Sećate li se najbližeg komšije vrapca? Da, to je ona mala ptičica koja nas je uvek radosno dočekivala ili ispraćala gde god da idemo.
Ne, ne, neću sada pričati onu staru priču o vrapcu, kravi i bezobraznoj cica maci...
Koliko god da mi sećanje dosegne u detinjstvo, prvo čega se setim bilo je ono što me je budilo svakog jutra... Šum vetra u krošnjama tri obližnja jablana i pesma vrabaca u tim krošnjama... dživdžani.. uh, koliko ih je samo bilo...
Živeo sam u stanu sa velikom terasom i uživao da dobar deo dana, kad god je to bilo moguće, provedem upravo tu. I uvek je tu bio moj komšija vrabac, delio samnom te klinačke samoće i uvek slušao moje priče. Delili smo doručak i ono najslađe parče hleba koje je taj moj komšija uvek sa strahom otimao sa pločnika terase i za trenutak nestajao na putu do krošnje jablana. Nikad me nije ostavio da dugo čekam.
Pravio sam ja puno puta komšiji kucice od papira i drveta, ali je njemu ipak mnogo više prijala krošnja puna vetra... priznajem, u onom moru betona naselja u kom sam ziveo, pogled na te jablane bilo je pravo bogatstvo.
Zamišljao sam kako su to u stvari jedra velikog jedenjaka kojim sam plovio u snove, sa vrapcima kao mornarima najluđeg jedrenjaka na svetu. Eh, kako mi je ponekad ona graja vrabaca iz krošnje nedostajala u večernjim satima kad se uspavaju pre mene.
Komšija me je pratio i u školu, kontrolisao da li radim domaće zadatke, a bio je tu i kad sam škole završio i krenuo na fax, proslavljao samnom neke sportske uspehe, pravio društvo i kad su me mučile povrede i uvek.. ali baš uvek.. sa strahom otimao svako parče hleba koje je bilo namenjeno njemu...
Nošen dahom onih velikih snova o budućnosti, i ja sam sve manje pažnje poklanjao komšiji, sem kad je bezobrazno virio kroz prozor za vreme mojih prvih ljubavnih priča, ali on nije mnogo mario za to.. Gde god da krenem i šta god da radim, bio je tu.
Sećam se da sam jednom dugo gledao kako se kupa u barici vode koja je ostala posle polivanja terase u onim vrelim letnjim danima, i da sam mu zavideo kako i koliko uživa u tome. Iako vrapca nikad pesma nije nikad krasila, meni je to njegovo dživdžanje bilo slađe od bilo koje ptice pevačice.
A komšiju su voleli i ostali iz moje porodice.. mama ih je uvek častila svim onim mrvama posle ručka, na ćaletovo hrkanje tokom nedeljnog popodneva na terasi, uzvraćali su nekom muzikom sličnog tonaliteta, a brat nikad nije gađao vrapce praćkom (verovatno zato što ni vola nije mogao da pogodi, pa da se ne sramoti). Deda mi je jednom pricao kako i u Evanđelu postoji zapis o vrapcima... kako je nekad davno postojala cena za vrapca, dva vrapca za peni. Valjda je tamo neko morao da kupuje komšije, verovatno nije imao jedrenjak kao moj.
E da, setih se kako mi je jednom neki stari porodični prijatelj pričao kako su nekad davno, u vreme onog prvog velikog rata, u opštoj nemaštini, pekli vrapce kako bi kuća mirisala na pečenje, iako za jelo nije bilo ništa drugo osim obične proje... Mislim da godinama nisam hteo da pričam sa njim posle te izjave, a najviše je profitirao komšija koga sam dugo posle toga hranio duplim porcijama... i uvek je onako, sa strahom... otimao svako parče hleba koji je bio samo njemu namenjen...
Komšija je bio tu i onih dana 99te, deleći sa svima nama frustracije šizela i smirela i sve ono što su one donosile. Bio je tu i kad se dimila Skupština, jurio sa nama prolećne leptire ove demokratje ili kako li se već zove...
I onda... odjednom... zatrpan nekim novim mislima tih "kako li se već zove vremena", primetih... mog komšije više nema... Nekako je nestao a da nisam ni primetio... i u tom glupom osećaju da nešto nedostaje, posle ko zna koliko pokušaja da pronađem to što sam zaboravio, prevrtanja džepova i tragajući za tim čega nema, shvatih... da je to moj komšija dživdžan vrabac ovogradski.
Shvatih da više ne poznajem ni ostale komšije koji nit pevaju nit recituju, već nekako tiho prolaze ulicama na kojima korice i mrvice čekaju neke nove vrapce..... vrapce koji možda nikad neće doći jer su ih svi zaboravili. Vrpce koji su tako sa strahom otimali te mrvice baš kao što i svi mi sa nekim strahom uživamo u retkim lepim momentima...
NE, neću se plašiti lepih trenutaka, za moje mrvice vredi živeti, naučio sam to od komšije kad ih je zimi onako vešto pronalazio, i verujem.. verujem da će se moj komšija uskoro vratiti....
Vratiće se čim ponovo naučimo da se ponovo prepoznajemo pogledom u oči, a ne u profile, čim naučimo da gitara nije praistorijsko oružje, čim naučimo da verujemo u sebe, čim naučimo da svoje mrvice delimo sa drugima i ne merimo ko je kome više mrvica dao... Znate.. mrvice su mrvice... mi ponekad zaboravimo koliko puno znače...
... a komšija je to dobro znao.... i zato je sa strahom otimao ....
Komentari