Forumi » Poučne price

Životne poučne priče

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 14.36.39 CET

    Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?

    Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog. 
    Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme. 
    Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkom zeli reci i dokazati. 
    Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao: "Sta vidis?" 
    - "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je. 
    Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris. 
    -"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno. 
    -"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin. 
    Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi. 
    Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
    Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti?? 
    Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu? 
    Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko? 
    Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge. 
    Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta??"

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 14.37.21 CET

    Nekada davno je deda svome unuku ispricao jednu životnu istinu. 
    U duši svakog čoveka se vodi bitka. Kao borba izmedju dva vuka. U duši svakoga od nas. 
    Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, greh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam... 
    Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saoosećanje i veru. 

    Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vredno usmeri u dubinu dedovih reci, pa ga upita; 
    -Koji vuk na kraju pobedi? 
    Deda odgovori sa smeškom na svom starom licu: 
    -Pobedjuje uvek onaj koga hraniš...

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 14.39.34 CET

    Trazio sam . . . 


    Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile. 
    Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo rešiti. 
    Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Telo da mogu raditi. 
    Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati. 
    Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći. 
    Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike. 

    “Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...... ali dobio sam sve što mi je trebalo." 
    Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 14.40.58 CET

    Jednog dana, jedan slepi covek sedeo je na stepenicima 
    jedne zgrade, 
    sa sesirom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome 
    je pisalo: 
    "Slep sam, molim vas pruzite mi pomoc." 

    Jedan slucajni prolaznik, igrom prilika strucnjak za 
    reklamu, koji je 
    tuda prolazio, zaustavio se zapazajuci da je u sesiru 
    bilo prisutno samo nekoliko metalnih novcica. 

    Savio se da bi mu pruzio novac, zatim, i bez pitanja za 
    dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga ispisavsi novi natpis. 
    U toku popodneva slucajni prolaznik se vratio do slepog 
    coveka zapazajuci da je njegov sesir ovom prilikom bio pun novcica 
    i novcanica. 

    Slepi prosjak prepoznavajuci ga po koraku uputio mu je 
    pitanje da nije bio on taj koji je nesto napisao na kartonu i 
    sta je to mogao napisati. 

    Nasta ce prolaznik odgovoriti: 

    "Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na 
    drugaciji nacin", nasmesi se i izgubi u guzvi. 

    I tako slepi covek nije saznao da je natpis jednostavno 
    glasio: 

    "Danas je prolece … a ja ga ne mogu videti". 

    Promeni strategiju kada se oko tebe sve naopako krece 
    i videces da ce se pre ili kasnije okrenuti na bolje.

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 15.07.43 CET

    Dobro ponašanje

    Kad je hladno, bodljikavo prase traži drugu bodljikavu prasad da leže zajedno, da se zbiju, jer im je tako toplije.
    Da nemaju bodlje, to bi bilo lako.
    Ali, bodljikava prasad imaju duge i oštre bodlje. Kad se zbiju u gomilu, bodu jedno drugo.
    To nije dobro.
    A nije dobro ni kada im je hladno. Zato se bodljikava prasad dugo muče dok ne nađu neko zgodno rastojanje da budu jedno uz drugo, a da se ne bodu.
    To rastojanje zove se lepo ponašanje.
    To je lepo ponašanje: da ja ne povredim tebe, da ti ne povrediš mene; da pomognemo jedno drugom da i meni i tebi bude dobro.

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 15.10.55 CET

    lekcija broj 1 
    Sedi vrana na drvetu i po ceo dan ne radi ama bas nista. 
    Kada je mali zeka ugledao vranu, upita je:"Mogu li i ja da sedim kao ti i da po ceo dan ne radim nista?" 
    vrana odgovori: "Naravno, zasto da ne." 
    I tako zeka sedne na zemlju ispod vrane da se odmara i ne radi nista. 
    Nakon nekog vremena, iznenada se pojavi lisica, skoci na zeca i pojede ga! 
    Poenta price: da bi sedeo i ne radio nista, moras da sedis jako, jako visoko! 

    lekcija broj 2 
    Razgovaraju curka i bik: "Volela bih da mogu da dohvatim vrh drveta", rece curka," ali nemam dovoljno snage". 
    Pa zasto ti ne bi grickala malo moje balege? odgovori bik.
    Ona je prepuna hranljivih sastojaka. 
    Curka pojede jednu gromuljicu balege i shvati da joj je to stvarno dalo dovoljno snage da se popne na prvu granu drveta. 
    Sledeci dan, nakon sto je pojela jos balege, popela se na drugu granu. konacno, nakon dve nedelje, ona je ponosno sedela na vrhu. 
    Ali, ubrzo ju je ugledao farmer, vesto je upucao puskom i tako je smaknuo sa drveta. 
    poenta price: S*anje te mozda moze dovesti do vrha, ali te ne moze odrzati gore !

    lekcija broj 3 
    Mala ptica je letela na jug nosena vetrom. Postalo je jako hladno, pticica se smrzla i pala na zemlju, na veliko polje. Dok je lezala na zemlji, prisla joj je krava i spustila nesto balege na nju. Dok je smrznuta pticica lezala u gomili kravlje balege, shvatila je kako joj je postalo toplo. Balega je u stvari otkravila! Lezala je tako topla i srecna, pa je od radosti pocela da peva. Prolazeci tuda, macka je cula pticiju pesmu i prisla da to istrazi. Prateci zvuk, macka je otkrila pticu ispod gomile kravlje balege, a zatim ju je spretno izvukla napolje i pojela! 
    poenta price: 
    1. nije svako ko te uvaljuje u go*na tvoj neprijatelj 
    2. nije svako ko te iz go*ana vadi tvoj prijatelj 
    3. a kada si u velikim go*nima, drzi jezik za zubima!

    • 1436 postova
    19. фебруар 2016. 15.19.40 CET

    Price koje pokrecu:
    Covek

    1. Dobicete telo.
    Mozete ga voleti ili mrzeti, ali bice vase celog zivota.

    2. Ucicete lekcije.
    Upisani ste u redovnu nezvanicnu skolu koja se zove Zivot. U
    toj skoli svakodnevno cete imati prilike da ucite odredjene lekcije. Te
    lekcije mogu da vam se dopadnu ili da smatrate da su nevazne i glupe.

    3. Ne postoje greske vec samo lekcije.
    Rast je proces proba i gresaka: eksperimantisanje. Neuspeli eksperimenti su isto tako deo procesa kao i oni koji uspeju.

    4. Lekcija se ponavlja dok se ne nauci.
    Lekcija vam se nudi u razlicitim oblicima sve dok je ne naucite. Tek kad je naucite, mozete da predjete na sledecu.

    5. Ucenje nikada ne prestaje.
    Ne postoji period zivota koji nema svoju lekciju. Ako ste zivi, uvek postoji neka lekcija koju treba da naucite. 

    6. "Tamo" nije bolje nego "ovde".
    Kada nase "tamo" postane "ovde", jednostavno ce vam se pojaviti neko drugo "tamo" koje ce ponovo izgledati bolje nego "ovde".

    7. Ogledate se u drugima.
    Mozete da volite ili mrzite nesto kod neke osobe ukoliko to odrazava nesto sto volite ili mrzite kod sebe.

    8. Prvenstveno od vas zavisi kakav cete zivot voditi.
    Posedujete sve sposobnosti i osobine koje su vam potrebne. Od vas zavisi kako cete ih upotrebiti - izbor je vas.

    9. Resenje je u vama.
    Odgovori na zivotna pitanja leze u vama. Samo je potrebno da gledate, slusate i verujete.

    10. Zaboravicete sve ovo.

    • 1436 postova
    22. фебруар 2016. 16.21.42 CET
    Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

    Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

    Devojčica kaže majci: „Nema…”

    Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog nema? Ta reč predugo traje.

    Majka kaže: „Pogledaj još malo…”, i dete ponovo iščezava u đubretu.

    Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

    imati-i-nemati-kapor

    Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

    Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

    Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Šta je s novim?

    Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute. Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

    Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

    I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

    Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

    Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori! Jedan nosi karirani kačket (znam i čiji je bio). Oni više nemaju obavezu da budu gospoda. Oslobođeni su…

    Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku Nekretnine, video fotografije vila na Dedinju koje se prodaju. Bile su tu i cene: šest miliona evra, četiri i po miliona, tri miliona, dva i po… Zanimljivo, među tim cenama nije bilo nijedne od milion evra – jedine koju bi mogao da plati dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi. Neverovatno da najslavniji svetski pisac ne može da kupi ni najmanju vilu u jednom kontroverznom beogradskom kraju. Od časa kad sam to saznao, prestao sam da se nadam Nobelovoj nagradi. Ne vredi; ostaću zauvek u jednoj staroj kući, građenoj 1926. godine, sa lipom, česmom i tri komšije u zajedničkom dvorištu, koje mi s vremena na vreme donose tek ispečene uštipke ili parče gibanice.

    Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila na Dedinju podižu visoke zidove sa prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bele čarape na crne mokasine.

    Nema većeg straha od onog kad čovek oseti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude sveta da angažuju velike umetnike i da im budu mecene, pa su tako Mediči i Sforce, kao i mnoge pape, unajmljivali Mikelanđela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u istoriju njihovih dela, preplovili more vremena i zaborava.

    Mladi ljudi, u naponu snage i groznice sticanja, ne stižu da misle o tome.

    Gutajući energiju, vreme i prostor, oni veruju da su večni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine otačestvu koje ih i danas svakog dana pominje. Ilija Milosavljević, zvani Kolarac, tako, ostavi Beogradu velelepno zdanje, a njegovo ime se svake večeri još uvek pominje. On je bio iz sela Kolara, sin abadžije i ratnika aba-Milosava, sa kojim je jednoga jutra 1813, bežeći od Turaka, preveslao Dunav dok je za starim čunom plivao njihov jedini imetak – belo ždrebe na povocu. Vidim to jutro u bledoj izmaglici reke. Otac i sin vežu svoj čamac za daščani dok pančevačkog pristaništa. Tamo dalje je stočna pijaca na kojoj će Ilija Kolarac postati najčuveniji trgovac nadmudrivši Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Turke – postavši Ilija Srbijanac ili Servijaner, čiji će tovari brašna i krda svinja zaploviti Dunavom ka gornjim mestima, a slava zasmetati knezu Milošu, dok će zlato poteći rekom da bi se jednoga dana, mnogo godina posle njegove smrti, podigao Kolarčev narodni univerzitet, u čijoj ćemo dvorani slušati Johana Sebastijana Baha – hladne odseve metematike i kristala.

    Treba se setiti i preteče dobrotvora, grofa Save Vladislavića, zvanog Raguzinski. Bio je ministar Petra Velikog i Katarine, i bogato je darovao manastir Žitomislići, koji su, inače, kao ktitori, u četrnaestom veku podigli Hrabreni Miloradovići, preci znamenitog ruskog Kutuzovljevog generala Miloradovića… Grof Sava Vladislavić je, inače, poklonio Petru Velikom Puškinovog pretka, Abisinca Hanibala, koga je car oslobodio ropstva i načinio od njega svog generala i plemića.

    Hercegovac Luka Ćelović, koji je u prestonicu došao sa dva dinara u džepu i kome je Jovan Dučić davao novac za železničku kartu da se okane Beograda i vrati u Trebinje, neženja i skroman čovek koji je čitavog života spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, ostavio je Beogradskom univerzitetu, sem velelepnog hotela Bristol, gotovo čitavu Karađorđevu ulicu i park kod Železničke stanice.

    Mogli bismo ovako nabrajati do mile volje, sve do Igumanova, koji je svoju predivnu palatu poklonio Pravoslavnoj crkvi, i Nikole Spasića sa zadužbinom u Knez Mihailovoj, da bismo se na kraju setili mnogih bogataša kojima ne pada na pamet da daju ni mrvicu svoga bogatstva narodu iz koga su potekli. Alavi, gutaju sve čega se domognu, bežeći od genetske gladi koja ih razjeda iznutra.

    Uz to, novopečeni bogataši su izuzetne cicije, stipse ili džimrije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Evro im je veliki kao kuća. Tako se nekako udesi da ja, siromah, plaćam piće milionerima, jer oni nikada ne nose keš, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pabu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj ko ima, nego onaj ko se navikao da plaća.

    Gle, trese se imperija za koju smo verovali da će trajati večno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi sve do Evrope. Kažu da mi to nećemo osetiti, jer ionako nemamo para koje bi mogle da propadnu. Kao tipičan Srbin, ja, na primer, u banci imam nekoliko stotina evra, što se kaže – ni za sahranu. Nije mi žao i ako propadnu…

    Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima.” A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!” I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

    MOMO KAPOR


    Poslednja izmena: 20. март 2016. 09.51.03 CET"
    • 1436 postova
    15. мај 2016. 21.51.35 CEST

    Živeo je jednom stari mudri samuraj. Imao je grupu učenika, i obučavao  ih mudrosti i ratnim veštinama. Jednog dana, za vreme obuke, došao mu je mladi ratnik, poznati po svojoj grubosti i okrutnosti.

    Njegova omiljena taktika je bila provokacija: vređao je suparnika i tako je gubio strpljenje, prihvatao je izazov, ali u besu je pravio grešku za greškom i, naravno, gubio je borbu.

    Tako se dogodilo i ovog puta: ratnik je uzviknuo nekoliko uvreda i počeo posmatrati reakciju samuraja. Samuraj je mirno nastavljao sa predavanjem.

    Ovo se ponovilo nekoliko puta. Kada  samuraj nikako nije odreagovao i treći put, ratnik je ljut, otišao sa predavanja.

    Ostali učenici su pažljivo, i sa interesovanjem posmatrali ovu situaciju. Nakon odlaska ratnika, jedan nije izdržao: 

    – Učitelju, zašto ste tolerisali njegove napade i vređanja? Trebali ste ga izazvati na borbu!

    Mudri samuraj je odgovorio:

    mudrac-620x325

    – Kada vam neko donose poklon, i vi ga ne prihvatite, gde li će poklon završiti?

    – Kod svog  vlasnika – odgovorili su učenici.

    – Isto važi i za zavist, mržnju, uvrede i zlobu. Sve dok ih ne prihvatite, oni pripadaju osobi koja ih je donela.


    Poslednja izmena: 15. мај 2016. 21.53.15 CEST"
    • 1436 postova
    16. јануар 2018. 13.20.04 CET

    'Legenda kaže da su se jednog dana Istina i Laž srele na putu.
    -Dobar dan, reče Istina.
    - Divan dan, reče Laž.
    Istina zastade da vidi da li je to tačno i bi tačno.
    - Divan dan, odgovori Istina.
    - Još lepše je jezero, reče Laž.
    Istina ponovo proveri da li je to tačno i bi tačno.
    Laž dotrča do vode i reče: Voda je najlepša. Hajde da plivamo.
    Istina dotače vodu prstima i vide da je zaista divna te se složi sa Laži.
    Skinule su odeću i ušle u vodu. Posle nekog vremena, Laž izađe iz vode, obuče odelo Istine i ode. Istina nikako nije mogla da obuče odelo Laži, te poče da hoda gola, a svi da se zgražavaju kad je vide.
    I od tada ljudi više vole da vide Laž obučenu u odelo Istine, nego golu Istinu.'