Blogovi

User's Tags

Dubravka Belogrlic 's Entries

13 blogs
  • 06 Jan 2014
      Ovu istinitu priču ispričao mi je moj prijatelj Galeb.Vrlo simbolično  ime za njega, jer baš kao i ova ptica odleti i za čas ga nema ali se vrati i na obalu,kad ogladni za ljudima. Priča je o njegovom privremenom boravku na Novom Zelandu i kako se snašao ovde.   Bila je to odluka ,poći bilo gde i što dalje ,pa nije ni bilo čudo što je izabrao baš Novi Zeland.Jer odavde ..nema dalje.   Stigao je sa malom putnom torbom ,kao da je krenuo na vikend  i smestio se u jednom Hostelu,najjeftinijem koji je našao u centru grada.Centar je izabrao da bi sve mogao obaviti koračajući ulicama grada u kome nikad nije bio.Naravno to je za avanturistu kao što je on ,bilo vrlo zanimljivo .Voleo je, bez obzira što su ga mnogi smatrali samotnjakom, da razgovora sa ljudima.   Koristio je taj dar da što više sazna o stanovima,poslovima i daljem putu. Tako je i, taman na vreme kad se već počehu nazirati rupe u budžetu, došao do prvog posla.Mada je za to mogao biti zahvalan jednoj baki iz Dalmacije koja se udala za dedu prvog mu poslodavca. Tražili su ljude koji će promovirati izbore.Kiwi (novozelandjani), nisu baš tako zainteresovani za politiku.   Nije se baš nadao da će dobiti posao kad je ušao u zgradu.Čekaonica je bila prepuna mladjih ljudi,verovatno studenata koji su bili na ferijama.Ipak sede,da se bar odmori.Na ulazu je svako morao da zapiše svoje ime.Galebović je zapisao svoje.Vrata na ulazu su se zatim,kad je čekaonica bila puna, zatvorila.Posao je bio vrlo popularan.Državni u nekom smislu, a kako je bio na odredjeno vreme, odlično je bio plaćen.   Jedan Gospodin je ušao u čekaonicu iz kancelarije i uzeo  listu kandidata. Par minuta je pregeldao i onda rekao:'Gospodin Galebović.' Galeb se okrenu oko sebe ne verujući da ima još neko sa tim prezimenom 'Pa jel tu Gospodin Galebovic ?', upita gospodin opet, sad već pomalo nestrpljivo. Galeb shvati , da od svih tih koji se ponadaše ,on proziva njega! Poskoči u trenu i podje za budućim mu poslodavcem. 'Smim te zvat fini deški', reče Gospodin i odmah na engleskom doda:'Tako me je zvala moja Nona'. Gospodin ga je izabrao baš po prezimenu i zbog sećanja na svoju baku,koja mora da je bila jako dobra osoba . Eto tako je došao do svog prvog posla.Posao je bio jednostavan.Išao je od kuće do kuće ,raspitivao se kod stanovnika sa listom koju su mu dali ,da li su prijavljeni za glasanje . Tako dodje na jedna vrata i pozvoni Otvori jedna mladja žena a iz pozadine se začulo: 'Šta bre oće taj koji k...c,opet nam uvaljuju neke pi...rije.nisam se još ni od onog j..enog usisisvača oporavio. Galeb se smeškao mladoj dami i naravno jako obradovao da je sreo tako veselog i rečitog zemljaka, pa odgovori na našem jeziku:   'Neću vas dugo zadržavati.Ja po nalogu Izborne komisije,samo nešto da pitam.' Ah,kako se obradovaše zemljaci kad su čuli da je Galeb naše gore list.Malo nas je ovde, pa nam svaka reč dodje kao poklon sa neba. Nije bilo šanse da krene dalje najmanje za par sati, u koje se nekako uvalio i domaći ručak a bogami i par piva. Galeb je i dan danas, iako dugo već plovi na svom jedrenjaku drugim morima, u kontaktu s prvim zemljacima koje je ovde sreo. Od njih je i saznao za Kuću bez Zavesa. Oni su mu dali ideju da podje u Glenn Ines (jedna od mnogih četvrti u Aucklandu) i da gleda koje kuće nemaju zavese ,da zapiše adrese.Potom  da ode u Housing(organizacija koja izdaje državne kuće osobama malih primanja., da im da adrese i da objasni svoju situaciju.   Tako je Galeb dobio svoju prvu kuću.Sa novcem koji je zaradio skromno ju je opremio i razmišljao ,šta će dalje .Izbori su prošli,pare su se trošile.Kuća je bila baš jeftina i dobio je i neka primanja na Socijalnom ali ipak je tražio posao I našao ga je u Tauranga jednom gradu srednje velićine pa je tu itekakko stekao  slavu u planiranju grada. Ali Galebovi su takve ptice,uvek  bi da polete i tako i naš galeb odlete..na neka druga mora. Poslednji put mi se javio sa svog jedrenjaka u Lustice Meljine i malko se ljutio kad mu poželeh mirno  more, jer se spremao isploviti.'Nista bre mala ne znaš,meni i Squaw (ime jdrenjaka ),  ne treba mirno more'. Dragi Galebe pozdravljam te. Sailor ahoy .Hvala za priču i burno more.        
    3728 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Ovu istinitu priču ispričao mi je moj prijatelj Galeb.Vrlo simbolično  ime za njega, jer baš kao i ova ptica odleti i za čas ga nema ali se vrati i na obalu,kad ogladni za ljudima. Priča je o njegovom privremenom boravku na Novom Zelandu i kako se snašao ovde.   Bila je to odluka ,poći bilo gde i što dalje ,pa nije ni bilo čudo što je izabrao baš Novi Zeland.Jer odavde ..nema dalje.   Stigao je sa malom putnom torbom ,kao da je krenuo na vikend  i smestio se u jednom Hostelu,najjeftinijem koji je našao u centru grada.Centar je izabrao da bi sve mogao obaviti koračajući ulicama grada u kome nikad nije bio.Naravno to je za avanturistu kao što je on ,bilo vrlo zanimljivo .Voleo je, bez obzira što su ga mnogi smatrali samotnjakom, da razgovora sa ljudima.   Koristio je taj dar da što više sazna o stanovima,poslovima i daljem putu. Tako je i, taman na vreme kad se već počehu nazirati rupe u budžetu, došao do prvog posla.Mada je za to mogao biti zahvalan jednoj baki iz Dalmacije koja se udala za dedu prvog mu poslodavca. Tražili su ljude koji će promovirati izbore.Kiwi (novozelandjani), nisu baš tako zainteresovani za politiku.   Nije se baš nadao da će dobiti posao kad je ušao u zgradu.Čekaonica je bila prepuna mladjih ljudi,verovatno studenata koji su bili na ferijama.Ipak sede,da se bar odmori.Na ulazu je svako morao da zapiše svoje ime.Galebović je zapisao svoje.Vrata na ulazu su se zatim,kad je čekaonica bila puna, zatvorila.Posao je bio vrlo popularan.Državni u nekom smislu, a kako je bio na odredjeno vreme, odlično je bio plaćen.   Jedan Gospodin je ušao u čekaonicu iz kancelarije i uzeo  listu kandidata. Par minuta je pregeldao i onda rekao:'Gospodin Galebović.' Galeb se okrenu oko sebe ne verujući da ima još neko sa tim prezimenom 'Pa jel tu Gospodin Galebovic ?', upita gospodin opet, sad već pomalo nestrpljivo. Galeb shvati , da od svih tih koji se ponadaše ,on proziva njega! Poskoči u trenu i podje za budućim mu poslodavcem. 'Smim te zvat fini deški', reče Gospodin i odmah na engleskom doda:'Tako me je zvala moja Nona'. Gospodin ga je izabrao baš po prezimenu i zbog sećanja na svoju baku,koja mora da je bila jako dobra osoba . Eto tako je došao do svog prvog posla.Posao je bio jednostavan.Išao je od kuće do kuće ,raspitivao se kod stanovnika sa listom koju su mu dali ,da li su prijavljeni za glasanje . Tako dodje na jedna vrata i pozvoni Otvori jedna mladja žena a iz pozadine se začulo: 'Šta bre oće taj koji k...c,opet nam uvaljuju neke pi...rije.nisam se još ni od onog j..enog usisisvača oporavio. Galeb se smeškao mladoj dami i naravno jako obradovao da je sreo tako veselog i rečitog zemljaka, pa odgovori na našem jeziku:   'Neću vas dugo zadržavati.Ja po nalogu Izborne komisije,samo nešto da pitam.' Ah,kako se obradovaše zemljaci kad su čuli da je Galeb naše gore list.Malo nas je ovde, pa nam svaka reč dodje kao poklon sa neba. Nije bilo šanse da krene dalje najmanje za par sati, u koje se nekako uvalio i domaći ručak a bogami i par piva. Galeb je i dan danas, iako dugo već plovi na svom jedrenjaku drugim morima, u kontaktu s prvim zemljacima koje je ovde sreo. Od njih je i saznao za Kuću bez Zavesa. Oni su mu dali ideju da podje u Glenn Ines (jedna od mnogih četvrti u Aucklandu) i da gleda koje kuće nemaju zavese ,da zapiše adrese.Potom  da ode u Housing(organizacija koja izdaje državne kuće osobama malih primanja., da im da adrese i da objasni svoju situaciju.   Tako je Galeb dobio svoju prvu kuću.Sa novcem koji je zaradio skromno ju je opremio i razmišljao ,šta će dalje .Izbori su prošli,pare su se trošile.Kuća je bila baš jeftina i dobio je i neka primanja na Socijalnom ali ipak je tražio posao I našao ga je u Tauranga jednom gradu srednje velićine pa je tu itekakko stekao  slavu u planiranju grada. Ali Galebovi su takve ptice,uvek  bi da polete i tako i naš galeb odlete..na neka druga mora. Poslednji put mi se javio sa svog jedrenjaka u Lustice Meljine i malko se ljutio kad mu poželeh mirno  more, jer se spremao isploviti.'Nista bre mala ne znaš,meni i Squaw (ime jdrenjaka ),  ne treba mirno more'. Dragi Galebe pozdravljam te. Sailor ahoy .Hvala za priču i burno more.        
    Jan 06, 2014 3728
  • 29 Dec 2013
    Evo iskobeljah se malo od od gužvancije kod Belogrlića,da Vam za kraj godine dojavim da ove godine ne pravim nikakve Novogodišnje rezolucije.Na moje saopštenje Lana se zamislila i upitala me A da napavimo zajedničke.Tu me tek uhvati panika.Jer ona sigurno tamo negde pri vrhu ima:Da idem češće na gimnastiku.Pravo da vam kažem igram, ono amaterski, fudbal i to je jedina gimnastika kojom želim da se bavim.Druga disciplina je gimnastika sa mojim devojčicama,sportovi tipa,krkače,vrtenje u krug,žmurke,jurenje oko kuće i sl.Najomiljenija disciplina mi je kad sednemo da igramo neku od igrica.   Gledajući unazad shvatio sam da većina rezolucija živi koliko i prvi ili drugi januar u novoj godini. Tako, koja je svrha svega toga, kad znam sigurno da nikad neću   1.Naučiti da kuvam 2.Provesti više vremena u čitanju knjiga,znate to su one napisane sa koricama 3.Prestati da kritikujem moju sestru zato što se ne udaje 4.Naučiti japanski da bar malo razumem o čemu dva Japanca u firmi mi po ceo dan diskutuju 5.Putovati više.Ne hvala ja sam više onaj tip  koji voli da bude  blizu kuće 6. Prestati da pušim ,  mogu možda samo početi ,jer sam nepušač I zapelo mi ovde .Koje četiri još neću.ne mogu se setiti,možda su ipak važne. Svejedno .Kao što rekoh .Ja više neću! Da vas ne gnjavim duže.Možda ste usred poslova savijanja sarme po receptu nase Cace ,salveta po Bibinom receptu,Pomoravkine torte sa višnjama ili pripremanju prasenceta ,koje je verovatno preveliko da stane u rernu. Samo da vam poželim u svoje i moje mi familije ime,zdravlja i više sreće u novoj godini,više empatije za bližnjega svoga i miran život. Do druženja,odjavljujem se i odoh u hladovino na jedno pivce.Mislim mogu nije mi u rezoluciji da neću više da pijem.Živeli!
    1886 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Evo iskobeljah se malo od od gužvancije kod Belogrlića,da Vam za kraj godine dojavim da ove godine ne pravim nikakve Novogodišnje rezolucije.Na moje saopštenje Lana se zamislila i upitala me A da napavimo zajedničke.Tu me tek uhvati panika.Jer ona sigurno tamo negde pri vrhu ima:Da idem češće na gimnastiku.Pravo da vam kažem igram, ono amaterski, fudbal i to je jedina gimnastika kojom želim da se bavim.Druga disciplina je gimnastika sa mojim devojčicama,sportovi tipa,krkače,vrtenje u krug,žmurke,jurenje oko kuće i sl.Najomiljenija disciplina mi je kad sednemo da igramo neku od igrica.   Gledajući unazad shvatio sam da većina rezolucija živi koliko i prvi ili drugi januar u novoj godini. Tako, koja je svrha svega toga, kad znam sigurno da nikad neću   1.Naučiti da kuvam 2.Provesti više vremena u čitanju knjiga,znate to su one napisane sa koricama 3.Prestati da kritikujem moju sestru zato što se ne udaje 4.Naučiti japanski da bar malo razumem o čemu dva Japanca u firmi mi po ceo dan diskutuju 5.Putovati više.Ne hvala ja sam više onaj tip  koji voli da bude  blizu kuće 6. Prestati da pušim ,  mogu možda samo početi ,jer sam nepušač I zapelo mi ovde .Koje četiri još neću.ne mogu se setiti,možda su ipak važne. Svejedno .Kao što rekoh .Ja više neću! Da vas ne gnjavim duže.Možda ste usred poslova savijanja sarme po receptu nase Cace ,salveta po Bibinom receptu,Pomoravkine torte sa višnjama ili pripremanju prasenceta ,koje je verovatno preveliko da stane u rernu. Samo da vam poželim u svoje i moje mi familije ime,zdravlja i više sreće u novoj godini,više empatije za bližnjega svoga i miran život. Do druženja,odjavljujem se i odoh u hladovino na jedno pivce.Mislim mogu nije mi u rezoluciji da neću više da pijem.Živeli!
    Dec 29, 2013 1886
  • 14 Dec 2013
      Naslov je pesme o Deda Mrazu.Jesu li i vas već zasvrbele ruke da ukrasite, okitite u i oko kuće kuglicama svih boja,slatkim lilihipima,andjelima od papira i štatijaznam koječime vašu jelku i vašu kuću i oko nje.Jeste li već počeli da širite miiris i zazubice okolini pečenjem raznih kolačića. A vaše raspoloženje da li je i ono u skladu sa svim tim ili se već hvatate za glavu kako da izgurate sve praznike i poklone,da svi budu veseli i zadovoljni. Moj savet ako imate decu :sve neka bude jednostavno,jelka sa što više boja i lampica,pokloni skromni ali lepo upakovani,a jelo malo drugaćije ali ne preterano.I mirna Bačka. Ako nemate decu preporučujem da prespavate ove dane.Ne da ćete se najzad  odmoriti i revitalizovati posle napornih dana,nego ćete uštedeti najmanje za toliko da odete na skijanje na Zlatibor ili suncanje u Portugalu. Ja spadam u onu prvu grupu sa decom.Da,da imam ih prilično.Moja Cali na čelu,pa deca bratovljeva,pa Caline drugarice i drugovi..sve se to  lepo sakupi i kako imamo dosta mesta u bašti rastrči,raspeva i  nasmeje do mile volje.Mi veliki sedimo,pijuckamo rujno vino i elaboriramo prošlu godinu,kad pre prodje.Deca porasla.Ne mogu ni da zamislim da Cali u Julu polazi u prvi razred! Dakle ukrasili smo  skromno Prvo smo  pekli kolače (postavicu recept)       Cali je još i vežbala tortu sa jagodama i deda mrazovima(u sredini je Pavlova(za ovo mislim ne treba recept,slika govori sve)     Onda venac na ulazna vrata koji smo sami napravili.a možete sigurno i vi sa malo truda.       I naravno jelku smo okitili.Mnoge od ukrasa smo takodje sami napravili.Srebro iz spreja čuda radi na malo kartona isečenog u šta zelite,andjele,Sneška Belića,Zvezde...       Možda ste već primetili da je drvo jelke ovde ustvari bor ali Cali ne zna za drugačije i to je njoj jelka.Ova je sa korenom i kad se završe praznici,vraća se u baštu.   Onda smo juče još dobili i pismo od Deda Mraza. Ovde postoji svašta nešto za decu ,da komuniciraju sa njim.Telefonski poziv,pisma itd.Zar nije lepo za decu koja još veruju u to.     Kao što je Deda Mraz napisao u pismu, on će doći kad Cali zaspi (naravno da onda:) Srećom ona ne zna kako su praznici lepi kad se to odvija zimi...to samo mi koji znamo zamišjamo, jer se eto i posle ovoliko godina boravka na Novom Zelandu nismo navikli Dočeku i Deda Mrazu usred leta. Ali kroz decu doživljavamo opet lepe trenutke iz uspomena Sretno i vama .Kao što rekoh prolete i ova godina ,pa vi razmislite kako ćete potrošiti buduće vreme. U zdravlje i  veselje  
    7678 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Naslov je pesme o Deda Mrazu.Jesu li i vas već zasvrbele ruke da ukrasite, okitite u i oko kuće kuglicama svih boja,slatkim lilihipima,andjelima od papira i štatijaznam koječime vašu jelku i vašu kuću i oko nje.Jeste li već počeli da širite miiris i zazubice okolini pečenjem raznih kolačića. A vaše raspoloženje da li je i ono u skladu sa svim tim ili se već hvatate za glavu kako da izgurate sve praznike i poklone,da svi budu veseli i zadovoljni. Moj savet ako imate decu :sve neka bude jednostavno,jelka sa što više boja i lampica,pokloni skromni ali lepo upakovani,a jelo malo drugaćije ali ne preterano.I mirna Bačka. Ako nemate decu preporučujem da prespavate ove dane.Ne da ćete se najzad  odmoriti i revitalizovati posle napornih dana,nego ćete uštedeti najmanje za toliko da odete na skijanje na Zlatibor ili suncanje u Portugalu. Ja spadam u onu prvu grupu sa decom.Da,da imam ih prilično.Moja Cali na čelu,pa deca bratovljeva,pa Caline drugarice i drugovi..sve se to  lepo sakupi i kako imamo dosta mesta u bašti rastrči,raspeva i  nasmeje do mile volje.Mi veliki sedimo,pijuckamo rujno vino i elaboriramo prošlu godinu,kad pre prodje.Deca porasla.Ne mogu ni da zamislim da Cali u Julu polazi u prvi razred! Dakle ukrasili smo  skromno Prvo smo  pekli kolače (postavicu recept)       Cali je još i vežbala tortu sa jagodama i deda mrazovima(u sredini je Pavlova(za ovo mislim ne treba recept,slika govori sve)     Onda venac na ulazna vrata koji smo sami napravili.a možete sigurno i vi sa malo truda.       I naravno jelku smo okitili.Mnoge od ukrasa smo takodje sami napravili.Srebro iz spreja čuda radi na malo kartona isečenog u šta zelite,andjele,Sneška Belića,Zvezde...       Možda ste već primetili da je drvo jelke ovde ustvari bor ali Cali ne zna za drugačije i to je njoj jelka.Ova je sa korenom i kad se završe praznici,vraća se u baštu.   Onda smo juče još dobili i pismo od Deda Mraza. Ovde postoji svašta nešto za decu ,da komuniciraju sa njim.Telefonski poziv,pisma itd.Zar nije lepo za decu koja još veruju u to.     Kao što je Deda Mraz napisao u pismu, on će doći kad Cali zaspi (naravno da onda:) Srećom ona ne zna kako su praznici lepi kad se to odvija zimi...to samo mi koji znamo zamišjamo, jer se eto i posle ovoliko godina boravka na Novom Zelandu nismo navikli Dočeku i Deda Mrazu usred leta. Ali kroz decu doživljavamo opet lepe trenutke iz uspomena Sretno i vama .Kao što rekoh prolete i ova godina ,pa vi razmislite kako ćete potrošiti buduće vreme. U zdravlje i  veselje  
    Dec 14, 2013 7678
  • 11 Dec 2013
    Književnik Pavle Stanišić, divno piše i lepo recituje.   SVI  NAŠI  LOPOVI   Svi koji su vidjeli kad sam napisao ovaj naslov, pitali su je li to novi popis stanovništa ili se to odnosi na ovaj postojeći i ima li tu pitanje o nacionalnoj pripadnosti. Naravno da ima.  Jer, i lopovi imaju nacionalnost i bitno se razlikuju. Naši lopovi su pošteni, a njihovi su još gori. Nikad ne bismo svoje lopove mijenjali za neke druge. Vidjećete na izborima. U ovih naših nekoliko (još se ne zna tačan broj) jezika riječ lopov ima jedno vrlo delikatno značenje. Kad djevojka momku kaže „Lopove jedan!“, to znači skoro izjavu ljubavi. Riječ lopov se upotrebljava „od milja“ kao i neke druge lijepe riječi. A to pokazuje i naš stav prema lopovima. Istina, do lopova se danas teško dolazi, morate se najaviti, pa čekati,  uvijek su zauzeti. Ne znam šta još rade. A rade li, rade. Toliko toga treba srediti. Sredili su banke, fabrike, velika i mala preduzeća, sredili su državu, kulturu, obrazovanje, saobraćaj, prošlost, sad nam sređuju i budućnost. Jer, ko će im za toliki trud obezbijediti zaslužene penzije? Počeli su i misli da kradu, suze naše, snove, stihove... I duše hoće da nam srede. A ima ih. Kad bi se organizovala parada ponosa lopova, kolona bi se otegla do Evropske unije. Sve pokradoše. I ne prestaju. Kad pomislimo da više nemamo ništa, oni pronađu. Da njih nema, davno bismo propali. Oni otkrivaju naše neotkrivene resurse i svakodnevno nas ubjeđuju da su naša bogatstva neiscrpna. Nismo ni znali šta smo imali dok nas nisu pokrali. Sad znamo. I ponosimo se tim što su nam oni otkrili. Nedavno je jedna grupa lopova provalila u neki restoran i ukrala dvije porcije ćevapa, više nije bilo pripremljeno. Kakvi kradljivci, takav i pokradeni.  A mi smo nešto drugo. I naši lopovi su drukčiji. Kod nas je sve na nivou. Lopovi su na cijeni. Naši uvaženi lopovi znaju šta rade i kako se to radi u savremenim uslovima. Za te poslove oni su kvalifikovani, imaju diplome, prvo su to sredili po Bolonji, ali i po svim drugim opštinama, kantonima i distriktima. Važno je da rade transparentno. Iskeno, žao mi je naših lopova. Pa, i oni su ljudi. A rade u tako teškim uslovima i to danonoćno, nemaju vremena ni za osnovna ljudska prava. Život im prosto prolazi u neznanju. Oni su vlasnici nekakvih preduzeća s kojima ne znaju šta će, raznih vila koje treba održavati, a ne služe ničemu, donose se zakoni samo protiv njih, neki rijetki su već osuđeni ni krivi ni dužni. Oni smatraju da su ih osudili veći lopovi i to samo iz zavisti. A sve je moguće. Eto, takvi smo mi, lopovi.   
    1949 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Književnik Pavle Stanišić, divno piše i lepo recituje.   SVI  NAŠI  LOPOVI   Svi koji su vidjeli kad sam napisao ovaj naslov, pitali su je li to novi popis stanovništa ili se to odnosi na ovaj postojeći i ima li tu pitanje o nacionalnoj pripadnosti. Naravno da ima.  Jer, i lopovi imaju nacionalnost i bitno se razlikuju. Naši lopovi su pošteni, a njihovi su još gori. Nikad ne bismo svoje lopove mijenjali za neke druge. Vidjećete na izborima. U ovih naših nekoliko (još se ne zna tačan broj) jezika riječ lopov ima jedno vrlo delikatno značenje. Kad djevojka momku kaže „Lopove jedan!“, to znači skoro izjavu ljubavi. Riječ lopov se upotrebljava „od milja“ kao i neke druge lijepe riječi. A to pokazuje i naš stav prema lopovima. Istina, do lopova se danas teško dolazi, morate se najaviti, pa čekati,  uvijek su zauzeti. Ne znam šta još rade. A rade li, rade. Toliko toga treba srediti. Sredili su banke, fabrike, velika i mala preduzeća, sredili su državu, kulturu, obrazovanje, saobraćaj, prošlost, sad nam sređuju i budućnost. Jer, ko će im za toliki trud obezbijediti zaslužene penzije? Počeli su i misli da kradu, suze naše, snove, stihove... I duše hoće da nam srede. A ima ih. Kad bi se organizovala parada ponosa lopova, kolona bi se otegla do Evropske unije. Sve pokradoše. I ne prestaju. Kad pomislimo da više nemamo ništa, oni pronađu. Da njih nema, davno bismo propali. Oni otkrivaju naše neotkrivene resurse i svakodnevno nas ubjeđuju da su naša bogatstva neiscrpna. Nismo ni znali šta smo imali dok nas nisu pokrali. Sad znamo. I ponosimo se tim što su nam oni otkrili. Nedavno je jedna grupa lopova provalila u neki restoran i ukrala dvije porcije ćevapa, više nije bilo pripremljeno. Kakvi kradljivci, takav i pokradeni.  A mi smo nešto drugo. I naši lopovi su drukčiji. Kod nas je sve na nivou. Lopovi su na cijeni. Naši uvaženi lopovi znaju šta rade i kako se to radi u savremenim uslovima. Za te poslove oni su kvalifikovani, imaju diplome, prvo su to sredili po Bolonji, ali i po svim drugim opštinama, kantonima i distriktima. Važno je da rade transparentno. Iskeno, žao mi je naših lopova. Pa, i oni su ljudi. A rade u tako teškim uslovima i to danonoćno, nemaju vremena ni za osnovna ljudska prava. Život im prosto prolazi u neznanju. Oni su vlasnici nekakvih preduzeća s kojima ne znaju šta će, raznih vila koje treba održavati, a ne služe ničemu, donose se zakoni samo protiv njih, neki rijetki su već osuđeni ni krivi ni dužni. Oni smatraju da su ih osudili veći lopovi i to samo iz zavisti. A sve je moguće. Eto, takvi smo mi, lopovi.   
    Dec 11, 2013 1949
  • 06 Dec 2013
    Sečanja na Profesora filozofije- Ovoga puta je došao i poredjao neke stvari ispred sebe. Kad je čas počeo ,on bez reči uze jednu veliku i praznu teglu.Otvori je i poče puniti lopticama za golf Onda nas je upitao da li je tegla puna.Odgovorismo potvrdno.   Onda je Profesor uzeo klikere i ponovo stavljao u teglu.Klikeri su nalazili  svoje mesto izmedju loptica za golf.I opet pitanje nama studentima ,da li je tegla puna.Jeste.odgovaramo mi složno.   Odnekud Profesor izvuče kutiju sa peskom  i poče da ga sipa  u teglu..I pesak nadje svoje mesto u preostalim otvorima.Sad je sigurno na njegovo pitanje koje sledi o tome da li je tegla puna moglo da se odgovori sa DA. Ali naravno da ne!Profesor je izvadio dve konzerve piva i lepo nalio u teglu.Šta smo drugo mogli nego da se nasmejemo.     Kad je smeh prestao Profesor nastavi. "Želim da zamislite da je ova tegla vaš život. Da su loptice za golf sve važne stvari  tj ljudi u vašem životu.Ljudi koje volite i stvari koje su vam pasija.Sve ono dok je tu u vasem životu,vaš život je ispunjen bez obzira šta vas zadesi.     Klikeri su ostalo u vašem životu takodje bitno.Vaš posao ,vaša kuća,vaša kola.Da  kažemo da  je pesak sve ostale sitne stvari.   Da ste prvo teglu napunili  peskom ne bi bilo mesta za loptice za golf i  klikere. Tako je i u životu.Ako potrošite vreme na sitne stvari ,neće biti nikad mesta  za one koje su vam zaista važne i bitne. Zato nikad ne zaboravite ,brinite se o lopticama za golf one su kritični faktor  za vašu sreću. Sve ostalo je..pesak." Kao i često puta pre toga ..mi zanemesmo Dok jedna studentkinja ne podiže ruku(  ko li je to mogao biti),i upita: "A pivo ,šta ono simboliše"? Profesor reče  : " Drago  mi je da si postavila to pitanje.Pivom sam hteo reći, da bez obzira koliko vam je život ispunjen uvek ima mesta za nekoliko piva." Čas je bio završen.Eto zašto smo mi voleli časove filozofije(Nije zbog piva,bre)
    2670 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Sečanja na Profesora filozofije- Ovoga puta je došao i poredjao neke stvari ispred sebe. Kad je čas počeo ,on bez reči uze jednu veliku i praznu teglu.Otvori je i poče puniti lopticama za golf Onda nas je upitao da li je tegla puna.Odgovorismo potvrdno.   Onda je Profesor uzeo klikere i ponovo stavljao u teglu.Klikeri su nalazili  svoje mesto izmedju loptica za golf.I opet pitanje nama studentima ,da li je tegla puna.Jeste.odgovaramo mi složno.   Odnekud Profesor izvuče kutiju sa peskom  i poče da ga sipa  u teglu..I pesak nadje svoje mesto u preostalim otvorima.Sad je sigurno na njegovo pitanje koje sledi o tome da li je tegla puna moglo da se odgovori sa DA. Ali naravno da ne!Profesor je izvadio dve konzerve piva i lepo nalio u teglu.Šta smo drugo mogli nego da se nasmejemo.     Kad je smeh prestao Profesor nastavi. "Želim da zamislite da je ova tegla vaš život. Da su loptice za golf sve važne stvari  tj ljudi u vašem životu.Ljudi koje volite i stvari koje su vam pasija.Sve ono dok je tu u vasem životu,vaš život je ispunjen bez obzira šta vas zadesi.     Klikeri su ostalo u vašem životu takodje bitno.Vaš posao ,vaša kuća,vaša kola.Da  kažemo da  je pesak sve ostale sitne stvari.   Da ste prvo teglu napunili  peskom ne bi bilo mesta za loptice za golf i  klikere. Tako je i u životu.Ako potrošite vreme na sitne stvari ,neće biti nikad mesta  za one koje su vam zaista važne i bitne. Zato nikad ne zaboravite ,brinite se o lopticama za golf one su kritični faktor  za vašu sreću. Sve ostalo je..pesak." Kao i često puta pre toga ..mi zanemesmo Dok jedna studentkinja ne podiže ruku(  ko li je to mogao biti),i upita: "A pivo ,šta ono simboliše"? Profesor reče  : " Drago  mi je da si postavila to pitanje.Pivom sam hteo reći, da bez obzira koliko vam je život ispunjen uvek ima mesta za nekoliko piva." Čas je bio završen.Eto zašto smo mi voleli časove filozofije(Nije zbog piva,bre)
    Dec 06, 2013 2670
  • 21 Nov 2013
      Najzad dosla je i nedelja.Samo 3 sata leta od Aucklanda do Noumea ,glavnog grada Nove Kaledonije. Na aerodromu u Aucklandu,mama plače kao da joj sin ide u vojsku,tata bi najviše voleo da su na ispraćaju svirači, a vidim moja rodjaka Žaklina koja samo što je stigla iz Srbije i od statusa studentkinje dobila privremeni status seljanke se malko uozbiljila..ipak je počela sezona.Ali ne brinem se pametno je to čeljade (kao i svi Belogrlićevci.) Cali samo skakuće ,okolo i zapitkuje.Za nju leteti avionom nije ništa novo..već je toliko puta bila putnik,naročito otkad joj se ujak iz Aucklanda preselio u Wellington. Mašemo,mašemo,pobogu mama pa samo 10 dana idemo,prestani vše da plačes.Pa to su suze radosnice,kaže ona što si eto najzad odlučila da se malo i odmoriš. Donekle je u pravu ,mada je ovo putovanje njihova zamisao i o njihovom trošku.Hvala,svakako.   Nova Kaledonja se sa svojim arhipelazima prostire na oko 500 kilometara. Nasa koliba je nesto kao sojenica,skoro poluotvorena,hvala Bogu, jer je je vlažnost vazduha poprilična,pa Cali i ja skačemo sa terase u Pacifik,skoro isto kao i kod kuće.Mene uhvatila prehlada i to odmah ali srecom u kutiji za Prvu pomoć,koju je spakovala mama Belogrlićka samo što nema skalpela za operaciju,sve ostalo je tu za lakse i teže bolesti,povrede i sl. Vidi ..nema ništa protiv čežnje za draganom koji nije tu.A ta čežnja će postajati sve veća kad se ispostavi da su telefonske veze sa Nove Kaledonije za Evropu užasne ili skoro nemoguće.Dakle ona jeste možda Nova ali Kaledonijo telekomunikacija ti je antička.Kupujem neki predplaćeni Internet i odmah pomislim:Ovo bolje neka funkcionise kad za sat vremena košta skoro kao putovanje u svemir! Srećom Noumea me je oduševila,tačno nema razlike sa Francuskom Rivijerom,pijaca na kojoj sam bogami provela dosta vremena sa cegerom(,koji sam uspela da spakujem iako je Žaklina svaki put kad je mogla pokušavala da ga izbaci iz prtljaga)je obilna i voće je fantatstično.   Jedan dan smo provele u organizovanom putovanju kroz brousse(dzunglu) i imalo se šta i videti.Ali naročito je bilo prijatno sresti domorodce ,koji govore francuski mnogo bolje od mene i uvek su nasmešeni.Atmosfera je opuštena ,kafići,restorani i bistroi su super,more je plavo,vreme nas je služilo. A da ,gledali smo i neku predstavu Tahićanskih plesačica.Oduševile su me.To moram da naučim ,ali samo za privatnu predstavu.   Da bi sve bilo po turistićki posetili smo i muzeja nekoliko. A da li ste mi vi nedostajali_ Kako ko, kako kad Uglavnom sad..počinje berba jagoda i sve se ponovo vraća u normalno stanje.Srećom i kod nas dolazi leto i mi imamo Pacifik,bašta mi postaje pijaca sa uvek svežim vočem i povrčem i da, mi jesmo Novi Zeland ali i telekomunikacije su nam još novije. Znači: Alo mili ,me čuješ:)
    4198 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Najzad dosla je i nedelja.Samo 3 sata leta od Aucklanda do Noumea ,glavnog grada Nove Kaledonije. Na aerodromu u Aucklandu,mama plače kao da joj sin ide u vojsku,tata bi najviše voleo da su na ispraćaju svirači, a vidim moja rodjaka Žaklina koja samo što je stigla iz Srbije i od statusa studentkinje dobila privremeni status seljanke se malko uozbiljila..ipak je počela sezona.Ali ne brinem se pametno je to čeljade (kao i svi Belogrlićevci.) Cali samo skakuće ,okolo i zapitkuje.Za nju leteti avionom nije ništa novo..već je toliko puta bila putnik,naročito otkad joj se ujak iz Aucklanda preselio u Wellington. Mašemo,mašemo,pobogu mama pa samo 10 dana idemo,prestani vše da plačes.Pa to su suze radosnice,kaže ona što si eto najzad odlučila da se malo i odmoriš. Donekle je u pravu ,mada je ovo putovanje njihova zamisao i o njihovom trošku.Hvala,svakako.   Nova Kaledonja se sa svojim arhipelazima prostire na oko 500 kilometara. Nasa koliba je nesto kao sojenica,skoro poluotvorena,hvala Bogu, jer je je vlažnost vazduha poprilična,pa Cali i ja skačemo sa terase u Pacifik,skoro isto kao i kod kuće.Mene uhvatila prehlada i to odmah ali srecom u kutiji za Prvu pomoć,koju je spakovala mama Belogrlićka samo što nema skalpela za operaciju,sve ostalo je tu za lakse i teže bolesti,povrede i sl. Vidi ..nema ništa protiv čežnje za draganom koji nije tu.A ta čežnja će postajati sve veća kad se ispostavi da su telefonske veze sa Nove Kaledonije za Evropu užasne ili skoro nemoguće.Dakle ona jeste možda Nova ali Kaledonijo telekomunikacija ti je antička.Kupujem neki predplaćeni Internet i odmah pomislim:Ovo bolje neka funkcionise kad za sat vremena košta skoro kao putovanje u svemir! Srećom Noumea me je oduševila,tačno nema razlike sa Francuskom Rivijerom,pijaca na kojoj sam bogami provela dosta vremena sa cegerom(,koji sam uspela da spakujem iako je Žaklina svaki put kad je mogla pokušavala da ga izbaci iz prtljaga)je obilna i voće je fantatstično.   Jedan dan smo provele u organizovanom putovanju kroz brousse(dzunglu) i imalo se šta i videti.Ali naročito je bilo prijatno sresti domorodce ,koji govore francuski mnogo bolje od mene i uvek su nasmešeni.Atmosfera je opuštena ,kafići,restorani i bistroi su super,more je plavo,vreme nas je služilo. A da ,gledali smo i neku predstavu Tahićanskih plesačica.Oduševile su me.To moram da naučim ,ali samo za privatnu predstavu.   Da bi sve bilo po turistićki posetili smo i muzeja nekoliko. A da li ste mi vi nedostajali_ Kako ko, kako kad Uglavnom sad..počinje berba jagoda i sve se ponovo vraća u normalno stanje.Srećom i kod nas dolazi leto i mi imamo Pacifik,bašta mi postaje pijaca sa uvek svežim vočem i povrčem i da, mi jesmo Novi Zeland ali i telekomunikacije su nam još novije. Znači: Alo mili ,me čuješ:)
    Nov 21, 2013 4198
  • 26 Oct 2013
    Došla mi je rodjaka iz Srbije. Pitala me je pre nego što je došla:'Šta bi volela da ti donesem'? Sećam se dobro da sam rekla:"Parče neba iz Beograda,Tutanj autobusa na Bulevaru,miris Kalenićeve,pijace, sliku dvorista bivše mi OS,mali pogled sa Kališa na Savu i Dunav, tetka Mirine sarme i Narodni KUvar!'   Ali ne donosi  n i k a k o: Eurokrem, Kiki bombone, Bronhi tek uopšte ne,Oblandeeeeeeeeee,.Plazmu keks,plakaću majke mi ako doneseš,griski sa kikirikijem, za koji ovde nema ni imitacija,bananko miiršljavi,Fantove začine za ćevape samo da ih bar jednom pomirišem,napolitanke Krašove,koje su uvek radosno virile iz mamine torbe kad dodje iz supermarketa...     Nemoj donositi zato što ,ako ih ne prijaviš na carini ovde ,kazniće te debelo,a ako ih prijaviš uzeće ti i baciti u djubre što bi me još više rasplakalo. I čudna smo mi fela(.a krv nije voda), ona bogami rizikova  svoj džepaarc i donese sve sto rekoh n i k a k o  i to vrlo spretno i sa licem najgoreg pokeraša (izgleda vrlo nevino) prodje ne prijavivši . Pa kad poče da redja sve to na stolu ,stvarno se zaplakah ,baš detinajsto i mislim da mi je bilo muka od svega što sam probala.Kako čoveku treba malo da bude sretan kad ponovo otkrije detinjstvo.
    2691 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Došla mi je rodjaka iz Srbije. Pitala me je pre nego što je došla:'Šta bi volela da ti donesem'? Sećam se dobro da sam rekla:"Parče neba iz Beograda,Tutanj autobusa na Bulevaru,miris Kalenićeve,pijace, sliku dvorista bivše mi OS,mali pogled sa Kališa na Savu i Dunav, tetka Mirine sarme i Narodni KUvar!'   Ali ne donosi  n i k a k o: Eurokrem, Kiki bombone, Bronhi tek uopšte ne,Oblandeeeeeeeeee,.Plazmu keks,plakaću majke mi ako doneseš,griski sa kikirikijem, za koji ovde nema ni imitacija,bananko miiršljavi,Fantove začine za ćevape samo da ih bar jednom pomirišem,napolitanke Krašove,koje su uvek radosno virile iz mamine torbe kad dodje iz supermarketa...     Nemoj donositi zato što ,ako ih ne prijaviš na carini ovde ,kazniće te debelo,a ako ih prijaviš uzeće ti i baciti u djubre što bi me još više rasplakalo. I čudna smo mi fela(.a krv nije voda), ona bogami rizikova  svoj džepaarc i donese sve sto rekoh n i k a k o  i to vrlo spretno i sa licem najgoreg pokeraša (izgleda vrlo nevino) prodje ne prijavivši . Pa kad poče da redja sve to na stolu ,stvarno se zaplakah ,baš detinajsto i mislim da mi je bilo muka od svega što sam probala.Kako čoveku treba malo da bude sretan kad ponovo otkrije detinjstvo.
    Oct 26, 2013 2691
  • 06 Oct 2013
      Stjepan Mimica piše vrlo interesantne stvari.Ustvari čitav njegov život je vrlo interesantan.Slikar,pisac,i u poslednje vreme na samo njemu jedinstven način fotografiše Beograd. Jedinstven umetnik ..to je u današnje vreme teška obaveza..Nadam se da će oni koji to prepoznaju, sa uživanjem čitati njegove priloge.   KO MI POPI TRISTA PIVA?!     Eh, bio sam i ja pristojan građanin, pisao samo kad sam to zaista morao. A morao sam često. Dok sam, još u svom blogerskom predživotu, vodio neku malu firmu, nakuckao sam ogroman broj poslovnih pisama. Pisama, ne mejlova ‒ mejlačenje se zapatilo kasnije.Ruku na srce, ta moja poslovna pisma uopšte nisu ličila na poslovna pisma. Paradoksalno, mada pisana u najrazličitijim gardovima, takoreći kao stilske vežbice, ipak su baš u poslovnom smislu bila vrlo učinkovita. Po zatvaranju firme, njihove kopije sam, zajedno sa pristiglim dopisima, sahranio u brojne kartonske kutije, koje bih rado pobacao, ali ne mogu dok ih ne protrkeljišem i ne izdvojim vredna, pa i muzejski vredna pisma nekih znatnih ličnosti. Deda Pajinu rukopisanu auto-hagiografiju, naprimer. Slutim, međutim, da za taj poduhvat nikada neću naći dovoljno vremena i volje. A nekim čudom, jedno od tih mojih pisama sačuvalo se i u digitalnoj formi. Preživelo je mnoge kompjuterske havarije i voljna brisanja, prebaciovano je, ko zna koliko puta, iz razvaljenih kompjutera u novije i jače, baš kao što su narodne umotvorine prebacivane s artritičnih kolena na zdravija i mladja. Sad mi se čini da je to pismo dostojno Radio Jerevana, pa dakle može bez bruke i u ovaj blog. Poslao sam ga direktoru „Hemofarma", gospodinu Miodragu Babiću, krajem 1993. Valja ovde napomenuti da ta 1993. godina nije bila neka tek onako godina. Bila je možda najfantastičnija godina u novijoj srpskoj istoriji. Nakon pune dve decenije, sećamo je se s nevericom, a pismo koje sledi ubedljiv je dokaz da nam se odistinski desila.   ------------------------------------------------------- Poštovani gospodine direktore, U sredu, 15.12.1993. obećali ste da ćete na račun moje firme uplatiti 1.800.000.000.000 dinara (hiljadu i osam stotina milijardi din.), kao protivvrednost ugovorenih 300 nemačkih maraka (tri stotine DEM). Na sreću, obećanje ste održali ‒ upravo toliko dinara uplatili ste već sutradan, dakle u četvrtak.Nažalost, u četvrtak, prema „Politici", a i u stvarnosti, za toliko dinara više nisu davali 300 DEM, nego 150 DEM.Nažalost, taj novac je uplaćen posle 14 časova, te je mogao da „legne" tek u petak.Nažalost, onih „300 DEM", u petak više nije vredelo 150 DEM, nego 90 DEM.Nažalost, samo teoretski ‒ na blagajni SDK nije bilo gotovine, a petkom slabo primaju virmane. Na sreću, službenici SDK sinula ideja ‒ telefonski prebaciti novac na nečiji tekući račun, pa onda uzeti čekove i s njima u robi (kojoj robi?) izvući više.Nažalost, na tekući račun ne primaju telefonski, a čekove ne daju na osnovu "petog primerka".Nažalost, morao sam da sačekam subotu.Nažalost, u subotu onih „300 DEM" više nije vredelo 90 DEM, nego 60 DEM. Nažalost, samo teoretski. Novac je, istina, stig'o, al' još nije leg'o.Nažalost, nije bilo druge nego da sačekam ponedeljak.Na sreću, u ponedeljak novac leg'o.Nažalost, u ponedeljak onih „300 DEM" više nije vredelo 60 DEM, nego 18 do 36 DEM.Nažalost, samo teoretski. Jer, u praksi (tj. banci), moglo je 50 milijardi u kešu (nešto manje od jedne marke po uličnom), a ostatak u 35 čekova (nula DEM po uličnom).Nažalost, nije moglo baš toliko čekova, bilo je tu nekih minusa...Moglo je tri čeka (2 piva, po kafanskom). S poštovanjem, Stjepan Mimica,direktor projekta „Ko je ko u Srbiji" P.S.Mojoj sekretarici i meni, ona dva piva baš legla, hvala.Da li ću ikada saznati ko mi popi ostatak, mislim onih 298 piva koja ste Vi pošteno platil? ------------------------------------------------------------
    63703 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Stjepan Mimica piše vrlo interesantne stvari.Ustvari čitav njegov život je vrlo interesantan.Slikar,pisac,i u poslednje vreme na samo njemu jedinstven način fotografiše Beograd. Jedinstven umetnik ..to je u današnje vreme teška obaveza..Nadam se da će oni koji to prepoznaju, sa uživanjem čitati njegove priloge.   KO MI POPI TRISTA PIVA?!     Eh, bio sam i ja pristojan građanin, pisao samo kad sam to zaista morao. A morao sam često. Dok sam, još u svom blogerskom predživotu, vodio neku malu firmu, nakuckao sam ogroman broj poslovnih pisama. Pisama, ne mejlova ‒ mejlačenje se zapatilo kasnije.Ruku na srce, ta moja poslovna pisma uopšte nisu ličila na poslovna pisma. Paradoksalno, mada pisana u najrazličitijim gardovima, takoreći kao stilske vežbice, ipak su baš u poslovnom smislu bila vrlo učinkovita. Po zatvaranju firme, njihove kopije sam, zajedno sa pristiglim dopisima, sahranio u brojne kartonske kutije, koje bih rado pobacao, ali ne mogu dok ih ne protrkeljišem i ne izdvojim vredna, pa i muzejski vredna pisma nekih znatnih ličnosti. Deda Pajinu rukopisanu auto-hagiografiju, naprimer. Slutim, međutim, da za taj poduhvat nikada neću naći dovoljno vremena i volje. A nekim čudom, jedno od tih mojih pisama sačuvalo se i u digitalnoj formi. Preživelo je mnoge kompjuterske havarije i voljna brisanja, prebaciovano je, ko zna koliko puta, iz razvaljenih kompjutera u novije i jače, baš kao što su narodne umotvorine prebacivane s artritičnih kolena na zdravija i mladja. Sad mi se čini da je to pismo dostojno Radio Jerevana, pa dakle može bez bruke i u ovaj blog. Poslao sam ga direktoru „Hemofarma", gospodinu Miodragu Babiću, krajem 1993. Valja ovde napomenuti da ta 1993. godina nije bila neka tek onako godina. Bila je možda najfantastičnija godina u novijoj srpskoj istoriji. Nakon pune dve decenije, sećamo je se s nevericom, a pismo koje sledi ubedljiv je dokaz da nam se odistinski desila.   ------------------------------------------------------- Poštovani gospodine direktore, U sredu, 15.12.1993. obećali ste da ćete na račun moje firme uplatiti 1.800.000.000.000 dinara (hiljadu i osam stotina milijardi din.), kao protivvrednost ugovorenih 300 nemačkih maraka (tri stotine DEM). Na sreću, obećanje ste održali ‒ upravo toliko dinara uplatili ste već sutradan, dakle u četvrtak.Nažalost, u četvrtak, prema „Politici", a i u stvarnosti, za toliko dinara više nisu davali 300 DEM, nego 150 DEM.Nažalost, taj novac je uplaćen posle 14 časova, te je mogao da „legne" tek u petak.Nažalost, onih „300 DEM", u petak više nije vredelo 150 DEM, nego 90 DEM.Nažalost, samo teoretski ‒ na blagajni SDK nije bilo gotovine, a petkom slabo primaju virmane. Na sreću, službenici SDK sinula ideja ‒ telefonski prebaciti novac na nečiji tekući račun, pa onda uzeti čekove i s njima u robi (kojoj robi?) izvući više.Nažalost, na tekući račun ne primaju telefonski, a čekove ne daju na osnovu "petog primerka".Nažalost, morao sam da sačekam subotu.Nažalost, u subotu onih „300 DEM" više nije vredelo 90 DEM, nego 60 DEM. Nažalost, samo teoretski. Novac je, istina, stig'o, al' još nije leg'o.Nažalost, nije bilo druge nego da sačekam ponedeljak.Na sreću, u ponedeljak novac leg'o.Nažalost, u ponedeljak onih „300 DEM" više nije vredelo 60 DEM, nego 18 do 36 DEM.Nažalost, samo teoretski. Jer, u praksi (tj. banci), moglo je 50 milijardi u kešu (nešto manje od jedne marke po uličnom), a ostatak u 35 čekova (nula DEM po uličnom).Nažalost, nije moglo baš toliko čekova, bilo je tu nekih minusa...Moglo je tri čeka (2 piva, po kafanskom). S poštovanjem, Stjepan Mimica,direktor projekta „Ko je ko u Srbiji" P.S.Mojoj sekretarici i meni, ona dva piva baš legla, hvala.Da li ću ikada saznati ko mi popi ostatak, mislim onih 298 piva koja ste Vi pošteno platil? ------------------------------------------------------------
    Oct 06, 2013 63703
  • 28 Sep 2013
    Завештање За мојoм мајком, за мојим оцем, за мојим братом и осталима који су ми били драги а умрли су, остали су различити папири, исечци из новина, фотографије, писма, лекарски рецепти, дијагнозе, албуми, војни картони, књижице, чланске карте, плакете, па чак и споменари... Једноставно - трагови нечијег живота.  Успомене. Tајне. Некоме каткад падне на ум да по њима чепрка. (Тако сам ја, из очевог војног картона, сазнао да је 1948. неколико месеци био у СССР-у, што ми никад за живота није рекао. Отуда његов брундави војнички руски.)  Помислио сам: а шта би се десило да сутра ја умрем? Моја писма... Моја писма су у inbox-у; фотографије на Photobucket-у; текстови на Scribd-у; у различитим фолдерима моје незавршене литерарне ситнице. У chat програмима преписке са неким дивним људима; на Sendpace-у моја музика; на  Youtube-у видео прилози.     Ако ја сад, не дај боже, умрем, све ће то остати недоступно?! Јер шифру за приступ свим тим сервисима знам само ја. Стотине, хиљаде мејлова, фотографија и успомена и... И ником ништа, због једне неизречене шифре?!      Моја шифра ће бити моје завештање.     Наши животи су под шифром.  
    2382 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Завештање За мојoм мајком, за мојим оцем, за мојим братом и осталима који су ми били драги а умрли су, остали су различити папири, исечци из новина, фотографије, писма, лекарски рецепти, дијагнозе, албуми, војни картони, књижице, чланске карте, плакете, па чак и споменари... Једноставно - трагови нечијег живота.  Успомене. Tајне. Некоме каткад падне на ум да по њима чепрка. (Тако сам ја, из очевог војног картона, сазнао да је 1948. неколико месеци био у СССР-у, што ми никад за живота није рекао. Отуда његов брундави војнички руски.)  Помислио сам: а шта би се десило да сутра ја умрем? Моја писма... Моја писма су у inbox-у; фотографије на Photobucket-у; текстови на Scribd-у; у различитим фолдерима моје незавршене литерарне ситнице. У chat програмима преписке са неким дивним људима; на Sendpace-у моја музика; на  Youtube-у видео прилози.     Ако ја сад, не дај боже, умрем, све ће то остати недоступно?! Јер шифру за приступ свим тим сервисима знам само ја. Стотине, хиљаде мејлова, фотографија и успомена и... И ником ништа, због једне неизречене шифре?!      Моја шифра ће бити моје завештање.     Наши животи су под шифром.  
    Sep 28, 2013 2382
  • 26 Sep 2013
        Kod mene je proleće.Mada Novi Zeland zovu Zemlja večitog proleća.I kako i ja spadam u one mame koje rade u i oko kuće,uhvatilo i mene nešto da obavim taj prolećni ritual. Mnoge možda to mrze ali nemaju gde.Kad zasija sunce kroz prozorska okna,ona počnu da vape za novinama,sirćetom i vodom(metod nasledjen od moje bake),jel žele da zasijaju  u svom nekadašnjem sjaju.     Polica za knjige samo što se ne sruši,koliko je svega potrebnog i nepotrebnog natrpano na nju.     A oni  ćoškovi ispod zavesa ,cvile za malo pažnje,samo što se nisu ugušili od tereta paučine i prašine. Ovo gore opisano ,nije moja kuća.Moja kućica je mala i sve je u njoj racionalno  rasporedjeno i spakovano ali ima i u njoj ćoškova ispod zavesa,deo kauča čiji jedan deo je zauzeo mačak Karamelo,svesrdno opadajućom dlakom obeležavajući svoju teritoriju. Polica za knjige u kuhinji sa kuvarima.Koliko ljudi tu samo gostuje a neki i po nekoliko puta.             Ovde bi samo još trebalo dodati Narodni Kuvar.Valjda će se Neustrašivi nekad setiti ove rečenice.   Da i u Calinom ćosku za igranje ima velike pometnje, iako važi pravilo: da može da se igra samo sa kutijom igračaka koju izabere ali ako hoće drugu,onda prvo mora da spakuje onu s kojom se već igrala.Većinom to funkcioniše ali izgleda da sam poslednjih nekoliko nedelja bila popustljivija.     Usput rešim da ću i tatinu fotelju premestiti u šupu..Otkad se razboleo ne došeta se više do mene tako često..Odmah odbacim misao da tu stavim nešto novo. Srećom dekoracije na zidu 'vade'opštu situaciju.I da sam se nekim slučajem rodila ili udala u ovozemaljsko bogatstvo,ja bih verovatno sve pare potrošila na sllike.Ovako sakupljam radove mojih drugova i drugarica koji su ili jos,ili večito studiraju umetnost.Ko zna možda i ima neki čuveni umetnik u obećanju medju njima.     Zašto vam ovo pišem_Znam da kod mnogih proleće je na podužoj listi čekanja, ali eto odlučila sam da nek bude šta bude napravim ovu Generalku. Pa vas tako neću gnjaviti svojim blogovima  nekoliko nedelja.Ne treba mi naravno toliko da očistim kuću ali imam i drugih poslova ,a i kad nemam u procesu ću sigurno neke izmisliti. Predajem vam tastaturu pa izvolte,zabavite i vi mene malo   A da, proleće je.Pa zar ne bi trebalo da budem zaljubljena umesto da razmisljam o prolećnom čišćenju? Ma to je diverzija samo.Ko vam kaže da nisam                  
    2775 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •     Kod mene je proleće.Mada Novi Zeland zovu Zemlja večitog proleća.I kako i ja spadam u one mame koje rade u i oko kuće,uhvatilo i mene nešto da obavim taj prolećni ritual. Mnoge možda to mrze ali nemaju gde.Kad zasija sunce kroz prozorska okna,ona počnu da vape za novinama,sirćetom i vodom(metod nasledjen od moje bake),jel žele da zasijaju  u svom nekadašnjem sjaju.     Polica za knjige samo što se ne sruši,koliko je svega potrebnog i nepotrebnog natrpano na nju.     A oni  ćoškovi ispod zavesa ,cvile za malo pažnje,samo što se nisu ugušili od tereta paučine i prašine. Ovo gore opisano ,nije moja kuća.Moja kućica je mala i sve je u njoj racionalno  rasporedjeno i spakovano ali ima i u njoj ćoškova ispod zavesa,deo kauča čiji jedan deo je zauzeo mačak Karamelo,svesrdno opadajućom dlakom obeležavajući svoju teritoriju. Polica za knjige u kuhinji sa kuvarima.Koliko ljudi tu samo gostuje a neki i po nekoliko puta.             Ovde bi samo još trebalo dodati Narodni Kuvar.Valjda će se Neustrašivi nekad setiti ove rečenice.   Da i u Calinom ćosku za igranje ima velike pometnje, iako važi pravilo: da može da se igra samo sa kutijom igračaka koju izabere ali ako hoće drugu,onda prvo mora da spakuje onu s kojom se već igrala.Većinom to funkcioniše ali izgleda da sam poslednjih nekoliko nedelja bila popustljivija.     Usput rešim da ću i tatinu fotelju premestiti u šupu..Otkad se razboleo ne došeta se više do mene tako često..Odmah odbacim misao da tu stavim nešto novo. Srećom dekoracije na zidu 'vade'opštu situaciju.I da sam se nekim slučajem rodila ili udala u ovozemaljsko bogatstvo,ja bih verovatno sve pare potrošila na sllike.Ovako sakupljam radove mojih drugova i drugarica koji su ili jos,ili večito studiraju umetnost.Ko zna možda i ima neki čuveni umetnik u obećanju medju njima.     Zašto vam ovo pišem_Znam da kod mnogih proleće je na podužoj listi čekanja, ali eto odlučila sam da nek bude šta bude napravim ovu Generalku. Pa vas tako neću gnjaviti svojim blogovima  nekoliko nedelja.Ne treba mi naravno toliko da očistim kuću ali imam i drugih poslova ,a i kad nemam u procesu ću sigurno neke izmisliti. Predajem vam tastaturu pa izvolte,zabavite i vi mene malo   A da, proleće je.Pa zar ne bi trebalo da budem zaljubljena umesto da razmisljam o prolećnom čišćenju? Ma to je diverzija samo.Ko vam kaže da nisam                  
    Sep 26, 2013 2775