznu hroniku prestonice. Kada je u dvoru organizovao "garden parti", njegova metresa pojavila se na balkonu s ružom u ruci, izigravajući kneginju. "Knez je piljio u nju blaženo; njegovi gosti posmatrali su taj prizor ispod oka, i tumačili ga na svoj način". Iako kneževo "šegrtovanje" nije dugo trajalo, i to je bilo dovoljno da vladar i njegova ljubavnica budu predmet učestalih sablažnjivih razgovora beogradskih znatiželjnika.

     

    Prva izabranica Milanova srca bila je Leposava Novaković, udova Dimitrija Novakovića, a kći Nikole Stefanovića. Mlađani knez upoznao je Leposavu na jednom dvorskom balu. "Ona sama bila je lepa, ne vrlo bistra, beskrajno lenja", piše Slobodan Jovanović. Mlada i koketna, sa zanosnim crnim očima, Leposava je ostala udovica u doba u kojem su žene najlepše. Još je iz vremena Vuka Karadžića ostala priča o mladim udovicama kao najboljim ljubavnicama.

     

    Ljubavna veza između kneza i Leposave trajala je nešto više od pola godine, od jeseni 1874. do proleća 1875. Savremenici su zapisali da su se uzajamno i iskreno voleli. Viđali su se i susretali u Beogradu i Pešti.

     

    Iskusnija od kneza, zanosna i čulna, brzo je osvojila i slomila jedno srce još neotporno na ženske čari. Milan se toliko zaljubio da je Lepi ponudio brak, bez dogovora sa ministrima, koji su već počeli da brinu o njegovoj ženidbi. Leposava je bila otresita žena, koja je znala od početka da ne može da bude srpska kneginja. Ona je volela Milana, a ne kneza Milana. Kada je Milan čuo da ministri glasno razmišljaju o njegovoj ženidbi, postao je nervozan! "Mladi knez se telesno pokorno podavao iskrenom milovanju mlade i nežne žene" i, na njeno malo iznenađenje, ponudio joj je brak. Bio je spreman i presto da napusti zbog nje.

     

    "Šta da ostaviš? Šta da napustiš? Presto i krunu? To se nikada ne ostavlja, knjaže moj", iskreno ga je uveravala ljubavnica.
    Uzaludno je bilo njegovo pravdanje: "Ja nisam tražio ni krunu, ni presto. Uzeli su me iz Pariza i doveli amo".

     

    Naposletku su se morali rastati. Leposava mu je obećala da će se povući u prisenak, u zaborav, i da će živeti od uspomena i radovati se njegovim uspesima. Međutim, obećanje nije uspela da održi, a ni knez nije bio ravnodušan prema njoj i posle ženidbe sa Natalijom. Kada je saznao da njegov brat od tetke, Aleksandar Konstatinović, sin Ankin a brat Katarinin, učestalo posećuje njegovu bivšu ljubavnicu, toliko se naljutio da ga je umalo uhapsio. Aleksandar je morao da prekine svoje posete Leposavi i time je odobrovoljio kneza.

     

    Ženski deo beogradske čaršije pratio je sa posebnom pažnjom ljubavne avanture poslednje dvojice Obrenovića. Raspričane, neka više, a neka manje, beogradske gospođe stvarale su javno mnjenje i ponekad su znatno uticale na neke događaje. "Neke gospe torokuše", kako se izjasnio jedan savremenik, "tek udatoj kneginji Nataliji ispričale su kneževu ljubavnu aferu s Leposavom, kazale su joj gde stanuje i uverili da se knez i dalje s njom sastaje. Kneginji je smetalo što je, prilikom izlazaka s mužem iz dvora i odlazaka u Topčider, prolazila pored Leposavine kuće, dok je ona uvek nakinđurena visila na prozoru "i gledala ih drskim pogledom". Kneginja je zatražila od kneza da ukloni Leposavu iz Topčiderske ulice "jer ne može trpeti da joj jedna nevaljalica prkosi". Bivša kneževa ljubavnica morala je da potraži novi kvartir, tamo gde nisu prolazila dvorska kola. Time je prestala svaka veza s Leposavom.

     

    Leposavu su zbog veze sa knezom zvali madam Pompadur. Ona je bila dovoljno mudra da sačuva čitav svežanj kneževih ljubavnih pisama i da njega i srpsku vladu ucenjuje prodajom tih pisama jednoj zainteresovanoj državi. Mašući kneževim ljubavnim pismima, dugo je uživala stalnu rentu, koja joj je redovno isplaćivana. I dok je bogati deda Miloš sam podmirivao svoje odslužene ljubavnice, siromašnijem unuku u pomoć je priskočila država.

     

    Austrougarski konzul Benjamin Kalaj pažljivo je pratio kneza Milana i sve što je s njim bilo u posrednoj ili neposrednoj vezi. Otuda pleni pažnju njegovo saznanje da je knez Milan bio u velikom prijateljstvu s Aleksandrom Konstatinovićem i Simkom Germani, vanbračnom kćeri Anke Konstatinović, njegove tetke. O Milanu i Simki ostavio je samo dva podatka, iz kojih se nesumnjivo vidi da su veoma kratko bili u ljubavnim odnosima. On za Simku piše 27. oktobra 1874. sledeće: "Možda je sad već i kneževa ljubavnica". Nepunih mesec dana kasnije je zapisao: "Kažu još da je knezu dosadila Simka, koja mu je bila dragana, i sad hoće da se upusti sa Kaljevićkom, a Simku hoće da uda za Piroćanca".

     

    O ovoj kneževoj rodoskrvnoj avanturi ili se nije znalo, ili se brižljivo prikrivala. Simka i Milan bili su u četvrtom stepenu srodstva, dakle veoma bliski rođaci.

     

    Nije se tačno znalo zašto je Simka napustila Beograd i preselila se u Rumuniju na svoje porodično dobro. Stojimirović je pretpostavljao da je ona utekla iz Srbije zbog flerta s Milanom Bogićevićem. Bio bi to jedan sasvim bezazlen razlog u odnosu na rodoskrvnu vezu sa srpskim knezom. Za sada, može se samo pretpostaviti da je pod pritiskom porodice, pre svega babe Tomanije, došlo do prekida te nerazumne kneževe ljubavne avanture i da je Simka jednostavno udaljena iz Srbije, u koju se više nikada nije vraćala. Po svemu sudeći, baba Tomanija, najstariji član vladalačkog doma, kojoj je bila poznata rodoskrvna veza kneza Mihaila s Jekatarinom, svojom kćeri, i Katarinom, svojom unukom, poučena prethodnim zlim iskustvima, sprečila je tu avanturu. Bog jedini zna kako se osećala staromodna baka gledajući ljubavne odnošaje svojih najbližih, okončavane sa tragičnim posledicama.

     


     

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.34.33 CET
    • Od velike ljubavi do velike mržnje, tvrdoglavi, nepopustljivi, to bi bio najprostiji opis Milana i Natalije, srpskog kneževskog para, čiji će kasniji život biti obeležen ljubavnim avanturama i traumatičnim rastankom. Njihov sin Aleksandar Obrenović, koji će 1903. godine biti ubijen u takozvanom majskom prevratu zajedno sa svojom izabranicom, Dragom Mašin, odrastao je u atmosferi roditeljskog raskola. Možda u toj okolnosti treba tražiti razloge njegove emocionalne nezrelosti koju su kasnije skupo platili i on i njegovi podanici.


      O Milanovoj ženidbi namesnici su počeli da razmišljaju dosta rano, čim je knez zašao u osamnaestu godinu. U tu svrhu trebalo je da posluži kneževa poseta ruskom caru u Livadiji (1871), gde je lepo primljen i ugošćen. U carskom dvoru organizovan je bal i knez je trebalo da odigra sa carevom kćeri, ali se ispostavilo da on ne zna da igra. Bila je to prva značajna posledica kneževog lošeg i nepotpunog odgoja i loš predznak za rusko aristokratsko društvo. Čim se vratio u Srbiju, knez je počeo da uzima časove igranja kod Milovukovih. Savremenici su primetili da je od tada postao veoma ozbiljan.


      Ruski car je potom obdario kneza Milana ordenom Belog orla.
      Od posete caru Livadiji govorilo se da namesnici, posebno Jovan Ristić, pripremaju teren za ženidbu kneza Milana nekom od ruskih princeza. Pogledi su pali na Veru, kćer ruskog velikog kneza Konstantina, s kojom je knez mogao da se upozna u Livadiji.


      Veliki knez Konstantin izjavio je da bi voleo da vidi kneza Milana u Petrogradu. Vlada je planirala da vladar u jesen 1872. godine poseti skoro sve evropske dvorove i, na kraju, po želji velikog kneza Konstantina, boravi dva meseca u Petrogradu da bi se upoznao s kneginjom Verom.


      Ubrzo se ispostavilo da kneževoj ženidbi s ruskom princezom stoji na putu nepremostiva prepreka, o kojoj je knez Gorčakov obavestio našeg diplomatskog predstavnika "da ne može ruska princeza poći za vazalnog kneza". Pored ovog neprikosnovenog principa, kog se ruska porodica dosledno držala, postojao je još jedan, o kojem je veliki knez Konstantin vodio računa, a reč je o tome "da nijedan srpski vladar nije završio svoju vladavinu prirodnim putem".


      Iako je očigledno da se o kneževoj ženidbi kneginjom Verom razmišljalo u carskoj porodici, Ignjatijev je, na zahtev Gorčakova, kazivao u Carigradu velikom veziru da u Rusiji nikada nisu pomišljali na ovaj brak. Vest o neuspelim pregovorima izazvala je potištenost kod srpskih političara i, naravno, kod mladog kneza.


      Srpska vlada time nije bila sasvim obeshrabrena, već je nastavila da traži novu priliku za kneževu ženidbu, i to opet u Rusiji. Kao potencijalna zaručnica pominjala se velika kneginja Helena, kći velikog kneza Maklenburga. I vlada Jovana Marinovića (1873-1874) trudila se da oženi kneza ruskom princezom. Kalaj je saznao i zapisao u svom dnevniku: "Knez bi jako voleo da se oženi, i to da uzme kakvu rusku kneginju pa makar i ne bila član vladarske kuće, samo da je bogata."


      Obrenović je proleća 1875. godine uputio Marinovića u rusku prestonicu da konačno izvidi kakvi su izgledi za njegovu ženidbu. Srpskog državnika primili su car i carica i kazali mu da "ne nalaze za sada nikakvu priliku za kneževu ženidbu u Rusiji". Utehe radi, carica je obećala da će srpskom knezu biti venčana kuma. Time je okončano pitanje kneževe ženidbe ruskom princezom.


      Kneževa ženidba nekom strankinjom i dalje je zaokupljala pažnju srpskih državnika. U jedno su bili sasvim sigurni: iz carskih i kraljevskih porodica ne mogu dobiti mladu za vazalnog kneza. U vreme kneževog boravka u Parizu, u jesen 1874. godine tražila se za vladara neka povoljna prilika iz kakve ugledne francuske aristokratske kuće. Knez se u francuskoj prestonici susreo i s ćerkom rumunskog ministra Struze. "Veoma je lepa devojka, ali je Milan uvideo da nije dovoljno obrazovana, a nije ni dovoljno bogata, pa tako od ženidbe nije bilo ništa."


      Iako još mlad, knez je uveliko trošio poveće sume novca na razne potrebe, a već se pomalo kockao i na kartama. Otuda je kod njega tako rano bila ispoljenja želja za bogatom mladom udavačom.


      Posle neuspele potrage za ruskom princezom i nekoliko ljubavnih veza, od kojih je jedna bila rodoskrvna, nestrpljivi knez Milan je na prečac odlučio da se oženi Natalijom Keško. Njen otac je bio ruski pukovnik Jovan Keško, sa lepim posedom u Besarabiji, a majka Rumunka, orođena s mnogim poznatim moldavskim porodicama. Ako i nije bila ruska princeza, Natalija je upola bila Ruskinja, što je delimično zadovoljilo ambicije balkanskog vazalnog kneza.


      Ženidba Natalijom Keško nije bila uopšte pripremana. Stojimirović pretpostavlja da je Marija, kneževa majka, savetovala sinu da uzme Nataliju za ženu. Knez je u društvu svog bogatog brata od tetke Aleksandra Konstatinovića pošao u Beč. Aleksandrova namera je bila da se upozna sa Natalijom, a ne Milanova. Knez je bio hitriji od svog rođaka i čim je video Nataliju, uobičajeno za njega, odmah se zaljubio i brže-bolje, možda i zbog suparništva svog rođaka, isprosio je. Uverena da joj je sudbina namenila ulogu kraljice, prema proročanstvu jedne Ciganke Natalija je sva srećna odmah pristala, spremna da mu da i srce i dušu.


      "Sanjala sam čaroban san i bila sam vrlo zaljubljena u svog verenika", iako su se viđali samo deset dana. Sve se odigravalo na prečac, kao u kakvom ljubavnom romanu. Knez je srpske državnike stavio pred svršen čin, obavestivši ih o proševini jednim telegramom.


      Knez Milan se verio sa Natalijom u Beču, a venčali su se u Sabornoj crkvi u Beogradu 17. oktobra 1875. godine. Pre toga je Natalija samo jedan dan u Beogradu, na proputovanju iz Beča za Rumuniju. Beograđani su sa oduševljenjem dočekali kneževu verenicu, pet godina mlađu od kneza. I njoj je Đura Daničić davao časove srpskog jezika.


      Svadba nije organizovana na kneževskom nivou zbog ustanka u Bosni i Hercegovini i predstojećeg rata s Turskom. Pristalice rata s Turskom prebacivali su knezu da više voli Nataliju nego "bataliju". U kneževom dvoru okupila se mladoženjina najbliža rodbina, a zvanice su došle pravo u crkvu. Svečani prijem za zvanice bio je u dvoru posle podneva. "Tako se svrši svečanost, koja bi u drugim prilikama i u drugom vremenu, daleko sjajnija i radosnija bila. Srbija tako dobi kneginju, koja je mila i ljupka", zapisao je jedan od hroničara.
      Sam čin venčanja pratilo je loše znamenje. Kada su svatovi pošli iz dvora u crkvu, dan je bio sunčan i lep. Svadbenu povorku na putu od dvora do crkve zasipali su sunčevi zraci, a Beograđani su je sa oduševljenjem pozdravljali. Tokom obrednog venčanja, u crkvi nad prestonicom su se nadvili crni i gusti oblaci. Potmula grmljavina u daljini i tama koja se spustila na beogradske krovove dočekali su mladence dok su izlazili iz crkve. Knez i kneginja seli su u svoju svadbenu kočiju, ali dva belca nisu htela ni da se maknu sa mesta. Čitavih deset minuta kočijaši i nekoliko policajaca nisu uspeli da nateraju kneževe belce da pokrenu kočiju. U nimalo prijateljskom "ubeđivanju" belaca uspelo se toliko da su se u jednom trenutku konji propeli i umalo preturili kočiju sa mladencima.


      Radoznali Beograđani okupljeni ispred Saborne crkve i počasna kneževa garda sa zaprepašćenjem su posmatrali nemio prizor. Kao što se dešava u takvim slučajevima, prisutni su među sobom šaptali: "O, ovo je loše znamenje! Izgleda da brak neće biti srećan!"
      Čim su se konji umilostivili, povorka je pošla u dvor. Iz crnih i niskih oblaka sručio se jak pljusak. Mrak je za trenutak "pokrio" grad, a u dvoru su jedni druge jedva prepoznavali. Knez i kneginja bili su vidno uznemireni.


      Knez Milan i kneginja Natalija bili su druga bratučad, veoma bliski rođaci. Mitropolit Mihailo, koji se uporno protivio knez Mihailovoj ženidbi Katarinom, kao i mnogi srpski političari, nije znao za tu rodbinsku vezu. Njihovo srodstvo pripada šestom kolenu, a takve brakove dozvoljavala je Pravoslavna crkva.


      Dakle, roditelji kneza Milana i kneginje Natalije bili su deca od dve rođene sestre.


      Prvi period braka kneza i kneginje sav je prožet supružničkom ljubavlju. Srbi su bili zadovoljni svojom kneginjom, a posebno mirom koji je donela knezu. Ljuba Kaljević, u to vreme veoma blizak dvoru, ostavio je opis njegovih iskrenih osećanja. "Knez Milan voleo je svoju lepu i mladu ženicu, a i ona njega u tolikoj meri da su meni često izgledali kao deca, koja ne umeju da sakriju svoja osećanja. Kako je bio snažan, on je katkad davao izraze svojoj ljubavi time što je dizao kneginju na ruke i trčao, noseći je tako, iz sobe u sobu, pa je naposletku sa jednim dobrim poljupcem spustio na kakav divan ili fotelju. Da ih ne bi uznemirivali ili ženirali dvorjani, oni su često doručkovali (u podne) "en tet a tet", na jednom malom stolu u njenom salonu, zadirkivali se, šalili, a pokoji put i posvađali, samo da se posle mogu miriti onako kako se mire zaljubljeni supružnici. Ja sam dva puta bio na tim intimnim doručcima i video svojim očima ovo što rekoh... Preda mnom se kneginja nije nikada požalila na Milana, ni on na nju... Kad sam docnije slušao njihove optužbe, u kojima je kiptila mržnja i njenu groznu karakteristiku Milanovih poroka, ja sam se u čudu pitao: da li su ovo oni isti supruzi čijoj sam sreći nekada zavideo!"


      Dvor Obrenovića bio je ispunjen retkim trenucima topline, koji su Milanu nedostajali od rođenja. Milan Đ. Milićević je posle jednog prijema kod kralja i kraljice u dvoru zapisao: "Oboje mladi, oboje zdravi, oboje lepi, oboje lepo nakićeni - divan par ljudi."


      Sačuvane slike i fotografije, kao i opisi savremenika, rečit su svedok da su Milan i Natalija bili naš najlepši vladarski par. Laza Kostić je zapazio kneginjine žive oči, rumene obraze, nabrekle grudi, koralne usne s bisernim zubima, jednu damu rascvetale ženstvenosti. Za Čedu Mijatovića ona je bila najinteresantnija žena koju je ikada upoznao. "Bila je veoma lepa, sa velikim, tamno smeđim, baršunastim i izražajnijim očima. Izrazito istočnjački tip lepotice."


      Natalija je bila svesna svoje lepote, pa je u jednom rukopisu zapisala da je "mlada boginja". Osim samozaljubljenosti, ona je bila prekomerno ponosna i hladna, a to ju je znatno udaljavalo od temperamenta i preterano čulna kralja. Od trenutka kada je saznala za muževljeva neverstva, Natalija je Milanu inadžijski uskraćivala bračna zadovoljstva.


      Dinastija sa jednim naslednikom


      U neposrednoj vezi sa sukobima vladara i njihovih supruga iz kuće Obrenović jeste i pitanje rađanja dece. Bez obzira na knez Miloševu nezapamćenu plodnost, dinastija je uvek visila na tananoj žici, s prestolonaslednikom ili bez njega. Knez Milan je dobio dva sina, ali jedan od njih, Sergej, živeo je svega pet dana. Sahranjen je u crkvi Svetog Marka u Beogradu i tu i danas počiva.


      Mnogi prijatelji dinastije davali su savete knezu i kneginji da nastave s rađanjem dece. Jedan od njih bio je liberal i pesnik Laza Kostić. Godinu dana posle smrti Sergeja (1879.), posetio je Beograd i u razgovoru s dvorskim lekarom Vladanom Đorđevićem iskazao svoju zabrinutost što dinastija "visi" na jednom detetu. Dvorski lekar mu je saopštio da kneginja "ima preuske karlične kosti" i da neko vreme mora biti pošteđena rađanja.


      Saveti su urodili plodom. Kneginja je ostala trudna u proleće 1880, ali nije mogla da iznese trudnoću, o čemu predsednik vlade Jovan Ristić obaveštava svog pašenoga Filipa Hrstića: "Kneginja je pobacila dete od dva i po meseca, ono je htelo biti muško, kao što sam se i sam uverio videvši ga. Ovo je i žalost i šteta. Da nam svakog meseca rađa po jednog sina, ne bi nam bilo mnogo, a ovo se svake godine kida baš onde gde je najtanje..."


      Sukob oko imena


      Među prvim nesporazumima kneza i kneginje bilo je davanje imena deci. Knez Milan nameravao je da prvom detetu, prestolonasledniku, da ime Miloš, obnavljajući tako ime svog dede i rodonačelnika dinastije i, naravno, svog oca. Kneginja je bila odsudno protivna i prosto je prisilila kneza da detetu da ime Aleksandar, po ugledu na ruskog cara. Kneginjin uticaj bio je presudan i kod davanja imena drugom detetu, Sergeju. Kneginja je odnela prevagu nad knezom u pogledu davanja imena deci i u oba slučaja Rusi su joj bili uzor.


      U odnosima kneza i kneginje pitanje davanja imena deci nije beznačajno. Kakvo će ime nositi prestolonaslednik, budući vladar, nije nevažno i s dinastijskog stanovišta je bitno. Kneginjina upornost i tvrdoglavost ovde su se drastično ispoljile. Knez je u tom pogledu bio popustljiv.



       


      Svi članci iz ove diskusije su preuzeti sa stranica lista TABLOID